Moj voljeni Poslanik

VASPITANJE ASHAB-I KIRAMA

Mesdžid-i Nebevi

Kada je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) počastio Medinu svojim dolaskom, kao prvi posao želeo je da se podigne mesdžid u kome će vaspitavati svoje ashabe i klanjati namaz u džematu. Tada je došao Džibril alejhisselam i rekao: „Ja Resulallah! Allah teala ti naređuje da Mu sazidaš kuću (mesdžid) od kamena i ćerpiča.“ Habib-i ekrem je odmah poželeo da od vlasnika kupi mesto na kome je kleknula njegova kamila Kasva kada su došli u Medinu. Vlasnici su silno želeli da mu ga poklone, govoreći: „Ja Resulallah! Mi njenu cenu očekujemo samo od Dženab-i Hakka. Poklanjamo Vam ovo mesto radi Allahovog zadovoljstva.“ Uprkos tome, Poslanik nije prihvatio poklon, nego je isplatio cenu, i više od toga.1

S jedne strane zemljište se ravnalo i uređivalo, a s druge su se pravili ćerpiči i dovlačilo kamenje. Najzad, kada su sve pripreme bile obavljene, okupili su se da postave temelj. Prvi kamen u temelj svojim mubarek rukama položio je Muhammed Mustafa (sallallahu teala alejhi ve sellem). Zatim je redom rekao: „Neka Ebu Bekr svoj kamen položi pored moga kamena! Neka Omer svoj kamen položi pored Ebu Bekrovog kamena! Neka Osman svoj kamen položi pored Omerovog kamena! Neka Alija svoj kamen položi pored Osmanovog kamena!“ Kada su njegove naredbe izvršene, ashab-i kiramu koji su bili tu rekao je: „Položite i vi svoje kamenje.“ I oni su počeli da polažu.

U gradnji mesdžida, počev od našeg voljenog Poslanika, svi ashab-i kiram radili su bez prestanka i bez odmora. Na svojim mubarek leđima nosili su kamenje i ćerpič. Kamenjem su temelj podigli metar i po uvis, a iznad toga su zidali ćerpičem. Jednog dana Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je nosio ćerpič. Jedan od njegovih ashaba prišao mu je i s izuzetnom pristojnošću rekao: „Ja Resulallah! Da li mi dozvoljavate da ja nosim ćerpič?“ Pečat poslanika (Hatem-ul-enbija) mu je s još većom učtivošću rekao da je njemu samom sevap još više potreban i nije mu dao ćerpič. Posavetovao ga je da i on ode i donese kamen.

Jedan od onih koji su najviše radili na gradnji Mesdžid-i Nebevija bio je i Resulullah. Nosio je najteže kamenje i, dok su mu se mubarek grudi stezale, donosio ga majstorima. Dok je nosio to kamenje i ćerpiče, bodrio je svoje ashabe govoreći o vrednosti posla koji se radi i donoseći radosnu vest o blagodatima koje će se postići.

Videvši ovaj Poslanikov trud, muslimani su radili s velikom ljubavlju. Čak je Ammar ibn Jasir, dok je svako nosio po jedan ćerpič, nosio po dva – jedan za Poslanika, a jedan za sebe. Kada je to video, Resulullah mu je prišao. Svojom mubarek rukom pomilovao je hazreti Ammara po leđima i rekao: „O sine Sumejjin! Ti imaš dve nagrade, a drugi jednu!“

Zidovi mesdžida brzo su završeni i on je pokriven. Sobe su, po arapskom običaju, bile od grana hurminih palmi, a odozgo pokrivene filcem od dlake. Na vratima im je visila samo zavesa. Sobe su bile na jugoistočnoj i severnoj strani mesdžida. Vrata većine otvarala su se prema mesdžidu. Visina tavanica bila je za pedalj veća od čoveka srednjeg rasta. Između soba hazreti Fatime i hazreti Aiše bila su vrata. Osim toga, uz mesdžid su za Resulullaha napravljene dve sobe od ćerpiča. I one su pokrivene stablima i granama hurminih palmi. Vremenom je broj ovih soba povećan na devet. Kada je gradnja mesdžida završena, Poslanik se iz kuće hazreti Halida ibn Zejda preselio u kuću koja je podignuta za njega.2

„Vernici su samo braća“ Hudžurat: 10

JA RESULALLAH!
Što zaljubljene večno do ludila dovodi
– to je tvoje lice, ja Resulallah.
Što ih jutrom i večerom uzdisati tera
– to je čežnja za tobom, ja Resulallah!
Što mi danju i noću posao u jecaj pretvara,
što mi vatrom čežnje srce pali,
što mi bez prestanka oči na plač nagoni
– to je rastanak s tobom, ja Resulallah!
Allahova blagost koju asfija videše,3
uživanje i radost što ih evlija okusiše,4
uzvišenost koju poslanici stekoše, o šahu,
– to je tvoja sreća i veličina, ja Resulallah!
Smiluj se meni – tuđincu, lutalici,
grešan sam, smiluj se crnoga lica,
samilost prema nemoćnom i bespomoćnom
– to je tvoj običaj, ja Resulallah!
O zastupniče grešnika, nure Jedinoga,
Nasuhi je tvoj rob, ne teraj ga.
Učini dobrotu, od vrata svoje blagosti ne odbij ga,
on je iz tvog ummeta, ja Resulallah!
Nasûhî Üsküdârî

Jecanje hurminog stabla

U Mesdžid-i Nebeviju bilo je jedno uspravljeno stablo hurme. Poslanik je petkom držao hutbu oslanjajući se na taj stub u mesdžidu, po imenu Hannana.

Kasnije je dao da se napravi minber s tri stepenika. Jednog petka Resulullah i ashab-i kiram okupili su se u Mesdžid-i Nebeviju. Kada se Poslanik popeo na novi minber da održi hutbu, suvo stablo hurme na koje se ranije oslanjao počelo je, tako da su svi čuli, da plače i jeca glasom koji je podsećao na plač bremenite kamile. Svi ashab-i kiram sa čuđenjem su slušali taj glas. Ali glas nikako nije prestajao. Tada je Predvodnik svetova sišao s minbera i svojim mubarek rukama pomilovao stablo. U tom trenu plač i jecanje su prestali. Videvši ovu ljubav i čežnju suvog stabla hurme prema našem Poslaniku, ashabi nisu mogli da zadrže suze.

O ovom događaju hazreti Enes ibn Malik je rekao: „Od njegovog glasa zadrhtao je čak i mesdžid“, a Ibn Ebu Veda: „Stablo hurme je napuklo i pomaklo se sa svog mesta. Tek kada je Resulullah došao i stavio svoju mubarek ruku na njega, umuklo je.“

Poslanik je rekao: „Kunem se Allahom teala, u čijoj je moći moj život, da ga nisam pomilovao, zbog čežnje i tuge za mnom plakalo bi ovako do Sudnjeg dana.“ Po drugom predanju, objavljeno je ovo: Resul alejhisselam okrenuo se suvom stablu hurme i rekao: „Ako hoćeš, vratiću te u baštu u kojoj si bio. Ponovo ćeš pustiti grane i lišće i vratiti se u pređašnje stanje. A ako hoćeš, zasadiću te u džennetu, pa neka prijatelji Allaha teala jedu od tvojih plodova.“ Resulullah mu je prignuo uho i čuo kako kaže: „Zasadi me u džennetu, neka od mene jedu prijatelji Allaha teala, i neka budem na mestu gde neću ostariti ni istrunuti.“ Ove reči stabla čuli su i oni koji su bili s Poslanikom. Tada mu je Resulullah odgovorio: „Učiniću ono što želiš.“ Zatim se okrenuo svojim ashabima i rekao: „Izabralo je dar-i beka umesto dar-i fena (ovog sveta).“5 Potom je po Resulullahovoj naredbi stablo hurme zakopano.

Dolazak članova porodice u Medinu

Kada su Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) i hazreti Ebu Bekr učinili hidžru, svoju decu ostavili su u Mekki. U hadis-i šerifu koji prenosi imam Buhari hazreti Aiša je kazala da joj je Resulullah rekao: „O Aiša! Dvaput si mi bila pokazana u snu. Čini mi se da sam video tvoju sliku na komadu zelene svilene tkanine, i rečeno mi je: ‚Vlasnica ove slike tvoja je buduća supruga.‘“ Posle ovog sna (godinu dana posle smrti naše majke hazreti Hatidže) Poslanik i naša majka hazreti Aiša verili su se još dok su bili u Mekki. Ali svadba još nije bila održana. Naša majka hazreti Aiša to je ispričala ovako: „Kada je Resulullah učinio hidžru u Medinu, ostavio je nas i svoje kćeri u Mekki. Kada je počastio Medinu, poslao nam je svog oslobođenog roba Zejda ibn Harisu i Ebu Rafija s 500 dirhema za put, da kupe dve kamile i ono što bi im moglo zatrebati.

I moj otac je sa njima poslao Abdullaha ibn Urejkita s dve-tri kamile i pismom naredio mom bratu Abdullahu da moju majku, mene i moju sestru Esmu posadi na kamile i pošalje. Ja, moja majka Ummu Ruman, Resulullahove kćeri hazreti Fatima Zehra i Ummu Gulsum, njegova supruga Sevda, kao i Ummu Ejmen i Usama, svi zajedno smo krenuli na put. Kada smo stigli u mesto Kudejd, Zejd je za 500 dirhema kupio još tri kamile. Karavanu se pridružio i Talha ibn Ubejdullah. Kada smo od Mine stigli do mesta zvanog Bejd, moja kamila je pobegla. Bila sam u nosiljci. I majka je bila sa mnom. Majka je zapomagala: ‚Jao, kćeri moja, jao, nevesto moja!‘ Allah teala je smirio našu kamilu i spasao nas. Najzad smo stigli u Medinu. Ja sam sišla zajedno sa porodicom moga oca. A Resulullahova porodica sišla je pred njegovim sobama.“

„Da ga (Hannanu) nisam zagrlio, zbog rastanka sa mnom plakalo bi do Sudnjeg dana“ Hadis-i šerif

Naša majka hazreti Aiša neko vreme je stanovala u kući svog oca hazreti Ebu Bekra. Njihova svadba održana je posle bitke na Bedru.

Kako je srećan onaj čovek
čije je učenje Kur’an!
Kad čuje ezan i ikamet,
srce mu je imanom puno!

Ezan-i Muhammedi

Pošto je podignut Mesdžid-i Nebevi, nije bilo načina da se u vreme namaza objavi da je nastupilo vreme i da se muslimani pozovu u džamiju. Govorilo se samo: „Essalatu džamia (Hajde na namaz)“.

Jednog dana Resulullah se posavetovao sa svojim ashabima i upitao ih kako treba pozivati vernike u džamiju u vreme namaza. Neki su predložili da se, kao što čine hrišćani, udara u nakus, to jest u zvono, da bi se objavilo vreme namaza; neki da se, kao što čine jevreji, duva u trubu. Neki su pak izneli svoje mišljenje: „Da u vreme namaza zapalimo vatru i podignemo je uvis.“ Resulullah nije prihvatio nijedan od tih predloga.6

Abdullah ibn Zejd ibn Sa’laba i hazreti Omer videli su u snu kako se uči ezan. Hazreti Abdullah je došao našem voljenom Poslaniku i ovako ispričao svoj san: „Video sam čoveka koji je imao zeleni šal, bio opasan peštemaljem i u ruci držao zvono. Upitao sam ga: ‚Prodaješ li zvono koje ti je u ruci?‘ Rekao mi je: ‚Šta ćeš s njim?‘ Kada sam rekao: ‚Udariću u njega da objavim vreme namaza‘, taj čovek mi je rekao: ‚Naučiću te nečemu boljem od toga‘, i, okrenuvši se prema kibli, počeo je glasno da uči: ‚Allahu ekber, Allahu ekber…‘ Kada je završio, rekao je: ‚I kad budeš ustajao na namaz‘, ponovio je ezan i pri kraju dodao reči ‚Kad kametis-salatu‘.“

Tada je Resulullah rekao: „San je istinit. Nauči Bilala tim rečima, neka on uči!“ Tome je dato ime ezan.7

A hazreti Bilal se popeo na jedan visok krov blizu Mesdžid-i šerifa i proučio prvi ezan rečima kojima je naučen.

Kada je hazreti Omer čuo glas ezana, dotrčao je pred Resulullaha. Rekao je da je u snu video upravo one reči koje je izgovorio hazreti Bilal. Te noći i neki od ashab-i kirama videli su isti san. Upravo tada spušten je 9. ajet-i kerim sure Džuma i to je objavljeno i vahjem.

Jednog dana, u vreme sabah-namaza, Bilal Habeši je pred vratima našeg voljenog Poslanika dvaput povikao: „Essalatu hajrun minen-nevm“.8 To se Poslaniku dopalo. Rekao je: „O Bilale, kako su ovo lepe reči! Kad učiš ezan za sabah-namaz, reci i to.“ Tako su se u ezanu za sabah-namaz počele izgovarati i ove reči.

Bilal Habeši, koji je bio mujezin sve do prelaska našeg Poslanika na ahiret, imao je snažan, veoma lep i vrlo dirljiv glas. Kad bi počeo da uči ezan, svako bi ga slušao s velikom ljubavlju i ushićenjem i zaboravljao na sebe. Dok je učio ezan, svakoga bi rasplakao.

To što su ashab-i kiram jedni druge u vreme namaza pozivali u džamiju Ezan-i Muhammedijem medinskim mušricima i Jevrejima činilo se veoma čudnim. Dok se učio ezan, ismevali su ga i šalili se s njim. Na to njihovo ismevanje Allah teala je u Kur’an-i kerimu rekao, po značenju: „Kad pozivate na namaz ezanom, oni to uzimaju kao igru i zabavu. To je zato što su oni narod koji ne razume.“9

Oglasi se mujezin, stade, ikamet donese,
Ka Ka’bi lice okrenu, i nijet donese.
Čuvši to, ljudi imana s poštovanjem slušaše,
Zatim na namaz stadoše, Gospodaru ibadet učiniše.

Ashab-i suffa

Poslanik je dao da se uz severni zid Mesdžid-i Nebevija od grana hurminih palmi napravi nadstrešnica. Naredio je da tu spavaju i borave neoženjeni ashabi koji su učinili hidžru iz Mekke i koji nisu imali ni imetka ni imanja.10 Ovi neoženjeni ashabi, kao i siromašni među ensarijama i muhadžirima, živeli su pod velikom nadstrešnicom pored Mesdžid-i Nebevija, zvanom Suffa, i bavili se učenjem i podučavanjem znanja. Broj im se menjao između deset i četiri stotine. Najčešće ih je bilo sedamdeset. Ovi ashabi se nikada nisu odvajali od Resulullaha i nisu propuštali nijedan njegov sohbet. Dan i noć učili su Kur’an-i kerim, sticali znanje i pamtili hadis-i šerife. Većinu dana provodili su posteći i ni časa se nisu odvajali od ibadeta i pokornosti. Oni koji su tu odgajani slati su u plemena koja su tek primila islam i učili su ih Kur’an-i kerim i sunnet-i šerif, to jest veru islam. Ovi mubarek ashabi, obdareni mnogim vrlinama, bili su velika vojska znanja (irfana). Poslanik ih je mnogo voleo, sedeo s njima, razgovarao i zajedno s njima jeo. Onima koji su tu boravili govorilo se Ashab-i suffa. Jednog dana Resulullah je pogledao Ashab-i suffu i pomislio koliko su siromašni. Iako su bili u takvom stanju, činili su ibadet spokojna i svetla srca. Poslanik im se smilovao i rekao: „O ashabi Suffe! Blago vama! Ako od mog ummeta ostane neko ko je zadovoljan ovim teškim uslovima u kojima ste vi, on će, zaista, biti od mojih prijatelja.“

„Kad pozivate na namaz ezanom, oni to uzimaju kao igru i zabavu. To je zato što su oni narod koji ne razume“ Maida: 58

Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) pre svega je podmirivao potrebe ovih svojih odabranih ashaba, a tek onda nastojao da podmiri potrebe svog ehl-i bejta. Ebu Hurejre je pričao: „Kunem se Allahom teala, osim koga nema drugog božanstva, da sam ponekad od gladi ležao stomakom na zemlji, a ponekad privijao na stomak kamen koji bih podigao sa zemlje. Jednom sam opet bio u takvom stanju. Tog dana sedeo sam na putu kojim je Resulullah prolazio u mesdžid. Tada mi je, šireći nur, prišao ukras oba sveta, poslat kao milost svetovima. Shvatio je moje stanje, nasmešio se i rekao: ‚O Ebu Hurejre!‘ Kada sam rekao: ‚Neka ti je žrtva moj život, izvoli, ja Resulallah!’, rekao je: ‚Hajde sa mnom.‘ Odmah sam pošao za njim. Ušao je u svoju mubarek kuću. U kući je bila jedna čaša mleka. Rekao je: ‚Hajde, idi kod ashaba Suffe. Pozovi mi ih.‘ Idući da ih pozovem, mislio sam u sebi: ‚Kako će jedna čaša mleka biti dovoljna svim ashabima Suffe? Hoće li i meni dopasti bar gutljaj?..‘ Pozvao sam ih, došli smo u njegovu mubarek kuću, zatražili dozvolu i ušli. Pošto smo seli na odgovarajuća mesta, Resulullah je rekao: ‚O Ebu Hurejre! Uzmi ovu čašu mleka i daj im!‘ Uzeo sam čašu i davao je redom svojim drugovima. Svaki je uzimao čašu, pio dok se ne bi napio i vraćao mi je. Kad bih je uzeo od svakoga, video bih da se čaša nimalo nije smanjila, nego da je i dalje puna mleka. Tako sam je pružio svim drugovima koji su došli. Svi su pili i napili se. Zatim je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) uzeo čašu, nasmešio mi se i rekao: ‚O Ebu Hurejre! Ostali smo samo ja i ti koji nismo pili mleko. Hajde, sedi i ti i pij!‘ Seo sam i pio. Rekao je: ‚Pij još!‘ I pio sam. Poslanik je nekoliko puta rekao: ‚Pij!’, i ja sam svaki put pio. Najzad sam rekao: ‚Neka su ti žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Više ne mogu da pijem. Kunem se Allahom teala, koji te je poslao s pravom verom, da sam se dobro napio.‘ Rekao je: ‚Onda mi daj čašu.‘ Dao sam mu je. Pošto je izrekao hamd i hvalu Allahu teala, proučio je besmelu i popio mleko.“

Medinski ashabi gajili su neviđenu ljubav prema ovim odličnim ashabima, koji su u mesdžidu učili znanje ne propuštajući nijedan Resulullahov sohbet. Jedne večeri jedan ashab sa Suffe, kome od gladi više nije bilo snage, došao je pred Resulullaha i izneo svoje stanje. Poslanik je upitao ukućane ima li u kući nešto za jelo. Kada je dobio odgovor: „Trenutno u kući nema ništa za jelo osim vode“, rekao je ashabima koji su tu bili: „Ko će ugostiti ovog gladnog?“ Jedan od medinskih ashaba požurio je pre svih i rekao: „Neka su ti žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Ja ću ga ugostiti.“ Otišao je sa svojim gostom kući i rekao ženi: „Spremi nešto da ugostimo Resulullahovog gosta.“ Žena je odgovorila: „Trenutno u kući nemamo ništa osim hrane za decu.“ Ashab je rekao: „Najpre uspavaj decu. Onda donesi tu hranu“, pa je uzeo hranu, koje je bilo dovoljno samo za jednog čoveka, i ušao u sobu gde je bio gost. Postavio je sofru i ponudio ga. Pošto su zajedno počeli da jedu, ustao je, praveći se da namešta svetiljku, i ugasio ju je. Ponovo je u mraku seo za sofru. Praveći pokrete kao da jede, čekao je da se gost najede. Kada se gost najeo, sklonio je sofru. Te noći su sa decom gladni dočekali jutro. Ujutro, kada su došli pred Poslanika, Resulullah je rekao: „Allah teala je zadovoljan vašim noćašnjim postupkom.“ Zatim je Allah teala, spustivši 9. ajet-i kerim sure Hašr, rekao, po značenju: „Oni (ensarije) pretpostavljaju (muhadžire) sebi, makar i sami bili u siromaštvu i oskudici.“

Stih:

Šta god bilo, najslađe je govoriti o voljenom!

Sohbet Sultana srdaca

Ponos vasione (sallallahu alejhi ve sellem) je, da bi vaspitao i usavršio ashab-i kiram, u Mesdžid-i Nebeviju držao sohbete kojima nema ravnih i u njihova srca izlivao fejz i bereket koji mu je Allah teala podario. Oni koji su se udostojili da budu na sohbetu Poslanika već na prvom sohbetu osetili bi u srcu veliku promenu i stigli bi do veoma visokih božanskih spoznaja (maarifeta). Zahvaljujući bereketu tih sohbeta ashab-i kiram su počinjali da vole, pre svega našeg voljenog Poslanika, a zatim i svu svoju braću ashabe, više nego svoje živote. Allah teala ih je pohvalio u ajet-i kerimima. Pred Resulullahom sedeli su veoma pristojno i pažljivo, kao da im je ptica sletela na glavu, pa će odleteti čim se pomere. Tako su ashab-i kiram postali, posle poslanika i velikih meleka, najvredniji i najviši među stvorenjima. Resulullah je svojim ashabima do tančina objašnjavao naredbe i zabrane naše vere i učio ih njima: uslove imana i islama; sve propise o namazu, postu, hadžu i zekatu; tefsire ajet-i kerima; haram i halal jela i odeću; zakletve, zavete11 i kefarete; znanja o trgovini; pravila lepog ponašanja pri jelu i piću, oblačenju, viđanju i razgovoru, pozdravljanju; odnose prema komšijama, rodbini i prijateljima; propise o braku, izdržavanju (nafaka), nasleđivanju i ostavini; parnice, kazne, ugovore i ortakluke; znanja o zdravlju; borbu s neprijateljem, ratno pravo… jednom rečju, sva znanja vere islama od „a“ do „š“, koja se odnose na ahiret i na ovaj svet, objašnjavao je tako da svako razume, a stvar koju je smatrao važnom ponavljao je tri puta.12 A znanja koja se tiču žena učio je preko svojih mubarek supruga.

Hadis-i šerif o Džibrilu

Hrabri imam muslimana, jedan od najvećih među ashab-i kiramom, poznat po tome što je uvek govorio istinu, naš voljeni velikan Omer ibn Hattab radijallahu anhu kaže:

– Bio je to jedan takav dan: nekolicina nas od ashab-i kirama bila je u prisustvu i službi Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem). Taj dan, taj čas bio je tako častan, tako dragocen i tako neponovljiv. Tog dana udostojili smo se da budemo na Resulullahovom sohbetu, pored njega, i da vidimo njegovo lepo lice, koje je hrana dušama i koje srcima daje uživanje i radost. (Da bi objasnio čast i vrednost tog dana, rekao je: „Bio je to jedan takav dan…“ Može li biti tako častan i dragocen trenutak kao dan u kome je bilo suđeno da se Džibril alejhisselam vidi u ljudskom liku, da se čuje njegov glas i da se znanje potrebno robovima čuje veoma lepo i jasno iz Resulullahovih mubarek usta?)

„O ashabi Suffe! Blago vama! Ako od mog ummeta ostane neko ko je zadovoljan ovim teškim uslovima u kojima ste vi, on će, zaista, biti od mojih prijatelja“ Hadis-i šerif

Tada nam je prišao jedan čovek, kao kad mesec izađe. Odeća mu je bila veoma bela, a kosa veoma crna. Na njemu se nisu videli znaci putovanja, kao što su prašina, zemlja i znoj. Niko od nas, Resulullahovih ashaba, nije ga poznavao. To jest, nije bio od ljudi koje smo videli i znali. Seo je pred Resulullaha. Svoja kolena prislonio je uz njegova mubarek kolena. (Onaj koji je došao bio je Džibril. Uzeo je ljudski lik. Džibril alejhisselam je ovako seo da bi ukazao na nešto važno. Time je pokazao da nije ispravno stideti se kada se uči versko znanje i da učitelju ne dolikuju oholost i nadmenost. Džibril alejhisselam je ovim svojim držanjem pokazivao ashab-i kiramu da svako treba slobodno i bez ustručavanja da pita učitelje ono što želi da nauči o veri. Jer nije ispravno stideti se u učenju vere, ni ustručavati se u ispunjavanju prava Allaha teala, u podučavanju i učenju.)

Taj časni čovek stavio je svoje ruke na mubarek kolena Resul-i ekrema i rekao: „Ja Resulallah! Objasni mi islam, muslimanstvo.“

Resul-i ekrem je rekao: „Prvi od uslova islama jeste izgovoriti kelime-i šehadet. (Izgovoriti kelime-i šehadet znači reći: ‚Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu‘. To jest, da razuman i balig čovek koji može da govori kaže: ‚Ni na zemlji ni na nebu, osim Njega, nema ničega i nikoga ko je dostojan da mu se čini ibadet i da mu se klanja.

Pravi mabud je samo Allah teala. On je vadžibul-vudžud. Svako savršenstvo je u Njemu. U Njemu nema nikakve mane. Njegovo ime je Allah‘, i da u to srcem čvrsto veruje. I da isto tako kaže: ‚Uzvišeni čovek po imenu Muhammed, sin Abdullahov, iz Hašimove loze, ružičastog, belo-rumenog, sjajnog i milog lica, crnih obrva i crnih očiju, otvorenog mubarek čela, lepe naravi, čija senka ne pada na zemlju, slatke reči, nazvan Arapinom zato što je rođen u Arabiji, u Mekki, rob je i resul Allaha teala, to jest Njegov poslanik.‘)

Zatim – klanjati namaz kad dođe njegovo vreme. Davati zekat od imetka. U časnom mesecu ramazanu postiti svaki dan. Da onaj ko je u mogućnosti jednom u životu obavi hadž.“

Kada je taj čovek čuo ove odgovore od Resulullaha, rekao je: „Istinu si rekao, ja Resulallah!“ Mi koji smo slušali začudili smo se ovim njegovim rečima: „I pita, i potvrđuje!“

On je ponovo rekao: „Ja Resulallah! Obavesti me i šta je iman.“ (U ovom hadis-i šerifu ne treba misliti na jezičko značenje imana. Jer, pošto jezičko značenje jeste potvrditi i verovati, nije bilo nikoga među neznalicama Arapa ko to značenje nije znao. A kamoli da ga ashab-i kiram (radijallahu teala anhum edžmain) nisu znali! Džibril alejhisselam je hteo da ashab-i kiram nauči značenju imana. Ovde se pita šta se u islamu naziva imanom.) Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je objavio da je iman verovanje u određenih šest stvari, ovako: „Najpre verovati u Allaha teala, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove resule, u Sudnji dan, u kader i da su dobro i zlo od Allaha teala.“ On je opet potvrdio rekavši: „Istinu si rekao.“

Zatim je ponovo rekao: „Ja Resulallah! Obavesti me i šta je ihsan.“ Resulullah je rekao: „To je da činiš ibadet Allahu teala kao da Ga vidiš. Jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe svakako vidi.“ On je ponovo rekao: „Ja Resulallah! Obavesti me o kijametu!“ Resul alejhisselam je rekao: „O tome onaj koga se pita ne zna više od onoga koji pita.“ On je opet rekao: „Onda mi kaži njegove predznake.“ Resulullah je rekao: „Kad robinje budu rađale one koji će im biti vladari i kad vidiš bose, gole, siromašne čobane (koji su se obogatili) kako se međusobno nadmeću u podizanju visokih zgrada.“ Posle toga se okrenuo i otišao. Resulullah se okrenuo meni i upitao: „O Omere! Znaš li ko je bio onaj koji je pitao?“ Rekao sam: „Allah teala i Njegov Resul znaju bolje.“ Tada je Resulullah rekao: „To je bio Džibril (Džebrail). Došao je da vas nauči vašoj veri.“13 Poslanik je svojim ashabima objašnjavao prema njihovom stepenu u veri, tako da razumeju.

Hazreti Omer, jedan od najvećih među ashab-i kiramom, video je jednog dana, idući u mesdžid, kako Resulullah nešto objašnjava Ebu Bekru Siddiku. Otišao je do njih i slušao. To su videli i drugi, ali su se ustručavali da dođu i slušaju. Sutradan, kada su videli hazreti Omera, rekli su: „O Omere! Resulullah vam je juče nešto objašnjavao. Reci, da i mi naučimo.“ Jer Resulullah je uvek govorio: „Ono što čujete od mene pričajte i svojoj braći u veri! Prenosite jedni drugima!“ Hazreti Omer je rekao: „Juče je hazreti Ebu Bekr pitao za značenje jednog ajet-i kerima iz Kur’an-i kerima koji nije mogao da razume, a Resulullah mu je objašnjavao. Slušao sam čitav sat, ali ništa nisam razumeo.“ Jer je objašnjavao prema visokom stepenu hazreti Ebu Bekra. Hazreti Omer je bio toliko uzvišen da je Resulullah o njemu rekao: „Ja sam poslednji od poslanika. Posle mene neće doći poslanik. Da posle mene dolazi poslanik, Omer bi bio poslanik.“ Iako je bio tako uzvišen i iako je odlično znao arapski, koji mu je bio maternji jezik, nije mogao da razume tefsir Kur’an-i kerima koji je objašnjavan hazreti Ebu Bekru. Ebu Bekrov stepen bio je mnogo viši od njegovog. Hazreti Ebu Bekr, pa čak i Džibril alejhisselam, pitali su Resulullaha za značenje i tajne Kur’an-i kerima. Resulullah je svojim ashabima objasnio tefsir celog Kur’an-i kerima.

Naš voljeni Poslanik je, osim što je ashabe učio veri, razmatrao i parnice, saslušavao svedoke i rešavao najteže sporove; ulagao je veliki trud da se islam upozna i raširi i da još jedan čovek bude spasen od vatre džehennema; svojim ponašanjem i postupcima bio je uzor ljudima, a starao se i da se preduzmu potrebne mere kako bi se vernici zaštitili od zla mušrika.

„O Omere! Znaš li ko je bio onaj koji je pitao? To je bio Džibril (Džebrail). Došao je da vas nauči vašoj veri“ Hadis-i šerif

O lepoto što si nur očiju evlija,
pomozi, o rudniče Allahovog nura!
Prah pod tvojim stopama surma je očima asfija,
pomozi, o rudniče Allahovog nura!
Bez tebe niko ne može stići do Hakka,
milošću tvojom čovek postaje prihvaćen,
ti si „milost svetovima“, o Resule,
pomozi, o rudniče Allahovog nura!
Bezmerno sam grešio i greha činio,
drugovao sam s onima što strasti slede,
za moje grehe šefaat učini, o Darežljivi,
pomozi, o rudniče Allahovog nura!
O rudniče darežljivosti, Resule Uzvišenog Allaha,
ovaj Selimi, pun greha, najniži je među tvojim robovima,
u tvoju dergahu utiče se, dar od tebe moli,
pomozi, o rudniče Allahovog nura!
Yavuz Sultan Selim (Selîmî)