MLADOST I ŽENIDBA

Mladost

Muhammed alejhisselam, u svakom pogledu najuzvišeniji među ljudima, još je u mladosti bio među stanovnicima Mekke omiljeniji od svojih vršnjaka. Voljeli su ga zbog njegova lijepog ahlaka, zbog toga što se prema ljudima ophodio lijepo kao nitko drugi, zbog njegove smirenosti, blagosti i drugih uzvišenih osobina. Ljudi su se divili tim njegovim vrlinama. Zbog iskrenosti i pouzdanosti koje su kod njega vidjeli i kojima su se divili, Mekkanci su mu dali nadimak „El-Emin“, to jest „onaj kojemu se uvijek može vjerovati“. Tako je u mladosti postao poznat po tom imenu.

U godinama mladosti našeg Poslanika Arapi su živjeli u dubokom mraku doba džahilijjeta (neznanja). Obožavanje idola, piće, kocka, blud, kamata i mnoga druga ružna djela bila su među njima raširena. Muhammed alejhisselam beskrajno se gnušao tih njihovih iskvarenih stanja i uvijek se klonio svih njihovih zala. Svi su Mekkanci znali za tu njegovu osobinu i čudili su joj se. Budući da je idole silno mrzio, nikada im se nije približavao. Od mesa kurbana prinesenih idolima nikada nije jeo. U djetinjstvu i mladosti čuvao je svoje ovce na brdu Džijad i u njegovoj okolici i tako zarađivao za život. Na taj se način klonio društva koje se do krajnosti iskvarilo. Jednom je rekao ashabima: „Nema nijednoga poslanika koji nije čuvao ovce.“ Kada su upitali: „Ja Resulallah! Jeste li i Vi čuvali?“, rekao je: „Da, i ja sam čuvao.“

Kada je naš voljeni Poslanik imao oko dvadeset godina, u Mekki su red i mir bili posve narušeni. Zulum se do krajnosti raširio; nitko više nije bio siguran ni za imetak, ni za život, ni za čast. Starosjedioci Mekke činili su nepravdu i zulum strancima koji su dolazili radi trgovine i da posjete Ka’bu. Oni kojima je učinjen zulum nisu se imali kome obratiti da ostvare svoje pravo. U to je vrijeme jedan trgovac iz Jemena, koji je došao u Mekku radi trgovine, bio opljačkan: jedan Mekkanac po imenu As ibn Vail silom mu je oteo robu. Nakon toga događaja Jemenac se popeo na brdo Ebu Kubejs i, vapeći, tražio od plemena pomoć da mu se vrati pravo. Nakon ovakvih događaja, koji su pokazivali da je zulum dosegnuo krajnju granicu, prvaci Hašimovih i Zuhrinih sinova i drugih plemena okupili su se u kući Abdullaha ibn Džudana. Odlučili su da se nikome, ni domaćem ni strancu, ne čini zulum ni nepravda, da se zulum sprječava i da se onima kojima je učinjena nepravda vrati njihovo pravo. S tim su ciljem osnovali savez pravde.1

Taj savez, kojemu je naš voljeni Poslanik pristupio u mladim godinama i u čijem je osnivanju imao velik utjecaj, nazvan je Hilful-fudul.

Prije toga dvojica ljudi po imenu Fadl i jedan po imenu Fudajl također su bili osnovali jedan takav savez. Ovo je ime dano po tom savezu koji su oni prije osnovali.

„Muhammeda alejhisselam, za kojega je cijeli svijet potvrdio kakav je savršen čovjek, zbog njegove krajnje iskrenosti i vjernosti čak su i njegovi najveći neprijatelji, obijesni kafiri, zvali Muhammedul-Emin (Muhammed, kojemu se može vjerovati)“ Hüseyin Hilmi bin Sa’îd (rahmetullahi alejh)

Čuveni sajmovi i tržnice u Arabiji i njezinoj okolici

Čovjeku stiže njegov udio,
ne ostavljaju stranca bez ičega.
Što da čini duša Ejjubijeva
kad voljeni radostan nije?
Šahu moj, Habib-i Kibrija,
lik tvoj lijek je svakoj boljci.
Kako da se vjernost tebi iskaže
ako zaljubljeni dušu ne da?

Taj je savez zaustavio zulum i ponovno uspostavio narušeni red i mir u Mekki. Njegov je utjecaj dugo trajao. Nakon što mu je objavljeno poslanstvo, Resulullah je o tome pripovijedao ashabima i rekao: „I ja sam bio prisutan kada su se u kući Abdullaha ibn Džudana međusobno zaklinjali. Ta mi je zakletva milija od posjedovanja crvenih deva (bogatstva). Kad bi me i sada pozvali na takav skup, odazvao bih se.“2

Bavljenje trgovinom

Mekkanci su se od davnina bavili trgovinom i od nje živjeli. I Poslanikov (sallallahu alejhi ve sellem) stric Ebu Talib bavio se trgovinom. Kada je naš voljeni Poslanik imao oko dvadeset pet godina, u Mekki je neimaština silno porasla. Zato su Mekkanci spremili veliku trgovačku karavanu da ode u Šam. Tih je dana Ebu Talib došao Resulullahu i rekao: „O poštovani sinovče! Siromaštvo je dosegnulo krajnju granicu. Ove posljednje godine, provedene u oskudici i borbi, nisu nam ostavile ništa u rukama. Evo, kurejšijska je karavana spremna i samo što nije krenula u Šam. I Hatidža-hatun poslat će robu s karavanom. Ona sigurno traži pouzdane ljude koji će obaviti taj posao. Nema sumnje da joj je potreban netko pouzdan, čist i vjeran kao što si ti. Bilo bi dobro da odemo i porazgovaramo, pa da postignemo da ti ideš kao njezin zastupnik. Bez sumnje će tebe izabrati prije drugih. Zapravo, ja ne bih želio da ideš u Šam, jer se bojim da ti tamošnji Židovi ne naude. Ali ne nalazim ni drugog izlaza.“ Poslanik mu je rekao: „Učini kako ti želiš.“

Hazreti Hatidža bila je gospođa koja je po ljepoti, imetku, pameti, čestitosti, stidljivosti i lijepom ponašanju bila na velikom glasu u Arabiji. Zato je sa svih strana bilo mnogo onih koji su se njome željeli oženiti i koji su je prosili. Ali ona, zbog jednoga sna koji je usnula, nikome nije poklanjala pažnju. U snu joj je mjesec sišao s neba i ušao joj u njedra, a nur mjeseca izašao joj je ispod pazuha i obasjao cijeli svemir. Ujutro je taj san ispričala svome rođaku Vereki ibn Nevfelu. Vereka je rekao: „Ahir-zemanski Pejgamber već je došao na svijet. On će se tobom oženiti, i u tvoje će mu se vrijeme spuštati vahj3. Nur njegove vjere ispunit će svemir. Ti ćeš prva povjerovati u njega. Taj će Poslanik biti iz Kurejša i iz Beni Hašima.“

Hazreti Hatidža silno se obradovala ovom odgovoru i počela je čekati dolazak toga Poslanika.

Hazreti Hatidža bavila se trgovinom i s ljudima s kojima bi se dogovorila ulazila je u ortakluk. Ebu Talib je našoj majci hazreti Hatidži ispričao kako stoje stvari. Na to je hazreti Hatidža pozvala Resulullaha u svoju kuću da ga vidi i s njim porazgovara.

Kada je došao, ukazala mu je veliko poštovanje i počast. Zadivila se kada je vidjela Poslanikovu uljudnost i njegovo čisto i neporočno lice. Rekla je Resulullahu: „Znam da ste iskreni, pouzdani, da Vam se može vjerovati i da ste lijepe naravi. Za ovaj posao dat ću Vam plaću višestruko veću od bilo koje koju sam ikome dala…“ Kada su se dogovorili i o visini plaće, naša majka hazreti Hatidža dala je Resulullahu odjeću koja će mu trebati u toj službi i ispratila ga iz svoje kuće spokojna srca. Osim toga, Mejseri je dala i drugu skupocjenu odjeću da je Resulullah nosi na putu.

„Ako musliman zarađuje halal, ni od koga ne ovisi i pomaže svojim susjedima i rođacima, na Sudnjem će danu biti sjajan i pun nura kao pun mjesec u četrnaestoj noći“ Hadisi šerif

Naša majka hazreti Hatidža saznala je za znakove poslanstva od svoga brata od strica, učenog kršćanina Vereke ibn Nevfela. I prilikom ovoga Resulullahova posjeta prepoznala je na njemu svojstva poslanstva. Zato je svome robu po imenu Mejsera rekla: „Kada karavana bude polazila iz Mekke, daj uzde deve u ruke Muhammedu alejhisselam, da Mekkanci ne bi ogovarali. Kada se udaljite od grada i on nestane iz vida, obuci mu ovu skupocjenu odjeću.“

Zatim je najljepšu od svojih deva opremila tako da dolikuje sultanima i rekla Mejseri: „Posadi ga na ovu devu s velikim poštovanjem, uzmi uzde u ruke i smatraj se njegovim slugom! Ništa ne čini bez njegova dopuštenja i ne štedi ni život da ga čuvaš i zaštitiš od opasnosti! U mjestima u koja budete išli nemojte se dugo zadržavati i brzo se vratite, da se ne bismo osramotili pred Hašimovim sinovima. Ako ovo što sam rekla ispuniš od riječi do riječi, oslobodit ću te i dati ti imetka koliko god poželiš.“

Karavana je bila spremna. Mekkanci su se u velikom mnoštvu okupili da se oproste sa svojim bližnjima. Ondje su bili i rođaci našeg voljenog Poslanika, njegovi stričevi i prvaci Hašimovih sinova. Kada je tetka našeg Poslanika vidjela Resula Allaha dželle-šanuhu (sallallahu alejhi ve sellem) u sluginskoj odjeći i s uzdama deve u ruci, klecnula su joj koljena. Zaplakala je i zakukala. Jaučući i proljevajući suze, ovako je izrazila svoju bol: „O Abdulmuttalibe! O ti veliki koji si iskopao zdenac Zemzem! O Abdullahu! Ustanite iz svojih kabura, okrenite glave ovamo i pogledajte u kakvu je stanju ovaj mubarek!“ I Ebu Talib bio je obuzet istim osjećajima i u istom stanju. Iz Resulullahovih mubarek očiju, koje su vidjele Hakka, pokapale su suze poput bisera i on je rekao: „Nemojte me nikako zaboraviti. Sjećajte se da u tuđini trpim tugu i jad.“ Svi koji su čuli ove riječi zaplakali su. I meleci na nebu pridružili su se tome i rekli: „Gospodaru naš! Ovo je Muhammed alejhisselam, kojega si učinio Svojim habibom i kojemu si podario najviši stupanj. Kakva je mudrost u ovom stanju?“ Tada im je Allah dželle-šanuhu rekao: „Da, on je Moj Habib. Ali vi ne možete znati tajnu ljubavi. Ne možete proniknuti u tajne između voljenog i onoga koji voli. Ovaj stupanj nitko ne zna. Iz ove skrivene stvari nitko ništa ne razumije.“

Napokon, kada je karavana krenula i Mekka se više nije vidjela, Mejsera je, kako mu je bilo naređeno, obukao našem voljenom Poslaniku skupocjenu odjeću. Posadio ga je na devu pokrivenu raznim tkaninama i vrlo lijepo ukrašenu. A uzde je uzeo u svoje ruke.

Na tom su putu putnici iz karavane vidjeli da nad našim voljenim Poslanikom, koji je poslan kao milost svjetovima, idu oblak koji mu pravi hlad i dva meleka u obliku ptica, i da su s njim išli sve dok putovanje nije završilo.4

Kada je svojom mubarek rukom pomilovao noge dviju deva koje su se toliko umorile da nisu mogle ići i zaostale su za karavanom, deve su odjednom ubrzale. Kada su vidjeli to i mnoga druga slična njegova stanja, beskrajno su ga zavoljeli i shvatili da će njegov ugled biti vrlo uzvišen.

Kada su stigli u mjesto zvano Busra, ponovno su se ulogorili blizu tamošnjeg samostana. Monah Bahira, koji je po mnogim znakovima koje je vidio shvatio i rekao da će on biti posljednji poslanik, bio je umro, a na njegovo je mjesto došao drugi monah, po imenu Nastura. Promatrajući kurejšijsku karavanu koja se ulogorila blizu samostana, monah Nastura vidio je da pod jednim suhim drvetom u blizini sjedi neki čovjek i da je drvo u tom trenutku ozelenjelo, pa je upitao Mejseru: „Tko je onaj čovjek pod tim drvetom?“ Mejsera je rekao: „To je jedan čovjek iz plemena Kurejš, od stanovnika Harema.“ Monah je rekao: „Pod ovim drvetom dosad nije sjedio nitko osim poslanika.“ Zatim je upitao: „Ima li u njegovim očima malo crvenila?“ Mejsera je rekao: „Da, ima, i nikada mu ne nestaje iz očiju.“ Tada je Nastura rekao: „Tako mi Allaha dželle-šanuhu, koji je Isi alejhisselam spustio Indžil, ovaj će čovjek biti posljednji poslanik. Kamo sreće da doživim vrijeme kada mu bude naređeno poslanstvo!“

Kada je Muhammed alejhisselam na tržnici u Busri prodavao robu Hatidže-hatun, jedan Židov koji se s njim pogađao nije mu vjerovao i rekao je: „Zakuni se idolima po imenu Lat i Uzza, pa ću ti vjerovati.“ Tada je Muhammed alejhisselam rekao: „Ja se nikada neću zaklinjati tim idolima! Kad prolazim pokraj njih, okrećem lice na drugu stranu.“ Židov, koji je vidio i druge znakove na njemu, rekao je: „Tvoja je riječ prava. Allaha mi, ovo je čovjek koji će biti poslanik“, i izrazio svoje divljenje riječima: „Naši su učenjaci našli njegov opis u knjigama.“

Mejsera je sve što je vidio na Resulullahu i čuo o njemu urezivao u pamćenje kao vez, i njegovo je divljenje prema njemu iz dana u dan raslo. U Mejserinu se srcu rodila velika ljubav prema Predvodniku svjetova. Sada ga je služio s milinom i poštovanjem, a i najmanji njegov mig izvršavao je s velikom ljubavlju. Donesena roba bila je prodana i, bereketom Poslanika, ostvaren je višestruko veći dobitak nego obično. Karavana je krenula natrag. Kada su stigli u mjesto Merruz-Zahran, Mejsera je predložio našem voljenom Poslaniku da odnese radosnu vijest u Mekku. On je to prihvatio, odvojio se od karavane i potjerao devu brže prema Mekki.

Nefisa bint Munja ispričala je: „Približavalo se vrijeme kada se karavana trebala vratiti. Hatidža-hatun penjala se svakoga dana sa sluškinjama na krov svoje kuće i motrila put kojim će karavana doći. Jednoga takvog dana bila sam kod Hatidže. Iznenada se u daljini ukazao neki čovjek na devi. Nad njim su oblak i dva meleka u obliku ptica pravili hlad, a nur na mubarek čelu našeg Poslanika sjao je poput mjeseca. Hatidža-hatun shvatila je tko dolazi i srce joj se smirilo. Ali, praveći se da ne zna, upitala je: ‚Tko to može dolaziti po ovako vrelom danu?‘ Sluškinje su rekle: ‚Ovaj što dolazi nalikuje na Muhammeda (alejhisselam)‘ i zadivile su se onome što su vidjele.“

Malo zatim Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) došao je u kuću naše majke Hatidže i ispričao kako stoje stvari. Radosnom viješću koju je donio silno ju je obradovao.

Nešto kasnije karavana je ušla u Mekku. Mejsera je našoj majci hazreti Hatidži jedno po jedno ispričao kako se Poslaniku tijekom putovanja pravio hlad, što je rekao monah Nastura, kako su iznemogle deve ubrzale i mnoga druga slična neobična stanja koja je vidio. Hvalio je Poslanika koliko mu je god jezik dopuštao. Hazreti Hatidža to je znala, ali su joj ove riječi još više uvećale izvjesnost. Strogo je naložila Mejseri: „Ovo što si vidio nikome ne pričaj!“5

„Ja se nikada neću zaklinjati tim idolima! Kad prolazim pokraj njih, okrećem lice na drugu stranu“ Hadisi šerif

Naša majka Hatidža otišla je Vereki ibn Nevfelu da mu javi ono što je čula. Vereka, koji je s velikim divljenjem saslušao što se dogodilo, rekao je: „O Hatidža, ako je ovo što pričaš istina, Muhammed alejhisselam bit će poslanik ovoga ummeta.“

Poslanik je s 12 godina išao radi trgovine sa stricem Ebu Talibom do Busre, sa 17 godina sa stricem Zubejrom u Jemen, s 20 godina s hazreti Ebu Bekrom u Šam, a s 25 godina ponovno u Šam, da proda robu naše majke hazreti Hatidže.6 Tako je svega četiri puta išao na put. Osim tih putovanja nije putovao nikamo.

Ženidba našom majkom hazreti Hatidžom

Nakon radosne vijesti koju joj je dao Vereka ibn Nevfel, i kada je vidjela lijepe osobine našeg voljenog Poslanika, naša majka hazreti Hatidža poželjela je postati njegovom ženom i biti počašćena služenjem njemu. Nefisa bint Munja naslutila je to i prihvatila se posredovanja. S tom je namjerom došla pred uzvišenog Resul-i ekrema i upitala: „O Muhammede! Što Vas sprječava da se oženite?“ Naš je Poslanik rekao: „Nemam dovoljno novca da se oženim.“ Nefisa-hatun rekla je: „O Muhammede! Ako se želiš oženiti čestitom i uglednom gospođom, koja ima imetak i ljepotu, ja sam ti na usluzi.“ Naš je voljeni Poslanik upitao: „Tko je ta gospođa?“ Ona je rekla: „To je Hatidža bint Huvejlid.“ Kada je Resulullah upitao: „Tko će u tome posredovati?“, ona je rekla: „Ja ću to obaviti“ i otišla od njega. Otišla je hazreti Hatidži i donijela joj radosnu vijest. Hazreti Hatidža pozvala je svoje rođake Amra ibn Eseda i Vereku ibn Nevfela i ispričala im kako stoje stvari. Poslala je vijest i Resulullahu i pozvala ga da dođe u određeni čas. Ebu Talib i njegova braća također su se spremili i pošli zajedno s Poslanikom.

Naša majka hazreti Hatidža uredila je i ukrasila svoju kuću. U znak zahvalnosti za taj dan poklonila je sav svoj nakit svojim sluškinjama. Zatim ih je oslobodila. Resulullah je sa svojim stričevima došao u kuću naše majke Hatidže. Ebu Talib je rekao: „Hvala našem Stvoritelju, koji nas je učinio od djece Ibrahima alejhisselam i od potomstva Ismaila alejhisselam. Učinio nas je čuvarima Bejtullaha. Podario nam je tu mubarek kuću, koja je kibla ljudima i koju svjetovi obilaze u tavafu, i Harem-i šerif, koji je sačuvao od svakog zla. Muhammed, sin moga brata Abdullaha, takav je čovjek da nadmašuje svakoga iz Kurejša s kim god ga se usporedi. Istina, imetka ima malo, ali se na imetak ne gleda. Jer imetak je kao sjena: prelazi iz ruke u ruku i odlazi. Čast i prednost moga sinovca svima su vam poznati. Sada on traži Hatidžu bint Huvejlid za brak. Koliki mehr7 želite da se da iz moga imetka? Kunem se da će Muhammedov stupanj zacijelo biti uzvišen.“ Vereka ibn Nevfel potvrdio je ove riječi.

Stric naše majke Hatidže, Amr ibn Esed, rekao je: „Budite svjedoci: Hatidžu bint Huvejlid dao sam za ženu Muhammedu alejhisselam.“ Tako je sklopljen nikah. Prema jednom predanju mehr je bio 400 miskala zlata, prema drugom pet stotina dirhema, a prema trećem 20 deva.8

Za svadbenu gozbu Ebu Talib je zaklao devu i priredio takvo jelo kakvo se do toga dana nije vidjelo. Brak je bio sklopljen. Naša majka hazreti Hatidža poklonila je Poslaniku sav svoj imetak i rekla: „Sav ovaj imetak pripada Vašoj uzvišenoj osobi. A meni ste Vi potrebni i zahvalna sam Vam.“

Naša majka hazreti Hatidža tijekom cijelog bračnog života uvijek je služila našem Poslaniku Muhammedu alejhisselam i bila mu pomoćnica. Ovaj je Poslanikov brak trajao dvadeset pet godina, sve dok naša majka Hatidža nije preselila na ahiret. Od toga je petnaest godina bilo prije bi’seta, a deset godina nakon bi’seta (objave poslanstva). Dok je njegova prva žena, hazreti Hatidža, bila živa, naš se Poslanik Muhammed alejhisselam nije ženio drugom. Imali su šestero djece – dva sina i četiri kćeri. To su: Kasim, Zejneb, Rukajja, Ummu Gulsum, Fatima i Abdullah (Tajjib ili Tahir). Od hazreti Marije, kojom se oženio u vrijeme poslanstva, imao je i sina po imenu Ibrahim. Od drugih žena nije imao djece. Zejneb je bila najstarija od njegovih kćeri. Najmlađa kći, Fatima, ocu je bila najmilija. Rođena je trinaest godina prije hidžre. Sinovi su mu preselili na ahiret u maloj dobi, a i sve su njegove kćeri, osim hazreti Fatime, preselile na ahiret prije njega. Naša majka Fatima preselila je na ahiret šest mjeseci nakon Poslanika. Loza našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam nastavila se preko djece hazreti Fatime.9

Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) i nakon što se oženio našom majkom Hatidžom bavio se trgovinom. Od zarade su gostili goste i pomagali siročadi i siromasima.

Zejd ibn Harisa

Zejd ibn Harisa kao dijete otišao je s majkom Sudom posjetiti rođake. Tada je na njih napalo jedno drugo pleme. Zejda su zarobili. Doveli su ga u Mekku, na sajam zvan Suk-i Ukaz, i iznijeli ga na prodaju. Sinovac hazreti Hatidže, Hakim ibn Hizam, kupio je Zejda za 400 dirhema. Hakim ibn Hizam poklonio je Zejda ibn Harisu svojoj tetki, našoj majci hazreti Hatidži, a ona ga je poklonila Poslaniku. Poslanik ga je odmah oslobodio i zadržao kod sebe. Jer oslobođeni Zejd ibn Harisa nije imao kamo otići, niti je imao ikoga tko bi se o njemu brinuo bolje od Resulullaha. I on je drage volje ostao kod Resulullaha.

Poslanik je, još prije nego što mu je objavljeno poslanstvo, bio stvoren da usavrši svaku vrstu lijepog ahlaka, vidljivu i nevidljivu, poznatu i nepoznatu: pravdu, pravičnost, milosrđe, ljubav prema ljudima, vedrinu lica, plemenitost, darežljivost, držanje zadane riječi, vjernost amanetu, spremnost na pomoć, požrtvovnost, pouzdanost, zaštitu potlačenih, nemoćnih i siromašnih, ljubav i nježnost prema djeci, čestitost, iskrenost, uljudnost, skromnost, umjerenost, lijepo upravljanje ljudima, hrabrost i odvažnost. U svakom je pogledu bio iznad svih stvorenja koja su bila i koja će biti, stekao je povjerenje svih i dobio nadimak „El-Emin“. Zbog lijepog ophođenja koje je od njega vidio, Zejd ibn Harisa volio je Poslanika više i od oca i od majke i nikako se nije želio od njega odvojiti.

„Sav ovaj imetak pripada Vašoj uzvišenoj osobi. A meni ste Vi potrebni i zahvalna sam Vam“ Hatidžetul-Kubra (radijallahu anha)

Njegovi majka i otac nisu znali kamo im je sin odveden ni što mu je učinjeno. Njegov otac Harisa gorio je u vatri tuge za djetetom i lutao od kraja do kraja tražeći sina. Rođacima i znancima koji su iz Jemena išli u razne zemlje strogo je nalagao da mu donesu kakvu vijest o sinu Zejdu, spjevavao stihove i proljevao suze:

Plačem za Zejdom svojim – ne znam što se s njim zbilo?
Je li živ, ili ga je smrtni čas stigao?
Ne pitaj za njega, o srce, uzalud!
Ne možeš znati: je li mu grob u ravnici il’ u kršu.
A evo i jedne njegove pjesme u kojoj izražava čežnju za sinom:
Zejde moj, čedo moje! Da znam da će se vratiti onaj što je otišao, ah!
Allaha mi, ne bih želio da se vrati itko osim tebe.
Kad vjetar dune, gdje god ugledam dijete – sjetim se njega,
I sunce, kad svako jutro izlazi, na tebe me podsjeća.
Jao, tisuću puta jao za čedom mojim,
Jašem i tražim te, makar mi stanje bilo bijedno.
Ni ja ni moj konj ne znamo ni za umor ni za dosadu,
Dok god ima nade da će mi se sin naći i izaći preda me.
Koliko god nada varala čovjeka, na kraju je prolazan,
Sinovi moji! Kajse, Amre, Jezide, Džebele – Zejd moj vama je amanet.

Napokon, prije dolaska islama, neki ljudi iz plemena Beni Kelb, koji su došli posjetiti Ka’bu, vidjeli su hazreti Zejda i prepoznali ga. Hazreti Zejd im je rekao: „Znam da moja obitelj za mnom vapi; prenesite im ove stihove“, i izgovorio sljedeću pjesmu:

Srce mi gori; daleko sam od svoga gnijezda,
ali sam Ka’bi susjed, makar bio daleko od majke i oca.
Neka vam tuga srce ne sažiže,
neka vaš vapaj za mnom ne dopire do Arša.
Hvala Mevli, u takvom sam gnijezdu
da za čast i dobro koje vidim stalno upućujem dove.

Kada je čuo ovu vijest, Harisa se silno obradovao. Odmah je uzeo mnogo novca i s bratom Ka’bom došao u Mekku. Kada je stigao u Mekku, raspitao se za kuću našeg Poslanika, došao pred njega i rekao: „O predvodniče kurejšijskog naroda, o unuče Abdulmuttalibov, o sine loze Beni Hašima! Vi ste susjedi Harem-i šerifa. Gostite goste, činite dobro sužnjima i oslobađate ih ropstva. Koliko god novca zatražite za oslobođenje našega sina, koji Vam je rob, dat ćemo; pustite ga na slobodu, molimo Vas, nemojte odbiti ovu našu molbu!“ Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „Pozovimo Zejda i kažimo mu kako stoje stvari. Ostavimo njemu da izabere. Ako izabere poći s vama, možete ga odvesti i ne dati nikakav novac. A ako izabere mene i poželi ostati kod mene, Allaha mi, onoga tko izabere mene nikome neću dati – ostat će kod mene.“

Harisa i njegov brat bili su vrlo zadovoljni ovim Poslanikovim odgovorom i rekli su: „Prema nama si postupio vrlo pravedno i pravično.“

Zatim je Poslanik pozvao Zejda k sebi i upitao ga: „Poznaješ li ove?“ Kada je rekao: „Da, jedan je moj otac, a drugi moj stric“, Poslanik je rekao: „O Zejde! Saznao si tko sam ja, vidio si moju nježnost i milosrđe prema tebi i moje ophođenje. Oni su došli da te odvedu. Zato ili izaberi mene i ostani kod mene, ili izaberi njih i idi.“

Otac i stric očekivali su: „Sada će izabrati nas, pa ćemo odvesti Zejda.“ Zejd je rekao: „Ja nikoga ne stavljam ispred Vas. Vi ste mi i umjesto strica i umjesto oca. Želim ostati kod Vas.“

Otac i stric zapanjili su se i zanijemjeli. Otac se razljutio i rekao Zejdu: „Teško tebi! Znači, ti više voliš ropstvo nego slobodu, majku, oca i strica!“ Zejd je odgovorio ocu: „Oče moj, ja sam od ovoga čovjeka vidio toliku nježnost i lijepo ophođenje da nikoga više ne mogu staviti ispred njega.“

Poslanik je silno volio Zejda. Kada je vidio tu njegovu odanost i ljubav prema sebi, odveo ga je u Hidžr pokraj Ka’be-i muazzame i, obraćajući se onima koji su bili ondje, rekao: „Budite svjedoci da je Zejd moj sin. On nasljeđuje mene, a ja njega.“ Kada su to vidjeli, Zejdovu je ocu i stricu prošla ljutnja. Radosni, vratili su se u svoj kraj. Nakon toga ashabi su Zejda počeli zvati Zejd ibn Muhammed (Muhammedov sin Zejd). Kasnije, kada je Allah dželle-šanuhu dokinuo posvojenje naredbama u petom ajetu sure Ahzab: „Zovite djecu po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije“ i u četrdesetom ajetu: „Muhammed (alejhisselam) nije otac nijednome od vaših muškaraca (kao što je Zejd)“, hazreti Zejda počeli su zvati po imenu njegova oca, to jest „Harisin sin Zejd“ (Zejd ibn Harisa).10

Izabrani sudac u sporu oko Ka’be

Kada je Resulullah imao oko trideset pet godina, bio je izabrani sudac u sporu oko Ka’be. U to su vrijeme kiše i bujice bile jako oštetile zidove Ka’be. Osim toga, jedan je požar bio razorio Ka’bu.11 Građevinu je trebalo iznova podići. Zato je pleme Kurejš srušilo Ka’bu do temelja koje je postavio Ibrahim alejhisselam i počelo je graditi iznova. Podijelivši posao po dijelovima među plemenima, podigli su zidove. Plemena, koja su znala da je to velika čast, nisu se mogla složiti oko toga tko će staviti kamen Hadžer-i esved (Crni kamen) na njegovo mjesto. Budući da je svako pleme željelo tu čast, među njima je izbio velik spor. Abduddarovi sinovi zakleli su se: „Ako ovaj posao obavi itko drugi osim nas, prolit ćemo krv.“ Zbog toga spora, koji je trajao četiri-pet dana, samo što se nije prolila krv.

„Ja nikoga ne stavljam ispred Vas. Vi ste mi i umjesto strica i umjesto oca. Želim ostati kod Vas“ Zejd ibn Harisa (radijallahu anhu)

Bio je ponedjeljak. Abdulmuttalibov ujak Huzejfa ibn Mugira, star i ugledan čovjek, pokazao je vrata Beni Šejbe, koja vode u Ka’bu, i rekao: „O kurejšijska družino! Da bi se presudilo u stvari oko koje se ne možete složiti, učinite izabranim sucem među sobom onoga tko prvi uđe na ta vrata.“ Prisutni su prihvatili taj prijedlog i, gledajući u vrata Beni Šejbe, počeli čekati onoga tko će prvi ući i u ovom osjetljivom trenutku riješiti spor. Napokon su vidjeli da na vrata ulazi Muhammed alejhisselam. Beskrajno su cijenili njegovu iskrenost i uzvišeni ahlak i uvijek su ga zvali El-Emin, to jest „onaj kojemu se uvijek može vjerovati“. Rekli su: „Evo El-Emina. Zadovoljni smo njegovom presudom.“

Kada su našem voljenom Poslaniku Muhammedu alejhisselam ispričali kako stoje stvari, on je skinuo svoj ogrtač (hirku) i raširio ga po zemlji. Stavio je Hadžer-i esved na svoj mubarek ogrtač i rekao: „Neka iz svakog plemena po jedan čovjek uhvati za jedan kraj.“ Tako je dao podići kamen do mjesta gdje ga je trebalo postaviti.

Zatim je sam uzeo kamen u naručje i svojim časnim rukama postavio ga na mjesto. Plemena, koja su vidjela da su se tako spasila od velikog sukoba koji je prijetio izbiti, bila su zadovoljna tim postupkom. Dovršili su zidove, nastavivši graditi odakle su stali.12