NEKI POSLANIKOVI ZEVAID-SUNNETI

Važnost koju je Poslanik pridavao čistoći, urednosti i redu

Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) pridavao je vrlo veliku važnost čistoći, urednosti i redu. Volio je svaki posao početi s desne strane i činiti ga desnom rukom.6 Samo je istindža (čišćenje nakon nužde) obavljao lijevom rukom.

Koliko je god bilo moguće, svaki je posao činio neparan broj puta. Govorio je: „Tko ima kosu, neka je dobro njeguje!“

Dok je naš Poslanik bio u mesdžidu, ušao je jedan čovjek raščupane kose i brade. Voljeni Poslanik rekao je: „Zar se ne može naći ni ružinog ulja da ovaj čovjek sredi kosu?“, a zatim mu je rukom dao znak da odmah izađe van i sredi kosu i bradu. Kada je taj čovjek to učinio i vratio se, naš je Poslanik rekao: „Je li bolje da netko od vas dođe ovako ili da dođe raščupane kose i brade poput šejtana?“

I na putovanju je nosio ulje u bočici. Kada bi se mazao uljem, najprije bi na glavu stavio tanku maramu, a kapu bi stavio preko marame. Tako se izvana nije vidjelo da se namazao uljem. Naš je Poslanik svakog dana dva puta češljao bradu.

Enes ibn Malik kaže: „Resul alejhisselam često je mazao svoju mubarek kosu ružinim uljem, a svoju je mubarek bradu češljao pošto bi je navlažio vodom.“7 Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) malo bi skraćivao svoju mubarek bradu po dužini i sa strana. Prije odlaska na džuma-namaz skraćivao je svoje mubarek brkove i rezao mubarek nokte koji bi izrasli. I muslimanima je naređivao da skraćuju brkove.

Kad god bi se pogledao u zrcalo, naš bi Poslanik Allahu dželle-šanuhu uputio hamd i učio dovu: „Allahu moj! Kao što si mi lik lijepim stvorio, tako mi uljepšaj i ahlak!“

Naš bi Poslanik svake noći prije spavanja tri puta stavio surmu na svoje mubarek oči. Na svoje mubarek desno oko stavljao ju je tri puta, a na mubarek lijevo oko dva puta. Govorio je: „Stavljajte surmu! Jer ona izoštrava vid i daje rast kosi (trepavicama).“8

Islamski alimi obznanili su da je muškarcu dopušteno stavljati surmu radi liječenja, a nije dopušteno radi ukrasa. Riječi džemal i zinet ne treba miješati.

Džemal znači otkloniti ružnoću, imati dostojanstvo i pokazivati blagodat da bi se na njoj zahvalilo. Pokazivati je da bi je drugi vidjeli i radi hvalisanja nije džemal, nego oholost. Resulullah je pridavao vrlo veliku važnost upotrebi misvaka. Nikada ga nije odvajao od sebe. Govorio je: „Čistite zube misvakom od grančice drveta erak!“ Misvak daje ustima ugodan miris. Poslanik je rekao: „To je sunnet i moj i poslanika prije mene!“

Poslanik je rekao: „Da ne otežavam svome ummetu, naredio bih im da koriste misvak za svaki namaz!“9 „Vrlo vam preporučujem da koristite misvak!“

„Misvak je čistoća usta i zadovoljstvo moga Gospodara!“ Prvo što bi naš voljeni Poslanik učinio kad uđe u kuću bilo je da misvakom očisti svoje mubarek zube. Nije spavao dok uza se nije imao misvak, a kad bi se probudio, počinjao je time što bi misvakom očistio svoje mubarek zube. I kad bi noću ustao na teheddžud-namaz, misvakom bi čistio svoje mubarek zube.10 Naša majka hazreti Aiša (radijallahu anha) rekla je: „Poslanik alejhisselam nije nijednom zaspao ni noću ni danju, a da se nakon buđenja prije abdesta ne posluži misvakom!“ Sin našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), Ibrahim, bio je preselio na ahiret. Prilikom ukopa jedan od ćerpiča postavljenih u kabur stajao je nakrivo. Poslanik se umiješao i ispravio ga. Objasnio je da ćerpič koji stoji nakrivo umrlome ne donosi ni korist ni štetu, ali da njemu smeta ono u čemu nema urednosti i reda.

Poslanikova Hane-i seadet

Kada je naš voljeni Poslanik u Medini sagradio svoj mesdžid, uz mesdžid je dao napraviti dvije sobe od ćerpiča i pokriti ih deblima i granama datulja. Dok se gradio Mesdžid-i šerif, napravljena je po jedna soba za Aišu i Sevdu (radijallahu anhuma). Vrata sobe naše majke hazreti Aiše gledala su na put koji vodi u mesdžid. A vrata sobe napravljene za našu majku hazreti Sevdu gledala su prema trećim vratima mesdžida, vratima Al-i Osman. Kada se naš Poslanik oženio i drugim ženama, broj se soba povećao i bilo ih je devet. I one su napravljene između sobe naše majke hazreti Aiše i kible. Neke su sobe bile od ćerpiča, a neke od kamena. Neke su napravljene od palminih grana (na bagdadski način) i oblijepljene blatom, a i strop im je bio od palminih grana. Hasan ibn Ebul-Hasan (radijallahu anhu) kaže: „Kad sam bio dječak pred zrelošću, ušao sam u Resulullahove sobe i, pruživši ruku, dohvatio strop. Pokrov Resulullahove sobe bio je samo tkanina od dlake razapeta preko debla čempresa ili kleke.“

Prema onome što je obznanio imam Buhari, „vrata Resulullahove kuće nisu imala alke, nego se na njih kucalo vrhom luka“. Muhammed ibn Hilal i Ata Horasani vidjeli su sobe žena našeg Poslanika i obznanili da su bile napravljene od palminih grana i da su umjesto vrata na njima visjele zavjese od crne dlake. Prema iskazu Davuda ibn Kajsa, koji ih je vidio vlastitim očima, širina svake sobe od vrata do bočnih zidova iznosila je oko 6–7 zira’11 (3–3,5 m), a dubina iznutra otprilike deset zira’ (4,8 m). (Jedan zira’ iznosi 48 cm.)

„Misvak je čistoća usta i zadovoljstvo moga Gospodara!“ Hadisi šerif

Na dan kada je u Medinu stiglo i bilo pročitano pismo halife Abdulmelika o tome da se sobe Poslanikovih žena otkupe i pripoje mesdžidu, mnogi nisu mogli zadržati suze, a Medinjani su plakali kao na dan kada je naš Poslanik preselio na ahiret.12

I Said ibn Musejjeb izrazio je svoju tugu zbog toga riječima: „Allaha mi, kako sam samo želio da budu ostavljene onakve kakve su bile! Mladi naraštaji Medinjana i oni koji u Medinu dolaze izvana vidjeli bi čime se Resul alejhisselam zadovoljavao u svom životu, i ljudi ne bi žudjeli za time da imaju mnogo imetka i da se njime hvale.“

Poslanikova stanja u kući

Hazreti Husejn pripovijeda: „Pitao sam svoga oca čime se Poslanik bavio u kući. Otac mi je ispričao ovako: Poslanik je, od trenutka kad uđe u kuću, svoje vrijeme dijelio na tri dijela: na ibadet Allahu, na poslove ukućana i na svoje osobne poslove. Vrijeme koje je odvojio za sebe dijelio je između sebe i ljudi. U to su vrijeme k njemu ulazili samo najodabraniji ashabi. Vjerska pitanja narodu je prenosio preko njih, a ništa što se ticalo naroda nije zadržavao kod sebe niti gomilao. Poslanik je imao običaj vrijeme koje je odvojio za svoj ummet dijeliti među ljudima vrline prema stupnju njihove prednosti u vjeri i po tome ih pozivati k sebi. Netko je od njih imao jednu potrebu, netko dvije, a netko i više. Poslanik bi se bavio njihovim vjerskim potrebama, davao potrebne odgovore na njihova pitanja, a zatim bi rekao: ‚Neka ovo oni koji su ovdje prenesu onima kojih ovdje nema! Potrebu onoga tko mi sam ne može doći i iznijeti je iznesite mi vi. Zaista, Allah će na Sudnjem danu na Siratu učvrstiti noge onoga tko iznese potrebu onoga koji je nije mogao iznijeti!‘

Kod Poslanika se ništa drugo nije spominjalo niti izgovaralo. A ni on sam ni od koga nije primao ništa drugo. Oni koji bi ušli k Poslaniku ulazili su kao tragači za znanjem, a izlazili kao najveći alimi, okusivši slast znanja i postavši drugima vodiči k njemu!“

Poslanikova stanja izvan kuće

Hazreti Husejn upitao je svoga oca hazreti Aliju o Poslanikovim stanjima izvan kuće. On mu je i to ispričao ovako:

Predvodnik svemira vani nije govorio. Govorio je samo ako bi njegov govor bio koristan muslimanima, ako bi ih zbližio i uklonio razdor i hladnoću među njima. Ukazivao je počast čovjeku najboljih osobina u svakom narodu i postavljao ga za namjesnika nad njegovim narodom.13 Čuvao je narod od zlih ljudi i od zla, a i sam se čuvao da ne dospije u takva stanja. Nikome nije uskraćivao svoje nasmiješeno lice i svoju lijepu narav.

Ako ne bi vidio svoje ashabe, tražio bi ih i raspitivao se kod ashaba što se među njima događa. Dobro je hvalio i učvršćivao, a zlo kudio i slabio. Svaki je njegov postupak bio umjeren, bez proturječja. Nije propuštao opominjati muslimane, brinući se da ne padnu u nemar. Svako je njegovo stanje bilo ujednačeno i postojano. Resulullah je imao potpunu spremnost za ibadet i pokornost. Niti je prelazio granicu prava, niti je propuštao izvršiti ga. Oni koji su mu bili bliski bili su najbolji među ljudima.

Kod njega je najodabraniji među ashabima bio onaj čiji je savjet bio najobuhvatniji, a po stupnju najveći onaj čija su pomoć i dobrota prema potrebitima bile najljepše. Predvodnik svemira nije ni sjedao ni ustajao, a da ne spomene Allaha.

U skupu sebi nije određivao posebno mjesto i zabranjivao je da se tako čini. Gdje god bio, kad bi došao do nekog skupa koji sjedi, nije prelazio na čelo, nego je sjedao na kraj skupa i to je naređivao i muslimanima.

Svakome tko je sjedio s njim davao je njegov udio i ukazivao mu takvu pažnju da je svatko mislio kako kod Resulullaha nema nikoga vrjednijeg od njega. Podnosio je sve od onoga tko je sjedio s njim ili došao iznijeti svoju potrebu, sve dok se ovaj ne okrene i ne ode.14

Ako bi mu se netko obratio s nekom potrebom ili željom, nije ga odbijao: ili bi mu dao, ili bi ga ispratio blagom i umilnom riječju. Njegov je lijepi ahlak bio toliko širok da je obuhvaćao sve ljude. Bio im je poput brižnog oca. U pogledu prava svi su kod njega bili jednaki. Poslanikov skup bio je skup znanja, stida, strpljenja i povjerenja.

U njegovu se skupu glasovi nisu podizali, nitko nije bio optuživan, niti se otkrivala počinjena mana ili pogreška. Oni koji su bili u skupu Predvodnika svemira bili su jedni drugima ravni, a prednost jednih nad drugima bila je samo u takvi (bogobojaznosti). Svi su bili skromni. Poštovali su starije, mlađima pokazivali samilost i milosrđe, potrebite pretpostavljali drugima i trudili se ispuniti im potrebe, a siromašne i strance štitili su i pazili. Poslanik je uvijek bio nasmiješena lica i blage naravi. Bio je vrlo milostiv i mnogo je opraštao. Nije bio tvrda srca. Ni s kim se nije prepirao. Nikada nije vikao niti govorio ružne riječi. Nikoga nije kudio. Nije bio škrt. Na ono što mu se nije sviđalo zatvarao je oči. Onome tko se nečemu nadao nije oduzimao nadu, a svoje nezadovoljstvo nečim nije pokazivao otvoreno.

Resulullah se klonio triju stvari:

– prepiranja s ljudima,

– mnogo govora,

„Ja ne jedem naslonjen na nešto“ Hadisi šerif

– bavljenja nekorisnim i ispraznim stvarima.

A ljude je u tri stvari ostavljao na miru:

– nikoga nije ni u lice ni iza leđa prekoravao ni kudio,

– ničije mane i nedostatke nije istraživao,

– nikome nije govorio riječ koja mu ne bi donijela sevab i dobro.

Dok je Poslanik govorio, oni koji su bili pred njim sjedili su tiho i nepomično, kao da im je ptica sletjela na glavu; kad bi završio govor i ušutio, rekli bi ono što su imali reći, ali se u njegovoj nazočnosti nikada nisu prepirali ni svađali. Kad bi netko govorio kod Poslanika, ostali bi šutjeli dok ne završi. Kod Poslanika nije bilo razlike između riječi posljednjega i riječi prvoga koji je govorio. Ako bi se oni koji su bili u njegovu skupu nečemu nasmijali, i on bi se smijao s njima, a ako bi se nečemu začudili, i on bi se čudio s njima. Podnosio je grubost i uvredljivost u riječima i pitanjima pridošlica i stranaca koji su mu dolazili, da bi se i njegovi ashabi ponašali kao on. Poslanik je govorio: „Kada vidite potrebitoga koji traži ono što mu je potrebno, pomozite mu da dođe do toga!“

Poslanik nije prihvaćao hvalu koja nije odgovarala istini. Ničiji govor nije prekidao, osim ako bi prešao granicu prava. A kad bi ju prešao, ili bi ga spriječio i prekinuo mu govor, ili bi ustao iz skupa i otišao. Šutnja Predvodnika svemira počivala je na četiri stvari – na hilmu (blagosti), hazeru (opreznosti), takdiru (pravičnom odmjeravanju) i tefekkuru (razmišljanju). Njegov takdir odmah se pokazivao u tome što je na ljude jednako gledao i jednako ih slušao. Njegov tefekkur vidio se u tome što je razmišljao o poslovima ovoga i onoga svijeta.

Hilm i strpljenje spojio je u sebi. Ništa što pripada ovom svijetu nije ga ljutilo. Što se tiče hazera, zbog te su se naravi u njemu spojile četiri osobine:

– uzimao je najbolje da bi se ono slijedilo,

– ostavljao je ružne stvari da bi ih se klonili,

– svoje je mišljenje ulagao u ono što je korisno njegovu ummetu,

– svu je svoju težnju usmjeravao na ono što će njegovu ummetu osigurati sreću i na ovom i na onom svijetu.

Nije se dogodilo da Predvodnik svemira za bilo što kaže: „Ne!“ Kad bi se od njega zatražilo nešto što je htio učiniti, rekao bi: „Može!“, a kad bi se od njega zatražilo nešto što nije htio učiniti, ušutio bi, i iz te se šutnje shvaćalo da to ne želi učiniti. Trudio se za sreću svakoga i na ovom i na onom svijetu. Kada su u jednoj gazvi od njega zatražili da uputi dovu da kafiri budu uništeni, rekao je:

„Nisam poslan da proklinjem, da ljudi trpe kaznu. Poslan sam da svakome činim dobro, da ljudi nađu mir.“

U sto sedmom ajetu sure Enbija rečeno je, po značenju: „Tebe smo poslali kao milost i dobročinstvo svjetovima.“ Zato se uvijek trudio za dobro svakoga. Prema onome što je obznanio Enes ibn Malik, Poslanik bi, kad bi se s nekim sreo, s njim učinio musafahu15; ako taj čovjek ne bi povukao ruku, ni Poslanik ne bi povukao svoju, a ako taj ne bi okrenuo lice, ni Poslanik ne bi okrenuo lice od njega.

Hazreti Enes ibn Malik pripovijeda još: „Upitali smo Poslanika: ‚Ja Resulallah! Trebamo li se saginjati jedni pred drugima?‘ Rekao je: ‚Ne!‘ Upitali smo: ‚Trebamo li se grliti jedni s drugima?‘ Rekao je: ‚Ne! Ali činite musafahu!‘“16

Hazreti Bera ibn Azib ispričao je da je Poslanik rekao: „Ako se dva muslimana sretnu i učine musafahu, bit će im oprošteno još prije nego što se rastanu!“

Predvodnik svemira uvijek je bio zamišljen. Njegova je šutnja trajala dulje od njegova govora. Resulullah nije govorio bez potrebe. I kad bi počinjao govor i kad bi ga završavao, spominjao je Allahovo ime.

Govorio je kratkim i sadržajnim riječima. Resulullahove su riječi uvijek bile istinite i na mjestu. Kad je Resulullah govorio, nije upotrebljavao ni suvišne ni nedostatne riječi. Nikome nije lomio srce niti je koga omalovažavao.

Resulullah se nije ljutio zbog ovoga svijeta ni zbog svjetovnih poslova. Ali kad bi netko htio pogaziti nečije pravo, ništa nije moglo zaustaviti njegovu srdžbu dok to pravo ne bi povratio.

Zbog sebe osobno nikada se nije ljutio niti se svetio. Kad bi nešto pokazivao, nije pokazivao prstom, nego cijelom rukom. Kad bi se začudio, okrenuo bi ruku, to jest ako bi mu dlan bio okrenut prema nebu, okrenuo bi ga prema zemlji, a ako bi bio okrenut prema zemlji, okrenuo bi ga prema nebu. Dok je govorio, pokretao je ruku i udarao dlanom svoje mubarek desne ruke o unutarnju stranu palca lijeve ruke. Kad bi se naljutio, odmah bi odustao od ljutnje i ne bi je pokazivao. Kad bi se obradovao i razvedrio, sklopio bi svoje mubarek oči. Najviše što bi se smijao bio je osmijeh. Dok se smiješio, mubarek zubi u njegovim mubarek ustima vidjeli su se kao zrna bisera.17

U dobrim djelima volio je desnu stranu staviti naprijed,
Za abdest i za odjeću hitala je ta riznica darežljivosti.
Ležao je na desnoj strani, licem okrenut kibli,
Sa svakim je dahom gajb motrila ta riznica darežljivosti.

„Ako se dva muslimana sretnu, nazovu selam i učine musafahu, bit će im oprošteno još prije nego što se rastanu!“ Hadisi šerif

Postelja mu bješe od kože, jastuk pun palmina vlakna,
Noću kad legne, malo je spavala ta budna riznica darežljivosti.
Oči bi mu zaspale, a srce nije spavalo, s Prijateljem bješe,
Od ezela zadivljena Njegovom ljepotom bješe ta riznica darežljivosti.

Kako je Poslanik lijegao i spavao

Kad bi Poslanik htio spavati u svojoj postelji, legao bi na svoju mubarek desnu stranu, stavio svoju mubarek desnu ruku pod svoj mubarek desni obraz, a zatim bi učio dovu: „Allahu moj! Sebe sam Tebi predao. Lice sam Tebi okrenuo. Svoj posao Tebi sam povjerio. Leđa sam na Tebe oslonio. Bojim se Tvoje kazne i nadam se Tvojoj milosti. Nema utočišta osim Tvoje milosti i nema čega da se čovjek čuva osim Tvoje kazne.

Samo se Tvojoj milosti utječe i samo se Tvojom milošću spašava. Povjerovao sam u Tvoju Knjigu koju si objavio i u Tvoga Poslanika kojega si poslao.

Gospodaru moj! Svoj sam bok spustio na zemlju s Tvojim imenom. Ako zadržiš moju dušu, postupi s njom po Svojoj milosti! A ako je pustiš, sačuvaj je kao što čuvaš Svoje dobre robove!

Allahu moj! S Tvojim imenom umirem i s Tvojim imenom oživljujem. Allahu moj, koji nas hraniš, pojiš, ispunjavaš svaku našu potrebu, daješ nam krov i utočište! Tebi bezbroj puta upućujem hamd. Koliko je ljudi koji nemaju nikoga tko bi im ispunio potrebe niti tko bi im dao krov! Allahu moj! Na dan kada budeš sabrao Svoje robove pred Sobom, sačuvaj me od Svoje kazne! Allahu moj! Ti si Evvel (Prvi)! Prije Tebe nema ničega! Ti si Ahir (Posljednji)! Poslije Tebe nema ničega! Ti si Zahir (Očiti)! Iznad Tebe nema ničega!“

Kad bi se probudio, učio bi dovu: „Nema drugog božanstva osim Tebe! Slavim Te i uzdižem iznad svake mane. Allahu moj! Molim Te da mi oprostiš grijehe i molim Tvoju milost.

Hvala Allahu, koji nas je oživio pošto nas je usmrtio. I naš će povratak na Sudnjem danu biti Njemu.“18 Zatim bi učio dovu: „Allahu moj! Umnoži moje znanje! Pošto si mi pokazao pravi put, ne daj da mi srce skrene! Podari mi i milost od Sebe! Jer Ti najviše opraštaš!“ Hazreti Bera ibn Azib pripovijeda: Predvodnik svemira rekao mi je:

„Kada dođeš do mjesta gdje ćeš leći, uzmi abdest kao što ga uzimaš za namaz! Zatim lezi na desnu stranu i reci: ‚Allahu moj! Sebe sam Tebi predao. Lice sam Tebi okrenuo. Leđa sam na Tebe oslonio. Bojim se Tvoje kazne i nadam se Tvojoj milosti. Nema utočišta osim Tvoje milosti i nema zaštite od Tvoje kazne! Samo se Tvojoj milosti utječe i samo se Tvojom milošću spašava. Povjerovao sam u Tvoju Knjigu koju si objavio i u Tvoga Poslanika kojega si poslao!‘ Ako te noći umreš, umrijet ćeš na islamskoj fitri. Tko to kaže i te noći umre, umrijet će na islamskoj fitri!“

Poslanik je rekao: „Kad netko od vas noću ustane iz postelje, a zatim se vrati da ponovno legne, neka je tri puta otrese. Jer ne zna što se dogodilo kad je ustao i što je došlo i smjestilo se na postelju.“ Abdullah ibn Tahfe (radijallahu anhu), jedan od ashaba Suffe, pripovijeda: „Dok sam u svitanje spavao u mesdžidu, ležeći na trbuhu, to jest potrbuške, netko me je gurnuo nogom.

– ‚Tko je ovo?‘ upitao je.

– ‚Ja sam Abdullah ibn Tahfe‘, odgovorio sam.

Kad tamo – Predvodnik svemira! Odmah sam se pribrao i sjeo.

– ‚Ovo je ležanje koje uzvišeni Allah najmanje voli!‘ rekao je.“19 Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije gazio po zemlji bez abdesta.

Nitko nije vidio da je Resulullah otišao u nužnik, a da poslije toga nije uzeo abdest.

Kako je Poslanik hodao

Hazreti Hind ibn Ebu Hala pripovijeda: „Kad je Predvodnik svemira hodao, živo je podizao noge od zemlje, nije se njihao na obje strane, koračao je široko, naginjao se malo naprijed kao da silazi s uzvišenja i hodao je dostojanstveno, mirno i opušteno.

Kad bi htio pogledati na neku stranu, okretao se cijelim tijelom. Nije se osvrtao nasumce oko sebe.

Njegov je pogled na zemlju bio dulji od pogleda na nebo.

A na zemlju je gledao krajičkom oka. Kad bi išao, išao je iza svojih ashaba.

Kad bi se s nekim susreo, sam bi prvi nazvao selam.“

Hazreti Ebu Hurejre pripovijeda: „Nisam vidio nikoga tko hoda brže od Predvodnika svemira. Dok je hodao, kao da se zemlja smotavala pod njegovim nogama! Mi smo se do krajnosti naprezali da ga stignemo. A Predvodnik svemira, kad je hodao, nimalo se nije naprezao.“20

Kako je Poslanik sjedio

Najčešće je sjedio na koljenima. Viđeno je i da sjedi na način zvan kurfusa, to jest podignutih koljena koja obuhvaća rukama.21 Nikada nije pružao noge prema onima koji su bili u njegovu skupu. Obično je sjedio okrenut kibli. Gostima koji bi mu došli najčešće bi prostro abu sa svojih ramena i posjeo ih na nju. Ponekad bi gostima dao i svoj jastuk za sjedenje. Hanzala ibn Hizjem ispričao je: „Kad sam došao Poslaniku, vidio sam ga kako sjedi prekriženih nogu.“ I Džabir ibn Semura obznanio je da je Poslanik, kad bi klanjao sabah-namaz, sjedio prekriženih nogu na mjestu gdje je klanjao sve dok ne izađe sunce.

„Okitite se ahlakom Allaha dželle-šanuhu!“ Hadisi šerif

Šerid ibn Suvejd kaže: „Poslanik je svratio k meni. U tom sam trenutku sjedio stavivši lijevu ruku iza leđa i oslonivši se na pola dlana. Tada mi je Predvodnik svemira rekao: ‚Zar sjediš onako kako sjede oni na koje se sručila srdžba (Židovi)?‘“ Ebu Džuhajfa pripovijeda da je Poslanik rekao: „Ja ne jedem naslonjen na nešto.“22

Sjedio je prekriženih nogu, ili na koljenima, ili podignutih koljena,
Puna edeba, na javi i u tajnosti, bješe ta riznica darežljivosti.
Jeo je trima prstima i s užitkom ih oblizivao,
Osvježavajuću vodu pila je u tri daha ta riznica darežljivosti.
Volio je med i halvu, tikvu, ocat i tirid, ali
Ječmena kruha do sitosti nije jela ta riznica darežljivosti.
Na svoj mubarek trbuh ponekad je od gladi kamen vezivao,
„Da mi srce ne zadrhti“, govorila je ta riznica darežljivosti.
U Hane-i seadetu mjesecima se vatra nije palila,
Zadovoljno je datulje i nar jela ta riznica darežljivosti.

Kako je Poslanik jeo i pio

Poslanik je rekao:

„Bereket je jela u uzimanju abdesta prije jela i pranju ruku poslije jela!“23

„Tko zaspi ne operavši s ruku miris mesa i masti i prljavštinu, pa ga nešto zadesi, neka ne krivi nikoga osim sebe!“ „Bereket je jela u njegovoj sredini! Kad netko od vas jede, neka ne jede iz sredine posude, nego s njezina ruba, jer se bereket spušta u njezinu sredinu!“ Naša majka hazreti Aiša pripovijeda: „Predvodnik svemira rekao je: ‚Kad netko od vas hoće jesti, neka kaže Bismillahir-rahmanir-rahim i neka spomene ime uzvišenog Allaha. Ako zaboravi to reći prije nego što počne jesti, neka kaže: Bismillahir-rahmanir-rahim za početak i kraj jela!‘“24

Prema onome što je obznanio Umejja ibn Mahši, jedan je čovjek jeo ne izgovorivši besmelu.

Poslanik je shvatio da nije izgovorio besmelu i rekao: „Reci ‚Bismillahir-rahmanir-rahim‘ za početak i kraj jela!“ Kad je taj čovjek rekao „Bismillahir-rahmanir-rahim“, Poslanik se nasmiješio i rekao: „Šejtan je sve dotad jeo s tobom. Kad si spomenuo ime uzvišenog Allaha, šejtan je povratio sve što je imao u trbuhu i ništa nije ostavio!“

Prema onome što je obznanio hazreti Abdullah ibn Omer, Poslanik je rekao: „Kad netko od vas jede, neka jede desnom rukom. I kad nešto pije, neka pije desnom rukom. Jer šejtan jede lijevom rukom i pije lijevom rukom!“25

Selema ibn Ekva, prenoseći od svoga oca, kazuje: Poslanik je vidio kako jedan čovjek iz plemena Ešdža, poznat kao Busr ibn Raijul-Ir, kod njega jede lijevom rukom, pa mu je rekao: „Jedi desnom rukom!“ Čovjek je slagao rekavši: „Ne mogu, nemam snage jesti desnom rukom!“ Tada je Poslanik rekao: „Ne imao snage! Samo ga oholost i gordost priječe da jede desnom rukom!“ Poslije toga taj čovjek više nikada nije mogao prinijeti ruku ustima!26 Poslanik je govorio: „Allah dželle-šanuhu, Silni i Veličanstveni, zaista je zadovoljan robom koji pojede nešto od jela ili popije nešto od pića i zbog toga Mu zahvali.“

Poslanik je sjedio na zemlji i jeo je na zemlji. Govorio je: „Ja sjedim onako kako sjedi rob i jedem onako kako jede rob. Ja sam samo rob! Tko se okrene od moga sunneta, nije od mene!“27

Omer ibn Ebu Seleme kazuje: „Bio sam dijete koje je odrastalo pod odgojem Predvodnika svemira. Dok sam jeo, ruka mi je lutala po posudi s jelom. Predvodnik svemira rekao mi je: ‚Sine moj! Prouči besmelu. Jedi desnom rukom! Jedi ispred sebe!‘28 Otada sam uvijek tako jeo.“ Poslanik nikada nijedno jelo nije omalovažavao niti kudio. Nijednu blagodat nije ni hvalio zato što mu se svidjela, ni kudio zato što mu se nije svidjela. Ako bi jelo htio, pojeo bi ga, a ako ga ne bi htio, ostavio bi ga i šutio. Poštovao je i najmanju blagodat i nijednu blagodat nije kudio. Resulullah nije govorio: „Pripremite ovo, pripremite ono.“ Jeo je ono što bi se našlo. Naša majka hazreti Aiša kazuje: Poslanik bi došao k meni i upitao: „Imaš li nešto za jelo?“ Rekla bih: „Nemam!“ Tada bi rekao: „Onda ja postim!“29 Naša majka hazreti Aiša kazuje: „Od dolaska Poslanika u Medinu pa do njegova preseljenja na ahiret njegovi ukućani nisu se nijednom tri noći zaredom nasitili pšeničnim kruhom.30 Najčešće su jeli samo ječmeni kruh i datulje, a ni toga nije bilo mnogo. U Poslanikovu trbuhu u jednom danu nikada se nisu sastala dva jela: kada bi svoj mubarek trbuh nasitio datuljama, ne bi ga nasitio kruhom, a kada bi ga nasitio kruhom, ne bi ga nasitio datuljama. Eto, to je ono što me rasplače!“31

Poslanik je volio halvu i med, tirit od kruha, tirit od datulja i jela od povrća. Kada bi mu donijeli i ponudili mlijeko, govorio je: „U mlijeku su dva bereketa.“32

„Kada netko od vas jede, neka jede desnom rukom. I kada nešto pije, neka pije desnom rukom, jer šejtan jede lijevom rukom i pije lijevom rukom!“ Hadisi šerif

Abdullah ibn Abbas kazuje: Ja, Halid ibn Velid i Predvodnik svemira otišli smo zajedno u kuću moje tetke Mejmune, kćeri Harisove. Tetka je upitala: „Da vas poslužim mlijekom?“

Predvodnik svemira rekao je: „Može!“ Tetka je otišla i donijela mlijeko u jednoj posudi. Predvodnik svemira uzeo ga je i popio. Ja sam bio s desne strane Predvodnika svemira, a Halid ibn Velid sjedio je s njegove lijeve strane. Resulullah mi je pružio mlijeko koje je preostalo i rekao: „Pij ti. Ako hoćeš, ponudi najprije Halida.“

Rekao sam: „Kada je riječ o tome da pijem ono što je od tebe preostalo, nikada nikoga neću staviti ispred sebe!“ Tada je Resulullah rekao:

„Koga Allah dželle-šanuhu nahrani nekim jelom, neka kaže: Allahumme barik lena fihi ve et’amna hajran minhu (Allahu moj! Podari nam bereket u ovom jelu i nahrani nas i nečim boljim od njega!).

A koga Allah dželle-šanuhu napoji mlijekom, neka i on kaže: Allahumme barik lena fihi ve zidna minhu (Allahu moj! Podari nam bereket u ovom mlijeku i umnoži nam od njega Svoju dobrotu!). Jer ništa osim mlijeka ne može zamijeniti i jelo i piće“, rekao je.33

Kada bi medinski muslimani ugledali prvi rod svojih datulja, donosili bi ga Poslaniku. Resulullah bi ga uzeo u ruku, proučio dovu za bereket, a zatim bi pozvao najmlađe od djece koju bi ugledao i dao mu ga. Govorio je: „Kada u kući nema datulja, ukućani su gladni.“ Poslanik je volio pojesti ono što ostane na dnu posude. Govorio je: „Tko poslije jela očisti tanjur ili posudu iz koje je jeo, ona za njega traži oprost (čini istigfar)!“ Prenosi se i da je Poslanik rekao: „O Ebu Zerre! Kada kuhaš meso, stavi više juhe, sjeti se i svojih susjeda i podijeli i njima od toga.“34

„Nije savršen vjernik onaj tko se najede dok mu je susjed gladan!“

„Činite ibadet Allahu! Hranite druge! Širite selam, pa ćete ući u džennete!“35

„Jelo jednoga dovoljno je za dvojicu. Jelo trojice dovoljno je za četvoricu. Jelo četvorice dovoljno je za osmoricu!“36

Hazreti Esma, kći Ebu Bekra, kazivala je: Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) savjetovao je da se skuhano jelo drži pokriveno dok ne prestane vrijeti i pušiti se, i govorio je: „To je najveći bereket!“ Prilikom osvajanja Mekke Resulullah je došao u kuću hazreti Ummu Hani, kćeri svoga strica Ebu Taliba. Upitao ju je: „Imate li nešto za jelo?“ Hazreti Ummu Hani rekla je: „Nemamo! Samo mrvice suhoga kruha i ocat! Ali stidim se to tebi ponuditi!“ Poslanik je rekao: „Donesi ih. Izmrvi ih u vodu. Donesi i soli!“ Pošto je prelio ocat preko toga i pojeo, zahvalio je uzvišenom Allahu i rekao: „O Ummu Hani! Kako je ocat lijep dodatak kruhu! Kuća u kojoj ima octa ne smatra se kućom bez dodatka uz kruh!“37 Kruh je jeo bez ičega, ili s datuljama, octom, voćem, juhom, ili umačući ga u maslinovo ulje. Jeo je kokošje, zečje, devino, gazelino i riblje meso, pastrmu i sir. Od mesa je volio prednju nogu. Držao bi je rukama i jeo zagrizajući. (Dopušteno je i rezati meso nožem i tako ga jesti.) Najčešće je pio mlijeko ili jeo datulje. Od hrane je volio ovčje meso, mesnu juhu, tikvu, slatkiše, med, datulje, mlijeko, kajmak, lubenicu, dinju, grožđe i krastavce.38 Vodu je pio polako, u tri gutljaja, počinjući besmelom, a na kraju bi rekao „Elhamdulillah“ i uputio dovu. Poslanik je pio slatku vodu koja mu je donošena iz Bujutus-Sukje. Bujutus-Sukja bila je dva dana hoda od Medine.39 Kada su ga upitali: „Koje je piće najukusnije?“, Poslanik je odgovorio: „Slatka i hladna voda!“40

Poslanik je govorio: „Kada netko od vas nešto pije, neka ne diše u posudu.“ Kao što je zabranjivao disati u ono što se jede i pije, tako je zabranjivao i jesti i piti iz zlatnih i srebrnih posuda. Kada bi Poslanik pio čašu vode, predahnuo bi dva-tri puta i rekao: „Ovako je korisnije i bolje gasi žeđ.“ Govorio je i: „Kada netko od vas nešto pije, neka ne pije u jednom dahu.“ I još: „Ne pijte u jednom dahu kao deve! Pijte u dva ili tri daha! Kada hoćete piti, recite ‚Bismillah!’, a kada odmaknete usta od posude, recite ‚Elhamdulillah!’“41

Hazreti Nevfel ibn Muavija kazuje: „Predvodnik svemira bi, kad nešto pije, predahnuo tri puta. Na početku bi spomenuo ime uzvišenog Allaha i rekao ‚Bismillahir-rahmanir-rahim‘, a na kraju bi rekao ‚Elhamdulillah‘ i tako Mu zahvalio.“42

Prema kazivanju Ebu Umame Bahilija, Poslanik je rekao: „Kada mi je moj Gospodar, Silni i Veličanstveni, ponudio da mi dolinu Mekke pretvori u zlato, rekao sam: ‚Ne, Gospodaru moj! Neka jedan dan budem sit, a jedan dan gladan. Kad sam gladan, da Ti se ponizno obraćam i da Te spominjem. A kad sam sit, da Ti zahvaljujem i da Ti budem zahvalan!’“43

Učenje znanja o jelu i piću dolazi prije učenja znanja o ibadetu. Prati ruke prije jela i poslije jela, jesti desnom rukom i piti desnom rukom bio je običaj Resulullaha. Kada se peru ruke prije jela, prvi peru mlađi, a poslije jela najprije stariji.44 Jesti s ruba tanjura, jesti ispred sebe, sjediti na lijevoj nozi, a desnu podići – to je sunnet Resulullaha. Sasvim vruću hranu ne treba ni jesti ni mirisati.

„Nije savršen vjernik onaj tko se najede dok mu je susjed gladan!“ Hadisi šerif

Poslanik nije smatrao pristojnim da se za jelom nimalo ne govori. To je običaj vatropoklonika. Treba razgovarati vedro.

Početi i završiti jelo solju sunnet je Resulullaha i lijek je. Jedan od prvih bid’ata koji su se pojavili u islamu jest jesti do sitosti. Jesti meso svaki dan opterećuje srce. Meleci to ne vole. A jesti premalo mesa kvari ahlak. Lijepo je jesti na sofri, to jest na prostirci, i tu prostirku prostirati na zemlju. Sofra je bila od kože. Biljna hrana vrlo je dobra. Sofra na kojoj nema biljne hrane uspoređena je s nerazumnim starcem.

Imam Džafer Sadik rekao je: „Tko želi imati mnogo imetka i djece, neka jede mnogo biljne hrane!“ Najprije treba sjesti za sofru, a hranu donijeti poslije.

Naš Poslanik rekao je: „Ja sam rob. Jedem sjedeći na zemlji, kao robovi.“45

Ne treba jesti prije nego što se ogladni, a od jela treba ustati prije nego što se zasiti [ne treba jesti mnogo]; ne treba se smijati ako nema čemu se čuditi. Poslanik je govorio: „Početak svih dobara jest glad. Početak svih zala jest sitost.“ Okus jela raste onoliko koliko je glad veća. Sitost izaziva zaboravnost. Zasljepljuje srce i, kao alkoholna pića, kvari krv. Glad čisti razum i obasjava srce. Ne treba jesti i piti zajedno s grješnicima (fasicima) i zlim ljudima. Jelo koje vrije treba hladiti pokriveno.

Resulullah je govorio: „Jedite desnom rukom. Pijte desnom rukom.“ Jesti s tri prsta sunnet je. Poslanik je rekao: „O Alija! Jedi hranu s tri prsta, jer šejtan jede s dva prsta.“ Naš Poslanik bi kruh uzeo desnom rukom, a zatim bi lubenicu jeo lijevom rukom. Kruh ne treba lomiti jednom rukom, nego objema.46 Zalogaj treba biti malen i dobro sažvakan. Ne treba gledati desno, lijevo i uvis, nego u svoj zalogaj i ispred sebe. Ne treba mnogo otvarati usta. Za sofrom ne treba brisati ruku o odjeću i kosu. Kad čovjek treba zakašljati ili kihnuti, neka okrene glavu unatrag. Ne treba sjedati za sofru na koju čovjek nije pozvan. Za sofrom ne treba jesti više od svih. Kad se najede, čovjek treba uputiti dovu da tu sitost ne upotrijebi za činjenje grijeha. Treba misliti o tome kako će se za to polagati račun na Sudnjem danu. Treba jesti s nijetom da se ojača za ibadet. I kad je gladan, treba jesti polako. Najprije trebaju početi stariji. Ne treba nikoga uznemiravati govoreći mu više od tri puta „jedi“. Resulullah je jeo malo i mnogo je naglašavao da ne treba jesti mnogo. Govorio je: „Ljudsko srce je kao usjev u njivi. Jelo je kao kiša. Kao što previše vode uništava usjev, tako i previše hrane umrtvljuje srce. Allah dželle-šanuhu ne voli onoga tko mnogo jede i mnogo pije.“

Resulullah je savjetovao da se trećina želuca ostavi za hranu, a trećina za piće. Da trećina ostane za zrak, to jest prazna, najniži je stupanj. Najbolji je stupanj malo jesti i malo spavati. Mnogo jesti početak je bolesti, a malo jesti početak lijekova. Gost ne treba od domaćina očekivati ništa osim kruha i soli. Domaćin treba gostu pružiti zalogaj. Treba mu politi vodu na ruke. Ono što gost voli, treba mu prinijeti ustima. Ako gost ispusti nešto na čisto mjesto, treba to podići i dati mu. Ako se uprljalo, treba to ostaviti mački i drugim životinjama. Bereket takve kuće raste. Doseže čak i do unuka. Ako se ne pokupi ono što padne na zemlju, pojede ga šejtan.

Sunnet je očistiti i pojesti ono što ostane u posudi. Velik je sevab u ostatak kompota, ajrana i sličnoga naliti vode, promućkati i popiti. Dopušteno je ostaviti ostatak u tanjuru i u čaši. Resulullah je volio jesti ono što je ostalo iza vjernika.

Čišćenje zuba poslije jela misvakom i čačkalicom sunnet je Resulullaha. To je čistoća. Čistoća jača iman. Poslije jela upućuje se dova za domaćina da mu Allah podari bereket, milost i oprost. Zatim se traži dopuštenje da se ode. I domaćin se poziva na jelo.

Za jelom ne treba govoriti o strašnim i odvratnim stvarima. Ne treba govoriti o smrti i bolesti. Ne treba zagledati jela koja se donose na sofru. Ne treba uzimati drugi zalogaj u ruku prije nego što se proguta prvi. Usred jela ne treba ustajati od sofre ni zbog čega, pa ni zbog namaza. Namaz treba klanjati prije toga. Ako će se pripremljena jela ohladiti ili pokvariti, a vrijeme namaza dopušta da se klanja poslije jela, treba jesti prije namaza. Od sofre treba ustati pošto se sofra digne. Ne treba jesti na putu, stojeći i u hodu. Ne treba lijegati dok na ustima i rukama ima mirisa mesa i jela. I djeci treba oprati ruke. Ne treba lijegati sit. Namirnice treba kupovati odmjereno, koliko je potrebno, a ne bez mjere i mnogo. To bi bilo rasipanje (israf). Posude za hranu i piće trebaju imati poklopce. Ne treba piti iz rijeke ili bazena nagnuvši se i pijući ustima. Ne treba piti ni iz grlića ibrika ili vrča. Ne treba piti s okrnjenog mjesta šalice ili čaše. Ljeti treba piti hladno. Resulullah je volio piti hladan šerbet. Zemzem se može piti stojeći. Rečeno je da putnik svaku vodu može piti stojeći. Ne treba piti vodu na prazan želudac. Vodu treba piti polako, srčući. Resulullah je volio jelo keškek. Kako se kuha herisa, to jest keškek, Poslanika je naučio Džebrail alejhisselam. Herisa vrlo jača čovjeka. Svi su poslanici jeli ječmeni kruh. Resulullah je volio slatko od tikve i juhu od leće, meso divljači i ovčje meso. Kod ovce je volio meso od prednje noge, prsa i plećke. Najviše je volio plećku jareta. Jareće se meso lako probavlja. Prikladno je za svakoga.47

„Početak svih dobara jest glad. Početak svih zala jest sitost“ Hadisi šerif

Meso muške životinje lakše se probavlja od mesa ženke, a tamno meso lakše od bijeloga. Po lakoći probave i po okusu najbolji su ovčje meso i kravlje mlijeko.

Od mesa divljači najbolje je jelenje. Zečje meso je halal. Naš Poslanik jeo ga je. Potiče mokrenje, a ako se jede previše, izaziva nesanicu. Prikladno je za svakoga. Meso ptica i pilića dobro je za svakoga. Od peradi najbolje meso ima kokoš.

Naš Poslanik rekao je: „Kako je ocat lijepo jelo!“ Ocat je najkorisnije jelo. I datulja je jelo, to jest jede se s kruhom. Grožđe je i jelo i voće. Jesti grožđe s kruhom sunnet je. Jesti datulje u neparnom broju sunnet je. Jesti suho grožđe, orahe i bademe sunnet je. U medu je lijek. Sedamdeset poslanika uputilo je dovu da u medu bude bereketa. Resulullah je jako volio datulje. Jeo je datulje zajedno s dinjom i lubenicom. Dinja i lubenica čiste bubrege i otklanjaju glavobolju. Izgone gliste. Jačaju vid. Dok se jede pilav, treba donositi salavat. Poslanik je pohvalio jesti bob s mahunom. Rekao je: „Habbetus-sevda, to jest crni kim, lijek je za bolesti.“ Orasi sa sirom su lijek. Sami po sebi su štetni. Treba ih jesti s nečim. Poslanik bi grozd uzeo u lijevu ruku, a zrna grožđa jeo desnom.48 Dunja otklanja tjeskobu u srcu. U svakoj dinji, lubenici i naru ima kap džennetske vode. Nar treba pojesti jedan čovjek sam, da nijedna kap ne propadne uzalud. Nar je dobar protiv lupanja srca. Jača želudac. Ako se iscijedi zajedno s mesnatim dijelom i popije, potiče izlučivanje žuči i otklanja zatvor. Smokva daje srcu olakšanje. Otklanja ukočenost leđa i bolove u probavnim organima.

Jesti zelene krastavce sa solju, a orahe s datuljama i medom sunnet je Resulullaha.49 Naš Poslanik pohvalio je patlidžan i rekao: „Pripremajte ga s maslinovim uljem.“

Pohvalio je i tušt. Celer otklanja zaboravnost. Potiče mokrenje. Stvara krv i mlijeko. Čisti jetru. Haršef, to jest artičoka, otapa žučni kamenac, čisti krv i pomaže kod otvrdnuća krvnih žila. Otklanja i miris znoja. Zdravo je da onaj tko dođe u neku zemlju najprije pojede malo sirovog crvenog luka. Luk povećava otpornost prema mikrobima. Ako se poslije luka pojede celer, otklanja njegov neugodan miris. Rečeno je da miris nestaje i ako se uz jelo pojede rutvica. U posljednjem jelu koje je Resulullah jeo bilo je luka. Govorio je: „Luk i češnjak jedite kuhane.“ Od njihova mirisa meleci trpe. Rotkva potiče mokrenje. Olakšava probavu.

Poslanikova mubarek brada i kosa

Mubarek kosa i dlake brade Poslanika nisu bile ni sasvim kovrčave ni sasvim ravne, nego po naravi blago valovite. Mubarek kosa bila mu je duga. U početku ju je puštao na čelo, a poslije ju je počeo razdjeljivati na dvije strane. Mubarek kosu ponekad je puštao da naraste, a ponekad ju je podrezivao i skraćivao.

Kada su hazreti Enesa ibn Malika upitali kakva je bila mubarek kosa Resulullaha, odgovorio je: „Nije bila jako kovrčava, a nije bila ni sasvim ravna. Bila je između toga, srednja. Po dužini je dosezala do sredine između ušiju i ramena.“50 Hazreti Ibn Abbas rekao je: „Ponos svijeta puštao je svoju mubarek kosu preko čela. Poslije ju je počeo razdjeljivati.“51 Alimi su rekli: „Razdjeljivati kosu na dvije strane sunnet je Ponosa svemira, jer je poslije tako činio. Dopušteno je i puštati je na čelo i razdjeljivati je na dvije strane. Ali je razdjeljivanje vrjednije.“

Naša majka hazreti Aiša Siddika rekla je: „Mubarek kosa Poslanika bila je iznad džumme i ispod vefre.“52 „Džumma“ se naziva kosa koja doseže do ramena. „Vefra“ se naziva kosa koja doseže do resice uha. Jednom riječju, prema predaji naše majke hazreti Aiše, mubarek kosa Resulullaha spuštala se ispod resica njegovih mubarek ušiju, ali nije dosezala do ramena; bila je između to dvoje.

Hazreti Kadi Ijad rekao je: „Ove se predaje usklađuju ovako: kosa uz njegove mubarek uši dosezala je do mubarek resica ušiju, a kosa straga dosezala je do mubarek ramena.“ Rekli su i ovo: „To što se u nekim predajama kaže da je kosa dosezala do uha, a u nekima do mubarek ramena, znači da je u jedno vrijeme bilo ovako, a u drugo onako. Sve su predaje točne. Poslanik je ponekad puštao mubarek kosu da raste, pa bi dosezala do ramena. A ponekad bi je podrezao, pa bi dosezala do resica ili do sredine njegovih mubarek ušiju.“ Za muškarce je sunnet obrijati glavu ili pustiti kosu, češljati je i razdjeljivati na dvije strane. Treba postupati prema stanju, običaju i vremenu. Uvijati i plesti kosu mekruh je. Činiti lice glatkim kao u žene, brijati bradu da bi se sličilo ženama, obrijati podbradak, a bradu pustiti po obrazima – haram je.

Hazreti Enes ovako opisuje mubarek bradu Resulullaha: „U mubarek bradi Poslanika sijedih je bilo vrlo malo. U njegovoj mubarek kosi i mubarek bradi nije bilo više od sedamnaest ili osamnaest bijelih dlaka.“

Kada je hazreti Ebu Bekr Siddik jednoga dana rekao: „Osijedio si, ja Resulallah“, Resulullah je rekao: „Osijedile su me sure Hud, Vakia, Murselat, Nebe (Amme jetesaelun) i Tekvir (Izeš-šemsu kuvviret).“53

To jest, u tim se surama mnogo spominju stanja dženneta i džehennema. Rekao je: „Od brige i tuge zbog toga kakvo će biti stanje moga ummeta osijedjeli su mi kosa i brada.“ Amr ibn Šuajb rekao je: „Resulullah je skraćivao svoju mubarek bradu i po širini i po dužini.“ U hadisi šerifu koji prenosi hazreti Tirmizi Poslanik je rekao: „Tko ne skraćuje brkove, nije od nas.“54 A u drugom hadisi šerifu rečeno je: „Puštajte brade da budu guste, a brkove dobro potkraćujte.“55 Ibn Abdulhakim rekao je: „Brkove treba dobro potkratiti, a bradu ne rezati. Pod dobrim potkraćivanjem brkova ne misli se na brijanje.“ Hazreti imam Nevevi rekao je: „Kod potkraćivanja brkova ispravno je ovo: rezati ih dok se ne ukaže rub usne, ne rezati ih sasvim do korijena, nego ih skraćivati.“

„Luk i češnjak jedite kuhane“ Hadisi šerif

Alimi su smatrali mekruhom da se brkovi odozgo potkrešu, a krajevi sa strane puste da vise. Ibn Omer kazuje: „Resulullahu su govorili o zajednici medžusija (vatropoklonika). Tada je Resulullah rekao: ‚Oni puštaju krajeve brkova i briju brade. Vi, dakle, postupajte suprotno od njih.‘“56

Kada je Ebu Umama rekao: „Ja Resulallah! Sljedbenici Knjige potkresuju brade i puštaju brkove“, Resulullah je rekao: „Vi potkresujte krajeve brkova, a brade puštajte.“

Prema onome što su saopćili alimi, sunnet je potkresati brkove i skratiti ih koliko su obrve. Sunnet je pustiti bradu dugu jednu šaku, a ono što je duže od šake odrezati. Ni ostavljati bradu kraću od šake nije u skladu sa sunnetom. Ostavljati kratku bradu s nijetom da se slijedi sunnet jest bid’at, haram je. Puštanje brade jest sunnet-i zevaid. Radi emr-i marufa, radi stjecanja nafake i radi sprječavanja smutnje (fitne) dopušteno je, pa i potrebno, sasvim obrijati bradu. To su opravdani razlozi za izostavljanje sunneta. Ali oni nisu opravdanje da se, ostavljanjem kratke brade, čini bid’at.

Odjeća koju je nosio Poslanik

Od odjeće koju je dopušteno nositi, nosio je što god bi našao. Ogrtao se nesašivenim komadima debele tkanine, nalik na ihram, opasivao je peštemalj, a nosio je i košulju i džube. Bila su tkana od pamuka, vune ili kostrijeti. Najčešće je nosio bijelo, ponekad zeleno. Događalo se da nosi i sašivenu odjeću. Petkom i o bajramima, kad bi dolazili strani izaslanici i u vrijeme rata, nosio je skupocjene košulje i džubeta. Boja njegove odjeće najčešće je bila bijela. Bivala je i zelena, crvena i crna. Ruke je pokrivao do zapešća, a mubarek noge do polovice potkoljenice. Imam Tirmizi (rahimehullahu teala) u knjizi „Šemail-i šerif“ kaže: „Resulullah je volio nositi kamis, to jest košulju. Rukavi košulje bili su dugi do zapešća. Na rukavima i ovratniku košulje nije bilo dugmadi. Obuća mu je bila od kože, s jednim remenom i dva kibala. Kibal je remen kojemu je jedan kraj prišiven za remen, a drugi za vrh obuće. Prolazi između dva prsta. U nošenju odjeće i obuće slijedi se običaj. Odstupanje od običaja dovodi do toga da se čovjek ističe i pročuje (šuhret). Toga se treba kloniti. Kada je ušao u Mekku, na mubarek glavi imao je omotan crni sarik.“ Najčešće bi bijeli, a ponekad crni tanki muslin omotao oko glave kao sarik, a kraj bi pustio između ramena otprilike za pedalj. Sarik mu nije bio ni prevelik ni premalen, bio je dug oko tri i pol metra. Sarik je omotavao bez kapice, a ponekad je nosio prošivenu kapicu bez sarika. Poslanik je imao jednu odjeću zvanu Hibera, od prugaste jemenske tkanine, tkane od pamučnog i lanenog konca. Tu je odjeću jako volio nositi. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) imao je i jednu bijelu odjeću. Govorio je: „Od svoje odjeće nosite bijelu! Vaši živi neka nose bijelu odjeću. A svoje mrtve umotavajte u bijeli ćefin! Jer to je najbolja i najljepša vaša odjeća!“57

„Od onoga tko nosi odjeću radi slave i pokazivanja Allah okreće lice dok je ne skine! Na Sudnjem danu obući će mu odjeću poniženja!“ Hadisi šerif

Viđeno je i da naš Poslanik nosi zelenu odjeću. Hazreti Ebu Rimse kazuje da je vidio našeg Poslanika u zelenoj odjeći od dva dijela, donjeg i gornjeg.58 Naš Poslanik nosio je i šarenu Hullu. Hazreti Bera ibn Azib rekao je: „Među onima kojima kosa doseže do resica uha nisam vidio ljepšega od Resulullaha alejhisselam u odjeći zvanoj crvena (šarena) Hulla!“59 Naš Poslanik imao je jedno crveno džube koje je oblačio petkom i o bajramima. Naš Poslanik imao je i jedno džube jemenske izrade. Džube izrađeno u Damasku, uskih rukava, naš Poslanik oblačio je na putovanjima. A džube od tajlesan-tkanine kakvu su nosili iranski šahovi, s komadom atlasa na ovratniku i s atlasnim porubima na dva proreza skuta, sprijeda i straga, i na rukavima, naš Poslanik oblačio je u bitkama, kada bi se susreo s neprijateljem.

To džube bilo je kod hazreti Aiše do njezine smrti, a poslije nje uzela ga je Esma, kći Ebu Bekra. Vodom kojom je bilo oprano to džube koje je nosio naš Poslanik kupali su bolesne i oni su ozdravljali.60 Među plijenom zadobivenim u pohodu na Dumetul-Džendel jedno je džube pripalo našem voljenom Poslaniku. Potka i osnova bile su mu od svile (ibrišima), a skrojeno je od atlasne tkanine; na mjestima za vez zlatnim su koncem bili izvezeni listovi datulje. Poslanik je obukao to džube, popeo se na minber, sjeo i sišao s minbera ne rekavši ništa. Ashabi kiram dodirivali su ga rukama, zagledali ga i divili se njegovoj ljepoti. Poslanik je upitao: „Zar se divite njegovoj ljepoti? Zar vam se toliko svidjelo?“ Rekli su: „Ljepšu odjeću od ove nismo vidjeli!“ Naš Poslanik rekao je: „Kunem se Allahom, u čijoj je ruci moje biće, rupčići Sa’da ibn Muaza u džennetu ljepši su i miliji od onoga što vidite!“

Poslanik je rekao: „Od onoga tko nosi odjeću radi slave i pokazivanja Allah okreće lice dok je ne skine! Na Sudnjem danu obući će mu odjeću poniženja!“

I još je rekao: „Onome tko nosi odjeću radi slave i pokazivanja Allah će na Sudnjem danu obući istu takvu odjeću. A zatim će ga zapaliti vatrom!“

Hazreti Sehl ibn Sa’d kazuje: „Jedna je žena donijela Resulullahu alejhisselam burdu61 s porubom koju je sama izatkala i rekla: ‚Ja Resulallah! Ovo sam izatkala svojom rukom. Donijela sam to Vama na dar.‘ Resulullah je primio njezin dar. Ogrnut tom burdom izašao je k nama. Jedan čovjek iz džemata dotaknuo ga je rukom i rekao: ‚Ja Resulallah! Ljepše od ove burde ne može biti! Hoćete li mi je dati?‘ Resulullah je rekao: ‚Može!‘ Pošto nam je u mesdžidu održao pouku i dao savjete, vratio se kući, dao da se burda zamota i poslao je tom čovjeku. Džemat je korio toga čovjeka govoreći: ‚Nisi nimalo lijepo postupio! Zatražio si od Resulullaha nešto što je on nosio i što mu je bilo potrebno! A znaš i ti da Resulullah alejhisselam nikoga tko nešto traži ne odbija i ne vraća praznih ruku!‘ A taj je čovjek rekao: ‚Allaha mi, nisam je tražio da bih je nosio. Tražio sam je da mi bude ćefin na dan kad umrem!‘ I zaista, ta mu je burda bila ćefin na dan kad je umro.“62 Događalo se da naš Poslanik nosi i crnu vunenu odjeću. Naša majka hazreti Aiša rekla je: „Za Resulullaha alejhisselam sašivena je odjeća od crne vune. Kada ju je obukao i oznojio se, osjetio je miris vune. Odmah ju je skinuo sa sebe i ostavio, jer je volio samo lijep miris.“ Poslanik je dopuštao da se skut kaftana koji se oblači preko odjeće produži samo do polovice potkoljenice ili nešto niže, do gležnjeva, a zabranjivao je da se produži ispod gležnjeva, to jest toliko da se vuče po zemlji. Govorio je da uzvišeni Allah na Sudnjem danu neće pogledati pogledom milosti muškarce koji iz oholosti vuku svoje kaftane po zemlji.

Jednoga dana Poslanik je rekao hazreti Džabiru ibn Sulejmu: „Skut svoga kaftana produži do polovice potkoljenice! Ako to ne možeš, produži ga do gležnjeva! Čuvaj se da ga ne produžiš toliko da se vuče po zemlji! Jer to je znak oholosti. A Allah dželle-šanuhu ne voli oholost!“ Zato je Abdullah ibn Omer (radijallahu anhuma) nosio kaftan dug do polovice potkoljenica.63

„Osjećam da sa strane Jemena puše vjetar milosti“ Hadisi šerif

Poslanik je imao košulju od platna tkanog od jednostrukoga pamučnog konca. Naša majka hazreti Aiša kazuje: Hazreti Ebu Džehm poklonio je Poslaniku sedžadu sa šarama. Jednoga dana, dok je Poslanik klanjao namaz na toj sedžadi, njegove su mubarek oči zapele za šaru. Kada je predao selam, rekao je: „Odnesite ovo Ebu Džehmu. Maloprije me zaokupila u namazu. Neka mi donese običnu, bez šara.“

Budući da je medinska zemlja vlažna i slana, ta je sedžada, kada je Poslanik preselio na ahiret, prostrta po dnu njegova mubarek kabura.

Hirka-i šerif poslana hazreti Uvejsu Karaniju

Uvejs ibn Amir Karni (radijallahu anhu) jedan je od velikana tabi’ina. Iz sela je Karn u Jemenu. Pošto je primio islam, cijeloga je života gorio ljubavlju prema našem voljenom Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem) i ni trena nije zaboravio svoga Gospodara. U robovanju Allahu dosegnuo je takav stupanj da je svako njegovo stanje, svaki pokret i svaka riječ postala ljudima pouka i savjet. Ni na koga se nije ljutio i nikoga nije vrijeđao. Njegove najvažnije osobine bile su ljubav prema Poslaniku, ustrajnost u ibadetu svim srcem i dušom i poštovanje prema majci. Majku je mnogo služio i zadobio njezinu dovu. Ta njegova ljubav prema našem voljenom Poslaniku i njegova odanost islamu bile su razlog da ga Poslanik pohvali. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) bi s vremena na vrijeme okrenuo svoje mubarek lice prema Jemenu i rekao: „Osjećam da sa strane Jemena puše vjetar milosti.“ I još je rekao: „Na Sudnjem danu Allah dželle-šanuhu stvorit će sedamdeset tisuća meleka u Uvejsovu liku i oni će Uvejsa među sobom odvesti na Arasat. Ući će u džennet, a osim onoga kome Allah dželle-šanuhu hoće (kome to obznani), nijedno stvorenje neće znati koji je od njih Uvejs.“ „U mome ummetu ima jedan čovjek koji će na Sudnjem danu činiti šefa’at za onoliko ljudi koliko ima dlaka na ovcama plemena Rebia i Mudar.“ Ashabi kiram upitali su: „Ja Resulallah, tko je to?“ Rekao je: „Jedan od Allahovih robova.“ Rekli su: „Svi smo mi robovi; kako mu je ime?“ Rekao je: „Uvejs.“ Upitali su: „Odakle je?“ Resulullah je rekao: „Iz Karna.“ Kada su upitali: „Je li on Vas vidio?“, rekao je: „Nije me vidio očima na glavi.“

Rekli su: „Čudno, toliko Vas voli, a ne dotrči da Vas služi i da dođe pred Vas.“ Resulullah je rekao: „Iz dva razloga. Prvi je što su ga svladala njegova stanja. A drugi je odanost mojoj vjeri. Ima staru majku, koja je primila iman. Oči joj ne vide, ruke i noge joj se ne miču. Uvejs danju čuva deve, a nadnicu koju dobije troši na uzdržavanje sebe i svoje majke.“ Upitali su: „Hoćemo li ga mi vidjeti?“ Hazreti Ebu Bekru rekao je: „Ti ga u svoje vrijeme nećeš vidjeti.“ A hazreti Omeru i hazreti Aliji rekao je: „Vi ćete ga vidjeti. Tijelo mu je obraslo dlakom. Na lijevom boku i na dlanu ima bijelu mrlju veličine srebrnjaka. To nije bjelina od bolesti baras. Kad dođete k njemu, prenesite mu moj selam i recite mu neka uputi dovu za moj ummet.“

Hazreti Uvejs Karani (Uvejs Karni) nakon majčine smrti napustio je selo Karn i otišao u grad Kufu. Kada se približilo preseljenje Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) na ahiret, upitali su: „Kome da damo Vašu hirku?“ Rekao je: „Dajte je Uvejsu Karniju.“ Poslije preseljenja Resulullaha na ahiret, kada su hazreti Omer i hazreti Alija došli u Kufu, hazreti Omer rekao je: „O ljudi iz Nedžda, ima li među vama netko iz Karna?“ Rekli su: „Ima.“ Upitao ih je za hazreti Uvejsa. Rekli su: „Znamo ga. On je čovjek mnogo niži od onoga koga tražite. Lud je, nerazuman i bježi od ljudi.“

„Gospodaru moj! Radi ovoga Hirka-i šerifa, radi našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), oprosti cijelom ummetu Muhammedovu“ Hazreti Uvejs (radijallahu anhu)

Hirka-i šerif

Mubarek hirku koju je naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) poklonio hazreti Uvejsu Karaniju (rahmetullahi alejh) moguće je u mubarek mjesecu ramazanu posjetiti u Istanbulu, u Fatihu, u džamiji Hirka-i šerif.

Hazreti Omer (radijallahu anhu) rekao je: „Njega tražim; gdje je?“ Rekli su: „U dolini Arne čuva naše deve, a mi mu za to dajemo večeru. Kosa i brada su mu raščupane, ne dolazi u gradove, ni s kim ne razgovara, ne jede ono što ljudi jedu. Ne zna ni za tugu ni za radost: kad se ljudi smiju, on plače, a kad ljudi plaču, on se smije.“ Hazreti Omer rekao je: „Upravo njega tražim.“ Opisali su im gdje se nalazi. Hazreti Omer i hazreti Alija otišli su onamo gdje je bio. Zatekli su ga kako klanja namaz. Allah dželle-šanuhu odredio je jednoga meleka da mu čuva deve. Kada je Uvejs završio namaz i predao selam, hazreti Omer je ustao i nazvao mu selam. On mu je uzvratio selam. Hazreti Omer upitao ga je: „Kako ti je ime?“ Rekao je: „Abdullah, to jest Allahov rob.“ Kada je hazreti Omer upitao: „Svi smo mi Allahovi robovi; koje ti je pravo ime?“, rekao je: „Uvejs.“ Hazreti Omer rekao je: „Pokaži mi desnu ruku.“ Kada ju je pokazao, hazreti Omer rekao je:

„Poslanik ti šalje selam. Poslao ti je svoju mubarek hirku i oporučio: ‚Neka je uzme i obuče, i neka uputi dovu za moj ummet.‘“

Uvejs je rekao: „O Omere! Ja sam slab, nemoćan i grješan rob.

Pogledaj dobro, da se ova oporuka ne odnosi na nekoga drugoga?“ Hazreti Omer odgovorio je: „Ne, o Uvejse, onaj koga tražimo – to si ti. Poslanik je jasno opisao tvoj izgled i tvoje osobine.“

Tada je hazreti Uvejs s poštovanjem uzeo Hirka-i šerif, poljubio ga, pomirisao, protrljao njime lice i oči. Dugo je plakao i rekao: „Vi pričekajte ovdje“, pa se udaljio od njih. Malo dalje pao je na sedždu. Plačući, počeo je moliti Allaha dželle-šanuhu i upućivati dovu za oprost ummetu Muhammedovu. Jecajući i plačući, preklinjući, uputio je ovakvu dovu: „Gospodaru moj! Voljeni Poslanik, premda za to nisam dostojan, poslao je ovom Tvom siromašnom, nemoćnom robu svoj Hirka-i šerif po hazreti Omeru i hazreti Aliji. Rekao je da uputim dovu za njegov grješni ummet. Gospodaru moj! Radi ovoga Hirka-i šerifa, radi našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), oprosti cijelom ummetu Muhammedovu… Oprosti, Allahu moj, oprosti… Allahu moj…“ Kada mu je obznanjeno da je oprošteno mnogim grješnim muslimanima, s poštovanjem je obukao Hirka-i šerif.

Taj Hirka-i šerif, poklonjen Uvejsu Karaniju, stigao je do begova Irisana u okolici Vana, a 1618. godine donesen je i poklonjen sultanu Osman-hanu II., jednom od osmanskih vladara. Sultan Abdulmedžid-han podigao je za taj Hirka-i šerif u Fatihu džamiju zvanu „Džamija Hirka-i šerif“. Taj mubarek Hirka-i šerif, koji i danas jednako svježe čuva ružin miris mubarek tijela našeg voljenog, časnog Poslanika i koji je krem-boje poput medene pjene, svake se godine u mubarek mjesecu ramazanu izlaže iza stakla, da ga narod posjeti.

Hirka-i seadet dana hazreti Ka’bu ibn Zuhejru

Hazreti Ka’b ibn Zuhejr (radijallahu anhu), sin pjesničke obitelji, i sam je bio pjesnik. Prije je spjevavao pjesme protiv Poslanika i islama. To su javili Poslaniku, a on je naredio da ga ubiju gdje god ga vide.

„Svjedočim da osim Allaha nema božanstva dostojnog ibadeta. Muhammed alejhisselam je Njegov rob i Njegov resul“ Ka’b ibn Zuhejr (radijallahu anhu)

Njegov brat hazreti Budžejr (radijallahu anhu), koji je primio islam prije njega, pismom ga je obavijestio o toj odluci i napisao mu da će mu naš voljeni Poslanik, more milosrđa, oprostiti ako primi islam. Hazreti Ka’b, pročitavši pismo, duboko se zamislio. Počeo je shvaćati besmislenost obožavanja idola, uzvišenost islama i veličinu Poslanika, i srce mu se počelo obasjavati. Napokon je odlučio primiti islam i uputio se putem prema svijetloj Medini. Spjevao je dugu pjesmu u kojoj hvali Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) i kazuje da se pokajao i primio islam. Kada je stigao u Medinu, s jednim prijateljem iz plemena Džuhejna došao je pred Poslanika. Poslanik je razgovarao sa svojim ashabima. Hazreti Ka’b je, prije nego što se predstavio, rekao: „Ja Resulallah! Ka’b ibn Zuhejr kaje se zbog onoga što je činio i, kao musliman, došao je moliti za aman. Ako ga dovedem k Vama, hoćete li mu dati aman i primiti njegov islam?“ Poslanik je rekao: „Hoću.“ Tada je hazreti Ka’b rekao: „Svjedočim da osim Allaha nema božanstva dostojnog ibadeta. Muhammed alejhisselam je Njegov rob i Njegov resul.“ Poslanik je upitao: „Tko si ti?“ Rekao je: „Ja sam Ka’b ibn Zuhejr, ja Resulallah.“ Jedan od ensarija rekao je: „Ja Resulallah, dopustite mi da odsiječem glavu ovom čovjeku koji je bio protiv Vas!“, a Poslanik je rekao: „Ostavi ga. On je došao kajući se zbog stanja u kojem je bio i vraćajući se Hakku.“ Tada je Ka’b ibn Zuhejr (radijallahu anhu) izgovorio svoju čuvenu kasidu, u kojoj kazuje da je primio islam i opisuje veličinu i vrijednost našeg voljenog Poslanika i ashaba kiram. Ta se kasida, koja počinje riječima „Banet Suad / Draga se udaljila“ i nastavlja se ovako, jako svidjela Poslaniku:

Svaki će čovjek jednoga dana na tabutu biti nošen…
Došao sam, ja Resulallah, da se opravdam pred tobom uzvišenim…
Njegov je oprost ono čemu se najviše nadam…
Pred njim se isprika prima…
Smiluj mi se, ja Resulallah…
Oprosti mi, ja Resulallah…
Nema sumnje, Resulullah je od Uzvišenog Hakka
Isukani mač, od oštrih mačeva što zla uništavaju…
On je nur koji hidajet širi i pravi put pokazuje…

Poslanik mu je oprostio. A kada je Ka’b stigao do ovoga bejta:

Inner-Resule le-nurun justedau bihi,
Muhammedun min sujufillahi meslulu.
Resulullah je nur kojim se narod obasjava,
On je mač od isukanih mačeva Uzvišenog Hakka,

Server oba svijeta, Ponos svijeta, Muhammed Mustafa (sallallahu alejhi ve sellem) skinuo je sa svojih mubarek ramena svoju hirku, zvanu „Hirka-i seadet“, i stavio je na ramena hazreti Ka’ba ibn Zuhejra.64

Hazreti Muavija je u vrijeme svoga hilafeta poručio Ka’bu ibn Zuhejru: „Prodaj nam Resulullahovu hirku!“ Poslao mu je deset tisuća dirhema. Ka’b ibn Zuhejr odbio je želju hazreti Muavije rekavši: „Kada je riječ o nošenju Resulullahove hirke, nikoga ne mogu staviti ispred sebe!“ Kada je hazreti Ka’b ibn Zuhejr preminuo, hazreti Muavija otkupio je tu hirku od Ka’bovih sinova za dvadeset tisuća dirhema. Ta mubarek hirka, koju je naš Poslanik dao hazreti Ka’bu ibn Zuhejru, prelazila je u nasljedstvo od halife do halife.

Poslije pada emevijske vlasti otkupio ju je za tri stotine dinara prvi abasidski halifa Ebul-Abbas Seffah ibn Abdullah ibn Muhammed. O bajramima su je nosili halife. Kada su Abasidi došli u Egipat, donijeli su je sa sobom. Kada je hazreti Javuz sultan Selim-han osvojio Egipat i postao halifa, ta je mubarek hirka donesena u Istanbul zajedno s ostalim „Mubarek amanetima“ iz Egipta. U Istanbulu, u „Odjelu Hirka-i seadet“ palače Topkapı, svatko je može posjetiti.

Ta je mubarek hirka duga 124 centimetra, širokih rukava i sašivena od crne vunene tkanine. Iznutra je podstavljena vunenom tkaninom krem-boje. Umotana u više bošči, čuva se u zlatnom kovčegu s poklopcem koji se otvara odozgo, izrađenom po nalogu sultana Murad-hana III. Taj kovčeg Hirka-i seadeta iznimno je umjetničko djelo, a uz to je ukrašen i smaragdima. Na kovčegu je napisano:

„La ilahe illallah, ve ma erselnake illa rahmeten lil-alemin. La ilahe illallahul-melikul-hakkul-mubin, Muhammedur-Resulullah, es-sadikul-va’dil-emin.“

Poslanikova postelja

Postelja (dušek) na kojoj je Poslanik ležao i spavao imala je navlaku od kože. Iznutra je bila napunjena vlaknima datuljine palme. Na njoj su spavali i on i njegova supruga. I jastuk koji je naš Poslanik stavljao pod svoju mubarek glavu imao je kožnu navlaku i bio je napunjen vlaknima datulje. Poslanik nije pridavao važnost ovome svijetu i stvarima na njemu.

Abdullah ibn Mesud kazuje: Predvodnik svemira spavao je na jednoj hasuri i hasura mu je ostavila trag na mubarek boku. Kada se probudio, protrljao sam mu mubarek bok i rekao: „Neka su ti moj otac i moja majka žrtva, ja Resulallah! Da si nam barem rekao, pa da ti na hasuru prostremo nešto što bi te zaštitilo od nje!“ Zatim sam rekao: „Da ti nabavimo meku postelju?“

Predvodnik svemira rekao je: „Što će meni stvari ovoga svijeta? S ovim svijetom ja sam kao jahač koji se malo odmori u hladu jednoga stabla, pa ga ostavi i nastavi svoj put!“65 Naša majka hazreti Aiša kazuje: Došla mi je jedna žena od ensarija. Kada je vidjela postelju Resula alejhisselam, otišla je i poslala dušek napunjen vunom.

Resul alejhisselam došao je k meni i upitao: „Što je ovo?“ Rekla sam: „Ja Resulallah! Bila mi je došla ta i ta žena od ensarija. Vidjela je tvoju postelju, otišla i poslala ti ovo.“ Rekao je: „Ovo joj odmah vrati!“ Ali ja nisam vratila. Svidjelo mi se da to bude u mojoj kući. Resul alejhisselam ponovio je te riječi tri puta. Na kraju je rekao: „Allaha mi, o Aiša! Da sam htio, Allah bi učinio da pokraj mene hodaju brda od zlata i srebra!“66 I mali dušek Poslanika alejhisselam sastojao se od dvije abe.

„Resulullah je naređivao da se skida zlatno i željezno prstenje, a srebrno nije branio“ Amr ibn Šuajb (radijallahu anhu)

Jedne noći, kad je došao k meni, ja sam tu abu bila presavila i suzila. On je spavao na njoj. Zatim je upitao: „O Aiša! Zašto moja postelja noćas nije bila kao uvijek?“ Rekla sam: „Ja Resulallah! Presavila sam je za tebe i suzila.“ Rekao je: „Vrati je u prijašnje stanje!“67

Hazreti Aiša također kazuje: „Za Kurejšije u Mekki nije bilo ničega ugodnijeg od spavanja na ležaju (seriru). Kada je Resul alejhisselam došao u Medinu i odsjeo u kući Ebu Ejjuba, upitao ga je: ‚O Ebu Ejjube! Zar nemate serir?‘ Ebu Ejjub je rekao: ‚Allaha mi, nemamo.‘ Kada je to čuo Sa’d ibn Zurara (radijallahu anhu) od ensarija, poslao je Resulullahu serir čije su noge bile od tikovine, a pokriven je bio hasurom ispletenom od lanenih vlakana. Resulullah je na njemu spavao dok se nije preselio u svoju kuću, a spavao je na njemu i do svoga preseljenja na ahiret. Kada je Resul alejhisselam okupan i umotan u ćefin, položili su ga na taj serir, i dženaza-namaz klanjan mu je dok je ležao na tom seriru. Ljudi su ga tražili od nas da na njemu nose svoje mrtve i njime su tražili bereket. Na njemu su nošene i dženaze hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera.“

Hazreti Aiša kaže: „Resul alejhisselam imao je hasuru na kojoj je noću klanjao namaz, a danju bi je prostro i na njoj sjedio s ljudima.“68

Poslanikovo prstenje

Naš Poslanik obznanio je da je muškarcima halal samo srebrni prsten, a da je haram nositi prsten od zlata, željeza i žute mjedi. I sam je do svoga preseljenja na ahiret nosio samo srebrni prsten.

Resulullah je prsten nosio na mubarek desnoj ruci. Viđeno je da ga je nosio i na lijevoj. Dopušteno ga je nositi i na desnoj i na lijevoj ruci. Nosi se na malom prstu ili na prstu do njega. O bajramima je mustehab da svatko nosi prsten. Nositi ga radi pokazivanja i hvalisanja haram je.

Među darovima koje je abesinski Nedžaši Ashama poslao našem Poslaniku bio je i jedan zlatni prsten s abesinskim kamenom. Naš voljeni Poslanik pozvao je hazreti Umamu, kćer Ebul-Asa, svoju unuku, i rekao: „Kćeri moja! Ovo ti nosi!“69

Jednoga dana hazreti Nu’man ibn Bešir došao je Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem). Na prstu je imao zlatan prsten. Poslanik je rekao: „Zašto si upotrijebio džennetski nakit prije nego što si ušao u džennet?“ Počeo je nositi željezni prsten. Kada je to vidio, Poslanik je rekao: „Zašto nosiš džehennemsku stvar?“ Skinuo je i njega i stavio prsten od bronce. Kada je to vidio, Poslanik je rekao: „Zašto od tebe osjećam miris idola?“ Upitao je: „Ja Resulallah! Kakav prsten da nosim?“ Poslanik je rekao: „Možeš nositi srebrni prsten. Neka mu težina ne prijeđe jedan miskal (4,8 g) i nosi ga na desnoj ruci!“

Hazreti Amr ibn Šuajb kaže: „Resulullah je naređivao da se skida zlatno i željezno prstenje, a srebrno nije branio.“

Kada je naš voljeni Poslanik htio pisati perzijskom šahu, bizantskom caru (kajseru) i abesinskom Nedžašiju, rekli su mu: „Ja Resulallah! Oni ne čitaju pismo koje nije zapečaćeno!“ Tada je naš Poslanik dao da mu se napravi prsten od srebra, na čijem je kamenu u tri reda bilo urezano „Muhammedur-Resulullah“.

Natpis na pečatnom prstenu bio je u tri reda, odozgo prema dolje: „Allah“ – jedan red, „Resul“ – jedan red i „Muhammed“ – jedan red. Kamen na Poslanikovu srebrnom prstenu bio je abesinski kamen.70 Prenosi se i da je kamen toga srebrnog prstena bio od srebra.

Hazreti Amr ibn Said bio je došao našem Poslaniku. Naš voljeni Poslanik vidio je prsten na njegovu prstu i upitao: „Kakav ti je to prsten na ruci?“ Hazreti Amr ibn Said rekao je: „Ja Resulallah! To je jedna alka. Ja sam je napravio.“ Naš Poslanik upitao je: „Što je na njoj urezano?“ Amr ibn Said (radijallahu anhu) rekao je: „Muhammedur-Resulullah.“ Poslanik je rekao: „Daj da ga pogledam.“ Uzeo ga je i upotrebljavao kao svoj osobni pečat, a drugima je zabranio na svoje prstenje urezivati riječi „Muhammedur-Resulullah“.71 Naš voljeni Poslanik preselio je na ahiret s tim pečatnim prstenom na svom mubarek prstu.

Naš Poslanik nosio je prsten tako da mu je strana s kamenom bila okrenuta prema mubarek dlanu. Kada bi htio ući u nužnik, skinuo bi prsten sa svoga mubarek prsta. Poslije preseljenja našeg voljenog Poslanika na ahiret, njegov pečatni prsten nosio je hazreti Ebu Bekr, poslije njega hazreti Omer, a poslije hazreti Omera hazreti Osman. Hazreti Osman ga je, dok je bio halifa, jednoga dana, sjedeći na rubu zdenca Eris, ispustio u zdenac. Premda je iz zdenca izvučena sva voda i premda se tražilo tri dana, taj mubarek prsten nije pronađen.72 Urezivanje natpisa na kamen prstena nastavilo se i poslije našeg Poslanika.

Na prstenu hazreti Ebu Bekra pisalo je „Ni’mel-kadiru Allah“ (Kako je lijepo što je Allahu dželle-šanuhu sve u moći), a na prstenu hazreti Omera „Kefa bil-mevti vaizan ja Omer“ (Smrt je dovoljna kao savjet, o Omere).

Na prstenu hazreti Osmana pisalo je „Le-nesbirenne“ (Sigurno ćemo biti strpljivi), a na prstenu hazreti Alije „El-mulku lillah“ (Vlast pripada samo Allahu dželle-šanuhu).

„Klanjajte namaz u sandalama, da ne biste sličili Židovima“ Hadisi šerif

Na prstenu hazreti Hasana pisalo je „El-izzetu lillah“ (Veličanstvo i veličina pripadaju Allahu dželle-šanuhu).

Na prstenu hazreti Muavije pisalo je „Rabbigfir li“ (Gospodaru moj, oprosti), a na prstenu hazreti Ibn Ebu Lejle „Ed-dunja garurun“ (Svijet je varljiv, lažan).

Na prstenu hazreti imam-i azama Ebu Hanife pisalo je „Kulil-hajra ve illa feskut“ (Ili govori dobro, ili šuti!).

Na prstenu hazreti imama Ebu Jusufa pisalo je „Men amile bi-re’jihi nedime“ (Tko postupa po svome mišljenju, pokaje se), a na prstenu hazreti imama Muhammeda Šejbanija „Men sabere zafire“ (Tko je strpljiv, pobjeđuje).

Na prstenu hazreti imama Šafije pisalo je „El-bereketu fil-kanaa“ (Bereket je u zadovoljstvu onim što čovjek ima). Svoje su prstenje upotrebljavali kao pečat.

Poslanikov Nakš-i kadem-i šerif

Nakš-i kadem-i šerif jesu mubarek tragovi stopala našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam. Jedna od Poslanikovih mudžiza bila je i to da se, kada bi stao na nešto meko, na primjer na pijesak, tragovi njegovih stopala ne bi vidjeli, a kada bi stao na kamen i tvrdu tvar, tragovi bi ostajali. Neki kameni i mramori na koje je stala njegova mubarek noga i na kojima je ostavila trag stoljećima su čuvani kao uspomena, predavani iz ruke u ruku kao amanet, i njima se tražio bereket.

Osobito su muslimanski državnici i padišasi te dragocjene uspomene čuvali na važnim mjestima pod posebnom zaštitom, sami ih posjećivali i davali drugima da ih posjete. Najpoznatiji od sačuvanih Nakš-i kadem-i šerifa jesu: 1. Nakš-i kadem-i šerif u turbetu Feth-hana, sina Firuz-šaha Tugluka, u Indiji. 2. Dva mubarek traga stopala u turbetu Kajtbaja u Kairu. 3. Dva mubarek traga stopala u džamiji Asarun-Nebi u Kairu. 4. Mubarek trag desnog stopala u turbetu Halida ibn Zejda Ebu Ejjuba Ensarija (Ejub-sultana) u Istanbulu. Taj Poslanikov Nakš-i kadem donesen je iz palače u turbe 1734. godine po naredbi Mahmud-hana I.

5. Dva traga stopala koja se čuvaju u ormaru u zidu turbeta Abdulhamid-hana I., na strani prema Novoj džamiji.

6. Dva mubarek traga stopala na kamenu koji se čuva u posebno napravljenom ormaru u zidu turbeta sultana Mustafa-hana III. u Laleliju. 7. Tragovi stopala u Odjelu svetih amaneta u palači Topkapı u Istanbulu. U Odjelu Hirka-i seadet palače Topkapı nalazi se šest Nakš-i kadem-i šerifa, četiri od kamena i dva od opeke. Jedan od njih je mubarek trag stopala koji je ostao na stijeni na koju je Poslanik stao kad se uzdizao na Miradž; čuva se u ormaru u odaji Hirka-i seadet. Nad tom mubarek stijenom na koju je Resulullah stao uzdižući se na Miradž podignuta je građevina poznata pod imenom Kubbetus-Sahra. Nakš-i kadem-i šerifi su, prije nego što su preneseni na mjesta gdje se danas nalaze, stoljećima čuvani na raznim mjestima. Napokon su postavljeni na svoja današnja mjesta. A pravi Nakš-i kadem-i šerifi posjećuju se radi bereketa.

Kadem-i šerif i sultan Ahmed-han I.

Osmanski padišah sultan Ahmed-han I., koji je na prijestolje stupio u trinaestoj godini, a preminuo u dvadeset osmoj, bio je svim srcem odan islamu i Resulullahu. Sultan Ahmed-han I., koji je pjesme pisao i pod pjesničkim imenima Bahti i Ahmedi, dao je napraviti čelenku ukrašenu dragim kamenjem u obliku Nakš-i kadem-i šerifa, a u sredini, na plavom emajlu, dao je zlatom ispisati ove svoje stihove:

Zašto ga ne bih vazda na glavi nosio kao krunu svoju,
Čisti trag stopala onog hazreti šaha svih resula?
Ruža ružičnjaka poslanstva – vlasnik je toga traga;
O Ahmede, ne stoj, lice prisloni uz trag te Ruže!
Sultan I. Ahmed (Bahtî)

Sultan Ahmed-han I. nosio je tu čelenku na glavi petkom i o bajramima, kao i drugih mubarek dana. Mehmed Munib-efendija iz Ajntaba napisao je djelo pod naslovom Âsâr-ul-Hikem fî Nakş-il Kadem, u kojem opisuje kako je pronađen Nakš-i kadem-i šerif u turbetu sultana Abdulhamid-hana I. i kako je postavljen u turbe. Sultan Ahmed-han tu je strofu napisao svojom rukom i poslao je svome šejhu, Aziz Mahmud Hudaji-efendiji. Osim toga, sultan Ahmed dao je tu pjesmu ispisati na jednoj ploči i objesiti je ispred sultanskog prijestolja. Ta ploča na kojoj je pjesma ispisana i danas visi u džamiji Sultan Ahmed.

Poslanikov Na’lejn-i šerif

Obuća koja se nosila u vrijeme Poslanika razlikovala se od današnje. Imala je kožni potplat, bila je otvorena odozgo i imala remenje, nalik na sandale. Resulullah i ashabi kiram klanjali su namaz u sandalama koje su nosili na ulici. Sandale su im bile čiste, a Mesdžid-i Nebevi bio je posut pijeskom. U njega se nije ulazilo u prljavim sandalama.

U hadisi šerifu rečeno je: „Klanjajte namaz u sandalama, da ne biste sličili Židovima.“

Vjerovalo se da čak i slika Na’lejn-i seadeta donosi bereket, pa se vješala u kućama i na radnim mjestima. U Odjelu Hirka-i seadet, zajedno s Na’lejn-i seadetom, nalaze se i njegovi modeli od metala i drva.

Sedam stvari koje je Poslanik nosio sa sobom

Naš voljeni Poslanik kretao je na put noseći sa sobom češalj, ogledalo, misvak, ružino ulje, surmu i škare, i ni na putu ni kod kuće nije ih odvajao od sebe. Hazreti Aiša rekla je: „Za pohode sam Resulu alejhisselam pripremala ružino ulje, češalj, ogledalo, dvoje škara, surmedan i misvak.“ I naša majka hazreti Aiša još je rekla: „I na putu i kod kuće Resul alejhisselam nosio je sa sobom sedam stvari:

1. bočicu ružina ulja, 2. češalj, 3. ogledalo, 4. surmedan, 5. misvak, 6. dvoje škara, 7. koščicu za razdjeljivanje kose.“73

Poslanikov štap i štapovi

Kada bi petkom držao hutbu, Poslanik se oslanjao na štap (asu) ili na luk, a na putu na luk. Naš voljeni Poslanik govorio je da je oslanjanje na štap dio ahlaka poslanika; i sam se oslanjao na štap i savjetovao da se na nj oslanja. Kada je Muavija ibn Ebu Sufjan (radijallahu anhuma) bio halifa, Poslanikov štap nalazio se kod Sa’dul-Karaza. Hazreti Muavija ibn Ebu Sufjan došao je na hadž pedesete godine po hidžri. Htio je minber u mesdžidu našeg voljenog Poslanika skinuti i prenijeti u Damask. Zatražio je i štap koji je bio kod Sa’dul-Karaza. Hazreti Džabir ibn Abdullah i hazreti Ebu Hurejre otišli su k njemu i rekli: „O zapovjedniče vjernika! Nije ispravno ni da se minber Resula alejhisselam skida s mjesta na koje je postavljen i odnosi, ni da se njegov štap prenese u Damask!“ Tada je hazreti Muavija odustao od toga i ispričao se.

Naš Poslanik odveo je hazreti Abdullaha ibn Unejsa iz mesdžida svojoj kući, dao mu jedan štap i rekao: „Čuvaj ovaj štap kod sebe, o Abdullahu ibn Unejse!“ Kada je Abdullah ibn Unejs (radijallahu anhu) s tim štapom izašao među ljude, upitali su ga: „Kakav je to štap?“ Rekao je: „Dao mi ga je Resul alejhisselam i naredio mi da ga čuvam kod sebe.“ Rekli su hazreti Abdullahu ibn Unejsu: „Zašto se ne vratiš Resulu alejhisselam da ga upitaš zašto ti ga je dao?“

Slika Poslanikova Na’lejn-i šerifa

Na’lejn-i šerif

Na’lejn Resulullaha do nebesa se diže,
Sva stvorenja u njegovu hladu borave.
Musi na Turu rekoše: „Izuj svoju obuću“,
A njemu na Aršu: „Ti je ne izuvaj“, kažu.
Ovo je oblik na’lejna najplemenitijeg Resula,
I zvijezde bi htjele biti tlo kojim on gazi.
Za njim čeznu stanovnici sedam nebesa,
Krune sultana njemu zavide.
Nema ravnoga Na’lejnu Mustafinu,
Svjetlo oku, mir srcu – sve od njega dolazi.
Sliku na’lejna čuvaj kao najdraže blago,
Sve glave žele mu potplat biti.
Kad nesreće i nevolje sa svih strana navale,
Na’lejn-i šerif postaje mi tvrđava sigurna.
U toj snažnoj tvrđavi siguran sam i miran,
Kad se sklonim u njegov lijepi oblik, on me čuva.
Srce, služeći obliku Na’lejn-i šerifa,
Želi u oba svijeta živjeti u njegovu hladu.
Ibn Mesud je, služeći na’lejn, sreću stekao,
A moja sreća dolazi s njegovom slikom.
Jusuf Nebhani

Tada se Abdullah ibn Unejs vratio našem Poslaniku i upitao: „Ja Resulallah! Zašto si mi dao ovaj štap?“ Naš voljeni Poslanik rekao je: „To je znak između nas na Sudnjem danu! Tada će u džennetu biti vrlo malo ljudi koji se oslanjaju na štap! Ti ćeš se na njega oslanjati u džennetu!“ Abdullah ibn Unejs nosio ga je uz svoj mač i nikada ga nije odvajao od sebe. Kada je pao na samrtnu postelju, oporučio je ukućanima da ga stave u njegov ćefin i zakopaju zajedno s njim. Stavili su ga između njegova tijela i ćefina i njegova je oporuka izvršena. Poslanik je imao jedan mihdžen, dug jedan aršin (68 cm) ili nešto duži. Mihdžen je štap savijena vrha. Naš Poslanik bi njime izdaleka pokazivao na Hadžer-i esved i tako činio istilam. Kad bi uzjahao devu, objesio bi ga ispred sebe. Poslanik je imao i mihsarru zvanu Urdžun (od suhe grane datulje). Mihsarrom se naziva štap napravljen od grane drveta. Kada bi naš Poslanik išao na Bakiul-Garkad, nosio bi ga sa sobom, oslanjao se na nj, a kad bi sjedio, okretao bi ga u ruci. Događalo se da naš Poslanik drži hutbu s tom mihsarrom u ruci. Naš Poslanik imao je i kadib (tanak štap) po imenu Memšuk, odsječen od planinskog drveta. Dok je hazreti Osman, držeći Poslanikov kadib u ruci, na minberu držao hutbu, Džahdžah ibn Said ili Džahdžah ibn Kajs prišao je, uzeo kadib iz ruke hazreti Osmana, prislonio ga na koljeno, savio i slomio. Narod je vikao na Džahdžaha. To je dirnulo u božansku ljubomoru (gajret-i ilahijje) i Allah dželle-šanuhu dao je Džahdžahu na ruci ili na koljenu bolest ekilu (svrab). Prije nego što je prošla godina dana od šehadeta hazreti Osmana, Džahdžah je umro češući se i češući.

„Nema ravnoga Na’lejnu Mustafinu, svjetlo oku, mir srcu – sve od njega dolazi“ Jusuf Nebhani (rahmetullahi alejh)

Poslanikovi mačevi

Poslanik je imao devet mačeva.

Mač koji mu je ostao od oca i koji se zvao Mesur bio je kod našeg Poslanika kada je učinio hidžru u Medinu.74 Abd: taj je mač Poslaniku poklonio hazreti Sa’d ibn Ubada, i Poslanik ga je ponio sa sobom kada je krenuo u bitku na Bedru.

Zulfikar: bio je mač Munebbiha ibn Hadždžadža ili Asa ibn Munebbiha, kurejšijskih mušrika, i ostao je kao plijen u bitki na Bedru. Poslanik je Zulfikar poklonio hazreti Aliji. Vrh balčaka, alke na remenu i lančići bili su mu od srebra.75

Poslije preseljenja našeg Poslanika na ahiret, kada se hazreti Abbas obratio hazreti Ebu Bekru tražeći Zulfikar od hazreti Alije, hazreti Ebu Bekr rekao je: „Taj sam mač uvijek viđao u njegovoj ruci. Ne smatram lijepim oteti mu ga!“ Tako je i hazreti Abbas ostavio mač hazreti Aliji.

Poslanikova koplja

Poslaniku su od Židova Beni Kajnuka kao plijen ostala tri koplja. Jedno od kopalja našeg Poslanika zvalo se Musvi, a drugo Musna. Naš Poslanik imao je i jednu veliku harbu (kratko koplje) zvanu Bejza i jednu harbu manju od koplja, zvanu Aneza. Abesinski Nedžaši hazreti Ashama poslao je našem voljenom Poslaniku tri aneze (koplja) zvane Naba i jednu harbu. Naš Poslanik jednu je od njih zadržao za sebe, drugu je dao hazreti Aliji, a treću hazreti Omeru.

O Ramazanskom bajramu i Kurban-bajramu Bilal Habeši (radijallahu anhu) nosio bi koplje našeg Poslanika ispred njega do namazgaha i ondje bi ga zabio ispred Poslanika. Naš voljeni Poslanik predvodio je bajram-namaz okrenut prema njemu. Poslije Poslanikova preseljenja na ahiret hazreti Bilal Habeši o bajramima je to koplje nosio ispred hazreti Ebu Bekra i u namazgahu ga zabadao ispred njega. Poslije hazreti Ebu Bekra, u vrijeme hazreti Omera, a zatim i hazreti Osmana, tu je dužnost na isti način obavljao mujezin hazreti Sa’dul-Karaz. Tako se nastavilo i u vrijeme medinskih namjesnika.

Poslanikovi lukovi

Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) imao je šest lukova. Tri od njih, zvana Revha, Bejza i Safra, ostala su kao plijen od Židova Beni Kajnuka. Luk Safra bio je napravljen od drveta neb.76 I luk po imenu Ketum bio je od drveta neb, a slomio se u bitki na Uhudu. Slomljeni luk uzeo je kao uspomenu hazreti Katada ibn Nu’man. Osim toga, Poslanik je imao i lukove zvane Seded i Zevra.77

„Nema junaka osim Alije i nema mača osim Zulfikara!“ Hadisi šerif

Poslanikovi štitovi

Naš Poslanik imao je tri štita. Na štitu zvanom Zeluk bila je slika ovnujske glave. Taj je štit bio poklonjen našem Poslaniku. Ali, budući da je na njemu bila slika, našem se Poslaniku nije svidio. Kada je sutradan osvanulo, Allah je tu sliku uklonio sa štita i izbrisao.78

Poslanikovi oklopi

Resulullah je imao sedam oklopa (verižnjača). Ti su oklopi:

Zatul-fudul: poklonio ga je našem Poslaniku hazreti Sa’d ibn Ubada kad je polazio u bitku na Bedru.79

Sa’dijje i Fidda: i ta su dva oklopa ostala našem Poslaniku kao plijen od Židova Beni Kajnuka. Oklop po imenu Sa’dijje bio je povijesni oklop koji je Davud alejhisselam nosio kad se borio s Džalutom. U bitki na Uhudu naš Poslanik obukao je Fudul i Fiddu, jedan preko drugoga.80 Kada je naš Poslanik preselio na ahiret, oklop po imenu Zatul-fudul bio je ostavljen u zalog jednom Židovu po imenu Ebuš-Šahm iz Beni Zafera za trideset sa’a ječma, uzetih za potrebe ukućana.81

Njegovi ostali oklopi bili su Zatul-višah, Zatul-havaši, Betra i Hirnik.82

U bitki na Hunejnu naš Poslanik obukao je Zatul-fudul i Sa’dijje.83

Poslanikove kacige

Prva od Resulullahovih kaciga bila je Muvaššah. Ta je kaciga ostala kao plijen od Židova Beni Kajnuka. Kaciga po imenu Zus-subug ili Zus-susub ili Mešbug bila je kaciga koju je naš Poslanik nosio u bitki na Uhudu. Od udaraca mačeva mušrika i bačenoga kamenja slomila se i dvije su joj se alke zabile u mubarek obraze našeg voljenog Poslanika.

I kad je ulazio osvojiti Mekku, naš Poslanik nosio je kacigu.

Vojska uzjaha, podiže barjake i zastave,
Zasvira mehter84, udariše talambasi i defovi.

Poslanikove zastave i barjaci

U pohodima Poslanik je upotrebljavao dvije vrste zastava (barjaka). Njegova raja bila je crna, a liva manja i bijela. Junus ibn Ubejd, oslobođeni rob Muhammeda ibn Kasima, kazuje: „Muhammed ibn Kasim poslao me Beri ibn Azibu da ga pitam za zastavu Resulullaha alejhisselam. Bera ibn Azib rekao je: ‚Bila je crna, četvrtasta, od nemire (vunene tkanine s crno-bijelim prugama).‘“ Ta je zastava bila od peštemalja hazreti Aiše, izatkanoga od vune i ukrašenog šarama kao na devinu sedlu, i bila je crna. Zvali su je Ukab. Zastava našeg voljenog Poslanika čuvala se kod hazreti Alije. U bitki za Hajber naš Poslanik rekao je: „Zastavu ću dati takvom junaku koji voli Allaha i Njegova Resula, a i Allah i Njegov Resul vole njega!“, pozvao je hazreti Aliju i dao mu svoju zastavu.85 Allah dželle-šanuhu osvajanje Hajbera dodijelio je hazreti Aliji.

Na Resulullahovu barjaku (zastavi) zvanom Liva-i hamd bilo je napisano „La ilahe illallah Muhammedur-Resulullah“. U seriji (vojnom odredu) Harrar naš Poslanik vezao je bijeli barjak (zastavu, livu) za hazreti Sa’da ibn Ebu Vekkasa. Kada je slao hazreti Aliju u Jemen, vezao je jedan sarik na vrh koplja i rekao: „Liva izgleda ovako!“ Livu je držao i nosio samo zapovjednik vojske. Bijeli barjak našeg Poslanika nosio je u pohodu na Ebvu (Veddan) hazreti Hamza, u pohodu na Buvat Sa’d ibn Ebu Vekkas, u potjeri za Kurzom ibn Džabirom Fihrijem hazreti Alija, a u pohodu na Zul-Ušejru hazreti Hamza.

Kada je krenuo u bitku na Bedru, naš Poslanik dao je bijeli barjak (livu) Mus’abu ibn Umejru, a hazreti Alija nosio je ispred našeg Poslanika njegov crni barjak (raju) – Ukab.86 Bijeli barjak (livu) našeg Poslanika nosio je u pohodu na Beni Kajnuku hazreti Hamza, u pohodu na Karkaratul-Kudr, u bitki na Uhudu i u pohodu na mali Bedr hazreti Alija, a u bitki na Hendeku Zejd ibn Harisa. I Mekku je naš Poslanik osvojio sa svojim bijelim barjakom. U pohodu na Tebuk Poslanik je dao hazreti Ebu Bekru da nosi njegov veliki barjak, a Zubejru ibn Avvamu mali.

Poslanikovi konji

Prvi konj našeg voljenog Poslanika bio je konj kojega je u Medini kupio od jednog beduina iz Beni Fezare za deset ukija87 srebra, a kojega su pustinjski ljudi zvali Daris, dok mu je naš Poslanik dao ime Sekb. U bitki na Uhudu naš Poslanik jahao je na njemu.88 Sekb je imao bijelu mrlju na usni. Tri noge bile su mu bijele, samo jedna od desnih nogu nije bila bijela. Sekb je bio vrlo brz, to jest u trku je tekao kao voda. Konja po imenu Murtedžiz naš Poslanik kupio je od jednog beduina iz Beni Murre. Murtedžiz je bio lijep i skladan i rzao je kao da recitira pjesmu.89 Konja po imenu Lizaz poklonio je našem Poslaniku aleksandrijski kralj Mukavkis. Lizaz je išao vrlo brzo.90

Konja po imenu Zarib poklonio je našem Poslaniku Ferva ibn Umejr Džuzami. Zarib je bio vrlo snažan i izdržljiv konj.

Lahif (ili Luhajf). Toga konja poklonio je našem Poslaniku Rebia ibn Ebu Bera Kelbi. Lahif je imao dug rep. Rep mu je meo zemlju. Jasub je bio najbolji od konja našeg Poslanika.

„Zastavu ću dati takvom junaku koji voli Allaha i Njegova Resula, a i Allah i Njegov Resul vole njega!“ Hadisi šerif

Muravih je bio trkaći konj, a našem Poslaniku poklonio ga je na Tebuku Ubejd ibn Jasir. Muravih je jurio brzo kao vjetar.

Konja po imenu Mirvah poklonili su našem Poslaniku izaslanici Beni Rehe, koji su u Medinu došli desete godine po hidžri. Kada su ga, jašući, proveli ispred našeg Poslanika, Mirvah mu se jako svidio. Verd – toga konja poklonio je našem Poslaniku Temim Dari. Verd je bio riđe boje. Naš Poslanik poklonio ga je hazreti Omeru. Hazreti Omer borio se na Verdu na Allahovu putu i vodio ga iz pohoda u pohod. Naš Poslanik puštao je tri svoja konja na utrke. Jahač Zariba bio je hazreti Sehl ibn Sa’d, a jahač Lizaza hazreti Ebu Usejd Saidi. Lizaz je bio prvi, Zarib za njim, a Sekb iza Zariba.

Poslanikov magarac i mazga

Resulullah je imao i magarca i mazgu. Aleksandrijski kralj Mukavkis poklonio je našem Poslaniku jednu sivu mazgu i jednoga sivog magarca. Mazgu su zvali Duldul, a magarca Jafur ili Ufejr.91 Prva bijela mazga viđena u islamu bio je Duldul. Mazga koju je naš Poslanik jahao u bitki za Hajber bila je ta siva mazga, a ona koju je jahao u bitki na Hunejnu bila je druga siva mazga. Naš Poslanik podbo je mazgu petom želeći krenuti na Hevazine; hazreti Abbas držao je mazgu za uzde, a hazreti Ebu Sufjan ibn Haris za stremen, nastojeći joj smanjiti brzinu i spriječiti našeg Poslanika da zađe među neprijatelje. Prenosi se da je naš Poslanik u bitki za Hajber jahao i Jafura, na kojega su stavili sedlo, a na glavu oglav od užeta ispletenog od vlakana datulje. Kada se naš Poslanik vratio s Oprosnog hadža, Jafur je bio uginuo, a Duldul je poslije preseljenja našeg Poslanika na ahiret ostao hazreti Aliji. Na njemu je jahao hazreti Alija do svoga šehadeta, zatim hazreti Hasan, potom hazreti Husejn, a poslije njega hazreti Muhammed ibn Hanefijja. Duldul je živio do vremena hazreti Muavije.

Poslanikove deve

Kasva: ta Poslanikova deva, zvana i Džeda i Adba, bila je iz stada Beni Kušajra ibn Ka’ba ibn Rebie ibn Amira ili Hurejša ibn Ka’ba; hazreti Ebu Bekr kupio ju je za četiri stotine dirhema i ustupio našem voljenom Poslaniku za istu cijenu. Naš Poslanik učinio je hidžru u Medinu na Kasvi. Na njoj je otišao na Hudejbijsku umru. I Mekku je osvojio na njoj. Poslanik je puštao Kasvu na utrke i nijedna je deva nije mogla prestići. Ali jedan beduin ušao je u utrku s jednom dvogodišnjom devom i prestigao ju je. Na Oprosnom hadžu Poslanik je održao Arafatsku hutbu na Kasvi. U vrijeme hilafeta hazreti Ebu Bekra Kasvu su pustili na groblje Džennetul-Baki. Ondje je slobodno pasla dok nije uginula.92

„Allahu moj! Kao što si mi lijepo stvorio lik, uljepšaj mi i ahlak“ Hadisi šerif

Deva zadobivena kao plijen od Ebu Džehla: u bitki na Bedru poznata deva Ebu Džehla pripala je kao plijen našem voljenom Poslaniku. Do Hudejbijske umre naš Poslanik odlazio je i na toj devi u pohode. Za umru ju je obilježio znakom kurbana. Mušrici su je htjeli uzeti dajući za nju sto deva. Naš Poslanik rekao je: „Da je nismo izdvojili i obilježili kao kurban, ispunio bih vašu želju.“ Muzne deve: naš Poslanik imao je sedam muznih deva, koje su pasle na ispašama Zul-Džedr i Džemma i zvale se Hanna, Semra, Urejs, Sa’dijje, Begum, Jesira i Debba; ukućani našeg Poslanika živjeli su od dviju mješina mlijeka koje su im od njih donošene svake noći.93 Ali kad je naš Poslanik preselio na ahiret, nijedna od njih nije bila ostala.

Imanja koja je Poslanik učinio vakufom

Prvi vakuf u islamu bilo je sedam vrtova i bašča koje je Muhajrik, koji je postao šehid na Uhudu, oporučio predati našem Poslaniku, a naš Poslanik ih je primio i učinio vakufom; zvali su se: 1. Miseb, 2. Safija, 3. Delal, 4. Husna, 5. Burka, 6. Avaf, 7. Mešreba.94 Muhajrik, koji je prije primanja islama bio jedan od židovskih učenjaka i bogataša, u bitki na Uhudu okupio je svoje sunarodnjake i ovako iznio svoj stav: „I sami dobro znate da je Muhammed ahir-zemanski nebi. U Tevratu su njegove osobine jasno zapisane. Sada nam dolikuje slijediti ga i biti uz njega u njegovim teškim danima.“ Židovi su rekli: „Pravo kažeš, ali danas je subota. Danas se ne bavi poslom!“ Vidjevši da od upornosti nema koristi, opasao je mač i objavio da je primio islam. Svojim je bližnjima oporučio: „Ako budem ubijen, sav moj imetak pripada Muhammedu. Slobodan je njime raspolagati kako hoće.“ Otišao je i pridružio se islamskoj vojsci. I okusio je šerbet šehadeta, radijallahu anhu.

Napokon se bitka završila, rane su previjene. Muhajrikovi bližnji ostali su vjerni oporuci i predali njegov imetak Habibullahu. A Poslanik je ta imanja, bogata hladnom vodom i obiljem plodova, učinio vakufom i otvorio ih na korist siromasima i nevoljnicima. Eto, tako je u islamskoj civilizaciji počela tradicija vakufa. Naš Poslanik pohvalio ga je rekavši: „Muhajrik je dobar čovjek iz židovskoga roda.“

Vakufi našeg Poslanika u Medini uglavnom potječu od Muhajrikova imetka.

Ibn Humejd kazuje: „Halifa Omer ibn Abdulaziz zatražio je da mu se donesu datulje iz Muhajrikovih vakufskih datuljika. Donijeli su ih u jednom tanjuru. Kada je Omer ibn Abdulaziz rekao: ‚Ebu Bekr ibn Hazm pisao mi je da je ova datulja s datuljine palme koja je ostala iz vremena Resula alejhisselam i da je Resul alejhisselam jeo od nje‘, rekao sam: ‚O zapovjedniče vjernika! Podijeli ovo među nama!‘ Podijelio je. Svakome od nas zapalo je po devet datulja.“

Omer ibn Abdulaziz rekao je: „Kada sam kao namjesnik Medine ušao u taj datuljik, jeo sam plodove te datuljine palme i nikada nisam vidio tako ukusnu i slatku datulju!“

Amr ibn Muhadžir kazuje: „Stvari Resula alejhisselam nalazile su se kod Omera ibn Abdulaziza u jednoj odaji i on ih je svakoga dana gledao. Kurejšije koji bi došli i okupili se kod njega uvodio je u tu odaju, a zatim bi se okrenuo prema tim stvarima i rekao: ‚Evo nasljedstva onoga kojim vas je Allah počastio!’“ To su bile: 1. serir ispleten od listova datulje,

2. jastuk s kožnom navlakom, napunjen vlaknima datulje, 3. jedan veći tanjur, 4. jedna posuda za vodu,

5. jedna odjeća, 6. jedan ručni mlin,

7. jedan tobolac, 8. jedan baršunasti pokrivač.

(Taj je pokrivač, zbog ugodnih mirisa koji su se u njega upili od mubarek tijela Resulullaha, mirisao ljepše od mošusa. Kada bi se Omer ibn Abdulaziz (radijallahu anhu) razbolio, kupao bi se vodom kojom je opran taj pokrivač i ozdravio bi.)

Kada se more ljubavi uzburka,
Pojavi se onaj biser jedinstveni (Durr-i jetim),
Za njega reče Stvoritelj Čisti:
„Levlake lema halaktul-eflak.“
Kad se rodi, svjetlo toga Sunca
Ispuni sav svijet.
Tko god pođe njegovim tragom,
Naći će dobro u svakom poslu.
Premda su mu se zemlje pokorile,
Ni tri košulje nije imao.
U kući mu nije bilo mnogo imetka,
Na samrti mu je oklop bio u zalogu.
Pokraj onoga što je on najčešće gledao
Što vrijedi ovaj svijet?
Dobročinstva su mu svima bila obilna,
Riječ „nemam“ kod njega nije postojala.
Ponekad je davao toliko mnogo
Da su i neprijatelji pred njim glavu saginjali.
Svakom siročetu bio je nježan otac,
Obilna mu je bila samilost i prema najnižem.
U svakom njegovom poslu bilo je mnogo mudrosti,
Nikome nije prebacivao za učinjeno dobro.
Bolesnika je uvijek obilazio,
Nevoljniku je lijek donosio.

„Ja Resulallah! Nemam snage hvaliti te, jer svi smo stvoreni tebi u čast. Jednom riječju, o šahu zemlje vjernosti, tebi je žrtva i duša moja, sve ti je žrtva!“ Hüseyin Hilmi bin Sa’îd (rahmetullahi alejh)

Teheddžud-namaz nikad nije izostavljao,
Od straha od Allaha nije spavao.
Poslanik je svakog čovjeka
Uvijek držao jednakim sebi.
Ponosio se robovanjem Allahu,
Narav mu je bila božanski ahlak.
Tko god poželi ovaj put,
Okitit će se lijepim osobinama.
Pohađao je stalno jednu školu,
Allah mu je bio učitelj.
Da bi ga opisao, Rahman
Lijepo ga je u Kur’anu opisao.
Do mahšerskog dana na šaha poslanika
Neka su salavati bez kraja!
I na njegovu obitelj i ashabe
Neka su salavat i selam, ponizno!

HILJE-I SEADET Poslije savjeta svojim ashabima Ponos svijeta reče: poslije mene, Tko god vidi moju čistu hilju, Bit će kao da je vidio moje lice. Ako se, kad je vidi, ljubav u njemu rodi, To jest, ako se u ljepotu moju zaljubi, Ako poželi mene vidjeti, I srce mu se mojom ljubavlju ispuni, Džehennem će mu biti haram, Moj će mu Gospodar džennet podariti. Hakk ga neće naga proživjeti, Dospjet će do Hakkova oprosta. Rečeno je: tko hilju Resula S ljubavlju napiše svojom rukom, Hakk će ga sačuvati od straha, Pa makar se zemlja nevoljama ispunila. Tijelo mu na svijetu bolest neće vidjeti, Ni bol neće trpjeti cijelo mu tijelo. Čak i ako je taj čovjek griješio, Džehennem će njegovu tijelu biti haram. Na ahiretu od kazne bit će izbavljen, Na svijetu svaki će mu posao biti lak. Uzvišeni Gospodar proživjet će ga S onima koji su na svijetu vidjeli Resula. Premda je teško opisati hilju Nebija, Počinjemo, koliko je moguće. Utječući se Zul-Dželalu, Opisujemo ponizno. U ovoj riječi složio se sav ummet: Ponos svijeta bio je bijel s rumenilom. Mubarek lice bilo mu je čisto bijelo, Kao ruža, rumeno. Znoj na licu bio mu je kao biser, Još je ljepšim činio taj dragocjeni dragulj.

Kad bi se oznojio taj izvor radosti,
Kao da bi se uzburkalo more nura.
Oči su mu uvijek izgledale kao nasurmljene,
Lijepe oči privlačile su srca.
Bjeloočnica mu je bila sasvim bijela,
Gospodar ga je ajetom pohvalio.
Zjenica mu nije bila mala,
Blizu i daleko bilo mu je isto.
Oko mu je bilo široko, lijepo i nježno,
Mubarek lice uvijek je nur rasipalo.
Vid Mustafin
Noću je bio jak kao danju.
Kad bi poželio pogledati nekamo,
I čisto bi se tijelo s njim okrenulo.
Tijelo bi za glavom išlo,
To nikada nije napustio.
Premda je Resul-i ekrem bio tijelo,
Dolikuje reći: duh utjelovljeni.
Lijep i mio bio je Resul,
Hakku vrlo drag bio je Resul.
Malik i Ebu Hala kazali su:
Bio je otvorenih obrva, kao mlađak.
Razmak između obrva uvijek
Vidio se jasno, kao srebro.
Mubarek lice bilo mu je blago okruglo,
Koža bistra, a i sjajna.
Mihrab njegovih crnih obrva
Bio je kibla cijelom svijetu.
Kad se pogleda sa strane, mubarek nos
Po sredini izgledao je malo uzdignut.
Bio je vrlo lijep, ravan i nježan,
Tko ga vidi, ne može ga potpuno opisati.
Zubi su mu bili rijetki,
Blistali su kao niz bisera.
Kad bi se prednji zubi ukazali,
Nur bi obuhvatio sve oko njega.

Kad bi se nasmiješio Server oba svijeta,
Poslanik svega živog i neživog,
Ukazali bi se prednji zubi, sasvim čisti,
Kao zrna tuče, vrlo nježni.
Ibn Abbas kaže: Allahov Habib
Stidio se smijati.
Od stida on – oslonac vjere –
Nikada se, kažu, nije glasno nasmijao.
Nježan i stidljiv bio je uzvišeni Resul,
Uvijek bi se stidio uporno gledati.
Lice mu je sličilo okruglom mjesecu,
Biće mu je bilo zrcalo uzvišenog Mevle.
To lijepo lice uvijek je bilo svijetlo,
Od njegova sjaja nije se moglo gledati.
Taj lijepi Nebi osvojio je srca,
Sto tisuća ashaba zaljubilo se u njega.
I oni koji su ga samo jednom u snu vidjeli
Rekli su: nema na svijetu takve slasti.
Neka znaju da ni lijepi obrazi
Nisu mu bili previše mesnati, kažu.
Njega je Dženab-i Halik
S ljubavlju stvorio bijela lica, otvorena čela.
Nur njegova vrata svakoga trena
Blistao je među njegovim kosama.
Od mubarek brade, dobro znaj,
Osijedilo je samo sedamnaest dlaka.
Nije bila ni kovrčava ni duga,
Skladna kao i svaki njegov ud.
Čisti vrat Resula svjetova
Bio je sasvim bijel i sasvim bistar.
Mnogi uljudni među ashabima
Rekli su: trbuh i prsa bili su mu u ravnini.

Da su mu se otkrila mubarek prsa,
Riznica znanja rasipala bi fejz95.
Kad je ljubav u njima našla svoje mjesto,
Zar mogu ta časna prsa biti drukčija?
Mubarek prsa bila su mu široka,
Na njih je spušten ilm-i ledun.
Bijela i bistra bila su ta uzvišena prsa,
Tko ih je vidio, mislio je da je pun mjesec.
Vatra ljubavi prema Vječnom Zatu
Bila je toga ljepotana u plamen bacila.
To, naravno, znaju i stari i mladi:
Ponos svijeta imao je ravne lopatice.
I sredina leđa bila mu je puna,
Bio je darežljiv i uzvišene sreće.
U srebrnom tijelu bilo je nježnosti,
Na njemu je bio povelik pečat poslanstva.
Pečat poslanstva bio je na leđima,
Bliže desnoj strani, naravno.
Oni koji su ga opisali obznanili su nam:
Časni pečat bio je veliki madež.
Boja mu je bila tamna, bliža žutoj,
Veličine golubljeg jajeta.
Okružen kao da je crtama –
Sitnim dlačicama, zbijenim jedna uz drugu.
Oni koji su opisali toga plemenitog porijekla
Rekli su: Nebi je imao krupne kosti.
Svaka kost krupna, muška,
Lik i narav – carski.

Svaki od njegovih mubarek udova
Skladno i snažno bio je stvoren.
Svaki ud Poslanika bio je tako lijep
Kao ajeti Kur’ana.
Dlanovi toga sultana
I tabani njegovih stopala
Bili su široki, čisti, nježni i mili,
Nježni i dragi kao svježa ruža.
Vrlo skladne, kažu oni koji znaju gledati,
Bile su te mubarek ruke pune kerameta.
Kad bi Poslanik nekome nazvao selam,
Uvijek bi se osmjehnuo.
Da je prošao dan-dva,
Pa čak i više od mjesec dana,
Toga bi čovjeka među ljudima
Prepoznali po ugodnom mirisu.
Tijelo bez dlaka bilo mu je kao kristal,
Kako da opjevam tu ljepotu!
Da bi gledao Prijatelja, taj časni
Cijelo svoje nježno tijelo pretvorio je u oko.
Nježno tijelo bilo mu je savršeno,
Stvoritelj je na njemu pokazao Svoju mudrost.
Na prsima i trbuhu nimalo
Ni jedne dlake nije bilo – kao srebrna ploča.
Od sredine prsa nadolje samo
Jedan red dlaka bijaše poravnan.
Ta crna crta na mubarek tijelu
Bila je lijepa kao kolo svjetla oko mjeseca.
Cijeloga života njegovi mubarek udovi
Ostali su kao u mladosti.
Što je Poslaniku više godina dolazilo,
Obnavljao se kao pupoljak.
I još, o Sultanu svijeta
Nemoj misliti da je bio predebeo.
Nije bio ni mršav ni previše mesnat,
Bio je skladne građe i vrlo snažan.

Ljudi srca rekoše o njemu:
Udovi mu nisu bili ni veći ni manji jedan od drugoga.
Majstor je palaču njegova tijela
Podigao na temelju pravde i mjere.
Čisto tijelo bilo mu je uravnoteženo, skladno,
Cijelo mu je tijelo u nur bilo uronjeno.
Srednjega rasta bio je taj čije je mjesto Sidra,
Njime je svijet našao poredak.
Svi koji su vidjeli mudžizu njegova stasa
Govorili su hvaleći ga:
Nismo vidjeli takvog ljepotana lica kao ruža,
I rast mu je lijep, i narav, i lice.
Premda je Nebi bio srednjega rasta,
Da je išao s nekim visokim,
Ma koliko taj čovjek bio visok,
Poslanik bi opet izgledao viši.
Od visokog čovjeka taj dragulj
Bio je viši za jedan dlan.
Kad bi išao nekim putem, dostojanstveno,
Išao bi vrlo brzo.
Reći ćemo još o njegovim časnim osobinama:
Dok bi hodao, naginjao bi se naprijed.
To jest, kao da silazi nizbrdo,
Uvijek bi se malo nagnuo naprijed.
Slavan i častan bio je taj uzvišeni,
Njime se ponosio duh Halilov.
Osoba kakvu Allah hoće,
Svaki joj ud, naravno, biva najuzvišeniji.
Ako bi ga na putu netko
Iznenada ugledao, Resulullaha,
Strah bi mu pao u srce
Od uzvišenosti Resulullaha.
A da je netko s Nebijem stalno
Razgovarao i slušao njegove riječi,
Od slasti njegovih riječi on
Postao bi mu rob, da ga Resul primi.

Vječni ga je Stvoritelj okitio
Lijepim ahlakom, bez premca i bez zamjene.
Ja Resulallah! Nemam snage hvaliti te,
Jer svi smo stvoreni tebi u čast.
Jednom riječju, o šahu zemlje vjernosti,
Tebi je žrtva i duša moja, sve ti je žrtva!
Hüseyin Hilmi Işık
(kaddesallahu teala sirrehul-aziz)

KASIDA EHLI SUNNETA
Vjerovanje ehli sunneta – to ti je najprije potrebno,
Sedamdeset tri skupine ima, ali ostale su za džehennem.
Muslimani su svi sunnije; prvak svima je Nu’man.
Džennetom su obradovani oni koji ih u imanu slijede.
Učvrsti svoje vjerovanje, a zatim se islama drži!
Pet uvjeta islama ispunjavaj; harama se odmah kloni!
Ako učiniš neki grijeh, pokaj se, ne propuštaj vrijeme!
Tko ne slijedi islam, jednoga dana sigurno će se kajati.
Ne daj se prevariti bezvjercu, i ti ćeš propasti, pazi!
Ako vjeruješ slatkoj riječi, poslije će ti stanje biti zlo!
Umnožili su se licemjeri: izvana melek, a iznutra zmija,
Da bi te u zamku bacili, prijateljem se čine, i to od srca.
Svatko sebe smatra u pravu: zao je, kaže, tko se za mnom ne povede.
Islam je vaga, on razdvaja onoga tko je u pravu!
Znaj da je tko islam ne slijedi – čovjek koji je s pravoga puta skrenuo.
U ovu će riječ sigurno povjerovati tko povijest dobro razumije.
Zašto liječniku trči onaj koga bilo što zaboli?
Zato što nitko ne voli umrijeti; od svega je miliji život.
Ima li itko da kaže: ja ne želim vječno živjeti?
Umrijeti nije nestati; u život u kaburu vjeruj!
Džennet je vječan, i džehennem; to je obznanio Kur’an,
Od vječne muke treba se čuvati, makar bila i sumnja.
Ima i onih koji u to ne vjeruju; šišmiš bježi od svjetla.
Vrana na smetlištu nalazi slast; slavuj je taj što ružu traži.
Islam sigurno ne može zavoljeti tko je strastima i užitku odan.
Zar ta dva mogu biti isto? Dobro je odvojeno od zla!
Muslimani poznaju istinu, svim stvorenjima dobro čine,
Nevjernici su kao zmije; uživaju u zadavanju boli.
Aman, Gospodaru, el-aman! Kako su teška posljednja vremena,
Vjersko je znanje zaboravljeno; malo je onih što namaz klanjaju.