RADOSNE VIJESTI
Dolazak našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam objavljen je, počevši od Adema alejhisselam, svakom poslaniku i njegovu ummetu; a kada se približilo njegovo rođenje, mnogi događaji koji će se zbiti unaprijed su najavljeni kao radosna vijest.
U pravom Tevratu1 – knjizi koja je objavljena Musi2 alejhisselam i kasnije iskrivljena – zapisano je sljedeće:
„On je tako mubarek osoba: visokih težnji i obilne pomoći. On je miljenik siromaha, liječnik bogataša. On je najljepši među lijepima, najčistiji među čistima. U razgovoru blag, u raspodjeli pravedan, u svakom postupku ispravan. Prema kafirima je oštar i strog. Starije poštuje, prema mlađima je nježan i milostiv. I na malom zahvaljuje. Sažalijeva se nad sužnjima. Uvijek je nasmijana lica. Smijeh mu je osmijeh, ne smije se glasno. On je ummi: iako ništa nije čitao ni pisao, sve mu je obznanjeno. On je resul Allaha dželle-šanuhu. Nije zle naravi ni tvrda srca. Ne viče na sav glas po trgovima i tržnicama. Njegov je ummet lijepa ahlaka. Na uzvišenim mjestima spominju ime Allaha dželle-šanuhu. Njihovi mujezini s munara pozivaju narod na namaz. Uzimaju abdest i klanjaju namaz. U namazu poravnavaju safove, stoje u jednom redu. Noću se njihovi tesbihi čuju kao zujanje pčela. Rodit će se u Mekki. Sve od Medine do Damaska bit će pod njegovom upravom. Ime mu je Muhammed, a Ja sam mu dao ime Mutevekkil. Neću ga uzeti s ovoga svijeta dok ne ukloni iskvarene vjere i ne raširi i učvrsti ispravnu, pravu vjeru. On poziva narod Hakku; njegovim bereketom slijepe se oči otvaraju i progledaju, gluhe uši čuju. Iz srca odlazi nemar…“3
U pravom Zeburu4 – knjizi koja je objavljena Davudu5 alejhisselam i kasnije iskrivljena – zapisano je sljedeće:
„On je čovjek otvorene ruke, to jest darežljiv. Nikada se ne ljuti. Vrlo je blag. Lice mu je lijepo i puno nura, riječi slatke. On je liječnik ljudi. Mnogo plače, malo se smije. Malo spava, mnogo razmišlja. Stas mu je skladan i lijep. Njegove riječi osvajaju srca i privlače duše… O Moj Habibe! Isukaj mač odlučnosti i svom se snagom osveti kafirima na megdanu junaštva.
Lijepim jezikom raširi posvuda Moju hvalu i slavu. Glave svih kafira pognut će se pred tvojim rukama punim kerameta…“
U pravom Indžilu6 – knjizi koja je objavljena Isi7 alejhisselam i kasnije iskrivljena – zapisano je sljedeće:
„Gospodaru moj! Učini me od ummeta Muhammeda alejhisselam!“ Musa alejhisselam
„On ne jede mnogo, nije škrt. Ne vara, nikoga ne kudi, nikada ne žuri. Ne osvećuje se radi sebe. Nije lijen. Nikoga ne ogovara…“
Kada je jedan svećenik upitao Isu alejhisselam kakvo će biti ime poslanika koji ima doći i kakvi će biti znakovi njegova dolaska, Isa alejhisselam je rekao:
„Ime toga Resula divne je ljepote. Kada je Allah dželle-šanuhu stvorio njegovu dušu, dao mu je to ime, smjestio ga u Svoj nebeski sjaj i rekao: ‚Čekaj, o Ahmede! Radi tebe stvorio sam džennet, svijet i mnoga stvorenja. Njih ti poklanjam. Tko tebe cijeni, naći će počast kod Mene. Tko tebe proklinje (psuje), bit će proklet od Mene. Poslat ću te na svijet kao Svoga Resula spasitelja. Tvoja će riječ biti čista istina. Zemlja i nebo mogu nestati, ali tvoj će put ostati vječan.‘ Njegovo je sveto ime Ahmed.“ Tada je narod, koji se bio okupio oko Ise alejhisselam, uglas povikao: „O Ahmede! Dođi brzo spasiti svijet!“
Isa alejhisselam uputio je mnogo dova da bi pripadao ummetu Muhammeda alejhisselam – onoga o kojem je radosna vijest dana čak i u današnjim indžilima, kojega kršćani zovu „Paraklit“, a u prijevodu „Tješitelj“, i koji je jedini pravi Tješitelj. Pred Sudnji dan Allah dželle-šanuhu će Isu alejhisselam ponovno spustiti na zemlju. Tada će Isa alejhisselam postupati po vjeri Muhammeda alejhisselam: ono što je Muhammed alejhisselam nazvao halalom i on će nazvati halalom, a ono što je nazvao haramom i on će nazvati haramom. Paraklit znači Ahmed. A Ahmed je jedno od imena Muhammeda alejhisselam.
U Indžilu je također zapisano:
„Da je došao taj Munhamenna, koji će izaći i doći od Gospodara, da je došao taj Ruhul-kuds, koji će izaći i doći od Gospodara, on bi svjedočio o meni. I vi ćete svjedočiti, jer ste odavno sa mnom. Ovo sam vam rekao da ne biste pali u sumnju i da se ne biste spotaknuli.“ Riječ Munhamenna, koja se ovdje spominje, na sirijskom jeziku znači Muhammed.8
Doba džahilijjeta (neznanja)
Prije nego što je Ponos svemira došao na svijet, cijeli je svijet u duhovnom pogledu bio utonuo u strašan mrak (zulmet). Ljudi su bili bezmjerno podivljali; vjere koje je poslao Allah dželle-šanuhu bile su zaboravljene; mjesto božanskih propisa zauzele su zamisli i misli koje su ljudi sami smislili. Sva su stvorenja bila sasvim izmučena divljaštvom i zulumom ljudi.
Kod svih naroda na zemlji Allah dželle-šanuhu bio je zaboravljen, nestalo je vjere u tevhid (Allahovu jednoću), koja je izvor mira, sreće i radosti. Oluja nevjerstva (kufra) iščupala je iman iz srca, i u dušama se, umjesto vjere u Allaha dželle-šanuhu, ustalila misao o obožavanju idola.
Vjera koju je donio Musa alejhisselam bila je zaboravljena, Tevrat iskvaren. Sinovi Israilovi bili su se međusobno zavadili. I Isina vjera, koju je donio Isa alejhisselam, bila je potpuno iskvarena i više nije imala nikakve veze s pravom vjerom. Bio je prihvaćen teslis, to jest vjerovanje u tri boga. Izvorni Indžil bio je izgubljen, a svećenici su ga mijenjali kako su htjeli. Obje su knjige prestale biti Allahov govor (kelam). U Egiptu je vladao propis iskrivljenog Tevrata, a u Bizantu izmijenjena Isina vjera, to jest kršćanstvo. U Iranu su obožavali vatru, a vatra vatropoklonika nije se gasila punih tisuću godina. U Kini je vladao konfucijanizam, a u Indiji budizam – izmišljene vjere.
A ljudi u Arabiji bili su još više zalutali i skrenuli s puta. U Ka’be-i muazzamu, kojoj Allah dželle-šanuhu pridaje veliku vrijednost, postavili su tri stotine šezdeset (360) idola. A Ka’be-i muazzama je primjerak, iste veličine, „Bejt-i mamura“, koji na Aršu posjećuju meleci. Tko god bi se prema Ka’bi ogriješio nepoštovanjem, Dženab-i Hakk bi ga u najkraćem roku uništio.
I pleme Džurhum bilo je otišlo daleko u bludu i razvratu. Vidjevši vrlo nečasne i vrlo niske postupke toga plemena, njihovi su ih vladari savjetovali: „O Džurhumci! Čuvajte Harem-i šerif (sveto područje) Allaha dželle-šanuhu i sigurnost toga Harema i dođite k sebi! Znate što je snašlo svaki od ummeta Huda, Saliha i Šuajba (alejhimusselam), koji su bili prije vas, i kako su propali. Naređujte jedni drugima dobro, a odvraćajte od zla. Ne dajte da vas prevari vaša prolazna snaga. U Mekki se čuvajte okretanja od Hakka i zuluma, jer zulum je uzrok propasti ljudi. Allahom dželle-šanuhu se kunem: nema naroda koji bi u ovom kraju živio, činio zulum i okretao se od Hakka, a da mu Allah dželle-šanuhu ne prekine potomstvo, ne iščupa ga iz korijena i na njegovo mjesto ne dovede neki drugi narod. Za stanovnike Mekke koji nastavljaju sa svojom obijesti i okreću se od Hakka nema ovdje trajnog opstanka. Znate što je snašlo narode Tasm, Džedis i Amalika, koji su prije vas živjeli u ovom kraju, koji su bili dugovječniji, snažniji, brojniji i bogatiji od vas. To što su olako gledali na Harem-i šerif i što su, okrenuvši se od Hakka, zaronili u zulum, bilo je uzrok da budu istjerani s ovoga mubarek mjesta. Vidjeli ste i čuli da je Allah dželle-šanuhu na neke od njih poslao sitne mrave, neke istjerao glađu, a neke mačem!“
Ali oni nisu poslušali. Na kraju je Allah dželle-šanuhu i njih, zbog te njihove obijesti, upropastio… Eto, u takvom vremenu, u mubarek Mekki, koja je središte zemlje, nevjerstvo se slijevalo kao bujica, a unutrašnjost Bejtullaha bila je ispunjena stotinama idola kao što su Lat, Uzza i Menat. Zulum je dosezao krajnju granicu, a nemoral se smatrao razlogom za ponos. Arabija je u vjerskom, duhovnom, društvenom i političkom pogledu živjela u raširenom mraku, u potpunom neznanju, obijesti, razuzdanosti i zabludi. U tom vremenu, koje se naziva doba džahilijjeta (neznanja), ljudi su uglavnom živjeli nomadskim životom i bili podijeljeni na plemena. Doba džahilijjeta bilo je doba puno mraka (zulmeta). Arapska plemena, u stalnim sukobima, smatrala su prepade i pljačku izvorom svoga življenja. U Arabiji, sastavljenoj od plemena među kojima su se raširili zulum i pljačka, nije bilo ni političkog poretka ni društvenog uređenja. Osim toga, piće, kocka, blud, krađa, zulum, laž i nemoral – sve što je od toga bilo raširilo se do krajnosti. Zulum je bio najnemilosrdnije sredstvo, od kojega se ledila krv u žilama, kojim se jači služio protiv slabijega. Žene su kupovali i prodavali kao običnu robu. Neki su rođenje ženskog djeteta smatrali nesrećom i sramotom. To je strašno shvaćanje došlo do te mjere da su malene djevojčice žive polagali u jame iskopane u pijesku i, ne obazirući se na to što su im se one vješale oko vrata i gorko plakale: „Babo moj! Babo moj!..“, zatrpavali ih zemljom i ostavljali da umru. Zbog tih djela savjest ih uopće nije pekla, štoviše, smatrali su to junaštvom. Jednom riječju, među ljudima toga vremena kao da su nestale lijepe osobine kao što su samilost, milosrđe, dobrota i pravda.
„Donosim vam radosnu vijest da će poslije mene doći jedan resul po imenu Ahmed“ Isa alejhisselam
Ipak, u to je doba među Arapima postojalo nešto vrijedno pozornosti: književnost, rječitost i čistoća jezika bili su vrlo cijenjeni i uzdignuti do vrhunca. Pjesnicima i poeziji pridavali su veliku važnost i smatrali su to velikim povodom za ponos. Snažan pjesnik donosio je ugled i sebi i svome plemenu. U određeno vrijeme priređivali su se sajmovi i održavala natjecanja u pjesništvu i govorništvu. Pjesme ili govori pobjednika vješali su se na zid Ka’be. Sedam najpoznatijih pjesama obješenih na zid Ka’be u doba džahilijjeta nazivale su se „Muallakatus-seb’a“, to jest „Sedam obješenih pjesama“.
U to su vrijeme ljudi u Arabiji bili rascjepkani i u pogledu vjerovanja. Jedni uopće nisu vjerovali i nisu priznavali ništa osim ovosvjetskog života. Drugi su vjerovali u Allaha dželle-šanuhu i u Sudnji dan, ali nisu prihvaćali da će iz redova ljudi doći poslanik. Treći su vjerovali u Allaha dželle-šanuhu, a u ahiret nisu vjerovali. Još je jedan velik dio činio širk, pripisujući Allahu dželle-šanuhu druga, i obožavao idole. Svaki je mušrik imao u kući po jednog idola.
Svijet je bio toliko pomračen i mrak je tako obavio sve unaokolo da su ljudi prestali vjerovati u Allaha dželle-šanuhu, Stvoritelja svega, i činiti Mu ibadet. U svojoj smušenosti klanjali su se pojavama koje se događaju u svemiru i stvarima koje je stvorio Dženab-i Hakk, a osobito idolima koje su vlastitim rukama istesali od kamena i drveta, kao „božanstvima“.
Pored svih njih postojali su i vjernici ispravnog imana, zvani „hanifi“, koji su bili na vjeri koju je objavio hazreti Ibrahim. Oni su vjerovali u Allaha dželle-šanuhu i klonili se idola. Poslanikov otac Abdullah, djed Abdulmuttalib, majka i još neki ljudi bili su na vjeri Ibrahima alejhisselam.
Sve druge skupine, osim vjernika hanifa, bile su na pogrešnom putu i utonule u velik mrak.
Zulumat i ab-i hajat
Ebu Mudžahid Enver ibn Nazif rahmetullahi alejh rekao je: „Ab-i hajat se nalazi u zulumatu.“ Ab-i hajat je voda života, od koje onaj tko je pije ne umire, a zulumat znači mrak. Pretpostavlja se da se ta voda nalazi u prašumama u koje sjekira nije kročila, među divljim zvijerima, u mrklom mraku, u najdubljim dijelovima šuma.
Do te je vode toliko teško stići da je to gotovo nemoguće. Predaje kažu da onaj tko svlada te teške prepreke i dođe do te vode neće umrijeti. I vjerovanje ehli sunneta kao da je ab-i hajat iza planine Kaf, u najzabačenijem kutku prašuma u koje sjekira nije kročila. Oni koji iz te vode, koja teče u vječnost, popiju jednu kap, postižu vječne blagodati. Kao što kaže jedan stih: „Ab-i hajat se nalazi na mračnim mjestima!“
Hazreti Husejin Hilmi ibn Said kuddise sirruh rekao je: „Tko popije kap iz nje, za njega više nema smrti, u džennetu ga čeka vječni život. Ab-i hajat se nalazi na mjestima gdje su rđavi, iskvareni ljudi, bid’ati i nevjerstvo.“
Dolazi Sultan svemira
Svijet je bio tužan, bića tužna, srca tužna, a lica su zaboravila smijati se. Bio je potreban junak koji će biti uzrok da se ljudi, koje je Allah dželle-šanuhu stvorio iznad ostalih stvorenja, spase od džehennema. Do njegova rođenja ostalo je još vrlo malo. Svijet se spremao dočekati vlasnika nura koji je od Adema alejhisselam do toga dana prelazio s čistih čela na čista čela. Dolazio je Čovjek bez premca, koji će ljudima i džinima pokazati vječnu sreću!… Dolazio je Uzvišeni Čovjek, izvor samilosti i milosrđa, okićen ahlakom svoga Gospodara!…
Dolazio je vlasnik Makam-i Mahmuda, kruna onih koji čine šefa’at!… Dolazio je učitelj svemira, bit svih bića, predvodnik ljudi! Dolazio je onaj koji će na mahšerskom danu priskočiti u pomoć, Sultan poslanika!… Dolazio je Habib Allaha dželle-šanuhu, Njegov miljenik, onaj radi kojega smo stvoreni, milost svjetovima, naš voljeni Poslanik!.. Dolazio je Poslanik, hazreti Muhammed Mustafa (sallallahu alejhi ve sellem)…
Rekoše: sina kakav je tvoj
Nije bilo otkad je stvoren svijet.
Ovako uzvišen stupanj kao tvom sinu
Nijednoj majci nije dao Dželil.
Veliku sreću nađe, o Amina, ti,
Iz tebe će se roditi onaj lijepe naravi.
Ovaj što dolazi – sultan je ledunskog znanja,
Ovaj što dolazi – rudnik tevhida i irfana.
Jedno mu je ime Mahmud, a drugo Ahmed,
Njegovo postojanje milost je svim svjetovima.
Iz ljubavi prema njemu nebesa se okreću,
Za licem njegovim čeznu i ljudi i meleci.
„Na Sudnjem danu ja sam predvodnik onih koji su došli prije i onih koji će doći poslije. Istinu objavljujem, ne hvalim se“ Hadisi šerif
Područje Mekke-i mukerreme
Dođe bijela ptica, krilom zamahnu
I snažno me po leđima pomilova.
U taj čas rodi se Sultan vjere,
Nurom se ispuniše nebesa i zemlja.
Tko od vatre želi spas naći,
Neka s ljubavlju i žarom donosi salavat!
Essalatu vesselamu alejke ja Resulallah!
Essalatu vesselamu alejke ja Habiballah!
Essalatu vesselamu alejke ja Sejjidel-evveline vel-ahirin.