POHOD NA TEBUK
Tebuk je poznato mjesto između Medine-i munevvere i grada Damaska. Neki su rekli da je to ime jednog izvora. Budući da je ovaj pohod bio posljednji pohod Poslanika, nazvali su ga „pohod na Tebuk“. Naziva se i „Fadiha“, jer su se u tom pohodu munafici osramotili. Naziva se i „Džejšul-usre“. U tom su pohodu muslimani podnijeli velike muke. Osim toga, put je bio dalek, a vrijeme vrlo vruće. Neprijateljskih vojnika bilo je mnogo i bili su jaki. Bilo je vrijeme gladi. Po deset ljudi jahalo je, na smjenu, jednu devu. Većina vojnika mjesec dana nije jela ništa osim datulja. Katkad su jeli prženi ječam. Katkad ni njega nisu mogli naći. Na pohod na Tebuk krenulo se devete godine po hidžri, u mjesecu redžepu, u četvrtak.
Te devete godine, kada se islam brzo širio Arapskim poluotokom, arapski kršćani pisali su bizantskom caru Herakliju, koji je zavidio „Islamskoj državi“ i htio spriječiti njezin rast. Napisali su: „Onaj čovjek koji se pojavio tvrdeći da je poslanik umro je. Muslimani su sada u gladi i oskudici. Ako ih hoćeš obratiti na svoju vjeru, sada je pravo vrijeme.“ Nakon toga pisma Heraklije je poslao vojsku od četrdeset tisuća ljudi pod zapovjedništvom Kubada da se bori s muslimanima. Kada je to čuo, Ponos svemira okupio je svoje ashabe i naredio im da se spreme za borbu. Budući da je te godine bila suša, ashabi su bili u velikoj materijalnoj oskudici. Samo je stanje onih koji su se bavili trgovinom bilo nešto bolje. Islamskih vojnika bilo je vrlo mnogo. Hrane i ratne opreme bilo je malo. Predstojale su muke. Poslanik je poželio da ashabi svojim imetkom pomognu opremanje vojnika koji će sudjelovati u borbi. Ta želja Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) pokrenula je ashabe. Svatko je donosio što god je imao i nastojao se imetkom i životom spremiti za džihad.
Hazreti Ebu Bekr, Poslanikov drug iz špilje, donio je sav svoj imetak. Kada ga je Resul-i ekrem upitao: „Što si ostavio svojoj obitelji, o Ebu Bekre?“, on je odgovorio: „Ostavio sam Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula.“ Hazreti Omer donio je kao pomoć polovinu svog imetka. Poslanik je i njega upitao: „Što si ostavio svojoj obitelji, o Omere?“ On je odgovorio: „Ostavio sam koliko sam donio.“ Poslanik je rekao: „Razlika među vama dvojicom ista je kao razlika među vašim riječima.“ Na to je hazreti Omer odao priznanje hazreti Ebu Bekru riječima: „Neka su ti žrtva i majka i otac, o Ebu Bekre! U svakom natjecanju na putu dobra ti me pretječeš. Sada sam dobro shvatio da te ni u čemu neću moći prestići.“1 Ashabi kiram nastojali su pomoći koliko su mogli. Ali munafici su im se rugali govoreći: „Vi dajete da biste se pokazali.“ Poslanik je rekao: „Tko danas da sadaku, njegova će sadaka na Sudnjem danu kod Allaha dželle-šanuhu svjedočiti u njegovu korist.“ Nakon tih mubarek riječi Poslanika vjernici su počeli pomagati još više. Hazreti Osman ibn Affan opremio je polovinu vojske.2 Osman Zinnurejn (radijallahu anhu) dao je toj vojsci devetsto pedeset deva s njihovom opremom i pedeset konja, snosio je troškove opreme njihovih jahača, a poslao je još i deset tisuća dinara, odnosno sedamsto rukja zlata.3 Tako je među muslimanima najviše pomogao. Hazreti Osman podmirio je potrebe vojske tako potpuno da nije zaboravio ni veliku iglu kojom bi se krpili mjehovi za vodu. Nakon te njegove pomoći Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „Od danas pa nadalje Osmanu se grijeh neće zapisivati.“4 A jedan od ashaba čije je materijalno stanje bilo vrlo loše, da bi stekao sevab pomaganja džihadu, te je noći do jutra vukao vodu u jednom nasadu datulja, donio Poslaniku datulje koje je zaradio i rekao: „Ja Resulallah! Da bih stekao zadovoljstvo svoga Gospodara, donio sam ono što sam imao u ruci. Primite to.“
„O Omere! Razlika među vama dvojicom (tobom i Ebu Bekrom) ista je kao razlika među vašim riječima“ Hadisi šerif
Dok su muslimani muškarci pomagali koliko su mogli, i žene su na tom putu kako valja izvršavale dužnost koja je na njih padala. Kada su se spremali za pohod na Tebuk, muslimani su prolazili kroz vrlo teško vrijeme. Glad je bila tako žestoka da su mnogi od ashaba kiram, kojima ništa nije ostalo u rukama, dolazili pred Resulullaha i govorili: „Ja Resulallah! Ostali smo pješaci! Nemamo ni što jesti! Želimo da se u ovoj gazvi ne odvojimo od Vas i da steknemo sevab džihada.“ Naš voljeni Poslanik s tugom im je priopćavao da mu nije ostalo ništa na što bi ih posadio. Jednom su Salim ibn Umejr, Abdullah ibn Mugaffel, Ebu Lejla Mazini, Ulba ibn Zejd, Amr ibn Humam, Heremi ibn Abdullah i Irbad ibn Sarija došli pred našeg voljenog Poslanika s istom molbom. Kada im je Poslanik s velikom tugom rekao: „Ne nalazim ništa na što bih vas posadio“, oni su zaplakali od tuge što će ostati odvojeni od Poslanika i što ne mogu sudjelovati u džihadu. Na to je Allah dželle-šanuhu objavio ovaj ajeti kerim, u kojem je, po značenju, rečeno: „(O Moj Resule!) Kada su ti došli (da sudjeluju u džihadu), ti si im rekao: ‚Nemam ništa na što bih vas posadio.‘ Budući da nisu imali što na tom putu utrošiti (i zato što ne mogu sudjelovati u borbi), vratili su se suznih očiju, tužni. Na njima nema nikakve odgovornosti (grijeha).“5 Na kraju su i njih opremili za gazvu hazreti Abbas i hazreti Osman. Kada su pripreme bile završene, Poslanik je okupio vojsku u Senijjetul-Veda. Onih koji nisu sudjelovali u gazvi bilo je tako malo kao da ih nije ni bilo. Kada je okupio vojsku i odlučio krenuti, Resul-i ekrem ostavio je u Medini kao svog zamjenika Muhammeda ibn Meslemu.6 Pred polazak na pohod Poslanik je rekao: „Ponesite sa sobom više obuće. Dok god imate pričuvnu obuću, nećete trpjeti muke.“
Kada je vojska krenula, prvak munafika Abdullah ibn Ubejj izgovorio je neutemeljene riječi da bi uplašio muslimane. Čak je govorio: „Kunem se, kao da njega i njegove ashabe već vidim povezane užetima, dvojicu po dvojicu…“ Ali ashabi kiram nimalo se nisu obazirali na te riječi, a njihova želja da sudjeluju u džihadu rasla je iz dana u dan. Vidjevši to, munafici su pucali od bijesa. Kada je trebalo krenuti iz Senijjetul-Veda na Tebuk, Resulullah je dao razviti barjake vojske (zastave i stjegove). Veliki barjak dao je hazreti Ebu Bekru, a jedan barjak hazreti Zubejru ibn Avvamu. Barjak plemena Evs dao je Usejdu ibn Hudajru, a barjak plemena Hazredž Ebu Dudžani.7 Broj ashaba kiram pod zapovjedništvom Poslanika bio je trideset tisuća, od toga deset tisuća konjanika. Za zapovjednika desnog krila određen je hazreti Talha ibn Ubejdullah, a lijevog hazreti Abdurrahman ibn Avf.8 Slavni ashabi krenuli su po vrlo velikoj vrućini, pod zapovjedništvom svoga Poslanika. Budući da im je na čelu bio habib Allaha dželle-šanuhu, ni to što nisu imali hrane i pića nije ih moglo odvratiti s puta, niti su ih mogli uplašiti daljina puta i mnoštvo neprijateljskih vojnika. S takvim su vođom mogli poći bilo kamo. Naš voljeni Poslanik i junački ashabi na svakom bi se konaku neko vrijeme odmorili, pa bi opet nastavili put. Njihov osmi konak bio je Hidžr, gdje je uništen narod Saliha alejhisselam. Budući da nisu poslušali zapovijed svog poslanika, Allah dželle-šanuhu uništio ih je jednom snažnom sajhom, to jest krikom. Sultan svemira rekao je svojim ashabima: „Ove će noći puhati jaka oluja iz suprotnog smjera. Neka nitko ne ustaje ako uz njega nema druga. Neka svatko sveže koljeno svoje deve. Ovo je mjesto na koje je spuštena kazna. Neka nitko ne pije ovu vodu i neka njome ne uzima abdest!…“ Svi su poslušali tu zapovijed. Jaka oluja koja se noću digla počela je prevrtati sve naokolo. Jedan čovjek koji nije svezao svoju devu ustao je sam da je traži, pa ga je oluja zahvatila i bacila u podnožje brda Tajj. Jedan drugi morao je hitno obaviti nuždu. Na mjestu na koje je zbog toga otišao obolio je od bolesti zvane hunnak (hripavac). Dovom Poslanika ponovno je ozdravio.
Tog jutra u posudama za vodu nije ostalo ni kapi vode. Svi su bili na umoru od žeđi. Munafici su to smatrali zgodnom prilikom i pokušali izazvati smutnju govoreći: „Da je Muhammed zaista poslanik, uputio bi dovu i dao da padne kiša.“
Kada je stanje izloženo Predvodniku svjetova, podigao je svoje mubarek ruke i preklinjao Allaha dželle-šanuhu da podari kišu. Usred vrelog i vedrog vremena odmah su se pojavili kišni oblaci. Počela je jaka kiša. Svatko je napunio svoje posude, uzeo abdest i napojio životinje. Kada je kiša prestala i oblaci se razišli, vidjelo se da je kiša pala samo na vojsku.
„Tko danas da sadaku, njegova će sadaka na Sudnjem danu kod Allaha dželle-šanuhu svjedočiti u njegovu korist“ Hadisi šerif
Pohod na Tebuk
Naš voljeni Poslanik i ashabi donijeli su tekbir. Uputili su hvalu Allahu dželle-šanuhu. A munaficima su rekli: „Sada vam više nije ostao nikakav izgovor. Povjerujte u Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula i budite dobri muslimani!…“ Ali bestidni munafici odgovorili su: „Pa što je bilo?… Jedan je oblak, prolazeći, pustio kišu i otišao!…“ I glad je došla do krajnje granice: spali su na to da dvojica dijele jednu datulju. Usprkos žestokoj vrućini, gladi i žeđi koju su trpjeli, približili su se Tebuku. Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „Inšallah, sutra ćete u vrijeme duhe (prijepodne) stići do izvora Tebuk. Dok ja ne dođem, ne pružajte ruku prema toj vodi.“ Sutradan su stigli onamo. Vode u izvoru bilo je prilično malo. Naš voljeni Poslanik dao je da se malo te vode ulije u jednu posudu, stavio u nju svoju mubarek ruku i uputio dovu. Zatim su vodu izlili natrag u izvor. Voda je u tren oka nabujala i umnožila se. Iako je iz nje pila islamska vojska od trideset tisuća ljudi, nimalo se nije smanjila. Kasnije se tom vodom, koja je bila mudžiza Ponosa svemira, natopila sva okolina. Taj je kraj postao posve zelena ravnica i prelijevao se od bereketa. Kada je Resul-i ekrem sa svojim slavnim ashabima stigao u Tebuk, pred sobom nisu zatekli bizantske vojske sastavljene od Bizantinaca i od pokrštenih arapskih plemena kao što su Amila, Lahm i Džuzam. Kod Mute je bizantska vojska od stotinu tisuća ljudi bila poražena od tri tisuće mudžahida. A sada je protiv njih stajalo trideset tisuća mudžahida, a zapovjednik im je bio Predvodnik svemira. Kada su Bizantinci čuli da naš voljeni Poslanik dolazi okupivši svoje junačke ashabe, svaki je od njih tražio kamo pobjeći.
Resulullah se posavjetovao sa svojim ashabima i nije išao dalje od Tebuka. U to su vrijeme neka plemena i države koje su bile u tom kraju čule da je stigla islamska vojska. Od straha su Poslaniku poslali svoja izaslanstva i zatražili aman uz obvezu da plaćaju džizju. Poslanik im je ukazao milost i prihvatio njihove prijedloge; sa svakim od njih posebno su zapisane odredbe ugovora i rečeno im je da su sigurni.
Server-i kainat (alejhi efdalus-salavat) čekao je neprijatelja blizu dvadeset dana. U Tebuku je s ashabima kiram vodio mnoge razgovore (sohbete) i prao im srca u moru nura. Iz svog mubarek srca izlijevao je u njihova srca fejz i berekete koji su iz njega kuljali. U jednom od svojih sohbeta, kojima nema ravnih, rekao je: „Da vam kažem tko je najbolji i najčasniji među ljudima?“ Ashabi kiram rekli su: „Recite, ja Resulallah!“
Na to je rekao: „Najbolji je među ljudima onaj tko do posljednjeg daha radi na Allahovu putu, na leđima svoga konja ili svoje deve, ili na svojim dvjema nogama. A najgori je među ljudima obijesni čovjek koji čita Knjigu Allaha dželle-šanuhu, a od nje nema nikakve koristi.“
A jednom čovjeku koji ga je pitao o šehidstvu rekao je: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje postojanje, šehidi će na Sudnjem danu doći s mačevima obješenim o vrat. Sjedit će na minberima od nura.“9
U ovoj su gazvi viđene mnoge mudžize Poslanika. Tako, kada su se spremali vratiti iz Tebuka u Medinu, ashabi, koji od gladi više nisu mogli izdržati, izložili su Poslaniku svoje stanje. Resulullah je dao da se njihova preostala hrana skupi na jednu kožnu prostirku. Jedva je napunila jedan mali lonac. Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) obnovio je abdest i klanjao dva rekata namaza. Podigavši mubarek ruke, uputio je dovu da hrana bude bereketna. Zatim je naredio ashabima da donesu svoje posude. U velikoj vojsci napunjene su sve posude, tako da nijedna nije ostala prazna. Osim toga, iako su svi mudžahidi jeli dok se nisu zasitili, vidjelo se da se hrana na prostirci nimalo nije smanjila.
„Inšallah, sutra ćete u vrijeme duhe (prijepodne) stići do izvora Tebuk. Dok ja ne dođem, ne pružajte ruku prema toj vodi“ Hadisi šerif
Serija Halida ibn Velida na Dumetul-Džendel
Hazreti Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) poslao je, dok je bio u Tebuku, Halida ibn Velida (radijallahu anhu) na Dumetul-Džendel. Tamošnji vladar Ekidir ibn Abdulmelik bio je kršćanin. Islamska vojska približila se okolici tvrđave i postavila zasjedu. Tada je Ekidir, čuvši da je pred vrata tvrđave došao jedan divlji bik, uzjahao konja da ga ulovi i krenuo za njim. Dok su Ekidir, njegov brat Hassan i njihova družina bili u lovu, mudžahidi su ih opkolili. Kada je Hassan posegnuo za mačem, ubijen je. Ekidir je zarobljen. Ostali su pobjegli i sklonili se u tvrđavu. Hazreti Halid rekao je Ekidiru: „Dat ću ti aman i odvest ću te pred Resulullaha. Ali pod ovim uvjetom: ući ćeš u tvrđavu i predat ćeš dvije tisuće deva, osamsto konja, osamsto štitova i četiristo kopalja. Vladarstvo će i dalje ostati tebi.“ Ekidir je pristao. Ušavši u tvrđavu, uzeli su plijen i došli u Medinu. Ekidir i njegov brat Hasar, primljeni pred Poslanika, povjerovali su i postali muslimani.
Zamka
Mudžahidi su napustili Tebuk i krenuli putem prema Medini. Munafici su se međusobno dogovorili postaviti zamku našem voljenom Poslaniku i ubiti ga. Jedne su noći postavili zasjedu u jednom uskom tjesnacu na putu kojim je išla islamska vojska i počeli čekati. Devu Poslanika za povodac je vodio hazreti Ammar ibn Jasir, a za njom je išao hazreti Huzejfa ibn Jeman. Džebrail alejhisselam javio je da su se munafici dogovorili i skovali urotu. Kada se Poslanik približio tjesnacu, rekao je vojsci: „Vi idite kroz dolinu; tuda vam je i lakše i šire.“ Dok je on sam išao prema uskom tjesnacu, vojska se uputila kroz dolinu. Kada se Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) približio tjesnacu, ta skupina munafika, maskiranih lica, prešla je u napad. Hazreti Huzejfa povikao je: „O neprijatelji Allaha dželle-šanuhu!“ i počeo štapom koji je držao u ruci udarati munafike i njihove životinje. Uplašeni od te vike i galame, dvanaest munafika odmah se izmiješalo s vojnicima. Resulullah je priopćio njihova imena hazreti Huzejfi i naložio mu da ih ne govori drugima.
Čuvši za taj događaj, hazreti Usejd ibn Hudajr došao je pred Poslanika i mnogo ga preklinjao: „Neka ti je žrtva moj život, ja Resulallah! Reci mi tko su, pa da ti donesem njihove glave!“ Ali Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije dopustio.10
Mesdžid-i Dirar
Napokon su se naš voljeni Poslanik i njegovi junački ashabi, utjeravši Bizantincima strah u kosti i slomivši njihov otpor, približili svijetloj Medini. Sultan svemira naredio je ashabima da se odmore na mjestu zvanom Zi Evan, vrlo blizu Medine. Dok su se ashabi odmarali, nekoliko je munafika došlo našem voljenom Poslaniku i zamolilo ga da posjeti Mesdžid-i Dirar. Mesdžid-i Dirar nalazio se u Kubi. Podigli su ga munafici nasuprot prvom mesdžidu koji je Resulullah, prilikom hidžre u Medinu, dao sagraditi u Kubi. Kada je naš voljeni Poslanik sa svojim ashabima išao na Tebuk, munafici su došli pred njega i pozvali ga riječima: „Ja Resulallah! Podigli smo novi mesdžid, hoćete li nas posjetiti i predvoditi nam namaz?“ Ali Predvodnik svjetova, koji je bio na pohodu, rekao je da će, ako bude suđeno, svratiti na povratku iz Tebuka.
Cilj munafika bio je podijeliti džemat muslimana, iskoristiti ga za svoje namjere i, izazivajući smutnju, zavaditi muslimane jedne s drugima. Čak su htjeli pozvati bizantske vojske u Medinu i pomoći im oružjem koje su smjestili u taj mesdžid. Ako bi Poslanik u njemu klanjao namaz, stekao bi se dojam da je Mesdžid-i Dirar sveto mjesto. Tako bi se muslimani međusobno natjecali da u njemu klanjaju namaz i tako bi, ništa ne sluteći, upali u mrežu munafika!… Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) prihvatio je taj poziv munafika i odlučio otići. Allah dželle-šanuhu objavio je sto sedmi i sto osmi ajeti kerim sure Tevba i priopćio pravu istinu o toj stvari. Na to je Predvodnik svjetova rekao Maliku ibn Duhšumu i Asimu ibn Adiju: „Uđite u onaj mesdžid, čiji su ljudi zulumćari. Porušite ga, spalite ga!“ Oni su otišli između akšama i jacije i zapalili zgradu. Zatim su je porušili i sravnili sa zemljom. Od munafika se nije čuo ni glas.11 Čuvši da dolaze Poslanik i njegovi slavni ashabi, Medinjani su se odmah okupili i s velikim uzbuđenjem izašli da ih dočekaju…
Smrt Abdullaha ibn Ubejja
Dva mjeseca nakon povratka našeg voljenog Poslanika iz pohoda na Tebuk, u mjesecu ševalu, umro je prvak munafika Abdullah ibn Ubejj. Nakon toga jedinstvo munafika se raspalo i oni su se razišli.12 Tako su u Arabiji skrhane glave ne samo munafika nego i mušrika i Židova, a ugašena su njihova nastojanja da se suprotstave islamu i da ga spriječe.
Drugi događaji devete godine po hidžri
Kada je Resulullah došao u Tebuk, najprije su vladari Ejle, a zatim Džerbe došli i platili harač. Resulullah je dao napisati ugovor i predao im ga u ruke. U toj je gazvi poslao pismo Herakliju i ponovno ga pozvao u islam. Ali hidajet mu nije bio suđen.
„Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje postojanje, šehidi će na Sudnjem danu doći s mačevima obješenim o vrat. Sjedit će na minberima od nura“ Hadisi šerif
Te je godine preselila na ahiret Resulullahova kći Ummu Gulsum. Njezinu dženazu klanjao je sam Resulullah, a dok su je ukopavali, iz njegovih su mubarek očiju nad njezinim kaburom tekle suze.
Senetul-vufud (Godina izaslanstava)
Pošto se vratio iz pohoda na Tebuk, Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) poslao je izaslanike raznim državama i pozvao ih u islam. Stanovnici Omana i Bahreina počašćeni su time što su postali muslimani.
Islam se sada širio velikom brzinom. Okolnim plemenima i državama slani su učitelji da ih podučavaju osnovama vjere i namjesnici da njima upravljaju. Devete godine po hidžri u Medinu su nahrupila izaslanstva onih koji su postali muslimani. Izaslanstva koja su dolazila iz raznih plemena izjavljivala su da se pokoravaju Predvodniku svjetova i zadobivala sreću. Zbog mnoštva onih koji su dolazili ta je godina nazvana Senetul-vufud (Godina izaslanstava). Kad god bi došao neki izaslanik, Resulullah bi obukao dragocjenu odjeću. I ashabima bi rekao da obuku lijepu odjeću. One koji bi dolazili ugošćavao je na čistom i lijepom mjestu. Priredio bi im gozbu i ispraćao ih s mnogo darova. A oni bi se, zadovoljni, vraćali hvaleći ga i veličajući. Jedno od plemena koja su poslala izaslanike bilo je pleme Beni Murra. Poslali su trinaest ljudi kao izaslanike. Oni su javili da je njihovo pleme postalo muslimansko. Rekli su da u njihovoj zemlji nimalo nije padala kiša, da trava nije rasla i da trpe žestoku glad. Da bi se spasili od te nevolje, zamolili su Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) da uputi dovu. On je uputio dovu: „Gospodaru moj! Napoji ih kišom do mile volje.“ Kada su se izaslanici plemena Beni Murra vratili u svoju zemlju, vidjeli su da je njihov narod posve odahnuo. Jer onoga dana kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) za njih uputio dovu, ondje je pala obilna kiša. To se poklopilo točno s vremenom kada je dova upućena.
Deset ljudi iz plemena Beni Esed došlo je i, kao da čine uslugu, izjavilo da su postali muslimani. Rekli su: „Mi smo u godini gladi došli iz dalekog kraja. Prije nego što je na nas došla vojska, svojom smo voljom postali muslimani.“ O njima je objavljen sedamnaesti ajet sure Hudžurat. Muavija ibn Sevr ibn Ubada ibn Bikar, koji je bio na čelu izaslanstva Beni Bikara, imao je oko stotinu godina. S njim su bili njegov sin Bušejr, Medžma ibn Abdullah i Abdu Amr ibn Esam. Zamolio je Resulullaha da svojom mubarek rukom prijeđe preko tijela njegova sina i rekao: „Jer on mi je ukazivao veliko poštovanje i činio mnogo dobra.“ Resulullah je svojom mubarek rukom pomilovao Bušejra po licu i darovao im mnogo koza. Abdu Amru promijenio je ime u Abdurrahman. Izaslanstvo Beni Nedžiba brojalo je deset ljudi. Sa sobom su donijeli i zekat svog imetka i stoke. Resulullah se jako obradovao njihovu dolasku. Naredio je da ih smjeste u lijepo konačište. Izaslanik Nedžiba toliko je pitao o farzu i sunnetu da je Resulullahova ljubav prema njemu još više porasla. Ukazao mu je još veću počast i pažnju i postupao s njim drukčije nego s ostalim izaslanicima. Dao je pozvati i mladića koji je ostao uz prtljagu, pa je, kad je vidio da se on okrenuo od svega osim od Allaha dželle-šanuhu, i njemu uputio hajr-dovu. I njemu je, kao i ostalima, dao darove. Ta se družina, pošto je postigla što je željela, s radošću vratila svom plemenu. Jedna skupina iz Beni Kinane došla je i primila islam. Njihov prvak bio je Vasila ibn Eska. Kada je on došao, Resulullah se spremao za pohod na Tebuk. Vasila je dao bejat i vratio se svom plemenu. Njegov otac nije primio iman, a njegova sestra jest. Zatim je otišao u Medinu i krenuo za vojskom koja je išla na Tebuk. Stigao je Resulullaha. Poslan je s Halidom u borbu protiv Ekidira. U njegov je dio palo mnogo deva.
Iz Beni Saide došao je Damam ibn Sa’leba. Došao je pred Resulullaha i mnogo ga pitao o namazu, postu, hadžu i zekatu. Kada je završio s pitanjima, rekao je: „Primio sam iman; vjerujem u sve što si donio od Allaha.“ Otišao je svom narodu i prenio im islam. Cijelo to pleme postalo je muslimansko.
Ja Resulallah! Tko tlo ne ljubi
Što dotače noge roba na tvojim vratima,
I tko za tu sreću život ne žrtvuje,
Taj te ne voli; ne vjerujem mu, lažna mu je riječ.
Kad bih tlo po kojem si hodio kao krunu na glavu stavio,
Kad bih ga ljubio, očima svojim trljao, za srce lijek učinio,
Kad bih ga svjetiljkom učinio što pravi put nalazi,
I kad bih pao na tvoje putove, zaljubljen u tebe i zadivljen.
Mirišem svaki vjetar što puše iz tvoga pravca,
Ispitujem ima li u njemu traga tvoga lijepog mirisa;
Neka su ti žrtva obitelj moja i djeca moja,
Majka, otac, rodbina i još tisuće duša.
Kaže Mevlana Halid, tvoj iskreni zaljubljenik:
O sultane svijeta, o voljeni cijeloga svemira!
Jedan život imam, i on je od tebe – tvoj dar meni;
Ne mogu reći da sam ti donio život da ga žrtvujem.
Mevlana Halid Bagdadi
„Gospodaru moj! Napoji ih (pleme Beni Murra) kišom do mile volje“ Hadisi šerif
Noćni prizor Ka’be-i muazzame
