POSLANIK, SULTAN SVEMIRA

Stvaranje njegova mubarek nura

Allah dželle-šanuhu je prije svega, to jest prije nego što je išta stvorio, stvorio mubarek nur našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam. Mnogi naši alimi tefsira i hadisa saopćili su sljedeće: „Dženab-i Hakk je iz Svoga nura stvorio jedan nježan i velik dragulj. Iz tog dragulja On je redom dao postojanje cijelom svemiru. Taj se dragulj naziva ‚Nur-i Muhammedi‘. Početak i izvor svih duša i tijela jest taj dragulj.“

„Da nije tebe, da nije tebe, ne bih stvorio stvorenja!“ Hadisi kudsi

Jednoga dana Džabir ibn Abdullah, jedan od ashaba, upitao je: „Ja Resulallah! Što je Allah dželle-šanuhu stvorio prije svega?“ Resulullah je odgovorio: „Prije svega On je iz Svoga nura stvorio nur tvoga Poslanika, to jest moj nur. Tada nije bilo ni Levha, ni Kalema, ni dženneta, ni džehennema, ni meleka, ni semavata (nebesa), ni arza (zemlje), ni sunca, ni mjeseca, ni ljudi, ni džina.“

Kada su stvoreni srce i mubarek tijelo Adema alejhisselam, Nur-i Muhammedi stavljen je između njegovih obrva. Kada mu je udahnuta duša, Adem alejhisselam osjetio je na svom čelu nur koji sja poput zvijezde Danice.

Kada je Adem alejhisselam stvoren, kroz ilham je shvatio da mu se Dženab-i Hakk obraćao imenom Ebu Muhammed, to jest Muhammedov otac. Kada je Adem upitao: „Gospodaru moj! Zašto si mi dao kunju Ebu Muhammed?“, Allah dželle-šanuhu mu je rekao: „O Ademe! Podigni glavu!“ Adem alejhisselam podigao je glavu, pogledao i na Arš-i ala5 ugledao od nura ispisano ime našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) – ime Ahmed. Tada je upitao: „Gospodaru moj! Tko je ovo?“ Allah dželle-šanuhu je rekao: „Ovo je jedan poslanik iz tvog potomstva. Njegovo ime na nebesima je Ahmed, a na zemlji Muhammed. Da nije njega, ne bih stvorio tebe. Ne bih stvorio ni zemlju ni nebesa.“6

Njegov nur prelazi s čistih čela na čista čela

Kada je Adem alejhisselam stvoren, na njegovo čelo stavljen je mubarek nur našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam. Taj je nur počeo sjati na njegovu čelu. Kao što se navodi u „Tefsir-i Mazhariju“, nur je od Adema alejhisselam, preko čistih očeva i čistih majki, stigao do Poslanika. Allah dželle-šanuhu je to u ajeti kerimu7 objavio, po značenju, ovako:

„Ti, to jest tvoj nur, neprestano je prenošen od onih koji čine sedždu na one koji čine sedždu i tako je stigao do tebe.“8

U jednom hadisi šerifu rečeno je: „Allah dželle-šanuhu je stvorio ljude. Mene je stvorio iz najboljeg dijela ljudi. Zatim je od tih dijelova odabrao najbolji (u Arabiji). Mene je stvorio iz njih. Zatim je odabrao najbolje među domovima i obiteljima i mene iz njih doveo na svijet. Dakle, i moja duša i moje tijelo najbolji su među stvorenjima. Moja loza i moji preci najbolji su ljudi.“

U drugom hadisi šerifu rečeno je: „Allah dželle-šanuhu je sve stvorio iz ničega. Među svim stvarima zavolio je ljude i učinio ih vrijednima; one koje je odabrao među ljudima smjestio je u Arabiju. Među odabranima u Arabiji odabrao je mene. Smjestio me je među odabrane i najbolje ljude svih vremena. Dakle, oni koji vole one u Arabiji koji su meni privrženi, vole ih zbog mene. A oni koji im neprijateljuju, meni neprijateljuju.“

Kad Uzvišeni Hakk stvori Adema,
Ademom ovaj svijet On ukrasi.
Meleke pred Adema na sedždu stavi,
I Darežljivi ga milošću obilno dari.
Na čelo mu Mustafin nur položi
I reče: „Znaj, to je nur Mog Habiba.“
Taj se nur na njegovu čelu nastani,
S njim ostade kroz mnoga vremena.
Zatim, znaj, na Havvino čelo prijeđe,
I tu mnoge mjesece i godine osta.
Rodi se Šit – na njega nur prijeđe,
Na njegovu čelu nur zablista.
Stiže i do Ibrahima i Ismaila,
Odužila bi se riječ da kažem ostalo.
Tako, kao karike lanca spojene,
Sve dok na Mustafu ne prijeđe, traja.
Kada dođe on – milost svjetovima,
Nur mu stiže i u njemu se nastani.
Ako želite od vatre spas naći,
S ljubavlju i žarom donosite salavat!

„Ti, to jest tvoj nur, neprestano je prenošen od onih koji čine sedždu na one koji čine sedždu i tako je stigao do tebe“ Šu’ara: 219

Budući da je Adem alejhisselam, prvi stvoreni čovjek, nosio česticu Muhammeda alejhisselam, na njegovu čelu sjao je Poslanikov nur. Ta je čestica prešla najprije na hazreti Havvu, a potom na Šita alejhisselam, i tako je prelazila s čistih muškaraca na čiste žene i s čistih žena na čiste muškarce. I nur Muhammeda alejhisselam prelazio je zajedno s tom česticom s čistih čela na čista čela. Kad god bi meleci pogledali u lice Adema alejhisselam, na njegovu čelu vidjeli bi nur Muhammeda alejhisselam i činili bi za njega istigfar (tražili oprost).

Kada je trebao preseliti na ahiret, Adem alejhisselam je rekao svome sinu Šitu alejhisselam: „Sine moj! Ovaj nur što ti sja na čelu jest nur posljednjeg Poslanika, Muhammeda alejhisselam. Predaj ga vjernim, čestitim i čistim ženama i isto to oporuči i svome sinu!“

Sve do Muhammeda alejhisselam svi su očevi to oporučivali svojim sinovima. Svi su ispunili tu oporuku i ženili se najplemenitijim i najuglađenijim djevojkama. Nur je, prelazeći s čistih čela muškaraca i žena, stigao do svog pravog vlasnika. Ako bi netko od Resulullahovih predaka imao dva sina ili ako bi se neko pleme podijelilo na dva ogranka, nur našeg Poslanika Muhammeda alejhisselam uvijek bi bio na onoj strani koja je najčasnija i najbolja. U svakom stoljeću onaj koji je bio njegov predak raspoznavao se po nuru na licu. Postojala je jedna odabrana loza koja je nosila njegov nur; u svakom stoljeću lice onoga tko je bio iz te loze bilo je vrlo lijepo i puno nura. Tim se nurom isticao među braćom, a pleme kojemu je pripadao bilo je uzvišenije i časnije od drugih plemena.9

Poslanik je u jednom svom hadisi šerifu rekao: „Nijedan od mojih predaka nije učinio blud. Allah dželle-šanuhu me je doveo na svijet od čistih, dobrih očeva i čistih majki. Da je netko od mojih predaka imao dva sina, ja bih bio u najboljem i najodabranijem od njih.“ Ovaj nur, koji je od Adema alejhisselam prelazio s naraštaja na naraštaj, prešao je na Taruha, od njega na njegova sina Ibrahima alejhisselam, a zatim na njegova sina Ismaila alejhisselam. Nur koji je i na njegovu čelu sjao poput sunca prešao je u njegovu potomstvu na Adnana, od njega na Me’ada, a od njega na Nizara. Kada se Nizar rodio, njegov otac Me’ad ugledao je nur na čelu svoga sina i obradovao se. Priredio je veliku gozbu i rekao: „Za ovakvog sina i ovolika je gozba nešto malo“, pa je njegov sin zato dobio ime Nizar, to jest „nešto malo“. Nakon toga nur je, prelazeći redom, stigao do svog pravog vlasnika – pečata poslanika (Hatem-ul-enbija), našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam.

Poslanik je u jednom hadisi šerifu rekao: „Ja sam Muhammed, sin Abdullaha, Abdulmuttaliba, Hašima (Amr), Abdu Menafa (Mugira), Kusajja (Zejd), Kilaba, Murre, Ka’ba, Luvejja, Galiba, Fihra, Malika, Nadra, Kinane, Huzejme, Mudrike (Amir), Ilijasa, Mudara, Nizara, Me’ada, Adnana. Kad god bi se zajednica kojoj pripadam podijelila na dvoje, Allah dželle-šanuhu bi me zacijelo smjestio u njezin najbolji dio…“10

U drugom hadisi šerifu on je rekao: „Allah dželle-šanuhu je od Ibrahimovih sinova odabrao Ismaila. Od Ismailovih sinova odabrao je Kinanine sinove. Od Kinaninih sinova odabrao je Kurejš. Od Kurejša je odabrao Hašimove sinove. Od Hašimovih sinova odabrao je Abdulmuttalibove sinove. A od Abdulmuttalibovih sinova odabrao je mene.“11

Časna loza Poslanika do Adnana jest sljedeća:

Muhammed alejhisselam Abdullah Abdulmuttalib (Šejba) Hašim (Amr) Abdu Menaf (Mugira) Kusajj (Zejd) Kilab Murra Ka’b Luvejj Galib Fihr Malik Nadr Kinana Huzejma Mudrika (Amir) Ilijas Mudar Nizar Me’ad Adnan

Djed, hazreti Abdulmuttalib

Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) potječe iz ogranka Hašimovih sinova, iz plemena Kurejš. Njegov otac je Abdullah. Abdullahov otac bio je Šejba. Djed našeg Poslanika, Šejba, rođen je u Medini. Kada mu je preselio otac Hašim, Šejba je još bio dijete. Jednoga dana u Medini, pred kućom svojih ujaka, vježbao je s drugovima gađanje strijelom. Stariji koji su ih promatrali zadivili su se, naslutivši po nuru što je sjao na Šejbinu čelu da je on sin nekog uglednog čovjeka.

Kada je Šejba došao na red, napeo je luk i odapeo strijelu u metu. Kada je strijela pogodila ravno u cilj, on je uzbuđeno uzviknuo: „Ja sam Hašimov sin. Moja strijela sigurno pogađa svoj cilj!“ Po tim njegovim riječima shvatili su da je on sin Mekkanca Hašima. Hašim tada više nije bio među živima.

Kada se jedan od sinova Abdu Menafa vratio u Mekku, rekao je Hašimovu bratu Muttalibu: „Tvoj sinovac Šejba, koji živi u Medini, vrlo je pametan dječak. Na čelu mu sja nur koji sve zadivljuje. Je li ispravno da tako dragocjeno dijete živi daleko od vas?“ Na to je Muttalib odmah otišao u Medinu i doveo svoga sinovca Šejbu u Mekku. Onima koji su ga na ulicama Mekke pitali „Tko je ovo dijete?“ odgovarao je: „Moj rob.“ Nakon toga Šejba je ostao zapamćen po imenu Abdulmuttalib, što znači „Muttalibov rob“.12

„Sine moj! Ovaj nur što ti sja na čelu jest nur posljednjeg Poslanika, Muhammeda alejhisselam. Predaj ga vjernim, čestitim i čistim ženama i isto to oporuči i svome sinu!“ Adem alejhisselam

Abdulmuttalib je živio kod svoga strica Muttaliba sve dok ovaj nije preselio na ahiret. Iz Abdulmuttalibova mubarek tijela širio se miris mošusa. Na njegovu čelu sjao je nur Muhammeda alejhisselam, habiba Allaha dželle-šanuhu, i oko sebe rasipao dobro i bereket. Kad god u Mekki ne bi bilo kiše i nastupila bi suša, Mekkanci bi uzeli Abdulmuttaliba za ruku, izveli ga na brdo Sebir i preklinjali ga da uputi dovu. A on nikoga nije odbijao, nego bi uputio dovu Allahu dželle-šanuhu da im podari kišu. A Dženab-i Hakk bi, radi bereketa nura našeg voljenog Poslanika što je sjao na Abdulmuttalibovu čelu, primao njegovu dovu i slao obilnu kišu. Tako su Abdulmuttalibov ugled i poštovanje iz dana u dan rasli. Mekkanci su ga izabrali za svoga poglavara. Nitko mu se nije suprotstavljao, a tko se stavljao pod njegovu vlast, nalazio je mir i spokoj. I vladari toga doba priznavali su Abdulmuttalibovu vrlinu i veličinu. Samo ga iranski car (kisra) nije podnosio i gajio je prema njemu otvoreno i prikriveno neprijateljstvo. Abdulmuttalib je bio hanif, to jest musliman.13 Bio je na putu tevhida, vjerovao je u postojanje i jednoću Allaha, nije imao nijedne druge misli osim Njega i bio je u vjeri svoga pretka Ibrahima alejhisselam, koji je bio hanif. Zato se nikada nije klanjao idolima, pa im se čak nije ni približavao.

Oko Ka’be je upućivao dove Allahu dželle-šanuhu i činio Mu ibadet.

Zemzem

Jednoga dana netko mu je u snu rekao: „O Abdulmuttalibe! Ustani, iskopaj Tajjibu!“ – i nestao. Sljedećeg dana rekao je: „Ustani, iskopaj Berru!“ Trećeg dana isti je čovjek naredio: „Ustani, iskopaj Mednunu!“ Snovi nisu prestajali. Kada mu je četvrtog dana isti čovjek ponovno rekao: „O Abdulmuttalibe! Ustani, iskopaj zdenac Zemzem!“, Abdulmuttalib je upitao: „Što je Zemzem? Gdje je taj zdenac?“ Čovjek je rekao: „Zemzem je voda koja nikada ne opada i čije se dno ne može doseći. Dostatna je svim hadžijama koji dolaze sa sve četiri strane svijeta. Izbila je na mjestu gdje je Džebrail alejhisselam udario svojim krilom. To je voda koju je Allah dželle-šanuhu stvorio za Ismaila alejhisselam. Napaja žedne. Gladne zasićuje, bolesne liječi. Reći ću ti gdje je. Kada kolju kurbane, ostatke bacaju na jedno mjesto. Dok budeš ondje, doći će jedna vrana crvena kljuna.

Kljunom će kopati zemlju. Na mjestu gdje vrana bude kopala vidjet ćeš i mravinjak. Eto, to je mjesto Zemzema.“14

Ujutro je Abdulmuttalib poveo svoga sina Harisa, otišao do Ka’be i počeo uzbuđeno čekati. Malo zatim, kao što mu je u snu rečeno, došla je vrana crvena kljuna, sletjela u jednu ondašnju udubinu i počela kljunom udarati po zemlji. Ispod nje se pojavio mravinjak. Abdulmuttalib i njegov sin Haris odmah su počeli kopati na tom mjestu. Pošto su neko vrijeme kopali, ukazao se otvor zdenca. Kada je to vidio, Abdulmuttalib je počeo donositi tekbir: „Allahu ekber, Allahu ekber!“

Kurejšije, koji su od početka pozorno pratili kopanje zdenca, okrenuli su se prema njemu i rekli: „O Abdulmuttalibe! Ovo je zdenac našeg pretka Ismaila. I mi imamo pravo na njega. Moraš nas učiniti suvlasnicima u ovom poslu!“ Abdulmuttalib se odmah usprotivio i odgovorio: „Ne! Ovaj je posao dužnost koja je dana samo meni.“ Tada su Kurejšije rekli: „Ti si sam. Nemaš nikoga osim jednog sina. Ne možeš nam se tako suprotstaviti!“

Zdenac Zemzem

Nalazio se u Mesdžid-i haramu, nasuprot ugla Hadžer-i esveda. Imao je kameni vijenac. Pod mu je bio popločen mramorom i nagnut prema zidovima. Abdulhamid-han I. dao je zdenac obzidati tako da voda ne prodire. Ovo lijepo umjetničko djelo, dragocjen spomen povijesti, srušeno je 1963. godine. Otvor zdenca i nekoliko metara oko njega spušteni su nekoliko metara ispod tla. Zatim je sve potpuno pokriveno i popločeno mramorom. Danas se ovaj zdenac ne vidi.

Tada mu se steglo srce, jer su ga korili što nema nikoga. Podigao je ruke prema nebu i zavapio: „Gospodaru moj! Podari mi deset sinova. Ako mi primiš ovu dovu, jednog od njih prinijet ću kao kurban kod Ka’be.“15

Abdulmuttalib je pomislio da kopanje poprima opasan tijek i da na kraju može doći do žestokih sukoba. Zato je prekinuo kopanje i izabrao put sporazuma.

Želio je da stvar presudi neki izabrani sudac. Napokon su odlučili da će rješenje naći kahin (vrač) koji živi u Damasku. Sa skupinom kurejšijskih prvaka krenuli su na put. Na putu je karavana, iscrpljena od žeđi i vrućine, došla u stanje da se više nije mogla maknuti. Bili su spremni dati život za kap vode. Iako im je to bila jedina želja, usred pustinje koja prži bilo je nemoguće naći vodu.

U trenutku kada su svi izgubili nadu, Abdulmuttalib im je doviknuo: „Dođite, dođite! Skupite se! Našao sam vode dovoljno i za vas i za vašu stoku!“ Dok je Abdulmuttalib, koji je na čelu nosio mubarek nur Muhammeda alejhisselam, tražio vodu, noga njegove deve zapela je za velik kamen, i kada se kamen pomaknuo s mjesta, ispod njega je potekla voda. Svi su dotrčali.

Napili su se do mile volje i kao da su ponovno oživjeli.

Posramljeni Abdulmuttalibovom veličinom, Kurejšije su rekli: „O Abdulmuttalibe! Nemamo ti više što reći. Ti si najdostojniji kopati zdenac Zemzem. Više se nećemo prepirati s tobom oko toga. Nema više potrebe ni ići sucu, vraćamo se.“ I krenuli su putem prema Mekki. Radi nura što je sjao na njegovu čelu, Abdulmuttalib je stekao čast iskopati zdenac Zemzem i izvaditi njegovu vodu.16

„Zemzem zasićuje i bolesnima donosi lijek“ Hadisi šerif

Sin određen za kurban

Pošto je iskopao zdenac Zemzem, ugled i slava Abdulmuttaliba još su više porasli. Prošle su godine. Dženab-i Hakk je primio dovu koju je uputio iz dubine srca i podario Abdulmuttalibu, osim Harisa, još deset sinova i šest kćeri. Njegovi sinovi zvali su se Kusem, Ebu Leheb, Abdulka’ba, Hadžl, Zubejr, Ebu Talib, Abdullah, Gajdak, Dirar i Mukavvim (Hamza i Abbas još se nisu bili rodili). Kćeri su mu bile Safija, Atika, Ummu Hakim Bejda, Berra, Umejma i Erva. Od sve svoje djece Abdulmuttalib je najviše volio Abdullaha, jer je nur s njegova čela počeo sjati na Abdullahovu čelu.

Jednoga dana Abdulmuttalibu je u snu rečeno: „O Abdulmuttalibe! Ispuni svoj zavjet!“

Ujutro je Abdulmuttalib prinio ovna kao kurban. Noću mu je u snu naređeno: „Prinesi kao kurban nešto veće od toga!“ Ujutro je kao kurban prinio kravu. Kada mu je u snu ponovno naređeno da prinese kao kurban nešto veće od toga, on je upitao: „Što je veće od toga?“ Tada mu je rečeno: „Zavjetovao si se da ćeš, ako ti bude podareno deset sinova, jednog od njih prinijeti kao kurban. Ispuni svoj zavjet!“

Sutradan je Abdulmuttalib okupio svoju djecu i ispričao im o dovi koju je uputio prije mnogo godina. Zatim je sinovima saopćio da jednog od njih mora prinijeti kao kurban. Od svoje djece nije naišao ni na kakvo protivljenje. Štoviše, oni su pristali rekavši: „Oče naš! Ispuni svoj zavjet! Slobodan si učiniti što želiš!“ Abdulmuttalib je bacio ždrijeb da utvrdi koji će sin biti kurban. Ždrijeb je pao na njegova najvoljenijeg sina – na Abdullaha, koji je na čelu nosio nur Muhammeda alejhisselam, habiba Allaha dželle-šanuhu. Abdulmuttalib se na trenutak zateturao, a oči su mu se napunile suzama. Morao je ispuniti riječ danu Allahu dželle-šanuhu. Uzevši u jednu ruku nož, a u drugu svoje milo čedo Abdullaha, došao je do Ka’be ispuniti riječ danu svome Gospodaru. Otac uplakanih očiju završio je sve pripreme da Abdullaha prinese kao kurban. U tom trenutku kurejšijski prvaci pogledima punim čuđenja pratili su što se događa.

Među njima Abdullahov ujak je rekao: „O Abdulmuttalibe! Stani! Mi nikako ne pristajemo da zakolješ ovoga svog sina. Ako tako nešto učiniš, to će među Kurejšijama postati običaj. Svatko će se zavjetovati da će sina prinijeti kao kurban i zaklat će ga. Nemoj biti začetnik takvog djela! Zadovolji svoga Gospodara na neki drugi način!“ Zatim je predložio: „Pitaj nekog kahina, neka ti on pokaže put.“

Nakon tih riječi Abdulmuttalib je otišao kahinu po imenu Kutba (ili Sedžak), koji je živio u Hajberu, i ispričao mu što se dogodilo. Kahin je upitao: „Kolika je kod vas krvarina (dija) za jednog čovjeka?“ Kada je dobio odgovor: „Deset deva“, rekao je: „Bacite ždrijeb između deset deva i vašeg sina. Ako ždrijeb padne na sina, dodajte još deset deva i bacajte ždrijeb iznova, povećavajući tako broj, sve dok ždrijeb ne padne na deve.“

Abdulmuttalib se odmah vratio u Mekku i učinio kako je kahin rekao. Povećavajući svaki put broj deva za deset, bacao je ždrijeb mnogo puta. Ždrijeb je uvijek padao na Abdullaha. Međutim, kada je broj deva stigao do stotinu, ždrijeb je pao na deve. Da bi bio siguran, bacio je ždrijeb još dvaput. Oba je puta ždrijeb pao na deve. Donoseći tekbire: „Allahu ekber! Allahu ekber!“, Abdulmuttalib je deve prinio kao kurban. Od njihova mesa nisu uzeli ni on ni ijedan od njegovih sinova. Sve je podijelio siromasima.17

Među događajima s kurbanom od Adema alejhisselam naovamo jedan je i onaj kada je Ismail alejhisselam trebao biti prinesen kao kurban. Budući da loza Poslanika seže do Ismaila alejhisselam, on je rekao: „Ja sam sin dvaju kurbana.“18

Otac, hazreti Abdullah

Kada se rodio Abdullah, koji je na čelu nosio nur našeg Poslanika Muhammeda alejhisselam, predvodnika oba svijeta, sljedbenici Knjige javljali su jedni drugima: „U Mekki je na svijet došao otac ahir-zemanskog Pejgambera.“ Sinovi Israilovi imali su jedno džube istkano od vune; ono je pripadalo Jahji alejhisselam, nosio ga je na sebi kada je postao šehid, i njegova je mubarek krv kapnula na to džube. U njihovim je knjigama bilo zapisano: „Kad god se ova krv osvježi i počne kapati, na svijet će doći otac ahir-zemanskog Pejgambera.“ I upravo vidjevši taj znak, sljedbenici Knjige shvatili su da se Abdullah rodio. Iako su ga iz zavisti mnogo puta pokušali ubiti, Allah dželle-šanuhu je sačuvao Abdullaha radi bereketa nura na njegovu čelu.

Kada je Abdullah ušao u doba buluga (vjerske zrelosti), istaknuo se među ljudima i lijepim ahlakom i ljepotom. Osobito kada je navršio osamnaest godina, njegova je ljepota postala nadaleko čuvena. Nur na njegovu čelu sjao je kao sunce, i srca djevojaka koje su ga vidjele, htjele-ne htjele, okretala su se prema njemu. Glas o njegovoj ljepoti i slavi proširio se sve do Egipta.

Izdaleka i izbliza svatko se natjecao dati mu svoju kćer. Mnogi vladari dolazili su Abdulmuttalibu i nudili da njihove kćeri uzme za svoga sina. Izjavljivali su i da su radi toga spremni na svaku žrtvu. Isto tako, blizu dvjesto djevojaka došlo je sve do Mekke, nudeći se za udaju Abdullahu. Ali Abdulmuttalib je svaku od njih prikladnim riječima odbijao.

Jer Abdulmuttalib je svome sinu tražio najuglađeniju, najplemenitiju i najljepšu djevojku iz reda hanifa, to jest muslimanku, privrženu vjeri njihovih predaka, koju su slijedili još od Ibrahima alejhisselam.

Sinovi Israilovi, shvativši da ahir-zemanski Pejgamber, o kojem govore njihove knjige, neće biti iz njihova naroda, iz zavisti su se zakleli da će ubiti Abdullaha. Radi toga su u Mekku poslali sedamdeset naoružanih ljudi. Počeli su vrebati pogodnu priliku. Napokon, jednoga dana, kada je Abdullah izašao u polje, u trenutku kada su mislili da ih nitko ne vidi, isukali su mačeve i nasrnuli na njega. Toga je dana, po božanskoj mudrosti19, jedan od Abdullahovih rođaka, Vehb ibn Abdu Menaf, također s nekoliko drugova izašao u lov. Oni su upravo u tom trenutku vidjeli sinove Israilove kako se obrušavaju na Abdullaha. Potaknuti rođačkom revnošću, odlučili su pomoći i spasiti Abdullaha. Ali protivnika je bilo mnogo. Bilo je jasno da će u tom okršaju biti poraženi. Napokon su odlučili pokušati lijepom riječju i savjetom. Kada su im se približili, vidjeli su kako se iznenada, iz nevidljivog svijeta, poput munje pojavilo mnoštvo ljudi na vrancima, s mačevima u rukama, kakvima nitko na ovom svijetu nije sličan; kako su s tekbirima nasrnuli na sinove Israilove, sve ih posjekli mačem i nestali. Vehb se tomu začudio i shvatio kako je Abdullah zaštićen i koliko je vrijedan kod Allaha dželle-šanuhu.

Kada je došao kući, ispričao je sve svojoj ženi. Oboje su shvatili da je Abdullah mladić dostojan njihove kćeri i odlučili su mu dati Aminu.

„Ja sam sin dvaju kurbana“ Hadisi šerif

I Abdulmuttalib je čuo za ljepotu, čestitost, stidljivost i pobožnost Amine, kćeri Vehba, starješine plemena Beni Zuhra. I po podrijetlu su bili rođaci, loze su im se spajale nekoliko koljena unatrag. Otišao je u Vehbovu kuću s namjerom da tu djevojku zaprosi za svoga sina Abdullaha. Kada je Abdulmuttalib zaprosio Vehbovu kćer za svoga sina Abdullaha, Vehb je rekao: „Rođače! Mi smo ovu ponudu dobili prije vas“, pa je ispričao događaj kojemu je bio svjedok, a zatim dodao i ovo: „Aminina majka usnula je jedan san. Kako priča, u našu je kuću ušao nur i njegova je svjetlost ispunila i zemlju i nebesa. A ja sam noćas u snu vidio našeg pretka Ibrahima alejhisselam. Rekao mi je: ‚Ja sam sklopio nikah između Abdullaha, Abdulmuttalibova sina, i tvoje kćeri Amine. Prihvati i ti to!‘ Od jutros sam pod dojmom toga sna. Pitao sam se kada li ćeš doći.“ Kada je to čuo, Abdulmuttalibu su s jezika potekle riječi: „Allahu ekber! Allahu ekber!“

Napokon je svoga osamnaestogodišnjeg sina Abdullaha oženio Vehbovom četrnaestogodišnjom kćeri Aminom. O vjenčanju Amine i Abdullaha postoje i druge predaje.20

Njegov mubarek nur prelazi na majku

Kada je mubarek nur Server-i alema (sallallahu alejhi ve sellem) prešao na njegovu majku, vukovi i ptice javljali su jedni drugima radosnu vijest:

„Približilo se vrijeme kada će Predvodnik svemira počastiti svijet svojim dolaskom; on je emin21zemlje i sunce vremena.“ Te su noći svi idoli u Ka’bi pali ničice. Šejtani su izgubili moć i više nisu mogli raditi svoje. Meleci su razbili Iblisovo prijestolje i bacili ga u more, a samoga Iblisa četrdeset su dana kažnjavali i mučili. Zatim je on pobjegao, popeo se na brdo Ebu Kubejs i strašno zakriknuo. Čuvši taj Iblisov krik, sve su se njegove vojske skupile oko njega. On im je rekao: „Teško vama! Približilo se rođenje Muhammeda alejhisselam. Od sada se Lat i Uzza više neće obožavati. Nur tevhida prekrit će cijeli svijet.“ Te su noći svi čarobnjaci i kahini postali nemoćni u svom poslu. Proricanje je prestalo. Njihove su čini ostale bez učinka. Te su noći oni na zemlji čuli s neba glas: „Približilo se vrijeme da dođe ahir-zemanski Pejgamber s tisućama dobročinstava i darova.“

U to je vrijeme u Mekke-i mukerremi vladala oskudica. Godinama nije pala kiša. Na drveću nije bilo nijednog zelenog lista, od ljetine nije ostalo ni traga. Ljudi su zapali u nevolju i nisu znali što činiti. Pošto je mubarek nur našeg voljenog Poslanika prešao s hazreti Abdullaha na hazreti Aminu, palo je toliko kiše i rodilo toliko ljetine da su tu godinu nazvali „godinom izobilja“. Hazreti Amina tijekom devet mjeseci, dok ga je nosila pod srcem, nije osjetila nikakvu bol ni tegobu.

Kada je trudnoća naše majke Amine bila u drugom mjesecu, njezin muž Abdullah otišao je trgovačkim poslom u Damask. Na povratku se razbolio. Preselio je na ahiret u osamnaestoj ili dvadeset petoj godini, u Darun-Nabigi, blizu Medine, kod svojih ujaka, Nedždžarovih sinova.22 Kada se ova vijest čula u Mekki, cijeli je grad utonuo u tugu.23

„Kada je Abdullah, otac Poslanika, preselio na ahiret prije nego što mu se sin rodio, meleci su rekli: ‚Gospodaru naš! Tvoj Resul ostao je siroče‘“ Abdullah ibn Abbas (radijallahu anhuma)

Abdullah ibn Abbas (radijallahu anhuma), jedan od ashaba, ispričao je ovako: „Kada je Abdullah, otac Poslanika, preselio na ahiret prije nego što mu se sin rodio, meleci su rekli: ‚Gospodaru naš! Tvoj Resul ostao je siroče.‘ Allah dželle-šanuhu je rekao: ‚Njegov zaštitnik i pomagač sam Ja.‘“

Amina-hatun se jako ražalostila zbog smrti svoga muža. U jednoj svojoj pjesmi ovako je opjevala tugu za njim:

Kad se nitko nije nadao, odnio ga je smrtni čas,
A bio je tako darežljiv, tako milostiv.

Događaj sa slonom

Događaj sa slonom

Do rođenja Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) ostalo je još oko dva mjeseca. Upravo se tada dogodio Događaj sa slonom. Ebreha, namjesnik Abesinskog kraljevstva u Jemenu, koji je želio spriječiti ljude da sa svih strana u valovima dolaze i posjećuju Ka’bu, uz pomoć bizantskog cara dao je u Sani sagraditi veliku crkvu po imenu „Kulejs“. Želio je da ljudi posjećuju tu crkvu. Ali Arapi, budući da su od davnina posjećivali Ka’bu, nisu nimalo marili za tu crkvu. Gledali su na nju s prezirom. Čak ju je jedan od njih onečistio.

Razgnjevljen time, Ebreha je odlučio srušiti Ka’bu; s tim je ciljem spremio veliku vojsku i krenuo na Mekku. Kada se Ebrehina vojska približila Mekki, vojnici su počeli pljačkati imetak Kurejšija, a zaplijenili su i dvjesto deva koje su pripadale Abdulmuttalibu. Abdulmuttalib je otišao Ebrehi i zatražio svoje deve. Ebreha je rekao: „Ja sam došao srušiti vašu svetu Ka’bu. A ti je nećeš braniti, nego tražiš svoje deve?“

Abdulmuttalib je rekao: „Ja sam vlasnik deva. A Ka’ba, naravno, ima svoga Vlasnika. On će je sačuvati.“ „Nema toga tko će je od mene obraniti!“ rekao je Ebreha, pa je vratio Abdulmuttalibu deve i pustio ga da ide. Zatim je naredio svojoj vojsci da krene prema Ka’bi. U Ebrehinoj vojsci bio je slon po imenu „Mahmuda“; vodili su ga na čelu vojske, jer su vjerovali da će tako izvojevati pobjedu. Jedan od Ebrehinih vodiča, Nukajl ibn Lebib, nagnuo se velikom slonu do uha i rekao: „O Mahmuda, kuća koju ideš srušiti jest kuća Allaha dželle-šanuhu. Odmah klekni! Ne idi naprijed! Inače ćeš propasti!“ Kada je Ebreha okrenuo slona prema Ka’bi, slon je kleknuo i nije se htio maknuti. A kada bi ga okrenuli prema Jemenu, odmah bi potrčao.

Tako je Allah dželle-šanuhu na Ebrehinu vojsku, koja nije imala snage približiti se Mekki i napasti, poslao jato ptica koje se zovu ebabil, to jest planinske lastavice. Svaka od tih ptica nosila je po tri kamena veličine slanutka ili leće: jedan u kljunu, a dva u nogama. Pustile su ih na Ebrehinu vojsku. Kamenje je vojnike probijalo od glave naniže i prolazilo kroz njih. Svaki vojnik kojeg bi pogodio kamen odmah bi umro. Kao što je objavljeno u ajeti kerimu, vojska je postala kao izjedeno lišće usjeva. Vidjevši to, Ebreha se uplašio i htio pobjeći. Ali nije mogao pobjeći. On je bio glavna meta kamenja, i kamenje je pogodilo i njega. Dok je bježao, meso mu je otpadalo komad po komad, i tako je umro. Ovaj događaj u suri Fil Kur’ani kerima objavljen je, po značenju, ovako: „(O Moj Resule!) Zar nisi vidio kako je tvoj Gospodar postupio s vlasnicima slona (koji su htjeli srušiti Ka’bu, s Ebrehinom vojskom opremljenom slonovima)? Zar njihovo lukavstvo (da sruše Ka’be-i muazzamu) nije osujetio? Poslao je na njih ptice u jatima. Svaka od tih ptica bacala je na njih kamenje od gline, pečeno u vatri. Napokon ih je Allah dželle-šanuhu uništio, učinivši ih poput lišća usjeva koje je izjeo moljac. (Učinio ih je poput izjedenog lišća usjeva koje su crvi izgrizli i isjekli.)“24

„Ja sam vlasnik deva. A Ka’ba, naravno, ima svoga Vlasnika. On će je sačuvati“ Šejbetul-Hamd

Arabija i kulturna središta oko nje