POSLANIKOVE MUDŽIZE

Dokaza koji pokazuju da je naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam poslanik Allaha dželle-šanuhu toliko je mnogo da ih je nemoguće izbrojati. Allah dželle-šanuhu je rekao: „Da nije tebe, ne bih stvorio svijet!“1 Kao što sva bića pokazuju postojanje i jednoću Allaha dželle-šanuhu, tako pokazuju i da je Muhammed alejhisselam poslanik i da je iznad svih. Kerameti koji se pojavljuju kod evlija njegova ummeta svi su njegove mudžize, jer se kerameti pojavljuju kod onih koji ga slijede i idu njegovim stopama. Štoviše, budući da su svi poslanici željeli biti iz njegova ummeta, točnije rečeno, budući da su svi stvoreni iz njegova nura, i njihove se mudžize ubrajaju u mudžize Muhammeda alejhisselam. Mudžize našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam po vremenu se dijele na tri vrste:

Prve su one koje su se dogodile od stvaranja njegove mubarek duše do bi’seta, vremena kada mu je objavljeno poslanstvo. Druge su one iz vremena od bi’seta do njegova preseljenja na ahiret.

Treće su one koje su se dogodile i koje će se događati od njegova preseljenja na ahiret do Sudnjeg dana. Prve se nazivaju irhas. Svaka se od tih vrsta dijeli još na dvije: na mudžize koje su viđene očima i na one koje nisu viđene, nego se shvaćaju razumom. Mudžiza ima toliko da ih nije bilo moguće ni ograničiti ni izbrojati. Saopćeno je da mudžiza druge vrste ima oko tri tisuće. Nekoliko najpoznatijih navodimo u nastavku. 1. Najveća mudžiza Muhammeda alejhisselam jest Kur’ani kerim. Svi pjesnici i književnici do današnjeg dana ostali su nemoćni i zadivljeni pred skladom izraza i značenjem Kur’ani kerima. Nisu mogli sastaviti ništa slično ni jednom ajeti kerimu. Njegova nedostižnost (idžaz) i rječitost (belagat) nisu nalik ljudskom govoru. To jest, kada bi mu se oduzela jedna riječ ili dodala jedna riječ, narušila bi se ljepota i njegova izraza i njegova značenja. Oni koji su tražili drugu riječ da je stave na mjesto neke njegove riječi nisu je mogli naći. Njegov sklad nije nalik stihovima arapskih pjesnika. On obavještava o mnogim skrivenim stvarima koje su se dogodile u prošlosti i koje će se dogoditi u budućnosti. Oni koji ga slušaju i uče ne mogu ga se zasititi. Premda se umore, ne dosadi im. Bezbrojnim je iskustvima utvrđeno da njegovo učenje i slušanje otklanja tegobe. Viđeni su i oni čije je srce, kada su ga čuli, obuzeo užas i strah, pa čak i oni koji su od toga umrli. Mnogim okorjelim neprijateljima islama srce je omekšalo dok su slušali Kur’ani kerim, pa su primili iman. Među neprijateljima islama i zindicima koji nose muslimansko ime, a zovu se muattila, mulhidi i karamiti, bilo je onih koji su pokušali Kur’ani kerim promijeniti, iskvariti i reći nešto slično njemu, ali nitko od njih nije ostvario svoju želju. A Tevrat i Indžil ljudi su uvijek mijenjali i mijenjaju ih i danas. Sve lijepe stvari do kojih se ne može doći nikakvim znanjem i iskustvom, lijep ahlak i vrline koje ljude uzdižu, dobra koja vode do sreće i na ovom i na onom svijetu, znanja o početku i kraju bića i sve što je ljudima korisno i štetno – sve je to u Kur’ani kerimu saopćeno, jasno ili skriveno. Ono što je skriveno mogu shvatiti njegovi poznavatelji. Sva znanja i tajne koje se nalaze u svim nebeskim knjigama – u Tevratu, Zeburu i Indžilu – saopćeni su u Kur’ani kerimu. Sva znanja koja se nalaze u Kur’ani kerimu zna samo Allah dželle-šanuhu. Većinu ih je saopćio Svom voljenom Poslaniku (sallallahu teala alejhi ve sellem). Alija i Husejn (radijallahu teala anhuma) obavijestili su da znaju većinu tih znanja. Učiti Kur’ani kerim vrlo je velika blagodat. Allah dželle-šanuhu podario je tu blagodat ummetu Svog Habiba. Meleci su lišeni te blagodati. Zato se okupljaju na mjestu gdje se uči Kur’ani kerim i slušaju ga. Svi tefsiri saopćavaju samo vrlo malen dio znanja koja se nalaze u Kur’ani kerimu. Na Sudnjem danu, kada se Muhammed alejhisselam popne na minber i prouči Kur’ani kerim, oni koji ga budu slušali shvatit će sva njegova znanja. 2. Jedna od najvećih među poznatim mudžizama Muhammeda alejhisselam jest i to što je rascijepio mjesec na dvije polovice. Ta mudžiza nije bila dana nijednom drugom poslaniku. Kada je Muhammed alejhisselam imao pedeset i dvije godine, u Mekki su mu došli prvaci kurejšijskih kafira i rekli: „Ako si poslanik, rascijepi mjesec na dvije polovice!“ Muhammed alejhisselam je silno želio da svi, a osobito njegovi poznanici i rođaci, prime iman. Podigao je ruke i uputio dovu. Allah dželle-šanuhu je primio njegovu dovu i rascijepio mjesec na dvije polovice. Jedna se polovica vidjela iznad jedne planine, a druga iznad druge. Kafiri su rekli: „Muhammed nas je opčinio“, i nisu primili iman.

„Viđeno je tisuću mudžiza Muhammeda alejhisselam, i prijatelj i neprijatelj – svatko je to rekao. Od tolikih mudžiza najvrjednije je bilo to što je bio pun edeba i njegova lijepa narav“ Rijadun-nasihin

Pjesma:
Pas zalaje kad mjesec ugleda,
Al’ što je tu kriv mjesec?
Psi laju odvijeka,
A što budala iz toga shvaća?
Bejt:
Kad usta izgube okus, to je znak bolesti:
I najslađi je šerbet bolesniku gorak.

3. Kad bi u nekim gazvama ostali bez vode, Muhammed alejhisselam bi stavio svoju mubarek ruku u vodu u nekoj posudi; voda bi potekla između njegovih prstiju, a posuda u kojoj je bila voda neprestano bi se prelijevala. Od te vode pili su i njome se služili ponekad osamdeset, ponekad tri stotine, ponekad tisuću i pet stotina ljudi, a u pohodu na Tebuk svih sedamdeset tisuća ljudi zajedno sa svojim životinjama. Kad bi izvadio mubarek ruku iz vode, voda bi prestala teći. 4. Jednog je dana otišao u kuću svoga strica Abbasa, pa je njega i njegovu djecu posjeo pokraj sebe. Pokrio ih je svojim ihramom i rekao: „Gospodaru moj! Kao što sam pokrio ovoga svog strica i svoj ehli bejt, tako ih i Ti zaštiti od džehennemske vatre!“ Sa zidova se tri puta začuo glas: „Amin.“2 5. Jednog je dana, odgovarajući onima koji su od njega tražili mudžizu, pozvao jedno udaljeno drvo. Drvo je došlo vukući svoje korijenje, nazvalo selam i reklo: „Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.“ Zatim se vratilo i ponovno uspravilo na svome mjestu. 6. U bitki za Hajber, kada su pred njega stavili otrovano pečeno ovčje meso, začuo se glas: „Ja Resulallah! Ne jedi me, otrovano sam!“

7. Jednog je dana rekao čovjeku koji je u ruci držao idola: „Ako mi tvoj idol progovori, hoćeš li primiti iman?“ Čovjek je rekao: „Ja ga obožavam već pedeset godina. Meni nikada ništa nije rekao. Kako će tebi reći?“ Kada je Muhammed alejhisselam rekao: „O idole! Tko sam ja?“, začuo se glas: „Ti si Allahov poslanik.“ Vlasnik idola odmah je primio iman.

8. U Medini, u Mesdžid-i Nebevi, stajao je uspravljen panj datulje. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) se, dok je držao hutbu, naslanjao na taj stup. Zvali su ga Hannana. Kada je napravljen minber, više nije odlazio do Hannane. Tada je sav džemat čuo kako ona plače. Poslanik je sišao s minbera i zagrlio Hannanu. Glas je utihnuo. Resulullah je rekao: „Da je nisam zagrlio, plakala bi zbog rastanka sa mnom do Sudnjeg dana.“

Takve su mudžize viđene mnogo puta i o njima je mnogo preneseno. 9. Mnogo je puta viđeno da kamenčići koje bi uzeo u ruku i zalogaji hrane koje bi držao čine tesbih Allahu dželle-šanuhu zvukom nalik zujanju pčela.

10. Jedan je kafir došao i rekao: „Kako da znam da si ti poslanik?“ Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao: „Ako pozovem onaj grozd na onoj datulji i on dođe, hoćeš li primiti iman?“ Kafir je rekao: „Da, primit ću iman.“ Resulullah je pozvao grozd datulja i on je došao poskakujući. Resulullah je rekao: „Vrati se na svoje mjesto!“ Grozd se popeo na svoje mjesto na stablu i ondje objesio. Kafir koji je to vidio primio je iman. 11. U Mekki je nekoliko vukova zgrabilo ovce iz jednog stada i odnijelo ih. Kada je pastir jurnuo i oteo ovce vukovima, jedan je od vukova rekao: „Zar se nisi pobojao Allaha dželle-šanuhu dok si nam iz ruku otimao nafaku koju nam je poslao Allah dželle-šanuhu?“ Pastir je rekao: „Baš čudno! Zar i vuk govori?“, a vuk mu je rekao: „Hoćeš li da ti kažem nešto još čudnije? U Medini Poslanik Allaha dželle-šanuhu, Muhammed (sallallahu teala alejhi ve sellem), pokazuje mudžize.“ Pastir je došao, ispričao to Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem) i postao musliman.

12. Dok je naš Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) prolazio jednom livadom, tri je puta čuo glas: „Ja Resulallah!“ Pogledao je na tu stranu i ugledao privezanu košutu. Pokraj nje je spavao jedan čovjek. Kada ju je upitao što želi, košuta je rekla: „Ovaj me lovac uhvatio. Na brežuljku preko puta imam dvoje mladunčadi. Pusti me! Otići ću ih nahraniti, pa ću se vratiti.“ Resul alejhisselam je rekao: „Hoćeš li održati riječ i vratiti se?“ Košuta je rekla: „Dajem riječ Allaha radi. Ako se ne vratim, neka Allahova kazna padne na mene!“ Resulullah je pustio košutu. Malo poslije vratila se. Čovjek se probudio i rekao: „Ja Resulallah! Imate li mi što narediti?“ Poslanik je rekao: „Oslobodi ovu košutu!“ Čovjek je odvezao košutino uže i pustio je. Košuta je rekla: „Ešhedu en la ilahe illallah ve enneke Resulullah“ i otišla.

13. Jednog je dana pozvao u iman jednog seljaka. Ovaj je rekao: „Ako oživiš umrlu kćer moga susjeda muslimana, primit ću iman.“ Otišli su do njezina groba i Resulullah je pozvao djevojku po imenu. Najprije se iz kabura začuo glas, a zatim je djevojka izišla van. „Želiš li se vratiti na ovaj svijet?“ upitao je Resulullah. Djevojka je rekla: „Ja Resulallah! Ne želim se vratiti na ovaj svijet. Ovdje mi je ugodnije nego u kući moga oca. Ahiret muslimana bolji je od njegova ovog svijeta.“ Kada je to vidio, seljak je odmah primio iman. 14. Džabir ibn Abdullah (radijallahu teala anhu) skuhao je jednu ovcu. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) jeo ju je sa svojim ashabima. „Ne lomite joj kosti!“ rekao je. Zatim je skupio kosti, stavio na njih svoje mubarek ruke i uputio dovu. Allah dželle-šanuhu je oživio ovcu. 15. Resulullahu su doveli dijete koje, premda je odraslo, nikada nije progovorilo. „Tko sam ja?“ upitao ga je. Dijete je odgovorilo: „Ti si Resulullah.“ I govorilo je sve do svoje smrti.

„Gospodaru moj! Kao što sam pokrio ovoga svog strica (Abbasa) i svoj ehli bejt, tako ih i Ti zaštiti od džehennemske vatre!“ Hadisi šerif

16. Jedan je čovjek nagazio zmijsko jaje i oslijepio na oba oka. Doveli su ga Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem). Kada mu je Poslanik namazao oči svojom mubarek pljuvačkom, čovjek je progledao. Čak je i u osamdesetoj godini uvlačio konac u iglu.

17. Muhammed ibn Hatib pripovijeda: „Bio sam malen. Po meni se prolila kipuća voda i opekla mi tijelo. Otac me je odveo Resulullahu (sallallahu teala alejhi ve sellem). On je svojim mubarek rukama namazao svoju pljuvačku na opečena mjesta i uputio dovu. Opekline su odmah zacijeljele.“

18. Jedna je žena dovela svoga ćelavog sina. Resulullah ga je svojim mubarek rukama pomilovao po glavi. Dječak je ozdravio i kosa mu je počela rasti.

19. U knjigama „Sunen“ Tirmizija i Nesaija kaže se: Jedan čovjek, slijep na oba oka, došao je i rekao: „Ja Resulallah! Uputi dovu da mi se oči otvore!“ Poslanik se sažalio i rekao mu neka uzme besprijekoran abdest, a zatim neka prouči ovu dovu: „Gospodaru moj! Tebe molim. Stavljajući između nas Tvog voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam, od Tebe tražim. O moj mnogo voljeni Poslaniče, hazreti Muhammede! Uzimajući tebe za vesilu, molim svoga Gospodara. Molim Ga da zbog tebe primi moju dovu. Gospodaru moj! Učini da mi ovaj uzvišeni Poslanik bude onaj koji čini šefa’at! Zbog njegove časti primi moju dovu!“ Čovjek je uzeo abdest i proučio dovu, i oči su mu se otvorile. Muslimani su ovu dovu uvijek učili i postizali svoje želje. 20. Resulullah je s Ebu Talibom išao kroz jednu pustinju. Ebu Talib je rekao da je jako žedan. Resulullah (sallallahu teala alejhi ve sellem) sišao je sa životinje koju je jahao, rekao: „Ožednio si?“ i udario petom svoje mubarek noge o zemlju. Iz zemlje je šiknula voda. „Striče moj, pij od ove vode!“ rekao je. 21. Na putovanju na Hudejbiju utaborili su se kod zdenca s malo vode. Vojnici su se potužili na žeđ. Resulullah je zatražio vjedro vode. Iz njega je uzeo abdest, pljunuo u njega i naredio da se ta voda izlije u zdenac. Zatim je uzeo jednu strijelu i bacio je u zdenac. Ubrzo su vidjeli da se zdenac napunio vodom do samog vrha.

22. U jednoj gazvi vojska se potužila na žeđ. Resul alejhisselam poslao je dvojicu vojnika da traže vodu. Vidjeli su jednu ženu na devi s dvije mješine pune vode i doveli je. Resul alejhisselam zatražio je od žene malo vode. Naredio je da se izlije u jednu posudu. Sva je vojska dolazila redom i punila svoje posude i mješine. Ženi su dali nešto datulja, a napunili su joj i mješine vodom.

Resulullah joj je rekao: „Nismo ti umanjili vodu. Vodu nam je dao Allah dželle-šanuhu.“

23. Dok je u Medini na minberu držao hutbu, jedan je čovjek rekao: „Ja Resulallah (sallallahu teala alejhi ve sellem)! Od suše nam propadaju djeca, životinje i njive. Pritekni nam u pomoć!“ Podigao je ruke i uputio dovu. Na nebu nije bilo ni oblačka, a još prije nego što je mubarek rukama prešao preko lica, oblaci su se skupili. Odmah je počela kiša. Trajala je nekoliko dana. Dok je ponovno na minberu držao hutbu, isti je čovjek rekao: „Ja Resulallah! Propast ćemo od kiše!“, a Resul alejhisselam se nasmiješio i rekao: „Gospodaru moj! Podari Svoju milost i drugim Svojim robovima!“ Oblaci su se razišli i ukazalo se sunce. 24. Džabir ibn Abdullah (radijallahu teala anhu) pripovijeda: Imao sam mnogo dugova. Obavijestio sam o tome Resulullaha (sallallahu teala alejhi ve sellem). Došao je u moj vrt i tri puta obišao oko hrpe datulja. Zatim je rekao: „Pozovi svoje vjerovnike, neka dođu!“ Svakome od njih isplaćeno je ono što mu pripada, a od hrpe nije nestalo ništa. 25. Jedna je žena poslala med na dar. Resul alejhisselam je primio med, a praznu posudu vratio. Allahovom moću posuda se vratila puna meda. Žena je došla i rekla: „Ja Resulallah! U čemu sam pogriješila? Zašto niste primili moj dar?“ On je rekao: „Primili smo tvoj dar. Med koji vidiš jest bereket koji je Allah dželle-šanuhu dao zbog tvoga dara.“ Žena se obradovala i odnijela med kući. Sa svojom ga je djecom jela mjesecima, a med se nimalo nije smanjio. Jednog su dana greškom pretočili med u drugu posudu. Jeli su iz nje i brzo ga potrošili. Kada su to javili Resulullahu, rekao je: „Da je ostao u posudi koju sam poslao, jeli biste ga dokle god svijet postoji i nikada se ne bi smanjio.“

26. Ebu Hurejre pripovijeda: Donio sam Resulullahu nekoliko datulja i zamolio ga da uputi dovu da im se da bereket. Uputio je dovu da u njima bude bereketa i rekao mi: „Uzmi ih i stavi u svoju posudu. Kad god poželiš uzeti, uzmi rukom iznutra, a nemoj je istresati pa uzimati sa zemlje!“ Torbu u kojoj su bile datulje nisam odvajao od sebe ni danju ni noću i jeo sam iz nje sve do vremena Osmana (radijallahu anhu). Davao sam jesti i onima koji su bili sa mnom, a pune šake dijelio sam kao sadaku. Na dan kada je Osman (radijallahu anhu) postao šehid torba mi se izgubila. 27. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je, kao Sulejman alejhisselam, razumio jezik svih životinja. Mnogo je puta viđeno kako životinje dolaze i žale mu se na svoje vlasnike ili na druge. Resulullah bi o tome obavještavao ashabe kiram. U bitki na Hunejnu rekao je bijeloj mazgi po imenu „Duldul“, koju je jahao: „Spusti se na zemlju!“ Kada se Duldul odmah spustio, uzeo je sa zemlje šaku pijeska i bacio je na kafire.

28. Jednog je dana rekao svojoj ženi Hafsi (radijallahu anha): „Ebu Bekr i tvoj otac uzet će u svoje ruke upravu nad mojim ummetom.“ Tim je riječima donio radosnu vijest da će Ebu Bekr i Hafsin otac Omer (radijallahu anhuma) postati halife.

„O Hafsa! Ebu Bekr i tvoj otac uzet će u svoje ruke upravu nad mojim ummetom“ Hadisi šerif

29. Ebu Hurejru (radijallahu teala anhu) postavio je da u Medini čuva datulje koje su stigle kao zekat. Ebu Hurejre je uhvatio jednog čovjeka dok je krao datulje i rekao mu: „Odvest ću te Resulullahu.“ Ali kada je lopov počeo preklinjati govoreći: „Siromah sam, imam mnogo djece“, Ebu Hurejre ga je pustio. Sutradan je Resulullah pozvao Ebu Hurejru i upitao: „Što je učinio čovjek kojega si sinoć pustio?“ Kada mu je Ebu Hurejre ispričao, rekao je: „Prevario te je. Opet će doći.“ Sljedeće je noći zaista opet došao i bio uhvaćen. Ponovno je preklinjao: „Allaha ti, pusti me!“ i opet se izvukao. Kada je treće noći opet došao i bio uhvaćen, preklinjanje mu nije pomoglo. Tada je rekao: „Ako me pustiš, naučit ću te nečemu što će ti biti od velike koristi.“ Ebu Hurejre je pristao. „Ako noću, kad legneš, proučiš Ajetul-kursiju, Allah dželle-šanuhu će te čuvati i šejtan ti se neće približiti“, rekao je čovjek i otišao. Sutradan, kada je Resulullah opet upitao Ebu Hurejru i dobio odgovor, rekao je: „Ovoga puta rekao je istinu. A sam je veliki lažac. Znaš li s kim si razgovarao tri noći?“ Kada je Ebu Hurejre rekao: „Ne, ne znam“, rekao je: „To je bio šejtan.“

30. Poslao je vojsku na mjesto zvano Muta da se bori protiv vojske bizantskog cara. Trojica zapovjednika iz reda ashaba (Zejd ibn Harisa, Džafer ibn Ebu Talib i Abdullah ibn Revvaha) jedan su za drugim postali šehidi, a on je to, premda je tada bio u Medini na minberu, vidio jer mu je Allah dželle-šanuhu pokazao, i obavijestio je o tome one koji su bili s njim. 31. Kada je Muaza ibn Džebela (radijallahu teala anhu) slao u Jemen kao namjesnika, ispratio ga je do izvan Medine, dao mu mnogo savjeta i rekao: „Više se nećemo sresti do Sudnjeg dana.“ Dok je Muaz bio u Jemenu, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio je na ahiret u Medini.

32. Pred svoje preseljenje na ahiret rekao je svojoj kćeri Fatimi: „Od moje rodbine ti ćeš mi se prva pridružiti.“ Šest mjeseci poslije Fatima (radijallahu anha) preselila je na ahiret. Nitko od njegove rodbine nije preselio prije nje.

33. Kajsu ibn Šemmasu (radijallahu anhu) rekao je: „Živjet ćeš lijepim životom i umrijet ćeš kao šehid.“ Dok je Ebu Bekr (radijallahu teala anhu) bio halifa, Kajs je postao šehid u bitki na Jemami protiv Musejlemetul-Kezzaba. Obavijestio je i da će hazreti Omerul-Faruk, hazreti Osman i hazreti Alija (radijallahu teala anhum edžmain) postati šehidi. 34. Donio je radosnu vijest da će zemlje perzijskog cara (kisre) i bizantskog cara (kajsera) prijeći u ruke muslimana i da će njihove riznice biti podijeljene na Allahovu putu. 35. Obavijestio je da će mnogi iz njegova ummeta ići morem u gazvu i da će u toj gazvi biti i žena iz reda ashaba po imenu Ummu Haram. Dok je hazreti Osman bio halifa, muslimani su brodovima otišli na otok Cipar i ondje se borili. I ta je žena bila s njima. Ondje je postala šehid.3

36. Jednog je dana Resul alejhisselam sjedio na jednom uzvišenom mjestu. Okrenuo se onima koji su bili s njim i rekao: „Vidite li i vi ono što ja vidim? Kunem se, vidim smutnje koje će izbiti među vašim kućama i na ulicama.“ U danima kada je Osman (radijallahu anhu) ubijen kao šehid, a zatim u Jezidovo vrijeme, u Medini su izbile velike smutnje i na ulicama je prolivena krv mnogih ljudi.

37. Jednog je dana obavijestio da će se jedna od njegovih žena pobuniti protiv halife. Kada se Aiša (radijallahu teala anha) nasmijala tim riječima, rekao je: „O Humejra4! Ne zaboravi ove moje riječi! Samo da ta žena ne budeš ti!“ Zatim se okrenuo Aliji (radijallahu anhu) i rekao: „Ako njezina stvar padne u tvoje ruke, budi blag prema njoj!“ Trideset godina poslije Aiša (radijallahu anha) borila se protiv Alije (radijallahu anhu) i pala mu u zarobljeništvo. Alija (radijallahu anhu) poslao ju je s počastima i poštovanjem iz Basre u Medinu.

38. Hazreti Muaviji rekao je: „Ako jednoga dana zavladaš mojim ummetom, nagradi one koji čine dobro, a onima koji čine zlo oprosti!“ Hazreti Muavija bio je u vrijeme hazreti Omera i hazreti Osmana dvadeset godina namjesnik u Damasku, a zatim dvadeset godina halifa. 39. Jednog je dana rekao: „Muavija nikada neće biti pobijeđen.“ Kada je Alija (radijallahu teala anhu) u bitki kod Siffina čuo taj hadis, rekao je: „Da sam ovo čuo prije, ne bih se borio protiv Muavije (radijallahu teala anhu).“ 40. Ammaru ibn Jasiru (radijallahu teala anhu) rekao je: „Ubit će te ljudi koji su pobunjenici i nepokorni.“ Ammar je postao šehid boreći se zajedno s Alijom (radijallahu anhu) protiv Muavije (radijallahu anhu). 41. O Hasanu (radijallahu teala anhuma), sinu svoje kćeri Fatime, rekao je: „Ovaj je moj sin pun hajra. Allah dželle-šanuhu će preko njega izmiriti dvije velike vojske muslimana.“ Kada se trebao s velikom vojskom boriti protiv Muavije (radijallahu anhu), Hasan je, da spriječi smutnju i da se ne prolijeva krv muslimana, predao Muaviji (radijallahu anhu) hilafet, koji je bio njegovo pravo. 42. Abdullah ibn Zubejr (radijallahu teala anhuma) popio je krv Resulullaha (sallallahu teala alejhi ve sellem) koja je izišla kad mu je puštana krv (hidžama). Kada je to vidio, Poslanik je rekao: „Znaš li što će ti sve doći od ljudi? I od tebe će ljudima doći mnogo toga. Džehennemska te vatra neće spaliti.“ Kada se Abdullah ibn Zubejr u Mekki proglasio halifom, Abdulmelik ibn Mervan poslao je iz Damaska na Mekku Hadždžadža s velikom vojskom. Uhvatili su Abdullaha i ubili ga. 43. Pogledavši majku Abdullaha ibn Abbasa, rekao je: „Imat ćeš sina. Kada se rodi, donesi mi ga!“ Kada su mu donijeli dijete, proučio mu je na uho ezan i ikamet i namazao mu usta vodom iz svojih mubarek usta. Nadjenuo mu je ime Abdullah, predao ga majci u krilo i rekao: „Uzmi oca halifa i odnesi ga!“ Kada je to čuo, dječakov otac, hazreti Abbas, došao je i upitao, a on je rekao: „Da, tako sam rekao. Ovo je dijete otac halifa. Među njima bit će Seffah, Mehdi i onaj koji će klanjati namaz s Isom alejhisselam.“ Na čelo Abbasijske države došlo je mnogo halifa. Svi su oni bili iz loze Abdullaha ibn Abbasa.

„O Muavija! Ako jednoga dana zavladaš mojim ummetom, nagradi one koji čine dobro, a onima koji čine zlo oprosti!“ Hadisi šerif

44. Jednog je dana rekao: „U mom ummetu pojavit će se mnogi ljudi koje zovu rafidije. Oni će se odvojiti od islamske vjere.“

45. Mnogim je svojim ashabima uputio dove za dobro; sve su primljene i oni su vidjeli njihovu korist. Alija (radijallahu teala anhu) pripovijeda: Resulullah (sallallahu teala alejhi ve sellem) htio me je poslati u Jemen kao kadiju (suca). Rekao sam: „Ja Resulallah (sallallahu teala alejhi ve sellem)! Ne znam suditi.“ Stavio mi je svoju mubarek ruku na prsa i rekao: „Gospodaru moj! Obznani njegovu srcu ono što je ispravno. Podari mu da uvijek govori istinu!“ Poslije toga odmah sam shvaćao tko je u pravu među onima koji su mi dolazili s tužbama i presuđivao sam po pravdi.

46. Desetoricu ljudi kojima je Resulullah donio radosnu vijest da će ući u džennet nazivaju Ašere-i mubeššere. U bitki na Uhudu rekao je za jednoga od njih, Sa’da ibn Ebu Vekkasa (radijallahu anhu): „Gospodaru moj! Učini da njegove strijele pogađaju cilj i primi njegove dove!“ Poslije toga svaka je Sa’dova dova bila primljena i svaka strijela koju je odapeo pogađala je neprijatelja.

47. Stavio je svoju mubarek ruku na čelo sina svoga strica, Abdullaha ibn Abbasa, i rekao: „Gospodaru moj! Učini ga dubokim alimom u vjeri i vlasnikom hikmeta! Podari mu znanja Kur’ani kerima!“ Poslije toga Abdullah ibn Abbas postao je jedinstven u svoje vrijeme u svim znanostima, a osobito u tefsiru, hadisu i fikhu. Ashabi i tabi’ini sve su učili od njega. Postao je slavan pod imenima „Terdžumanul-Kur’an“, „Bahrul-ilm“ i „Reisul-mufessirin“, a islamske su se zemlje ispunile njegovim učenicima.5

48. Za svoga slugu Enesa ibn Malika uputio je dovu: „Gospodaru moj! Umnoži mu imetak i djecu, produlji mu život i oprosti mu grijehe!“ Kako je vrijeme prolazilo, njegov su se imetak i imanja umnožavali. Njegova su stabla i vinogradi svake godine davali plodove. Imao je vrlo mnogo djece. Živio je sto deset godina. Na kraju života, kada je rekao: „Gospodaru moj! Od dova koje je Tvoj Habib uputio za mene tri si primio i podario mi! A kako li će biti s četvrtom, s oprostom mojih grijeha?“, začuo je glas: „Primio sam i četvrtu. Budi spokojan!“

„Gospodaru moj! Učini ga (Abdullaha ibn Abbasa) dubokim alimom u vjeri i vlasnikom hikmeta! Podari mu znanja Kur’ani kerima!“ Hadisi šerif

49. Za Malika ibn Rebiu (radijallahu teala anhu) uputio je dovu riječima: „Neka u tvome potomstvu bude bereketa!“ Malik je imao osamdeset sinova.

50. Kada je slavni pjesnik po imenu Nabiga pročitao nekoliko svojih pjesama, Poslanik je izgovorio dovu poznatu među Arapima: „Neka ti Allah dželle-šanuhu sačuva zube!“ Nabiga je doživio stotu godinu, a zubi su mu bili bijeli i sjajni, poredani kao biseri. 51. Za Urvu ibn Džada (radijallahu teala anhu) rekao je: „Gospodaru moj! Daj bereket njegovoj trgovini!“ Urva pripovijeda: „Poslije toga svi su mi trgovački poslovi donijeli dobit. Nikada nisam imao gubitka.“ 52. Jednog mu je dana došla njegova kći Fatima (radijallahu teala anha). Od gladi joj je lice bilo požutjelo. Stavio joj je ruku na prsa i rekao: „Gospodaru moj, koji hraniš gladne! Ne ostavljaj gladnom Muhammedovu kćer Fatimu!“ Fatimi je lice odmah porumenjelo i oživjelo. Do smrti više nikada nije osjetila glad.

53. Za Abdurrahmana ibn Avfa, jednoga od Ašere-i mubeššere, uputio je dovu za bereket. Njegov se imetak toliko umnožio da se o njemu nadaleko pričalo.

54. Rekao je: „Dova svakog poslanika biva primljena. Svaki je poslanik na ovom svijetu uputio dovu za svoj ummet. A ja upućujem dovu da mi se na Sudnjem danu dopusti činiti šefa’at za svoj ummet. Inšallah, moja će dova biti primljena. Činit ću šefa’at za sve one koji nisu mušrici.“

55. Otišao je u neka sela oko Mekke i mnogo se trudio da prime iman. Nisu prihvatili. Tada je uputio dovu da ih zadesi nevolja poput gladi koja je bila u Egiptu u vrijeme poslanika Jusufa (alejhissalatu vesselam). Te je godine u tim krajevima nastala takva glad da su jeli i strvinu. 56. Utejba, sin njegova strica Ebu Leheba, premda je bio zet Resulullaha (alejhissalatu vesselam), nije povjerovao u Resulullaha i teško je ožalostio Server-i alema (sallallahu alejhi ve sellem). Razveo se od njegove mubarek kćeri Ummu Gulsum-hatun i govorio ružne riječi. Poslanik se zbog toga silno ožalostio i rekao: „Gospodaru moj! Pošalji na njega jednoga od Svojih pasa!“ Dok je Utejba putovao u Šam radi trgovine, jedne je noći spavao među svojim drugovima. Došao je lav, onjušio njegove drugove i ostavio ih. Kada je na red došao Utejba, zgrabio ga je i rastrgao. 57. Jedan je čovjek jeo lijevom rukom. Poslanik mu je rekao: „Jedi desnom rukom!“ Čovjek je slagao rekavši: „Desna mi se ruka ne miče.“ Poslanik je rekao: „Onda neka ti se desna ruka više i ne miče!“6 Do smrti nije mogao prinijeti desnu ruku ustima.

58. Perzijskom caru Husrevu Pervizu poslao je pismo da primi iman. Niski Husrev poderao je pismo, a izaslanika koji ga je donio ubio je, te je ovaj postao šehid. Kada je Resul alejhisselam to čuo, silno se ožalostio i rekao: „Gospodaru moj! Kao što je on poderao moje pismo, tako Ti rasparčaj njegovo carstvo!“ Još za Resulullahova života Husreva je njegov sin Širevejh izbo bodežom. A dok je Omer (radijallahu teala anhu) bio halifa, muslimani su osvojili cijelu Perziju i od Husreva nije ostalo ni loze ni carstva.

59. Dok je Resul alejhisselam na tržnici činio emr-i maruf ve nehj-i munker i davao savjete, jedan nitkov po imenu Hakem ibn As, Mervanov otac, išao je za Resulullahom (sallallahu teala alejhi ve sellem), otvarao i zatvarao oči i krivio lice, i tako mu se rugao. Kada se Resul alejhisselam okrenuo i vidio to njegovo ružno ponašanje, rekao je: „Ostani takav kakvim si se pokazao!“ Do smrti su mu se lice i oči trzali. 60. Allah dželle-šanuhu čuvao je Svog Habiba od nesreća. Ebu Džehl bio je najveći neprijatelj Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem). Kada je podigao velik kamen da ga udari po mubarek glavi, ugledao je na oba Resulullahova ramena po jednu zmiju; kamen mu je ispao iz ruke i pobjegao je.

61. Dok je Poslanik klanjao namaz kraj Ka’be-i muazzame, niski Ebu Džehl opet je, rekavši: „Sad je pravo vrijeme“, htio nasrnuti na njega s nožem, ali se odjednom okrenuo i pobjegao. Kada su ga drugovi upitali: „Zašto si se uplašio?“, rekao je: „Između Muhammeda (sallallahu teala alejhi ve sellem) i sebe vidio sam jarak pun vatre. Mnogi su me ondje čekali. Da sam zakoračio, uhvatili bi me i bacili u vatru.“ Kada su muslimani to čuli i upitali Resulullaha (sallallahu teala alejhi ve sellem), rekao je: „Allahovi meleci uhvatili bi ga i rastrgali.“

62. Četvrte godine po hidžri, kod plemena Beni Nadir, dok je Resulullah (sallallahu teala alejhi ve sellem) razgovarao sa svojim ashabima ispod zidina židovske tvrđave, jedan je Židov htio odozgo na njega baciti velik mlinski kamen. Kada je pružio ruke prema kamenu, obje su mu se ruke oduzele. 63. Devete godine po hidžri ljudi su iz dalekih krajeva dolazili u skupinama i primali iman. Dvojica kafira, po imenu Amir i Erbed, pridružila su se onima koji su dolazili. Dok je Amir govorio Resulullahu (sallallahu teala alejhi ve sellem) da su došli primiti iman, Erbed je prešao iza njega i htio izvući mač iz korica. Ruka ga nije poslušala. Kada mu je Amir sa suprotne strane dao znak kao da kaže: „Što čekaš?“, Resul alejhisselam je rekao: „Allah dželle-šanuhu me je sačuvao od zla vas dvojice.“ Kada su otišli odande, Amir je upitao Erbeda: „Zašto nisi održao riječ?“ Ovaj je rekao: „Što da radim? Koliko god sam puta htio izvući mač, svaki sam put vidio tebe između nas dvojice.“ Nekoliko dana poslije, dok je vrijeme bilo vedro, nebo su iznenada prekrili oblaci. Na Erbeda je pao grom i poginuo je zajedno sa svojom devom.

64. Jednog je dana Resul alejhisselam uzeo abdest i obuo jednu mestvu, a kada je pružio ruku prema drugoj, jedna je ptica zgrabila mestvu i protresla je u zraku. Iz nje je ispala zmija. Zatim je ptica spustila mestvu na zemlju. Od toga je dana postalo sunnet obuću prije obuvanja najprije protresti. 65. Resul alejhisselam bio je u gazvama i u pustinjama odredio neke od svojih ashaba kao stražare da ga čuvaju. Kada je objavljen šezdeset sedmi ajet sure Maida, čije je značenje: „Allah te štiti od zla ljudi“, odustao je od toga. Hodao je sam među neprijateljima, spavao sam i nimalo se nije bojao.

„O slavni Poslaniče! Allah te štiti od zla ljudi“ Maida: 67

66. Hazreti Enes pripovijeda: Resulullah je imao rupčić kojim je brisao svoje mubarek lice. Njime bi brisao lice, a kada bi se uprljao, bacio bi ga u vatru. Prljavština bi izgorjela, a rupčić ne bi, nego bi postao potpuno čist. 67. Iz jednog su zdenca izvukli vjedro vode, on je pio iz vjedra, a ostatak su izlili natrag u zdenac. Iz toga je zdenca poslije uvijek mirisalo na mošus. 68. Na tijelu Utbe ibn Ferkada (radijallahu anhu) pojavila se bolest zvana koprivnjača (urtikarija). Resul alejhisselam ga je svukao, pljunuo u svoje mubarek ruke i rukama mu namazao tijelo. Bolesnik je ozdravio. Tijelo mu je mirisalo kao mošus i to je stanje dugo potrajalo. 69. Dok je Resul alejhisselam klanjao namaz, došao je šejtan s namjerom da mu pokvari namaz. Poslanik ga je uhvatio svojim mubarek rukama. Pustio ga je tek pošto je od njega uzeo riječ da više neće dolaziti i kvariti namaz.

70. Vođa munafika u Medini, Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, pred smrt je pozvao Resulullaha. Preklinjao je: „Košulju koju nosite dajte mi za ćefin!“ Budući da je Poslanikov običaj bio dati sve što se od njega zatraži, darovao mu je svoju košulju. Čak mu je klanjao i dženaza-namaz. Tisuću munafika koji su bili u Medini, zadivljeni tim Resulullahovim (sallallahu teala alejhi ve sellem) dobročinstvom, svi su primili iman. 71. Među kurejšijskim kafirima Velid ibn Mugira, As ibn Vail, Haris ibn Kajs, Esved ibn Jagus i Esved ibn Muttalib više su od drugih pretjerivali u mučenju i uznemiravanju Resulullaha (sallallahu teala alejhi ve sellem). Džebrail alejhisselam došao je i donio devedeset peti ajet sure Hidžr, čije je značenje: „Onima koji ti se rugaju Mi ćemo dati njihovu kaznu…“, pa je pokazao na Velidovo stopalo, na petu drugoga, na nos trećega, na glavu četvrtoga i na oči petoga. U Velidovo stopalo zabila se strijela. Budući da je bio vrlo ohol, smatrao je ponižavajućim sagnuti se, izvući je i baciti. Željezni vrh zabio mu se u žilu na peti i obolio je od išijasa. Asu se u petu zabio trn i noga mu je otekla kao mješina. Harisu je iz nosa neprestano tekla krv. Esved je, sjedeći veselo pod jednim stablom, udario glavom o stablo, a drugi je Esved oslijepio, i svi su propali.

72. U Medini je u plemenu Beni Nedždžar živjela jedna iznimno lijepa žena. Jedan se džin zaljubio u nju i stalno joj je dolazio. Pošto je Resul alejhisselam došao u Medinu, jednog je dana, dok je taj džin sjedio na zidu ispred ženinih vrata, žena ga prepoznala i rekla: „Zašto mi više ne dolaziš?“ Džin je rekao: „Poslanik Allaha dželle-šanuhu (sallallahu teala alejhi ve sellem) zabranio je blud i sve harame.“

73. U bitki koja se zove Bir-i Mauna kafiri su prekršili zadanu riječ i, osim jednoga ili dvojice, ubili svih sedamdeset ashaba, koji su tako postali šehidi. Među njima bio je i Amir ibn Fuhejra (radijallahu teala anhu), kojega je Ebu Bekr (radijallahu anhu) oslobodio ropstva i koji je bio među prvima koji su primili iman. Kada su Amira ibn Fuhejru ranili kopljem, meleci su ga pred očima kafira podigli na nebo. Kada su to javili Resulullahu (sallallahu teala alejhi ve sellem), rekao je: „Pokopali su ga meleci dženneta, a njegova je duša podignuta u džennet.“

74. Sa’d ibn Muaz (radijallahu teala anhu) ranjen je u bitki na Hendeku i nakon nekog vremena preselio je na ahiret. Resulullah (sallallahu teala alejhi ve sellem) obavijestio je da je na njegovu dženaza-namazu bilo sedamdeset tisuća meleka. Dok su mu kopali kabur, posvuda se širio miris mošusa. 75. Jedan od ashaba po imenu Sefina, kojega je oslobodila Ummu Seleme (radijallahu teala anha), jedna od žena Resulullaha (sallallahu teala alejhi ve sellem), nikada se nije odvajao od služenja Resulullahu. U gazvi protiv Bizantinaca odvojio se od vojske i pao u ropstvo kafirima. Dok je bježao i vraćao se, pred njega je izišao strašan lav. Rekao je: „Ja sam Resulullahov sluga“, i ispričao lavu što mu se dogodilo. Lav se otrljao o njega licem i očima i išao pokraj njega. Nije se odvajao od njega, da mu neprijatelj ne bi nanio kakvu štetu. Kada se ukazala islamska vojska, okrenuo se i otišao. 76. Neki Džahdžah Gifari pobunio se protiv halife Osmana (radijallahu teala anhu). Štap koji je Resulullah (sallallahu teala alejhi ve sellem) uvijek nosio u ruci slomio je o koljeno. Godinu dana poslije na koljenu mu se pojavila bolest zvana šir-pendže (bedrenica) i prouzročila mu smrt.

77. Muavija (radijallahu teala anhu) došao je iz Damaska na hadž i htio mubarek minber Resulullaha (sallallahu teala alejhi ve sellem) iz Medine odnijeti u Damask radi bereketa. Kada su minber pomaknuli s mjesta, pomračilo se sunce. Posvuda je pao mrak i ukazale su se zvijezde. Odustao je od te želje. 78. U bitki na Uhudu Ebu Katadi je ispalo jedno oko i palo mu na obraz. Doveli su ga Resulullahu. On mu je svojom mubarek rukom vratio oko na mjesto i rekao: „Gospodaru moj! Učini mu oko lijepim!“ To je oko postalo ljepše od drugoga i vidio je njime bolje nego drugim. Jedan od unuka Ebu Katade došao je halifi Omeru ibn Abdulazizu. Halifa ga je upitao: „Tko si ti?“ On je, kazujući jedan bejt, dao do znanja da je unuk čovjeka kojemu je Resulullah svojom mubarek rukom vratio oko na mjesto. Kada je čuo te bejtove, halifa mu je ukazao veliku počast i bogato ga darovao. 79. Ijas ibn Seleme pripovijeda: U bitki za Hajber Resulullah me je poslao da pozovem Aliju (radijallahu anhuma). Aliju su boljele oči. Uzeo sam ga za ruku i s mukom doveo. Resulullah je pljunuo na svoje mubarek prste i namazao Alijine oči. Dao mu je zastavu u ruku i poslao ga da se bori na vratima Hajbera. Alija (radijallahu anhu) iščupao je iz temelja vrata koja se dugo nisu mogla otvoriti, i ashabi kiram ušli su u tvrđavu. 80. Jednog je dana naš Poslanik svratio u kuću svoje kćeri hazreti Fatime i upitao kako su. Hazreti Fatima je odgovorila: „Babo moj! Već tri dana moja djeca i ja ništa nismo ni jeli ni pili. Strpljivo podnosimo glad. Moje nije važno. Ali stanje Hasana i Husejna jako me žalosti.“ Tada je Server-i alem, naš Poslanik, rekao: „O Fatima! Kćeri moja mila! Ti si gladna tri dana. A ja sam gladan već četiri dana.“ Silno se ožalostio što su njegovi mubarek unuci, hazreti Hasan i hazreti Husejn, gladni… 81. Hazreti Alija krenuo je na put da radi i zaradi, da svojoj mubarek djeci kupi nešto hrane i nahrani ih. Kada je izišao iz Medine, ugledao je kod jednog zdenca seljaka koji je pokušavao napojiti svoje deve. Hazreti Alija mu je prišao i rekao: „O Arapine! Treba li ti tko da ti uz plaću napoji deve?“ Seljak je rekao: „Da. I ja sam baš tražio takvog čovjeka. Ako hoćeš, dođi i napoji mi deve! Za svako vjedro koje izvučeš dat ću ti tri datulje.“ Hazreti Alija je pristao i počeo vaditi vodu. Izvukao je devet vjedara, kad se uže na vjedru odjednom prekinulo i vjedro je ostalo u zdencu. Vidjevši to, seljak je srdito skočio sa svoga mjesta i, na svoju nesreću, udario hazreti Aliju rukom po licu. Zatim mu je za osam vjedara vode dao dvadeset i četiri datulje. Hazreti Alija, jako ožalošćen time, pružio je ruke u zdenac. Uzeo je vjedro koje je bilo unutra, stavio ga na rub zdenca i otišao odande. Seljak se skamenio od čuda! Kako je njegova ruka dosegnula do dna tako dubokog zdenca?! Da taj čovjek nije sljedbenik vjere za koju je unaprijed najavljeno da će doći? Obuzet tim mislima i zadivljen, seljak je rekao: „Njegov je poslanik istinski poslanik. Povjerovao sam!“ Pokajao se zbog drskosti koju je malo prije pokazao i velikog zločina koji je počinio. Rekavši: „Ruke koje se podignu na takvog čovjeka treba odsjeći, a kosti im slomiti!“, uzeo je mač u jednu ruku i snažno ga spustio na zglob druge… Učinio je što je htio. Osjetio je vrlo veliku bol, ali mu je srce sada bilo mirno. Uzeo je odsječenu ruku u drugu ruku i došao ravno u Mesdžid-i Nebevi. Upitao je ashabe kiram gdje im je Poslanik. Rekli su mu da je otišao k svojoj kćeri. Raspitao se za kuću hazreti Fatime i otišao onamo. U tom je trenutku naš Poslanik posjeo svoje unuke, hazreti Hasana i hazreti Husejna, na svoja mubarek koljena i hranio ih datuljama koje je donio. Kad god bi pomislio kolika je greška koju je učinio, seljak je bio blizu da izgubi razum, a iz očiju su mu tekle suze kao s izvora. U takvom je stanju došao do kuće hazreti Fatime i pokucao na vrata. Iznutra je izišao Predvodnik svjetova, sijajući nurom kao sunce. Čim je ugledao Poslanika, seljak ga je preklinjao: „Povjerovao sam, ti si Allahov Resul! Kajem se zbog onoga što sam učinio, oprosti mi, ja Resulallah!“ Kada ga je naš voljeni Poslanik upitao: „Zašto si odsjekao ruku?“, seljak je rekao: „Zato što me bilo stid nositi ovu ruku koja je udarila mubarek lice onoga koji je povjerovao u tebe!.. Neka ti je moja duša žrtva, ja Resulallah!“ Naš voljeni Poslanik, more milosti, uzeo je od seljaka odsječenu ruku i, rekavši „Bismillahir-rahmanir-rahim“, prislonio je uz zglob iz kojega je tekla krv. Allahovim dopuštenjem i kao mudžiza našeg Poslanika ruka je postala onakva kakva je bila. Allah dželle-šanuhu kadar je na sve, Njegova moć seže do svega.

„Gospodaru moj! Ovo je moj stric, brat moga oca. A ovo je moj ehli bejt. Kao što sam ih pokrio ovim svojim pokrivačem, tako ih i Ti pokrij i zaštiti od džehennemske vatre!“ Hadisi šerif