POSLANIKOV UZVIŠENI AHLAK1

Allah dželle-šanuhu, nabrajajući dobročinstva i darove koje je podario Svom voljenom Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem) i tješeći njegovo mubarek srce, kaže: „Ti si stvoren lijepe naravi.“2

U ajeti kerimu rečeno je, po značenju: „Ti si, zaista, na stupnju huluk-i azima (ti imaš uzvišen ahlak)“. Huluk-i azim znači imati s Allahom dželle-šanuhu tajne, skrivene stvari, a među ljudima biti lijepe naravi. Hazreti Ikrima je rekao: „Čuo sam od Abdullaha ibn Abbasa: ‚huluk-i azim‘ u ovom ajeti kerimu, to jest lijepe naravi, jest ahlak koji je objavio Kur’ani kerim.“

Lijepi ahlak Resulullaha bio je uzrok što su mnogi ljudi primili islamsku vjeru.

Njegove su riječi bile vrlo slatke, osvajale su srca i privlačile duše. Razum mu je bio toliko velik da je, došavši među grube i tvrdoglave ljude Arapskog poluotoka, njima vrlo lijepo upravljao, strpljivo podnosio njihovo zlostavljanje i doveo ih do blagosti i poslušnosti. Većina njih ostavila je svoju vjeru i postala muslimani, i na putu islamske vjere borili su se čak i protiv vlastitih očeva i sinova.

Na njegovu putu žrtvovali su svoje imetke i zavičaj i prolijevali svoju krv. A nisu bili navikli na takve stvari. Njegova lijepa narav, blagost, praštanje, strpljenje, dobročinstvo i darežljivost bili su toliko veliki da su svakoga ostavljali zadivljenim. Oni koji su ga vidjeli i čuli rado su postajali muslimani. Ni u jednom njegovu pokretu, ni u jednom djelu, ni u jednoj riječi nikada nije viđena ni ružnoća ni mana. Iako se radi sebe ni na koga nije ljutio, prema neprijateljima vjere i onima koji su jezikom i rukom napadali vjeru bio je strog i oštar.

Muhammed alejhisselam pokazao je tisuće mudžiza; to su govorili svi, i prijatelji i neprijatelji. Najvrjednija od tih mudžiza bila je u tome što je bio pristojan i lijepe naravi. Hazreti Ebu Said Hudri je rekao: „Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) davao je travu životinjama. Vezivao je devu. Meo je svoju kuću. Muzao je ovcu. Šio je poderanu obuću i krpao svoju odjeću.3 Jeo je zajedno sa svojim slugom. Kad bi se sluga umorio okrećući ručni mlin, pomagao mu je. Na tržnici bi kupio ovo-ono i u torbi donio kući. Kad bi sreo siromaha i bogataša, starijeg i mlađeg, prvi bi nazvao selam. Da bi se s njima rukovao, prvi bi pružio svoju mubarek ruku. Roba i njegova gospodara, bega, crnog i bijelog smatrao je jednakima. Tko god da je bio, odlazio je onamo kamo je pozvan. Ono što bi stavili pred njega, makar bilo i malo, nije smatrao bezvrijednim.

Hrane nije ostavljao od večeri do jutra ni od jutra do večeri. Bio je lijepe naravi. Volio je činiti dobro i sa svima se lijepo slagao. Bio je vedra lica i blage riječi, a kad bi govorio, nije se smijao. Izgledao je sjetno, ali nije bio namrgođen. Bio je skroman, ali nije bio niske naravi. Bio je veličanstven i ulijevao je poštovanje i strahopoštovanje, ali nije bio grub. Bio je nježan i darežljiv, ali nije rasipao, nije davao ništa uzalud i svakoga je žalio. Mubarek glava uvijek mu je bila pognuta naprijed. Ni od koga ništa nije očekivao. Tko želi sreću i mir, treba biti kao on.“ Enes ibn Malik je rekao: „Služio sam Resulullaha deset godina. Nijednom mi nije rekao ‚uf‘. Nikada nije rekao: ‚Zašto si ovo učinio ovako?’, niti: ‚Zašto to nisi učinio?’“4 Ebu Hurejre je rekao: „U jednoj gazvi (vojnom pohodu) zamolili smo ga da uputi dovu da kafiri nestanu. Rekao je: ‚Nisam poslan da proklinjem niti da ljudi trpe kaznu. Poslan sam da svakome činim dobro i da ljudi nađu mir.‘“5 Allah dželle-šanuhu u 107. ajetu sure Enbija kaže, po značenju: „Tebe smo poslali kao milost, kao dobročinstvo svjetovima.“

Ebu Said Hudri je rekao: „Resulullahov stid (haja) bio je veći od stida neudanih djevojaka muslimanki.“6

Enes ibn Malik kaže: „Kad bi se Resulullah rukovao s nekim, nije povlačio svoju mubarek ruku dok taj čovjek ne povuče svoju.7 Nije okretao svoje mubarek lice od njega dok taj čovjek ne okrene svoje. Kad bi sjedio pokraj nekoga, sjedio bi na koljenima i, iz poštovanja prema njemu, nije sjedio podignutih mubarek koljena.“

Džabir ibn Semura kaže: „Resulullah je govorio malo. Govorio je kad je bilo potrebno ili kad bi ga nešto pitali.“ Iz ovoga se razumije da svaki musliman treba šutjeti, a ne govoriti prazne i beskorisne riječi. U njegovim mubarek riječima bilo je tertila i tersila, to jest govorio je vrlo jasno i uredno i lako se razumio. Enes ibn Malik je rekao: „Resul alejhisselam posjećivao je bolesnike, išao je za dženazom i odlazio onamo kamo je pozvan. Jahao je i na magarcu. Vidio sam Resula alejhisselam u bitki za Hajber. Sjedio je na magarcu čiji je ular bio od užeta. Kad bi Resul alejhisselam izašao sa sabah-namaza, djeca i radnici Medine donosili bi pred njega svoje posude pune vode i molili ga da u njih umoči svoj mubarek prst. Iako je bila zima i voda hladna, nije odbijao njihovu molbu i radovao im je srca.“8

Enes ibn Malik još kaže: „Kad bi neka djevojčica uzela Resula alejhisselam za ruku i povela ga zbog nekog posla, išao bi s njom i riješio bi njezinu nevolju.“

„Ti si, zaista, na stupnju huluk-i azima (ti imaš uzvišen ahlak)“ Kalem: 4

Džabir je rekao: „Nitko nikada nije čuo da je Resul alejhisselam rekao ‚nema‘ kad bi ga netko nešto zamolio.“

Poslanik je i po stidu nadmašivao sva stvorenja. Pred nepriličnim stvarima oči su mu bile kao zatvorene. Nikome se nije obraćao nečim što bi mu bilo neugodno.

Naša majka hazreti Aiša ispričala je: „Kad bi Resulullahu javili da je netko učinio nešto ružno, ne spominjući mu ime, rekao bi općenito: ‚Zašto oni tako čine?‘ Tako bi, ne spominjući mu ime, odvraćao tog čovjeka od ružnog djela koje je učinio ili rekao.“9

Enes ibn Malik ispričao je: „Jednog dana Poslaniku je došao čovjek kojemu je na licu bilo razmazano nešto žute boje. Poslanik mu ništa nije rekao. Nije rekao ništa što bi ga ražalostilo. Kad je taj čovjek izašao, rekao je: ‚Da ste mu rekli da to opere s lica!‘“10

Resulullah je ujedinjavao narode. Nije ih zavađao. Iskazivao je počast prvacima svakoga naroda i postavljao ih na počasno mjesto.

Nikoga nije lišavao svog mubarek lica (džemala). Tražio je svoje ashabe i raspitivao se za one koji nisu dolazili. Onima koji su sjedili pokraj njega davao je savjete i svakome davao njegov udio.

Ni u čije srce nije dolazila pomisao da on, po svom ponašanju, jednoga voli više od drugoga. Prema onome tko bi mu došao s pritužbom bio je strpljiv i saslušao bi ga.

Dok čovjek koji mu je došao sam ne bi otišao, nije ga ostavljao. Svim ljudima pokazivao je svoju lijepu narav i ahlak na najbolji način. Pred njim su svi bili jednaki u pravu i pravdi. Nitko nije imao prednost nad drugim niti ikakvu razliku. Naša majka hazreti Aiša rekla je: „Nikada nisam vidjela nikoga ljepšeg ahlaka od Resulullaha. Kad god bi ga netko od njegovih ashaba ili iz njegove obitelji (ehli bejta) pozvao, obvezno bi odgovorio: ‚Izvoli!’“11

Resulullah je svoje ashabe dozivao najljepšim imenima. Nikome nije upadao u riječ. Nije prekidao sugovornika dok ne završi svoju riječ ili dok ne ustane da ode. O njegovu lijepom postupanju, samilosti i milosrđu Allah dželle-šanuhu u 128. ajetu sure Tevba rekao je, po značenju: „Teško mu je što ćete na muke udariti i to ga žalosti. Mnogo brine za vas; prema vjernicima je vrlo milosrdan i želi im mnogo dobra.“

Allah dželle-šanuhu u 107. ajetu sure Enbija rekao je, po značenju: „(O Moj Habibe!) Tebe smo poslali samo kao milost svjetovima.“

Poslanik je, brinući se da njegovu ummetu ne bude teško, neke stvari olakšavao. Rekao je: „Da to ne bi bilo teško mom ummetu, naredio bih im da pri svakom abdestu upotrebljavaju misvak.“12 Ni u držanju zadane riječi nitko među ljudima nije bio iznad Poslanika. Abdullah ibn Ebul-Hamsa ispričao je: „Prije nego što mu je objavljeno poslanstvo, obavio sam s našim Poslanikom jedan posao kupnje i prodaje. Ostao sam mu dužan jedan dio. Obećao sam mu da ćemo se naći u to i to vrijeme na tom i tom mjestu, pa sam zaboravio. Kad sam se nakon tri dana sjetio danog obećanja, odmah sam potrčao na to mjesto. Kad sam vidio da me on ondje čeka već tri dana, skamenio sam se od čuda. Rekao mi je: ‚Mladiću, umorio si me! Čekam te ovdje puna tri dana.‘“ Skromnost Poslanika bila je toliko velika i bez premca da je nije bilo ni u koga, čak ni u jednog poslanika (alejhimusselam).

Oholost se u njemu nikada nije pojavila. Kad je našem Poslaniku dan izbor da bude poslanik-vladar ili poslanik-rob, izabrao je biti poslanik-rob.13 Tada je Israfil alejhisselam rekao Poslaniku: „Zaista, Allah dželle-šanuhu dao ti je i ono od čega si se iz skromnosti okrenuo. Jer na kijametu ti si najveći među Ademovim sinovima. Ti si prvi čovjek koji će ustati iz kabura. I prvi koji će činiti šefa’at – to si ti.“

Poslanik je rekao našoj majci hazreti Aiši:

„Ponuđeno mi je da mi kamenje i zemlja Mekke postanu zlato. Rekao sam: ‚Ne, Gospodaru moj! Neka jedan dan budem gladan, a jedan dan sit. Dana kada budem gladan, preklinjat ću Te i upućivati Ti dovu. Dana kada budem sit, donosit ću Ti hamd i senu.‘“14

Jednom je Džebrail alejhisselam došao Poslaniku i rekao:

„Allah dželle-šanuhu ti šalje selam. Ako on hoće, pretvorit ću mu ove planine u zlato. Kamo god pošao, te će zlatne planine biti s njim.“

Naš voljeni Poslanik odgovorio je: „O Džebraile! Ovaj je svijet kuća onoga tko nema kuće. I on je imetak onoga tko nema imetka. Njega gomila onaj tko nema pameti.“15 Tada je Džebrail alejhisselam rekao: „O Muhammede! Allah dželle-šanuhu učvrstio te je čvrstom riječju (kavl-i sabit).“

Naša majka hazreti Aiša rekla je: „Događalo se da prođe cijeli mjesec, a da u kući ne zapalimo vatru (da skuhamo jelo). Bilo je samo datulja i vode.“

Ibn Abbas je rekao: „Resulullah i njegova obitelj (ehli bejt) mnoge su noći lijegali ne večeravši. Navečer ne bi našli ništa za jelo.“ Naša majka Aiša rekla je: „Mubarek trbuh Resulullaha nikada se nije nasitio hrane. Zbog toga se nikome nije žalio. Oskudica mu je bila draža od bogatstva. Iako bi se cijelu noć previjao od gladi, to ga nije odvraćalo od dnevnog posta.16

„Ponuđeno mi je da mi kamenje i zemlja Mekke postanu zlato. Rekao sam: ‚Ne, Gospodaru moj! Neka jedan dan budem gladan, a jedan dan sit. Dana kada budem gladan, preklinjat ću Te i upućivati Ti dovu. Dana kada budem sit, donosit ću Ti hamd i senu‘“ Hadisi šerif

Da je htio, mogao je od svog Gospodara tražiti sva blaga zemlje, hranu i raskošan život. Kunem se, kad bih ga vidjela u takvom stanju, sažalijevala bih ga i plakala. Gladila bih mu rukom mubarek trbuh i govorila:

‚Neka ti je duša moja žrtva! Zar ne bi mogao uzeti malo od ovoga svijeta, koliko da ti da snage?‘

A on bi odgovarao: ‚O Aiša! Što će mi ovaj svijet? Moja braća poslanici, koji su od ulul-azma, podnosili su i teže od ovoga. Ali su u takvom stanju nastavili živjeti. Otišli su svom Gospodaru. Zato im je njihov Gospodar učinio povratak k Sebi vrlo lijepim i uvećao im sevabe. Ja se stidim živjeti raskošnim životom, jer bi me takav život ostavio iza njih. Meni je najljepše i najdraže stići do svoje braće i prijatelja i pridružiti im se.’“

Naša majka hazreti Aiša rekla je: „Resulullah je preselio na ahiret otprilike mjesec dana nakon tih riječi.“ Darežljivost Poslanika također je bila nadaleko čuvena. Ni u toj lijepoj osobini nitko nije mogao dostići našeg Poslanika.

Ibn Abbas je rekao: „Resulullah je u činjenju dobra bio najdarežljiviji među ljudima. U mubarek mjesecu ramazanu i u vrijeme kad bi se sastajao s Džebrailom alejhisselam bio bi darežljiviji od jutarnjeg povjetarca.“ Enes ibn Malik kaže: „Išao sam zajedno s Resulom alejhisselam. Na sebi je imao burd-i nedžrani, to jest ogrtač sašiven od jemenskog platna. Jedan seljak došao je straga i tako ga je snažno povukao za ovratnik da mu je ovratnik ogrtača ogrebao mubarek vrat i ostao je trag. Resul alejhisselam samo se nasmiješio takvom postupku tog čovjeka i naredio da mu se nešto da.“ Resul alejhisselam imao je susjedu, jednu staricu. Ona je poslala svoju kćer Resulu alejhisselam i zamolila: „Nemam odjeće kojom bih se pokrila da klanjam namaz. Pošalji mi kakvu odjeću da se pokrijem u namazu.“ Resul alejhisselam u tom trenutku nije imao druge odjeće. Skinuo je košulju sa svojih mubarek leđa i poslao je toj ženi. Kad je došlo vrijeme namaza, nije mogao otići u mesdžid bez odjeće. Kad su ashabi kiram to čuli, rekli su: „Resul alejhisselam toliko je darežljiv da je ostao bez košulje i ne može doći u mesdžid na džemat. Hajdemo i mi sve što imamo podijeliti siromasima.“ Allah dželle-šanuhu odmah je objavio 29. ajet sure Isra. Najprije je Svom Habibu rekao, po značenju:

„Ne drži ruku svoju vezanu za vrat, a ni posve je ne otvaraj (ne budi škrt, a nemoj ni uskraćivati svaki dar)“, a zatim: „Nemoj dijeliti svoj imetak tako da ti ništa ne ostane (toliko da zapadneš u teškoću, propustiš namaz i ražalostiš se)! (U sadaki budi umjeren.)“

Toga dana nakon namaza hazreti Alija došao je Resulullahu i rekao: „Ja Resulallah! Danas sam posudio osam srebrnih dirhema da uzdržavam obitelj. Da Vam dam polovinu. Kupite sebi košulju.“ Resul alejhisselam izašao je na tržnicu i kupio košulju za dva dirhema. Dok je išao da za preostala dva dirhema kupi hranu, vidio je jednog slijepca kako sjedi i govori: „Tko će mi, Allaha radi i da bi zadobio džennetsku odjeću, dati košulju?“ Resul alejhisselam dao mu je košulju koju je kupio. Kad je slijepac uzeo košulju u ruke, osjetio je lijep miris poput mirisa mošusa. Shvatio je da taj miris dolazi od mubarek ruke Resula alejhisselam, jer je svaka stvar koju bi Resul alejhisselam jednom obukao, pa makar se izlizala i raspala, svakim svojim dijelom lijepo mirisala poput mošusa.

Slijepac je uputio dovu: „Gospodaru moj! Radi ove košulje otvori mi oči!“ Obje su mu se oči odmah otvorile. Resul alejhisselam otišao je odande. Kupio je košulju za jedan dirhem. Dok je išao da za preostali dirhem kupi hranu, vidio je jednu sluškinju kako plače i upitao: „Kćeri moja, zašto tako plačeš?“ Djevojka je rekla: „Ja sam sluškinja jednog Židova. Dao mi je jedan dirhem i naredio da za pola dirhema kupim bočicu, a za drugu polovinu ulje. Kupila sam ih i vraćala se. Ispali su mi iz ruku. Propali su i bočica i ulje, i sad ne znam što da radim.“ Resul alejhisselam dao je djevojci svoj posljednji dirhem. Rekao je: „Kupi ovim bočicu i ulje i odnesi ih kući.“ Ali jadna djevojka rekla je: „Bojim se da će me Židov istući zato što sam zakasnila kući.“ Resul alejhisselam je rekao: „Ne boj se! Poći ću s tobom i reći ću mu da ti ništa ne učini.“ Došli su do kuće i pokucali na vrata. Kad je Židov otvorio vrata i ugledao Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem), ostao je zapanjen. Resulullah je Židovu ispričao što se dogodilo i zauzeo se (učinio šefa’at) da djevojci ništa ne učini. Židov se bacio Resulullahu pred noge i rekao: „O veliki Poslaniče, kruno nad glavama tisuća ljudi, čiju zapovijed čekaju izvršiti tisuće lavova! Radi jedne sluškinje udostojio si kuću jednog bijednika kao što sam ja. Ja Resulallah! Ovu djevojku oslobađam tebi u čast. Nauči me imanu i islamu. Neka postanem musliman pred tobom.“ Resul alejhisselam naučio ga je islamu. Postao je musliman. Ušao je u kuću i ispričao svojoj obitelji što se dogodilo. Svi su postali muslimani. Sve se to dogodilo bereketom lijepih naravi Resulullaha.

Svaki musliman treba uzeti za uzor ova stanja Resulullaha. Svakom je muslimanu potrebno okititi se ahlakom Allaha dželle-šanuhu. Jer Resulullah je rekao: „Okitite se ahlakom Allaha dželle-šanuhu!“ Na primjer, jedno od svojstava Allaha dželle-šanuhu jest „Settar“, to jest Onaj koji pokriva grijehe.

I musliman treba pokrivati mane i nedostatke svog brata u vjeri. Allah dželle-šanuhu oprašta grijehe Svojim robovima. Zato i muslimani trebaju jedni drugima opraštati propuste i mane. Allah dželle-šanuhu je Kerim i Rahim, to jest Njegova su dobrota i darežljivost obilne i Njegovo je milosrđe veliko. Musliman treba biti darežljiv i milosrdan. Takav je i sav lijepi ahlak.

„Da! Znam da biste vi sve učinili. Ali ne želim sjediti odvojen od onih koji rade. Allah dželle-šanuhu ne voli onoga tko sjedi odvojen od svojih drugova“ Hadisi šerif

Lijepe naravi (ahlak) Resula alejhisselam vrlo su brojne. Svaki musliman treba ih naučiti i okititi se takvim ahlakom. Tako će mu biti suđeno da se i na ovom i na onom svijetu spasi od nevolja i teškoća i da dosegne šefa’at tog Predvodnika oba svijeta.