HILJE-I SEADET

Izgled Habib-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) naziva se „Hilje-i seadet“. Islamski alimi jasno su, s predajama i dokazima, opisali sve vidljive udove Muhammeda alejhisselam, njegov lik, osobine, lijepe naravi i cijeli njegov život, sve do najsitnijih pojedinosti. Ti su podaci sakupljeni iz hadisi šerifa, koji su riječi samog Poslanika, i iz predaja koje su prenijeli njegovi ashabi. Djela koja ih sadrže nazivaju se knjigama sire. Među tisućama knjiga sire najpoznatije knjige koje opisuju hilje-i seadet Poslanika jesu „Eš-Šemailur-Resul“ imama Tirmizija, „Šifa-i šerif“ Kadi Ijada, „Delailun-nubuvve“ imama Bejhekija i Ebu Nuajma Isfahanija te djelo hazreti imama Kastalanija „Mevahib-i ledunnijje“. U hadisi šerifima i u predajama ashaba kiram hilje-i seadet našeg voljenog Poslanika opisuje se ovako: „Mubarek lice Ponosa svemira, svi njegovi časni udovi i njegov mubarek glas bili su ljepši od lica, udova i glasova svih ljudi.

Mubarek lice bilo mu je malo okruglo, a kada bi bio raspoložen, sjalo bi poput mjeseca.1 Kad bi se obradovao, to se vidjelo po njegovu mubarek čelu.

Resulullah je noću vidio kao što je vidio danju. Vidio je one iza sebe kao što je vidio one ispred sebe. Kada bi htio pogledati u stranu ili unatrag, okrenuo bi se cijelim tijelom. Više je gledao u zemlju nego u nebo. Mubarek oči bile su mu krupne, a trepavice duge. U mubarek očima imao je malo crvenila, zjenice su mu bile vrlo crne, a noću bi stavljao surmu. Čelo Ponosa svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) bilo je otvoreno.

Mubarek obrve bile su mu tanke, a razmak među obrvama otvoren. Žila između obrva nabrekla bi kad bi se rasrdio. Mubarek nos bio mu je vrlo lijep, a u sredini malo uzdignut. Mubarek glava bila mu je krupna. Mubarek usta nisu mu bila mala. Mubarek zubi bili su mu bijeli, a prednji zubi malo razmaknuti. Kad bi govorio, kao da je između njegovih zuba izlazio nur. Među robovima Allaha dželle-šanuhu nije viđen nitko rječitiji i slađeg govora od njega.

Kad Ponos svijeta navrši četrdeset ljeta,
kruna poslanstva stavi mu se na glavu.
Čas po čas čuo se glas: „O Emine,
Ja sam te učinio milošću svjetovima.“

„Svakog biskupa svake crkve pokraj koje sam prošao pitao sam za osobine i hilje (lik) Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) i sve sam ih, jednu po jednu, sačuvao u pamćenju. Kada sam se vratio u Medinu, sve sam ih ispričao Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem). To mu se svidjelo“ Mugira ibn Šuba (radijallahu anhu)

Kur’ani kerim siđe, ajet po ajet, s jasnim dokazima,
mnoge mudžize raznih vrsta pokazaše se.
Iako je taj čisti čovjek sav bio nur,
u svakom njegovu udu mudžiza je bila.
Najprije: sjena njegova mubarek tijela
nikada na zemlju nije padala.
Od glave do pete tijelo mu je bilo nur,
a jasno je da nur sjene nema.
Uz to, nad njegovom mubarek glavom
uvijek bi bio oblak koji mu hlad pravi.
Kud god bi pošao, i oblak bi išao s njim,
uvijek bi stajao nad njegovom glavom.
Kakva je mudžiza bila u njegovim mubarek očima,
i to ću vam reći.
Kao što je jasno vidio ono što je pred njim,
tako je vidio i ono što je iza njega.
Čujte i o njegovu mubarek nosu,
pogledajte kakva je u njemu mudžiza.
Kad bi Džebrail Emin silazio s vahjem,
u času kad bi se Džebrail od neba odvojio,
Poslanik bi osjetio njegov miris
i znao bi da silazi s vahjem.
Kad bi taj mjesečeva lica pomaknuo usne,
na nebu bi se pomaknuo i sunčev krug.

Njegove su se mubarek riječi vrlo lako razumjele, osvajale su srca i privlačile duše. Kad bi govorio, riječi su se nizale poput bisera. Da je netko htio brojati njegove riječi, mogao ih je izbrojiti. Ponekad bi, da bi se dobro razumjelo, ono što je rekao ponovio tri puta. (U džennetu će se govoriti onako kako je govorio Muhammed alejhisselam.) Njegov je mubarek glas dopirao do mjesta do kojeg ničiji glas nije mogao doprijeti. Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) bio je vedra lica. Smiješio se blagim osmijehom, i tada su mu se vidjeli mubarek prednji zubi.

Kad bi se nasmiješio, njegov bi se nur odbijao od zidova. I plač mu je bio tih kao i smijeh. Nije se smijao grohotom niti je glasno plakao, ali kad bi se ražalostio, iz mubarek očiju tekle su mu suze i iz mubarek grudi čuo bi se jecaj. Plakao je kad bi razmišljao o grijesima svog ummeta, iz straha od Allaha dželle-šanuhu, kad bi slušao Kur’ani kerim, a ponekad i dok je klanjao namaz. Mubarek prsti Ponosa svijeta bili su krupni, a mubarek ruke mesnate. Mubarek dlanovi bili su široki. Miris cijelog njegova tijela bio je ljepši od mošusa. Mubarek tijelo bilo mu je i meko i snažno. Enes ibn Malik kaže: „Služio sam Resulullaha deset godina. Njegove mubarek ruke bile su mekše od svile.“

Njegova mubarek koža mirisala je ljepše od mošusa i cvijeća. Mubarek ruke, noge i prsti bili su mu dugi. Prsti na mubarek nogama bili su krupni, a tabani nisu bili mnogo udubljeni i bili su meki. Mubarek trbuh bio je širok i u ravnini s grudima. Kosti ramena bile su krupne, a mubarek grudi široke. Časno srce Resulullaha bilo je mjesto u koje gleda božanski pogled. Resul-i ekrem nije bio ni previsok ni nizak. Kad bi pokraj njega stao netko visok, Resul-i ekrem izgledao bi viši od njega. Kad bi sjedio, njegovo mubarek rame bilo bi iznad ramena svih koji su sjedili.

Mubarek kosa i brada nisu mu bile ni previše kovrčave ni sasvim ravne, nego po prirodi valovite. Mubarek kosa bila mu je duga; u početku je kosu puštao na čelo, a kasnije ju je počeo razdjeljivati na dvije strane. Ponekad bi mubarek kosu pustio da raste, a ponekad bi je skratio. Kosu i bradu nije bojio. Kada je preselio na ahiret, bijelih vlasi u kosi i bradi imao je manje od dvadeset. Mubarek brkove je skraćivao. Duljina i oblik brkova bili su kao u njegovih mubarek obrva. Imao je svoje posebne brijače.

Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije se odvajao od misvaka i češlja. Kad bi češljao mubarek kosu i bradu, gledao bi se u ogledalo. Ponos svemira hodao je brzo, gledajući pred sebe, a po njegovu lijepom mirisu znalo se da je negdje prošao. Resulullah je bio Arap. To jest, lice mu je bilo bijelo, s primjesom rumenila, a bio je vrlo lijep, nuran i mio.“ Tko za Poslanika kaže da je bio crn, postaje kafir. Riječ „arab“ u rječniku znači „lijep“. Na primjer, „lisanul-arab“ znači „lijep jezik“. A u stručnom smislu, to jest u zemljopisu, Arap je čovjek koji je rođen i odrastao na poluotoku koji se zove Arabija, koji je odrastao uz tamošnje podneblje, zrak, vodu i hranu i koji je od njihove krvi. Kao što se oni koji potječu od turske krvi u Anadoliji nazivaju Turcima, oni koji su rođeni i odrasli u Bugarskoj Bugarima, a oni u Njemačkoj Nijemcima, tako je i Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) Arap zato što je rođen na Arapskom poluotoku. Arapi su bijeli ili pšenične puti. Osobito je loza našeg Poslanika bila bijela i vrlo lijepa. Jer je i njegov predak Ibrahim alejhisselam bio bijela lica i bio je sin bijelog vjernika po imenu Taruh, iz stanovništva grada Basre. Kafir Azer nije bio otac Ibrahima alejhisselam, nego njegov stric i očuh.

„Služio sam Resulullaha deset godina. Njegove mubarek ruke bile su mekše od svile. Njegova mubarek koža mirisala je ljepše od mošusa i cvijeća“ Enes ibn Malik (radijallahu anhu)

Ljepota Abdullaha, oca našeg voljenog Poslanika, pročula se sve do Egipta, i zbog nura na njegovu čelu blizu dvije stotine djevojaka došlo je u Mekku kako bi se udale za njega. Ali nur Muhammeda alejhisselam bio je suđen Amini. I njegov stric Abbas i Abbasov sin Abdullah bili su bijeli. I potomstvo našeg Poslanika do Sudnjeg dana lijepo je i bijelo. I ashabi Resulullaha bili su bijeli i lijepi. Osman (radijallahu anhu) bio je bijel i plav. Dihja Kelbi, izaslanik kojeg je Resulullah poslao na dvor bizantskog cara Heraklija, bio je vrlo lijep, i kada bi išao ulicama, bizantske djevojke izlazile su na ulice vidjeti njegovo lice. Džebrail alejhisselam često je dolazio u liku Dihje (radijallahu anhu). Starosjedioci Egipta, Šama (Sirije), Afrike, Sicilije i Španjolske nisu Arapi. Ali budući da su Arapi, kako bi širili islam po svijetu, izašli s Arapskog poluotoka i došli u te krajeve, danas ih ima i ondje. Tako ih ima i u Anadoliji, u Indiji i u drugim zemljama. Ali danas ne bi bilo ispravno stanovništvo ijedne od tih zemalja nazivati Arapima.

Stanovnici Egipta su tamnoputi. Stanovnici Abesinije su crni; njih zovu Habeši. Stanovnike Zanzibara zovu Zendžije; i oni su crni. Voljeti i poštovati rođake i unuke našeg Poslanika jest ibadet. Njih voli svaki musliman. Crni felasi, Habeši i Zendžije koji su kao gosti dolazili u Anadoliju predstavljali su se kao Arapi kako bi im se ukazivali poštovanje i pažnja, a čisti muslimani Anadolije povjerovali su njihovim riječima i zavoljeli ih. Jer u toj ljubavi nema razlike između crnog i bijelog. Crni musliman višestruko je uzvišeniji, vrjedniji i miliji od bijelog kafira. To što je čovjek crn ne umanjuje čast imana. Hazreti Bilal Habeši i Usama, kojeg je Resulullah mnogo volio, bili su crni. Kafiri Ebu Leheb i Ebu Džehl, čija su zlodjela i niskost svima poznati, bili su bijeli. Allah dželle-šanuhu ne cijeni boju čovjekove kože, nego snagu njegova imana i njegovu takvu (bogobojaznost). Ali to što su se crnci predstavljali kao Arapi poslužilo je neprijateljima islama, Židovima. S jedne strane, crne su ljude prikazivali kao niže i odbojne. Koristili su ih kao robove.

S druge strane, dozivajući crne mačke i pse riječima „Arap, Arap“ i nazivajući Arapima crne slike i karikature koje su objavljivali u novinama i časopisima, trudili su se mladima predstaviti Arapa kao crnca i tako muslimansku djecu udaljiti od našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem).

Sve lijepe naravi bile su sabrane u našem voljenom Poslaniku. Njegove lijepe naravi bile su dar Allaha dželle-šanuhu (vehbi), a ne nešto što je stekao trudom (kesbi). Nikada nije prokleo nijednog muslimana spominjući mu ime i nikada svojom mubarek rukom nikoga nije udario. Svetio se radi Allaha, a radi sebe nikada se ni od koga nije svetio. Prema rođacima, ashabima i slugama ponašao se lijepo i skromno. Kod kuće je bio vrlo blag i vedra lica. Posjećivao je bolesnike i prisustvovao dženazama. Pomagao je ashabima u njihovim poslovima i uzimao njihovu djecu u naručje. Ali njegovo srce nije bilo zaokupljeno time. Njegov je mubarek duh bio u svijetu meleka. Onoga tko bi iznenada ugledao Resulullaha obuzeo bi strah. Da se on sam nije ponašao blago, nitko zbog stanja poslanstva ne bi mogao sjediti pokraj njega niti bi imao snage slušati njegove riječi. A on sam iz stida (haja) nikome nije gledao u lice svojim mubarek očima.

Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) bio je najdarežljiviji među ljudima. Nitko nikada nije vidio da je rekao „nema“ kad bi ga netko nešto zamolio. Ako bi tražena stvar postojala, dao bi je, a ako ne, šutio bi.

Činio je toliko dobročinstava i dijelio toliko darova da ni bizantski carevi, ni iranski šahovi, ni bilo koji drugi vladar nisu mogli davati koliko on. Ali on sam volio je živjeti u oskudici; živio je takvim životom da mu ni jelo ni piće nisu padali na pamet. Nikada nije govorio: „Donesite jelo da jedemo“ ili „Skuhajte to i to jelo.“ Ako bi mu donijeli jelo, jeo bi, a koje god voće da su mu dali, primio bi ga. Ponekad bi mjesecima jeo malo i volio je glad. Ponekad bi jeo i mnogo. Poslije jela nije pio vodu. Vodu je pio sjedeći.2 Kad bi jeo s drugima, posljednji bi prestajao jesti.3 Primao je svačiji dar. Onomu tko bi mu donio dar uzvraćao bi višestruko.

Običaj mu je bio nositi različitu odjeću. Kad bi dolazili izaslanici stranih država, uljepšao bi se, obukao skupocjenu i lijepu odjeću i pokazivao svoje lijepo lice. Nosio je srebrni prsten s kamenom od ahata (akik) i služio se njime kao pečatom. Na prstenu je pisalo „Muhammedun Resulullah“. Postelja mu je bila od kože, napunjena vlaknima datulje palme. Ponekad bi spavao na toj postelji, ponekad na koži prostrtoj po zemlji, a ponekad na hasuri ili na goloj zemlji. Spavao je na desnom boku, stavljajući mubarek dlan pod desni obraz.4 Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije primao zekatski imetak, nije jeo sirov luk, češnjak i slične stvari i nije govorio poeziju. Mubarek oči Poslanika spavale su, ali njegovo časno srce nije spavalo. Legao bi gladan, a ustajao sit. Nikada nije zijevao. Njegovo mubarek tijelo bilo je nurano i njegova sjena nije padala na zemlju. Na njegovu odjeću nije slijetala muha, a komarci i drugi kukci nisu pili njegovu mubarek krv.

Budući da je Allah dželle-šanuhu objavio da je on Resulullah, šejtani se više nisu mogli penjati na nebesa i donositi vijesti, a ni kahini više nisu mogli proricati. Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) i sada je živ životom koji mi ne poznajemo. Njegovo časno tijelo nikada ne trune. U njegovu kaburu stoji jedan melek i javlja mu časne salavate koje donosi njegov ummet. Prostor između njegova minbera i časnog kabura naziva se Ravda-i mutahhara. To je mjesto jedan od džennetskih vrtova. Posjetiti njegov časni kabur najveći je od svih vidova pokornosti i najvrjedniji od svih ibadeta. Velikani ashaba kiram ovako su opisali ljepotu Poslanika. Ebu Hurejre je rekao: „Nisam vidio čovjeka ljepšeg od Resulullaha. Kao da je sunce svim svojim sjajem sjalo na njegovu licu. Kad bi se nasmiješio, zubi su mu obasjavali zidove.“

„U mom ummetu najviše me vole oni koji će doći poslije mene i koji bi žrtvovali svoju obitelj i imetak samo da me vide“ Hadisi šerif

Ibn Ebu Hala je rekao: „Mubarek lice Poslanika sjalo je poput punog mjeseca četrnaeste noći.“ Hazreti Alija je rekao: „Onoga tko bi ga iznenada ugledao obuzeo bi strah od njegove veličanstvenosti. A onaj tko bi s njim sjedio i upoznao ga, odmah bi mu se srcem približio i zavolio ga.“

Džabir ibn Semura je rekao: „Resulullah mi je svojom mubarek rukom prešao preko lica. Osjetio sam u njegovoj ruci lijep miris i svježinu, kao da je upravo izvađena iz torbe attara, to jest prodavača mirisa. Kad bi Resulullah, rukujući se, dotaknuo nečiju ruku, taj lijepi miris ne bi nestao s ruke tog čovjeka cijeli dan.“5

Naša majka hazreti Aiša rekla je: „Kad bi Resulullah pomilovao neko dijete po glavi, to bi se dijete među ostalom djecom odmah prepoznalo po lijepom mirisu.“6

Jednom je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) spavao u svojoj kući. Došla je Ummu Sulejm, majka Enesa ibn Malika. Dok je spavao, na mubarek licu Resulullaha pojavile su se kapi znoja. Ummu Sulejm počela je skupljati mubarek znoj Poslanika. Kad se Poslanik probudio i upitao za razlog, Ummu Sulejm, koja mu je bila tetka po mlijeku, rekla je: „Dodajemo ga našim mirisima. Vaš je znoj najljepši i najmirisniji od svih mirisa.“7

Ebu Hurejre je rekao: „Nisam vidio nikoga tko hoda brže od Resulullaha. Kao da se zemlja pred njim savijala. Kad bismo išli s njim, ulagali bismo svu svoju snagu i naprezali se.“

Poslanik je govorio iznimno lijepo. Na najsavršeniji način znao je odakle treba početi govor i gdje ga završiti. Njegove riječi bile su jasne po izgovoru, krajnje rječite i djelotvorne. U njegovim se riječima uvijek pokazivala ispravnost značenja. Budući da mu je moć izražavanja bila iznimno velika, dok je govorio nikada se nije zamarao niti mučio.