NJEGOVO DJETINJSTVO

Predaja dojilji

Kada je naša majka Amina uzela u naručje svoje čedo puno nura, kao da je zaboravila bol zbog smrti svoga muža, hazreti Abdullaha. Nakon što ga je majka dojila devet dana, nekoliko mu je dana dojilja bila Suvejba-hatun, robinja Ebu Leheba. Suvejba-hatun prije toga je dojila hazreti Hamzu, a kasnije i Ebu Seleme. Hafiz Ibn Džezri kaže: „Kada su Ebu Leheba vidjeli u snu i upitali ga u kakvu je stanju, rekao je: ‚Trpim kaburski azab. Ali svake godine, u noćima dvanaestog dana mjeseca rebiul-evvela, azab mi se olakša. Sišem hladnu vodu koja mi izlazi između dva prsta i odmorim se. U noći kada je Resulullah došao na svijet, moja robinja po imenu Suvejba donijela mi je tu radosnu vijest. Ja sam je od radosti oslobodio i naredio joj da mu bude dojilja. Zato mi se u tim noćima azab olakša.‘“ U to su vrijeme Mekkanci imali običaj davati svoju djecu dojiljama. Djecu su slali na obližnje visoravni čista zraka i slatke vode i ona su neko vrijeme živjela kod svojih dojilja. Razlog tome bila je vrela mekkanska klima. Svake je godine s tom namjerom u Mekku dolazilo mnogo žena. Svaka bi uzela po jedno dijete da ga doji i odvela ga. Kada bi djecu odgojile i vratile, dobivale su veliku nagradu i darove. I godine kada se rodio Poslanik, kao i svake godine, u Mekku je došlo mnogo žena iz plemena Beni Sa’d, koje je živjelo na visoravnima, s namjerom da budu dojilje. Svaka od njih već je uzela po jedno dijete da ga doji. Među plemenima u okolici Mekke pleme Beni Sa’d bilo je nadaleko čuveno po časti, darežljivosti, odvažnosti, skromnosti i pravilnom govoru arapskog jezika. Kurejšijski prvaci najradije su svoju djecu davali tom plemenu. Te su godine u kraju plemena Beni Sa’d vladale teška suša i glad. Halima-hatun iz toga plemena to stanje opisuje ovako: „Te sam godine skupljala travu lutajući poljima i zahvaljivala Allahu dželle-šanuhu što sam je našla. Ponekad bi prošla i tri dana, a da ništa ne stavim u usta. U takvom mi se stanju rodilo dijete. S jedne strane glad, s druge muke poroda. Bilo je trenutaka kada od gladi nisam razlikovala zemlju od neba ni noć od dana. Jedne sam noći zaspala u pustinji. U snu me netko uronio u vodu bjelju od mlijeka i rekao: ‚Pij ovu vodu.‘ Pila sam do mile volje. Zatim me opet natjerao da pijem. Pila sam i pila, voda je bila slađa od meda. ‚Neka ti mlijeko bude obilno, o Halima! Jesi li me prepoznala?‘ upitao je. Kada sam rekla da ga nisam prepoznala, rekao je: ‚Ja sam hvala i zahvalnost koju si upućivala u svom teškom stanju. O Halima! Idi u Mekku. Ondje će ti drug biti jedan „Nur“ i bit ćeš ispunjena bereketom. Ovaj san nikome ne pričaj!‘ Kada sam se probudila, vidjela sam da su mi grudi pune mlijeka, a da su me nevolja i glad napustile.“ Te je godine, zbog gladi, u Mekku došlo više dojilja nego drugih godina, kako bi za plaću dojile djecu i tako prebrodile teško vrijeme.

„Mi nismo stvoreni za igru“ Hadisi šerif

Pustinja Sa’dovih sinova

Sve su žurile uzeti djecu iz bogatih obitelji. Svaka je od tih žena uzela po jedno dijete. Budući da je Poslanik bio siroče, mislile su da neće dobiti veliku plaću, pa ga nisu htjele uzeti. Među tim ženama bila je i Halima-hatun, poznata po čestitosti, čistoći, blagosti, stidljivosti i lijepom ahlaku. Budući da je životinja koju su jahali bila slaba, u Mekku su stigli kasno. Ali to je kašnjenje bilo uzrok da postignu i više od onoga što su tražili. Halima i njezin muž obišli su mekkanske ulice i vidjeli da su djeca bogatih obitelji već uzeta. Ipak, nisu se htjeli vratiti praznih ruku. Jedina im je želja bila vratiti se s djetetom.

Napokon su sreli jednog čovjeka koji je ulijevao poštovanje i imao vrlo blago lice. Bio je to Abdulmuttalib, poglavar Mekke. Kada je saznao što žele, savjetovao im je da uzmu njegova unuka i rekao da će tako postići veliko blagostanje i sreću. Abdulmuttalibova ljubav i toplina privlačile su ih k njemu. Odmah su prihvatili njegov prijedlog. Zatim je stari djed odveo Halimu-hatun u kuću hazreti Amine.

Halima-hatun pripovijeda: „Kada sam prišla djetetu, spavalo je mirno, povijeno u pelene, na pokrivaču od zelene svile, a unaokolo se širio miris mošusa. Zadivila sam se i u tren oka toliko ga zavoljela da ga nisam imala srca probuditi. Kada sam mu stavila ruku na prsa, probudio se, pogledao me i nasmiješio se. A ja sam, opčinjena tim osmijehom, posve zaboravila na sebe. Zatim sam, u strahu da mi majka tako lijepo i mubarek dijete neće dati, pokrila mu lice i odmah ga uzela u naručje. Dala sam mu desnu dojku – počeo je sisati. Dala sam mu lijevu – nije htio sisati. Abdulmuttalib mi se okrenuo i rekao: ‚Raduj se! Među ženama nije bilo nijedne koja je stekla takvu blagodat kao ti!’1

Kada mi je dala svoje voljeno čedo, Amina-hatun rekla je: ‚O Halima, prije tri dana čula sam glas koji je rekao da će žena koja će dojiti moga sina biti iz plemena Beni Sa’d, iz roda Ebu Zuvejba.‘ Na to sam odgovorila: ‚Ja sam iz plemena Beni Sa’d, a kunja moga oca je Ebu Zuvejb.‘“

Halima-hatun dalje pripovijeda: „Amina-hatun ispričala mi je još mnoge događaje i dala mi savjete. A ja sam njoj ispričala san koji sam usnula prije dolaska u Mekku i kako su mi na putu s desne i lijeve strane dolazili glasovi: ‚Raduj se, o Halima! Tebi je suđeno dojiti taj nur koji zasljepljuje oči i obasjava svjetove.‘“

Halima-hatun pripovijeda: „Uzela sam Muhammeda alejhisselam i izašla iz kuće hazreti Amine. Došla sam do svoga muža. I on je, pogledavši lice djeteta u mome naručju, zaboravio na sebe i rekao: ‚O Halima! Nikada dosad nisam vidio ovako lijepo lice!‘ A kada je vidio bereket koji nas je snašao čim smo ga uzeli, rekao je: ‚O Halima! Znaj da si uzela vrlo mubarek dijete visoka stupnja.‘ Ja sam odgovorila: ‚Allaha mi, upravo sam to i željela, želja mi se ispunila.‘“

Od trenutka kada su Halima-hatun i njezin muž krenuli iz Mekke s Muhammedom alejhisselam, počeli su osjećati njegov bereket. Njihov mršavi magarac, koji prije nije mogao brzo ići, sada je jurio kao rasni arapski konj. Iako je karavana s kojom su došli krenula mnogo prije njih i daleko odmakla, oni su je sustigli i ostavili iza sebe. Kada su stigli u kraj Beni Sa’da, postigli su obilje i bereket kakvi se nisu vidjeli. Vimena njihovih životinja, koje su prije davale malo mlijeka, bila su prepuna mlijeka. Susjedi koji su to vidjeli začudili su se i jasno shvatili da je to zbog djeteta koje su uzeli na dojenje. Poslanik je sisao samo desnu dojku svoje dojilje Halime-hatun.

„Nijedan od mojih predaka nije učinio blud. Allah dželle-šanuhu me doveo na svijet od čistih, dobrih očeva i čistih majki“ Hadisi šerif

A lijevu je ostavljao svome bratu po mlijeku. S dva mjeseca počeo je puzati. S tri mjeseca stajao je na nogama, a s četiri je počeo hodati pridržavajući se za zid. S pet mjeseci prohodao je, a sa šest počeo je brzo hodati. Sa sedam mjeseci išao je na sve strane. S osam mjeseci govorio je razumljivo, a s devet mjeseci počeo je govoriti sasvim jasno. S deset mjeseci već je počeo gađati strijelom.

Halima-hatun ispričala je: „Kada je počeo govoriti, prve su mu riječi bile: ‚La ilahe illallahu vallahu ekber. Velhamdulillahi rabbil-alemin.‘ Od toga dana ni za čim nije pružio ruku a da ne spomene ime Allaha dželle-šanuhu. Lijevom rukom ništa nije jeo. Kada je prohodao, klonio se mjesta gdje su se djeca igrala i govorio im: ‚Mi nismo stvoreni za ovo.‘ Svakoga dana obavio bi ga nur poput sunčeve svjetlosti, a zatim bi se opet razišao. Razgovarao je s mjesecom, i kad god bi pokazao prema mjesecu, mjesec bi se pomaknuo.“

Zbog suše zapali su u veliku nevolju i jednom su izašli uputiti dovu Allahu dželle-šanuhu za kišu. Kada su pošli na dovu, poveli su sa sobom Muhammeda alejhisselam i radi njega dobili obilnu kišu i bereket. Halima-hatun pripovijeda: „Kada je Muhammed alejhisselam napunio dvije godine, odbila sam ga od prsa. Zatim smo muž i ja otišli u Mekku vratiti ga majci. Ali toliko smo bereketa stekli zbog njega da nam je bilo vrlo teško rastati se od njega i više ne gledati njegovo mubarek lice. Ispričala sam njegovoj majci o njegovim stanjima. Amina-hatun rekla je: ‚Moj sin ima velik stupanj.‘ Ja sam rekla: ‚Allaha mi, nisam vidjela nikoga tko ima više bereketa od njega.‘ Zatim sam, navodeći razne izgovore, zamolila Aminu-hatun da on ostane još malo kod nas. Nije nas odbila i dopustila je da ostane kod nas. S njim smo se ponovno vratili u svoje pleme. Tako nam se kuća ispunila bereketom, uvećali su nam se imovina, imetak i ugled. Postigli smo nebrojene blagodati.“2

Oblak iznad njegove mubarek glave

Halima-hatun pripovijeda: „Jednoga dana Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) upitao je: ‚Danju ne vidim svoju braću. Koji je tome razlog?‘ Rekla sam: ‚Oni idu čuvati ovce. Kući se vraćaju tek navečer.‘ Tada je rekao: ‚Pošalji i mene s njima. I ja ću čuvati ovce.‘ Navodila sam razne izgovore i pokušavala ga ne pustiti. Napokon sam, da mu srce bude zadovoljno, rekla: ‚Dobro.‘

Sutradan sam mu očešljala mubarek kosu, obukla ga i poslala s njegovom braćom po mlijeku.

Nekoliko je dana išao i vraćao se s njima. Jednoga dana, kada je njegova sestra po mlijeku Šejma došla iz polja, upitala sam: ‚Gdje je moj sin Muhammed, svjetlost moga oka?‘ Rekla je: ‚U pustinji.‘ Kada sam upitala: ‚Kako čedo moga srca podnosi ovu vrućinu?’, Šejma je odgovorila: ‚Majčice! Njemu nikada ništa neće biti. Jer iznad njegove mubarek glave jedan oblak stalno ide s njim; tako je zaštićen od sunčeve žege.‘ Kada sam rekla: ‚Što to govoriš? Je li zaista istina to što kažeš?’, zaklela se. Tek sam se tada smirila.

Otvaranje njegovih mubarek prsa (Šakk-i sadr)

Jednoga dana opet, u podne, došao mi je njegov brat po mlijeku Damra i rekao: ‚Majčice! Brzo trčite!.. Čuvali smo ovce ja i moj brat iz Kurejša. Iznenada su došla tri čovjeka u zelenom. Uzeli su moga brata od nas i odveli ga na vrh brda. Položili su ga na leđa i nožem mu rasjekli trbuh. Kada sam krenuo da vam javim, oni su još bili ondje. Ne znam je li moj brat ostao živ.‘ Halima-hatun nastavila je svoju priču ovako: U tom mi je trenutku krv jurnula u glavu. Brzo smo stigli na to mjesto i vidjeli ga. Odmah sam mu izljubila mubarek lice i glavu i upitala: ‚O svjetlosti moga oka! O sine moj, milosti svjetovima! Kakvo je ovo stanje? Što ti se dogodilo? Tko te uznemirio?‘

On je rekao: ‚Kada sam izašao iz kuće, vidio sam dva čovjeka u zelenoj odjeći. Jedan je u ruci imao srebrni ibrik, a drugi lavor od zelenog smaragda. Lavor je bio pun nečega bjeljeg od snijega. Odveli su me na vrh brda. Jedan me položio na leđa. Dok sam gledao, rasjekao mi je prsa do pupka. Nisam osjetio nikakvu bol ni patnju. Stavili su ruke unutra i izvadili sve što je bilo. Oprali su to onom bijelom tvari i vratili na mjesto. Zatim je jedan rekao drugome: „Ustani, sada ću ja obaviti svoj posao“, stavio ruku unutra i izvadio mi srce. Rasjekao ga je na dva dijela i iz njega izvadio i bacio nešto crno. I rekao je: „Ovo je bio šejtanov udio u tvom tijelu. Izvadili smo ga i bacili. O miljeniče Allaha dželle-šanuhu! Zaštitili smo te od vesvese3 i šejtanove lukavštine.“ Zatim su mi srce ispunili nečim nježnim i mekim što su imali sa sobom. Zapečatili su ga pečatom od nura. Hladnoću toga pečata i sada osjećam u svim udovima. Kada je jedan od njih stavio ruku na rasječeno mjesto, rana mi je zacijelila. Zatim su me vagali s desetoricom iz moga ummeta – ja sam bio teži. Vagali su me s tisuću ljudi – opet sam ja bio teži. Tada je jedan od njih rekao drugome: „Prestani ga više vagati. Allaha mi, i kad bi ga vagao s cijelim njegovim ummetom, on bi bio teži.“ Zatim mi je svaki od njih poljubio ruku i lice, i ostavili su me ondje i otišli.‘ Rasječeno mjesto vidjelo se na njegovim mubarek prsima.“4

Ovaj događaj iz života našeg voljenog Poslanika, o kojem se govori u prvom ajetu sure Inširah iz Kur’ani kerima, naziva se „Šakk-i sadr“, to jest otvaranje prsa.

Kada je Muhammedu alejhisselam objavljeno poslanstvo, neki od ashaba rekli su: „Ja Resulallah! Hoćete li nam reći nešto o sebi?“, a on je rekao: „Ja sam dova moga pretka Ibrahima. Ja sam radosna vijest moga brata Ise!

A svojoj sam majci ja njezin san. Dok me nosila, vidjela je kako iz nje izlazi nur koji je obasjao dvorce Šama… Ja sam dojen i odgojen među Sa’d ibn Bekrovim sinovima.“

Nakon što je napunio četiri godine, Halima-hatun dovela ga je u Mekku i predala majci. Njegov djed Abdulmuttalib dao je Halimi-hatun vrlo velike darove i ukazao joj dobročinstvo. Kada ga je ostavila u Mekki, Halima-hatun izrazila je bol rastanka riječima: „Kao da su mi i duša i srce ostali s njim.“

„Dok sam dojila Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), bila sam njime vrlo zadovoljna. Nikada ništa nije uprljao. Malu nuždu obavljao je jednom danju i jednom noću, i do istog vremena više je ne bi obavljao“ Halima-hatun

Preseljenje njegove časne majke na ahiret

Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) do šeste je godine rastao kod svoje majke. Kada mu je bilo šest godina, otišao je u Medinu s majkom i robinjom po imenu Ummu Ejmen, da posjete rodbinu i kabur njegova oca Abdullaha.

Ondje su ostali mjesec dana. Poslanik je u Medini naučio plivati u bazenu koji je pripadao Nedždžarovim sinovima. U to je vrijeme jedan židovski učenjak vidio na njemu znakove poslanstva. Prišao mu je i upitao ga za ime. Kada je rekao: „Ahmed“, taj je učenjak uzviknuo: „Ovo će dijete biti ahir-zemanski Pejgamber!“ Osim toga, i neki drugi židovski učenjaci koji su bili ondje vidjeli su na njemu znakove poslanstva i međusobno govorili o tome da će on biti poslanik.

Kada je Ummu Ejmen čula te njihove riječi, javila je to našoj majci hazreti Amini. Njegova mubarek majka, bojeći se da mu se ne dogodi kakvo zlo, uzela ga je i krenula na put natrag u Mekku. Kada su stigli do mjesta zvanog Ebva, naša se majka hazreti Amina razboljela. Bolest joj se pogoršala i često je gubila svijest.

Gledajući svoga voljenog sina Muhammeda alejhisselam, koji je stajao kraj njezina uzglavlja, rekla je: „O sine onoga koji je, dobrotom i pomoći Allaha dželle-šanuhu, u zamjenu za sto deva spašen od strašne strijele smrti! Neka te Allah dželle-šanuhu učini mubarekom. Ako se obistini ono što sam vidjela u snu, Allah dželle-šanuhu, vlasnik veličanstva i obilne darežljivosti, poslat će te da Ademovim sinovima objaviš što je halal, a što haram. Dženab-i Hakk sačuvat će te i zaštititi od idola i idolopoklonstva koji od davnina postoje među narodima.“ Zatim je izgovorila ove stihove:

Staro postaje što je novo, umire što živi,
Nestaje što je mnogo – tko je mlad ostao?
I ja ću umrijeti, a jedina mi je razlika:
Ja sam tebe rodila – to je moja čast.
Iza sebe ostavljam dobrog potomka,
Zatvorih oči, srce mi je spokojno.
Moje će ime vječno ostati na jezicima,
A ljubav prema tebi živjet će u srcima.

Zatim je preselila na ahiret. Ondje je i ukopana. Kada je naša majka Amina preselila na ahiret, imala je dvadeset godina. Ummu Ejmen povela je Predvodnika svjetova i, nakon putovanja koje je trajalo nekoliko dana, dovela ga u Mekku i predala njegovu djedu Abdulmuttalibu.5

Njegovi majka i otac bili su vjernici

Otac i majka Habib-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) bili su u vjeri Ibrahima alejhisselam.6 To jest, bili su vjernici. Islamski alimi objavili su da su oni bili u vjeri Ibrahima alejhisselam i da su, nakon što je Muhammedu alejhisselam objavljeno poslanstvo, oživljeni kako bi bili od njegova ummeta, da su čuli i izgovorili kelime-i šehadet i da su tako postali i od ovoga ummeta.7

Kod svoga mubarek djeda

Muhammed alejhisselam rastao je kod svoga djeda do osme godine. Njegov djed Abdulmuttalib bio je čovjek kojega su u Mekki svi voljeli i koji je upravljao mnogim poslovima; bio je dostojanstven, strpljiv, lijepa ahlaka, čestit, odvažan i darežljiv. Hranio je siromahe, pa je čak davao hranu i gladnim i žednim životinjama.

Vjerovao je u Allaha dželle-šanuhu i u ahiret. Klonio se zla i držao se daleko od svih ružnih običaja doba džahilijjeta (neznanja). U Mekki nije dopuštao zulum i nepravdu, a goste koji bi dolazili dočekivao je s poštovanjem. Imao je običaj u mjesecu ramazanu povlačiti se u osamu na brdo Hira. Abdulmuttalib, koji je volio djecu i bio pun samilosti, privijao je svoga voljenog unuka na prsa i ni danju ni noću nije ga odvajao od sebe. Pokazivao mu je veliku ljubav i samilost. U sjeni Ka’be sjedio je s njim na svom posebnom minderu, a onima koji su ga u tome htjeli spriječiti govorio je: „Pustite moga sina, njegov je ugled uzvišen.“8 Poslanikovu dadilju Ummu Ejmen neprestano je opominjao da dobro pazi na njega: „Pazi dobro moga sina. Sljedbenici Knjige kažu za moga sina: ‚On će biti poslanik ovoga ummeta.‘“ Ummu Ejmen je rekla: „Nikada nisam vidjela da se u djetinjstvu požalio ni na glad ni na žeđ. Ujutro bi popio gutljaj vode Zemzema. Kada bismo ga htjeli nahraniti, govorio bi: ‚Neću, sit sam.‘“

Kada bi Abdulmuttalib spavao ili bio sam u svojoj sobi, nikome osim njemu nije dopuštao da uđe k njemu. Nježno ga je privijao na prsa, milovao ga i beskrajno se radovao njegovim riječima i postupcima. Za sofrom ga je uzimao pokraj sebe, stavljao na koljena, davao mu najbolje i najukusnije jelo i nije sjedao za sofru dok on ne dođe. O njemu je usnuo mnoge snove i bio svjedok mnogih događaja.

Jednom je u Mekki zavladala suša i glad. Abdulmuttalib je, prema snu koji je usnuo, uzeo Muhammeda alejhisselam za ruku, popeo se na brdo Ebu Kubejs i uputio dovu: „Allahu moj, radi ovoga djeteta obraduj nas kišom punom bereketa!“ Dova mu je primljena i pala je obilna kiša. Pjesnici toga doba opjevali su taj događaj u svojim pjesmama.

Monah iz Nedžrana

Jednoga dana, dok je Abdulmuttalib sjedio kod Ka’be, došao mu je jedan monah iz Nedžrana i počeo s njim razgovarati. U jednom je trenutku rekao: „Čitali smo da su u knjigama zapisana svojstva poslanika koji će posljednji doći iz Ismailovih sinova. Ovo mjesto, to jest Mekka, njegovo je rodno mjesto. Njegova su svojstva takva i takva!“ i počeo ih nabrajati jedno po jedno. U tom im je trenutku došao naš voljeni Poslanik. Monah iz Nedžrana počeo ga je pažljivo promatrati; zatim mu je prišao, pogledao mu oči, leđa i stopala i uzbuđeno rekao:

„Dženab-i Hakk sačuvat će te i zaštititi od idola i idolopoklonstva koji od davnina postoje među narodima“ Amina-hatun

„Evo, to je on. Je li ovo dijete iz tvoga potomstva?“ Kada je Abdulmuttalib rekao: „Ovo je moj sin!“, monah iz Nedžrana rekao je: „Prema onome što smo čitali u knjigama, njegov otac ne bi smio biti živ!“ Kada je Abdulmuttalib rekao: „On je sin moga sina. Otac mu je preminuo prije nego što se on rodio, dok ga je majka još nosila“, monah je rekao: „E, sada si rekao istinu.“ Tada je Abdulmuttalib rekao svojim sinovima: „Čujte što je rečeno o sinu vašega brata, pazite na njega i dobro ga čuvajte.“

Preseljenje njegova mubarek djeda na ahiret

Kada se približila Abdulmuttalibova smrt, okupio je svoje sinove i rekao: „Došlo je vrijeme da se preselim s ovoga svijeta na ahiret. Jedina mi je briga ovo siroče. Da mi je život duži, pa da ovu službu s ljubavlju nastavim! Ali što se može? Život neće potrajati. Sada mi i srce i jezik gore u vatri ove čežnje. Htio bih ovaj biser nekome od vas povjeriti kao amanet. Tko će od vas kako dolikuje čuvati njegova prava i ne učiniti nikakva propusta u služenju njemu?“ Ebu Leheb je kleknuo i rekao: „O predvodniče Arapa! Ako imaš na umu nekoga kome ćeš predati ovaj amanet, dobro je; ako nemaš, ja ću preuzeti tu službu.“ Abdulmuttalib mu je rekao: „Imaš mnogo imetka. Ali ti si tvrda srca i malo imaš milosrđa. A srce siročeta ranjivo je i nježno. Brzo se slomi.“ I neki od drugih sinova ponovili su istu želju. Abdulmuttalib je svakome od njih naveo osobine i nijednoga nije prihvatio. Kada je red došao na Ebu Taliba, on je rekao: „Ja to želim više od svih. Ali dok su stariji tu, ne bi dolikovalo da istrčavam naprijed. Imetka imam malo, ali moja je odanost veća od odanosti moje braće.“ Abdulmuttalib je rekao: „Istinu govoriš. Ti si dostojan ove službe. Ali ja se u svakom poslu savjetujem s njim i postupam po njegovoj želji. I svaki put dođem do pravog ishoda. I u ovome ću se posavjetovati s njim. Koga od vas on izabere, i ja ću to prihvatiti.“

Zatim se okrenuo našem voljenom Poslaniku i upitao: „O svjetlosti mojih očiju! S čežnjom za tobom okrećem se ahiretu. Koga od ovih svojih stričeva biraš?“

Poslanik je u tom trenutku ustao, zagrlio Ebu Taliba oko vrata i sjeo mu na koljena. Abdulmuttalib je tada osjetio veliko olakšanje i rekao: „Hvala Allahu dželle-šanuhu. I ja sam to želio.“ Zatim se okrenuo Ebu Talibu i rekao: „O Ebu Talibe! Ovaj biser nije osjetio očinsku ni majčinsku nježnost. Zato pazi na njega kako dolikuje i drhti nad njim. Ja te smatram vrjednijim od svoje druge djece. Ovaj veliki i vrlo dragocjeni amanet predao sam tebi. Jer ti si od iste majke kao njegov otac. Čuvaj ga kao što bi čuvao sama sebe. Jesi li prihvatio ovu moju oporuku?“ On je odgovorio:

„Da, prihvatio sam.“ Tada je Abdulmuttalib zagrlio našeg voljenog Poslanika, poljubio mu mubarek glavu i lice i pomirisao ga. Zatim je rekao: „Budite svi svjedoci: nikada nisam osjetio ljepši miris od ovoga niti vidio ljepše lice od ovoga.“9

Pod zaštitom Ebu Taliba

Nakon što mu je djed preselio na ahiret, Predvodnik svemira (sallallahu alejhi ve sellem) počeo je od osme godine živjeti kod svoga strica Ebu Taliba i rastao je pod njegovom zaštitom. Ebu Talib je tada, kao i njegov otac Abdulmuttalib, bio jedan od kurejšijskih prvaka u Mekki – čovjek kojega su voljeli, poštovali i čiju su riječ slušali. I on je Poslaniku pokazivao veliku ljubav i samilost. Volio ga je više od svoje djece, bez njega nije ni spavao ni išao bilo kamo i govorio je: „Ti donosiš mnogo dobra, vrlo si mubarek!“ Ebu Talib nije počinjao jesti dok on ne pruži ruku; želio je da on prvi počne. Ponekad bi mu postavljao i posebnu sofru. Kada bi se ujutro probudio, vidjeli bi da mu lice sja kao mjesec, a da mu je kosa očešljana. Ebu Talib nije imao mnogo imetka, a obitelj mu je bila velika. Otkako je Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) uzeo pod svoju zaštitu, postigao je obilje i bereket. Kada je narod zbog suše koja je zavladala Mekkom zapao u nevolju, Ebu Talib ga je odveo do Ka’be i uputio dovu. Njegovim bereketom pala je obilna kiša. Spasili su se od suše i gladi.10

Iz Galibova roda izaći će jedan poslanik,
Stajat će između Zemzema i Hadžera.
Pomozite mu sa svim narodom grada,
O Amirovi sinovi, sreća je u tome da mu pomognete.

„Došlo je vrijeme da se preselim s ovoga svijeta na ahiret. Jedina mi je briga ovo siroče. Da mi je život duži, pa da ovu službu s ljubavlju nastavim! Ali što se može? Život neće potrajati. Sada mi i srce i jezik gore u vatri ove čežnje“ Abdulmuttalib

Putovanje Mekka – Busra

Monah Bahira

Kada je naš voljeni Poslanik imao oko dvanaest godina, jednoga je dana vidio da se Ebu Talib sprema na put radi trgovine. Kada je shvatio da ga ne želi povesti sa sobom, ražalostio se i rekao Ebu Talibu: „Kome ćeš me ostaviti u ovom gradu? Nemam ni oca ni ikoga tko bi me žalio!..“ Ove su riječi silno dirnule Ebu Taliba i on ga je odlučio povesti sa sobom. Nakon dugog putovanja trgovačka se karavana ulogorila u Busri, u blizini jednoga kršćanskog samostana.11

U tom je samostanu živio monah po imenu Bahira. Taj učeni monah, koji je prije bio židovski učenjak, a kasnije postao kršćanin, imao je jednu knjigu koja je prelazila iz ruke u ruku i čuvala se u tajnosti, i prema njoj je odgovarao na pitanja. Iako je kurejšijska karavana prethodnih godina mnogo puta prolazila tuda, on joj nije poklanjao nikakvu pažnju. Svakog se jutra penjao na krov samostana, gledao u smjeru odakle dolaze karavane i radoznalo nešto iščekivao. A ovoga se puta s monahom Bahirom nešto dogodilo: silno uzbuđen, skočio je sa svoga mjesta. Jer kada se kurejšijska karavana ukazala u daljini, primijetio je da nad njom, zajedno s njima, plovi i jedan oblak. Taj je oblak bacao sjenu na Poslanika. Kada se karavana zaustavila da se odmori, Bahira je vidio i da su se grane drveta pod kojim je sjedio Habib-i ekrem povile nad njim, pa se još više uzbudio. Odmah je dao postaviti sofre. Zatim je poslao čovjeka i pozvao na ručak sve koji su bili u kurejšijskoj karavani. Putnici iz karavane ostavili su našeg voljenog Poslanika kod svoje robe i otišli monahu. Bahira je pažljivo pogledao pridošlice i upitao: „O kurejšijska družino, ima li među vama netko tko nije došao na ručak?“ Oni su rekli: „Da, ima jedan čovjek.“ Jer iako su Kurejšije došli, oblak je još bio ondje. Vidjevši to, shvatio je da je netko ostao u karavani. Monah Bahira uporno je tražio da dođe i on. Čim je došao, Bahira ga je pažljivo pogledao i počeo ga proučavati. Upitao je Ebu Taliba: „Je li ovo dijete iz tvoga potomstva?“ Kada je Ebu Talib rekao: „Moj sin“, Bahira je rekao: „U knjigama piše da otac ovoga djeteta neće biti živ; on nije tvoj sin.“ Tada je Ebu Talib odgovorio: „On je sin moga brata.“ Na Bahirino pitanje: „Što se dogodilo s njegovim ocem?“ rekao je: „Otac mu je preminuo malo prije njegova rođenja.“ Kada je Bahira rekao: „Istinu si rekao. A što se dogodilo s njegovom majkom?“, Ebu Talib je odgovorio: „I ona je preminula.“ Rekavši na to: „Istinu si rekao“, Bahira se okrenuo Poslaniku i zatražio od njega da se zakune idolima. Ali naš mu je voljeni Poslanik rekao: „Ne zaklinji me idolima. Na svijetu za mene nema većeg neprijatelja od njih. Ja ih mrzim.“

Tada ga je Bahira zakleo Allahom dželle-šanuhu i upitao: „Spavaš li?“ On je rekao: „Oči mi spavaju, ali srce mi ne spava.“

Bahira mu je postavio još mnogo pitanja i dobio odgovore. Odgovori koje je dobio potpuno su se slagali s knjigama koje je prije čitao. Zatim je pogledao mubarek oči našeg voljenog Poslanika i upitao Ebu Taliba:

„Svjedočim da si ti resul Allaha dželle-šanuhu!.. Evo Predvodnika svjetova… Evo Resula Gospodara svjetova… Evo velikog Poslanika kojega je Allah dželle-šanuhu poslao kao milost svjetovima!“ Monah Bahira

– „Je li ovo crvenilo stalno u njegovim mubarek očima?“

– „Da, nikada nismo vidjeli da je nestalo“, rekao je.

Kada je vidio da se i ovaj znak poklapa, Bahira je poželio vidjeti pečat poslanstva, kako bi mu srce postiglo potpunu izvjesnost. Ali Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) zbog svoga edeba (lijepog ponašanja) nije htio otkriti svoja mubarek leđa.

Tada mu je stric rekao: „O svjetlosti moga oka! Ispuni mu i ovu želju!“ Poslanik je otkrio svoja mubarek leđa, a Bahira je dugo, zadivljeno i do mile volje gledao pečat poslanstva u svoj njegovoj ljepoti. Uzbuđen, poljubio ga je, a iz očiju su mu kao bujica potekle suze. Zatim je rekao:

– „Svjedočim da si ti resul Allaha dželle-šanuhu!“ Podigavši glas još više, rekao je: „Evo Predvodnika svjetova… Evo Resula Gospodara svjetova… Evo velikog Poslanika kojega je Allah dželle-šanuhu poslao kao milost svjetovima…“

Kurejšije koji su bili ondje začudili su se i rekli: „Kolika li je Muhammedova vrijednost u očima ovoga monaha!“

Zatim se Bahira okrenuo Ebu Talibu i rekao:

– „Ovo je posljednji i najčasniji od poslanika. Njegova će se vjera raširiti po cijeloj zemlji i dokinut će prethodne vjere. Ne vodi ovo dijete u Šam. Jer su mu sinovi Israilovi neprijatelji. Bojim se da će nanijeti zlo njegovu mubarek tijelu. O njemu su uzeti mnogi zavjeti i obveze (ahd i misak).“

Ebu Talib je upitao:

– „Kakvi su to zavjeti i obveze?“ Bahira je odgovorio:

– „Allah dželle-šanuhu uzeo je riječ od svih poslanika, a na kraju od Ise alejhisselam, da svojim ummetima objave da će doći ahir-zemanski Pejgamber.“

Nakon ovih Bahirinih riječi Ebu Talib je odustao od puta u Šam. Prodao je svoju robu u Busri i vratio se u Mekku.12 Ono što je čuo od Bahire odzvanjalo je Ebu Talibu u ušima do kraja života. Poslanika je zavolio još više. Čuvao ga je do svoje smrti i pomagao mu u svakom poslu.

Putovanje u Jemen sa stricem Zubejrom

Naš voljeni Poslanik, u svakom svom stanju vlasnik vrlina i ljepote, čovjek bez premca, porastao je i ušao u sedamnaestu godinu. Tada ga je njegov stric Zubejr, koji je radi trgovine putovao u Jemen, poveo sa sobom da mu trgovina bude bereketna. I na tom su se putovanju vidjela mnoga njegova čudesna stanja. Kada su se vratili u Mekku, o tim se njegovim stanjima pričalo, i u plemenu Kurejš počelo se govoriti: „Njegov će ugled biti vrlo uzvišen.“13