BITKA NA HUNEJNU
Hunejn je dolina između Mekke i Taifa. Ova se bitka naziva i „pohod na Hevazin“. Kada je Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) izašao iz Medine s namjerom da osvoji Mekku, dva velika plemena koja su živjela u okolici Mekke, Hevazin i Sekif, misleći da muslimani kreću na njih, počela su se spremati za borbu. Kada su saznali da je Predvodnik svjetova došao osvojiti Mekku, malo su odahnuli, ali su, s mišlju: „Poslije Kurejšija red će svakako doći na nas“, ubrzali svoje pripreme. Osim toga, rekli su: „Kunemo se, muslimani se još nisu susreli s narodom koji se dobro bori. Prije nego što on krene na nas, hajde da mi krenemo na njega i pokažemo mu što znači ratovati!“ Pod zapovjedništvom Malika ibn Avfa, prvaka Hevazina, krenuli su s vrlo snažnom vojskom od dvadeset tisuća ljudi. Da bi svojim vojnicima povećali hrabrost i da ne bi pobjegli kad im bude teško, poveli su sa sobom sav svoj dragocjeni imetak, žene i djecu.
Ta se vijest brzo pročula u Mekki. Ponos svemira poslao je Abdullaha ibn Ebu Hadreda u pleme Hevazin da provjeri je li vijest točna. Hazreti Abdullah je, prerušen, ušao među neprijatelje. Saznao je što misle i kako namjeravaju postupiti i odmah o tome obavijestio našeg voljenog Poslanika.
Resul-i ekrem odmah je okupio svoje slavne ashabe. Za namjesnika Mekke postavio je dvadesetogodišnjeg hazreti Attaba ibn Esida i brzo krenuo na put. Svojom vojskom od dvanaest tisuća ljudi htio je iznenada napasti mušrička plemena Hevazin i Sekif u njihovu taboru. Zastavu mudžahida nosio je hazreti Alija,1 a prethodnicom je zapovijedao hazreti Halid ibn Velid.2 Predvodnik svjetova stavio je kacigu, obukao dva oklopa jedan preko drugoga i uzjahao svoju mazgu po imenu Duldul. Jedanaestog dana mjeseca ševala stigli su u dolinu Hunejn. Te je noći Server-i alem pregledao svoju vojsku i postavio je u bojni poredak. Pošto je kao imam predvodio sabah-namaz, krenuo je naprijed.
Zapovjednik mušrika iskoristio je noć, rasporedio svoju vojsku po obroncima s obiju strana doline Hunejn i postavio zasjedu. Hazreti Halid ibn Velid, koji je sa svojim odredima išao naprijed, ne znajući za zasjedu, tjerao je konja prema tjesnacu. Polumrak svitanja nije dao da se neprijatelj vidi. Odjednom je na mudžahide počelo padati na tisuće strijela. Da bi se spasili od te neočekivane kiše strijela, mudžahidi su bili prisiljeni povući se.
„Inšallah, sutra će oni (Hevazin i Sekif) biti plijen muslimanima“ Hadisi šerif
Bitka na Hunejnu
U času kad evlije i poslanici u čudu stanu,
Kad svi u strahu zavape: „Nefsi, nefsi!“,
Kad grješnicima od beznađa stanje jadno postane,
S dopuštenjem za šefa’at, opet je tvoj megdan.
Ti si Ahmed, i Mahmud, i Muhammed, Predvodniče moj,
Ti si nam sultan koga Hakk pomaže, Predvodniče moj.
Şeyh Galib
To je naglo povlačenje poremetilo poredak vojnika koji su dolazili straga. Kada su se i oni okrenuli da se povuku, vidjelo se kako se neprijateljski odredi od dvadeset tisuća ljudi poput bujice sručuju u dolinu. Naš voljeni Poslanik sam je jurnuo naprijed, prema mušricima koji su krenuli u napad. Samo su hazreti Abbas, hazreti Ebu Bekr i stotinjak junačkih ashaba, spremnih na smrt, stigli do Resul-i ekrema. Svojim su tijelima načinili štit našem voljenom Poslaniku. Hazreti Abbas držao je uzde mazge, a hazreti Sufjan ibn Haris stremen, nastojeći joj smanjiti brzinu i spriječiti Resulullaha da zađe među neprijateljske odrede. Predvodnik svjetova, ožalošćen pomišlju da bi Allahova vjera mogla nestati, rekao je: „O Abbase! Dovikni im: ‚O Medinjani! O ashabi koji ste dali bejat pod stablom Semura!’“
Hazreti Abbas bio je krupan čovjek koji je ulijevao strahopoštovanje. Kad bi povikao, glas mu se čuo vrlo daleko. Svom je snagom povikao: „O Medinjani! O ashabi koji ste pod stablom Semura dali riječ našem Poslaniku, ne razilazite se! Okupite se ovdje!“ Čuvši to, ashabi kiram htjeli su se vratiti. Ali njihove su se životinje bile jako uplašile, pa ih je to sprečavalo da se okrenu. Napokon su morali uzeti oklop, mač i koplje i skočiti sa svojih životinja. Brzo su stigli do Resulullaha i upustili se u strahovitu borbu s neprijateljem. Uzvici „Allahu ekber! Allahu ekber!“ potresali su zemlju i nebo, plašili neprijatelja i ulijevali mu užas. Ashabi koji su pokazali veliko junaštvo na Bedru, na Uhudu, na Hendeku i u Hajberu, a osobito hazreti Alija, Ebu Dudžana i Zubejr ibn Avvam, borili su se jurišajući iznova i iznova, obarali neprijatelje i potiskivali ih natrag.
Predvodnik svjetova pratio je tu borbu koju su njegovi ashabi vodili svim srcem i dušom, a s njegovih mubarek usana čula se dova: „Allahu moj, spusti nam Svoju pomoć. Ti, zaista, ne želiš da nas oni pobijede.“ Usred svojih preklinjanja Allahu dželle-šanuhu naš voljeni Poslanik uzeo je sa zemlje šaku pijeska i, rekavši: „Neka im lica pocrne!“, bacio ga na mušrike. Kao mudžiza našeg voljenog Poslanika, nije ostao nijedan neprijateljski vojnik kojemu pijesak nije napunio oči. I meleci su pritekli u pomoć. Poslanik je rekao: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, oni su poraženi.“ Mušrici su se počeli raspršivati, okretati i bježati. Kad god bi se osvrnuli, vidjeli bi za sobom slavne ashabe i, ostavljajući žene, djecu i imetak koje su doveli na bojno polje, bježali su koliko su mogli. Jedan dio bjegunaca sklonio se u tvrđavu Taif.3 A jedan dio otišao je u Nahlu i Evtas. Na bojnom polju ostavili su sedamdeset mrtvih, šest tisuća zarobljenika i nebrojeno mnogo imetka.
U ovoj je bitki pobjeda, Allahovim dopuštenjem, himmetom i bereketom Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem), opet pripala muslimanima. Četvorica su postala šehidi, a neki su ashabi ranjeni. Kada je čuo da je ranjen i hazreti Halid ibn Velid, naš voljeni Poslanik otišao je do njega, i čim mu je mubarek rukama prešao preko rane, rana je istoga trena zacijelila.
Serija na Evtas
Pošto su u bitki na Hunejnu bili razbijeni, mušrici Hevazina okupili su se u Evtasu. Resulullah je na Evtas poslao jedan odred pod zapovjedništvom Ebu Amira, strica Ebu Muse Ešarija. U Evtasu je opet došlo do žestokih sukoba. Ebu Amir je postao šehid. Njegovo je mjesto zauzeo hazreti Ebu Musa Ešari i razbio neprijatelja.4 Mudžahidi su se vratili s mnogo zarobljenika i velikim plijenom.
„O Abbase! Dovikni im: ‚O Medinjani! O ashabi koji ste dali bejat pod stablom Semura!’“ Hadisi šerif
Među zarobljenicima bila je i Resulullahova sestra po mlijeku Šejma. Rekla je: „Ja sam sestra po mlijeku vašega Poslanika.“ Nisu joj vjerovali. Posadili su je na devu i odveli pred Resulullaha. Šejma je do pojedinosti ispričala mnogo uspomena iz dana djetinjstva. Resul alejhisselam prostro je svoj ogrtač (ridu) na zemlju i na njega posadio svoju sestru po mlijeku. I sam je sjeo i mnogo plakao.5 Upitao je za Halimu-hatun i za Šejmina oca. Rekla je: „Odavno su preminuli.“ Zbog počasti i pažnje koju je doživjela, primila je iman.6 Resul alejhisselam rekao je: „Ako hoćeš, ostani kod nas.7 Ovdje će ti se ukazati svaka pažnja. A ako hoćeš, poslat ćemo te kamo želiš.“ Prema hadisi šerifu „Ljubav prema domovini dio je imana“, Šejma je poželjela vratiti se u svoj zavičaj. Zatim ju je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem), darovavši joj jednu robinju, tri roba i nešto deva i ovaca, poslao u njezin zavičaj.
Opsada Taifa
Sultan svemira (sallallahu alejhi ve sellem) htio je krenuti i na neprijatelja koji je s Hunejna pobjegao u Taif i stvar dovesti do konačnog ishoda. Njihov zapovjednik Malik ibn Avf bio je među onima koji su se sklonili u Taif. Ta je tvrđava, blizu Mekke, bila posljednja, ali jedna od najjačih tvrđava nevjerstva (kufra). Poslanik je prije hidžre dolazio u Taif i mjesec dana savjetovao tamošnje ljude. Ali Taifljani su Predvodniku svjetova nanijeli neviđene muke i nasilje. Čak su mu mubarek noge okrvavili. Poslanik je ondje, s hazreti Zejdom ibn Harisom, proživio najtužnije i najbolnije dane svoga života.
Naš voljeni Poslanik je, osme godine po hidžri, u mjesecu ševalu, nakon bitke na Hunejnu, ostavio plijen u Džirani i krenuo na Taif. Hazreti Halida ibn Velida poslao je naprijed.8 On sam sa svojim slavnim ashabima došao je za njim pred Taif. Pleme Sekif bilo je unaprijed smjestilo velike zalihe hrane u svoju jaku tvrđavu. Kada su vidjeli da dolaze ashabi kiram, zatvorili su vrata i prešli u obranu. Mudžahidima koji bi se približili tvrđavi odgovarali su strijelama. I borba se tako nastavljala. Taifljani se nikako nisu usudili izaći iz tvrđave i boriti se na otvorenom polju, prsa u prsa.
Neki od ashaba kiram predložili su da se u tvrđavu baca kamenje katapultom. Poslanik je to smatrao dobrim i dao je izraditi katapulte zvane debabe. Njima je dao bacati kamenje na mušrike i nastavio opsadu. Ashabi kiram trudili su se svim srcem i dušom, nastojeći što prije osvojiti tvrđavu. Ali tvrđava je bila vrlo jaka i to je sprečavalo osvajanje. U međuvremenu je dvanaest ashaba zadobilo stupanj šehida. Dok se junački borio, Ebu Sufjan ibn Harb izgubio je jedno oko.9
Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „O Ebu Sufjane! Što od ovoga hoćeš? Ako želiš, uputit ću dovu da ti se oko vrati na svoje mjesto. A ako želiš, neka ti Allah dželle-šanuhu da oko u džennetu.“ Ebu Sufjan je rekao: „Ja Resulallah! Želim da mi se oko da u džennetu“, i bacio na zemlju oko koje mu je stajalo na dlanu.10 Jedne noći, kad se opsada bližila dvadesetom danu, Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) usnio je kako je jedan pijetao kljucnuo posudu punu masla koja mu je bila darovana i prolio maslo po zemlji. Protumačivši to tako da Taif ove godine neće biti osvojen, podigao je opsadu.
Prije osam godina, kada su ga Taifljani mučili, naš voljeni Poslanik, more milosti, odgovorio je meleku koji mu je rekao: „Ako dopustiš, sručit ću ove planine na njihove glave“: „Ja sam poslan kao milost svjetovima. Jedino što želim jest da Allah dželle-šanuhu iz kičme ovih mušrika izvede naraštaj koji će činiti ibadet Uzvišenom Hakku ne pripisujući Mu nikakva druga.“ A sada je opet pokazao milost i uputio dovu: „Gospodaru moj! Pokaži Sekifu pravi put! Dovedi ih nama.“
Habib-i ekrem napustio je sa svojim ashabima Taif i u prvom tjednu mjeseca zulkade došao u Džiranu, gdje su bili sakupljeni zarobljenici i plijen zadobiven na Hunejnu. Osim šest tisuća zarobljenika, kao plijen je uzeto više od dvadeset tisuća grla krupne i više od četrdeset tisuća grla sitne stoke, kao i nebrojeno mnogo nakita. On ih je podijelio mudžahidima koji su na njih imali pravo. Tada se saznalo da jedno izaslanstvo iz plemena Hevazin moli da bude primljeno. Naš ih je voljeni Poslanik primio. Kada je izaslanstvo javilo da je cijelo pleme Hevazin primilo islam, Predvodnik svjetova jako se obradovao. Na to je odmah oslobodio i vratio zarobljenike koji su njemu pripali. Ashabi kiram, slijedeći našeg voljenog Poslanika, učinili su isto. Jedna milost Resulullaha bila je povod da šest tisuća zarobljenika u tren oka zadobije slobodu. Kada je ta vijest stigla do Malika ibn Avfa, prvaka plemena Hevazin, koji se bio sklonio u Taif, i on je došao i postao musliman, a Poslanik ga je obasuo darovima.11 Ondje više nije bilo što raditi. Pošto je ondje ostao trinaest dana, Resulullah je u noći uoči srijede s nijetom za umru ušao u ihram. Sultan svemira, kao i uvijek pobjednik, stigao je sa svojim ashabima u Mekku. Obavio je tavaf oko Ka’be-i muazzame i izvršio umru. Attaba ibn Esida postavio je za namjesnika Mekke i povjerio mu i vodstvo hadža.12
„Ljubav prema domovini dio je imana“ Hadisi šerif