OSVAJANJE MEKKE

Bila je osma godina po hidžri. Jedna od odredaba mirovnog ugovora na Hudejbiji glasila je: „Arapska plemena koja ne pripadaju ni jednoj ni drugoj strani mogu stupiti pod zaštitu koje god strane hoće; slobodna su udružiti se bilo s muslimanima, bilo s mušricima.“ Prema tome, pleme Huzaa, saveznik Poslanika, stalo je na stranu muslimana, a pleme Beni Bekr na stranu mušrika. Pleme Huzaa i Beni Bekr od davnina su bili neprijatelji i napadali su jedni druge kad god bi im se ukazala prilika. Zbog mira na Hudejbiji i oni su na neko vrijeme obustavili napade. Ali Beni Bekr toga su se mogli držati samo dvije godine. Jedan od Bekrovih sinova izgovorio je pjesmu kojom je vrijeđao našeg voljenog Poslanika; jedan mladić iz plemena Huzaa, kad je to čuo, nije mogao izdržati i razbio mu je glavu. Bekrovi sinovi uzeli su to kao izgovor i napali pleme Huzaa, koje je po ugovoru bilo sigurno. U tom su im napadu pomogli kurejšijski mušrici, dajući im oružje i tajno im šaljući svoje ljude. U Harem-i šerifu (svetom području) ubili su više od dvadeset ljudi iz plemena Huzaa. Tijekom sukoba neki muslimani iz plemena Huzaa zatražili su pomoć od Poslanika. U tim noćnim napadima na pleme Huzaa bilo je i onih koji su među Bekrovim sinovima vidjeli i kurejšijske mušrike.

Te je noći naš voljeni Poslanik bio u Medini, u kući naše majke hazreti Mejmune. Kada je ustao klanjati namaz i dok je uzimao abdest, Allahovim dopuštenjem, kao mudžizu, čuo je kako muslimani u Mekki traže od njega pomoć. Odgovarajući im, rekao je: „Lebbejk! (Odazivam se vašem pozivu!)“ Naša majka Mejmuna, vidjevši da Poslanik ovako govori, a pokraj njega nema nikoga, upitala je: „Ja Resulallah! Je li netko kod Vas?“

Naš voljeni Poslanik ispričao joj je događaj koji se zbio u Mekki i rekao da su i Kurejšije bili suučesnici u tome.

Pomažući Beni Bekru, napadajući pleme Huzaa i ubijajući njegove ljude, kurejšijski mušrici postupili su protivno odredbama ugovora s Hudejbije i tako su ugovor prekršili.

Naš voljeni Poslanik saznao je za tu vijest istoga trenutka. Osim toga, tri dana nakon događaja Amr ibn Salim iz plemena Huzaa došao je s četrdeset konjanika i ispričao Resul-i ekremu (sallallahu alejhi ve sellem) što se dogodilo. Međutim, kurejšijski prvak Ebu Sufjan, koji je u to vrijeme otišao trgovati u Damask, nije znao za taj događaj. Habibullah je rekao: „Ako ne pomognem Huzainim sinovima, neka ni meni ne bude pomoći!“ i dao napisati pismo. U tom pismu, upućenom kurejšijskim mušricima, naš voljeni Poslanik poručio je: „…Ili ćete odustati od saveza s Bekrovim sinovima i povući se, ili ćete platiti krvarinu za ubijene od Huzainih sinova! Ako ne ispunite ništa od ovoga što kažem, objavljujem vam da ću zaratiti s vama!…“ Kurejšije nisu shvatili ni ovu milost. Poručili su: „Niti ćemo raskinuti savez, niti ćemo platiti krvarinu! Možemo samo ratovati.“ Ali tisuću su se puta pokajali što su tako postupili i od straha su počeli čekati Ebu Sufjana da obnovi ugovor.

„(O muslimani Mekke!) Lebbejk! Odazivam se vašem pozivu!“ Hadisi šerif

Kada se Ebu Sufjan vratio iz Damaska, ispričali su mu događaj i rekli: „Ovo je stvar koju svakako treba ispraviti. Ako se ne ispravi, Muhammed će nas protjerati iz Mekke!“ A Ebu Sufjan je rekao: „Iako ja za taj događaj nisam znao, moram hitno otići obnoviti i produljiti mir“, i odmah se uputio prema Medini.1 Još prije nego što je Ebu Sufjan stigao u Medinu, naš voljeni Poslanik priopćio je svojim ashabima da će on doći i rekao: „Ovako razumijem: Ebu Sufjan dolazi obnoviti mir i produljiti mu rok. Ali neće postići što želi, vratit će se onako kako je i došao!…“

Ebu Sufjan, koji još nije bio musliman, došao je u Medine-i munevveru. Otišao je u kuću svoje kćeri Ummu Habibe (radijallahu anha), mubarek žene Poslanika i majke vjernika. Htio je sjesti na postelju našeg voljenog Poslanika. Naša majka hazreti Ummu Habiba stigla je podići postelju prije nego što je on sjeo. Njezin se otac zbog toga jako ražalostio i začuđeno rekao: „Kćeri moja! Zar ovu postelju uskraćuješ meni?“ Majka vjernika hazreti Ummu Habiba, koja je ljubav prema Resulullahu stavljala iznad svega, odgovorila je ocu: „Ova je postelja postelja Resula Allaha dželle-šanuhu. Na nju ne smiju sjedati mušrici! Ti si mušrik i nedžis (nečist)! Nikako ti ne priliči sjediti na ovoj postelji!“

Kada je otac rekao: „Kćeri moja! Otkako si otišla iz moje kuće, nešto ti se dogodilo!“, ona je rekla: „Hvala Allahu (elhamdulillah), Allah dželle-šanuhu podario mi je islam. A ti se još uvijek klanjaš idolima od kamena, koji niti čuju niti vide! Oče moj! Kako čovjek poput tebe, prvak i starješina Kurejšija, može ostati daleko od islama?…“ Otac se jako rasrdio i rekao: „Toliko me ne poštuješ i optužuješ me za neznanje! Zar da ostavim ono čemu su se moji preci godinama klanjali i prijeđem u Muhammedovu vjeru?!“, i otišao je odande.2

Kurejšijski prvak došao je pred našeg voljenog Poslanika i rekao: „Došao sam obnoviti ugovor o miru s Hudejbije i produljiti mu rok. Hajde da ovaj dogovor među nama obnovimo pismeno!“ Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) odgovorio mu je: „Mi nećemo učiniti ništa što je protivno ugovoru s Hudejbije i nećemo ga mijenjati!“ Iako je kurejšijski prvak iznova ponavljao: „Hajde da promijenimo ugovor! Da ga obnovimo!…“, naš mu voljeni Poslanik ništa nije odgovorio. Kada je kurejšijski prvak vidio da sav njegov trud nije donio nikakve koristi, vratio se u Mekku i ispričao mušricima kako stoje stvari. Mušrici su ga prekorili: „Znači, vratio si se, a ništa nisi uspio učiniti?!…“ Sada im nije preostajalo ništa drugo nego čekati.

Tko se skloni u Mesdžid-i haram

Kada je Ebu Sufjan napustio Medinu, naš voljeni Poslanik odlučio je osvojiti Mekku. Jer Kurejšije nisu održali riječ i prekršili su dogovor. Ali to je držao u najvećoj tajnosti: htio je preuzeti Mekku a da mušricima ne da priliku pripremiti se i da se u Harem-i šerifu (svetom području) ne prolije krv. To je bila ratna mjera opreza. Jer kada Mekka bude osvojena, tko zna koliko će ih biti počašćeno islamom. O tome je obavijestio samo hazreti Ebu Bekra i nekolicinu uglednih ashaba. Naredio je ashabima da se pripreme za pohod, ali nije rekao kamo će se ići. Ashabi kiram počeli su se spremati za džihad. Osim toga, Poslanik je poslao vijest okolnim muslimanskim plemenima – Eslem, Ešdža, Džuhejna, Husajn, Gifar, Muzejna, Sulejm, Damra – i Huzainim sinovima. U vijesti je stajalo: „Oni koji vjeruju u Allaha dželle-šanuhu i u Sudnji dan neka na početku mubarek mjeseca ramazana budu u Medini.“ Tako su bili pozvani sudjelovati u borbi.

Habibullah (sallallahu alejhi ve sellem) je kao mjeru opreza hazreti Omeru dao zadatak da zaposjedne putove koji vode u Mekku i prekine vezu s njom. Hazreti Omer odmah je postavio straže na planinske staze, prijevoje i druga raskrižja i naredio: „Svakoga tko hoće ići u Mekku vratite natrag!“

Da bi se taj posao odvijao u tajnosti, naš voljeni Poslanik upućivao je Allahu dželle-šanuhu ovakvu dovu: „Gospodaru moj! Zadrži uhode i glasnike Kurejšija, učini da ne vide i ne čuju dok iznenada ne stignemo u njihov kraj. Neka nas iznenada vide i čuju!“

Da bi ostavio dojam da kreće na mušrike na sjeveru ili na Bizantince, Poslanik je poslao hazreti Ebu Katadu s jednim vojnim odredom na sjever, prema dolini Izam. U međuvremenu je naš voljeni Poslanik kao mudžizu priopćio da je poslano pismo iz kojeg bi mekkanski mušrici saznali za pripreme u Medini. Poslao je hazreti Aliju i naredio da se pismo presretne.

Do drugog dana mjeseca ramazana iz okolnih plemena stigla je pomoć i svi su se okupili u taboru kod zdenca Ebu Ineba. Broj ashaba kiram dosegao je dvanaest tisuća. Od njih su četiri tisuće bili ensarije, sedam stotina muhadžiri, a ostali iz okolnih muslimanskih plemena.3

Naš voljeni Poslanik ostavio je u Medini kao svog zamjenika hazreti Abdullaha ibn Ummu Mektuma.4 Hazreti Zubejra ibn Avvama poslao je naprijed kao izvidnicu, na čelu konjičkog odreda od dvjesto ljudi. Osme godine po hidžri, desetog dana mubarek mjeseca ramazana, u srijedu, Predvodnik svjetova krenuo je iz Medine s Allahovim imenom, na čelu svoje velike vojske od dvanaest tisuća ljudi, čija su srca bila ispunjena ljubavlju prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovu Resulu. Išli su u Mekku, u svoj zavičaj, iz kojeg su prije osam godina mučenjem i nasiljem bili prisiljeni učiniti hidžru. Išli su očistiti od idola veličanstvenu Ka’bu, koja je bila pretvorena u hram idola…

Išli su pokazati pravdu, pravednost i milost mušricima, koji nikako nisu htjeli odustati od svoje tvrdoglavosti… Išli su širiti Allahovu vjeru i biti povod da se tamošnji ljudi spase od vječne kazne džehennema. Gospodaru naš! Kakva je to bila velika milost!… Kada je islamska vojska stigla u Zul-Hulejfu, srela je strica Poslanika, hazreti Abbasa, koji je sa svojom obitelji iz Mekke učinio hidžru. Naš voljeni Poslanik jako se obradovao dolasku svog strica i razveselio ga riječima: „O Abbase! Kao što sam ja posljednji među poslanicima, tako si i ti posljednji među muhadžirima.“ Prtljagu hazreti Abbasa poslao je u Medinu. Hazreti Abbas ostao je uz Poslanika i sudjelovao u osvajanju Mekke.5 Kada je Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) stigao u Kudejd, blizu Mekke, naredio je svojim slavnim ashabima da se svrstaju u bojni poredak. Svakoj plemenskoj skupini dao je zasebne zastave (barjake) i predao ih barjaktaru svakog plemena. Barjak muhadžira nosili su hazreti Alija, Zubejr ibn Avvam i Sa’d ibn Ebu Vekkas (radijallahu anhum). Ensarije su imali dvanaest barjaktara, Ešdža i Sulejm po jednoga, Muzejna tri, Eslem dva, Huzaini sinovi tri, a Džuhejna četiri barjaktara.6 Prošlo je deset dana otkako su napustili Medinu. Predvečer su se sasvim približili Mekki, a u vrijeme jacije stigli su u Merruz-Zahran. Poslanik je naredio ashabima da se ondje zaustave. Osim toga, dao je zadatak hazreti Omeru i naredio da svaki mudžahid zapali vatru.7 Kada je odjednom planulo više od deset tisuća vatri, Mekka se okupala u svjetlosti. Mekkanski mušrici, koji ni za što nisu znali, ostali su zbunjeni. Da bi saznali što se događa, poslali su Ebu Sufjana. On je poveo nekoliko ljudi i krišom se približio islamskoj vojsci. U to vrijeme naš voljeni Poslanik rekao je nekima od svojih ashaba: „Pazite na Ebu Sufjana. Sigurno ćete ga naći!“ Što su Kurejšije dalje napredovali, njihovo je čuđenje raslo, a obuzimao ih je užas. Koliko se samo vojske okupilo oko Mekke i koliko su samo vatri zapalili!… Razgovarajući o tome, stigli su do mjesta zvanog Erak.

„Gospodaru moj! Zadrži uhode i glasnike Kurejšija, učini da ne vide i ne čuju dok iznenada ne stignemo u njihov kraj. Neka nas iznenada vide i čuju!“ Hadisi šerif

Upravo je tada Poslanik rekao: „Ebu Sufjan je sada u Eraku.“ Hazreti Abbas odmah je krenuo prema Eraku, govoreći u sebi: „Ondje ću svakako naći nekoga i poslati ga u Mekku da im javi kako islamska vojska dolazi na njih, pa neka Mekkanci dođu Resulu alejhisselam i zatraže aman (sigurnost) prije nego što počne borba.“ Tražeći ondje nekoga za to, prepoznao je Ebu Sufjana po glasu i doviknuo mu: „O Ebu Hanzala!“ I Ebu Sufjan ga je prepoznao i rekao: „O Ebul-Fadle! Pa to si ti! Neka su ti žrtva i majka i otac!“ Zatim su zajedno krenuli prema taboru islamske vojske…

Usput je Ebu Sufjan upitao hazreti Abbasa: „Kakve su vijesti?“ A on je rekao: „O Ebu Sufjane! Teško tebi! Resul alejhisselam dolazi na vas s vojskom kojoj se ne možete suprotstaviti. Kunem se, Kurejšijama će biti zlo. Teško njima zbog onoga što će ih snaći!“ Ebu Sufjan i oni koji su bili s njim prošli su, puni nade, između mudžahida i došli pred našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). Sultan svemira lijepo ih je dočekao. Raspitao se o Mekkancima. Pošto je s njima razgovarao do kasno u noć, pozvao ih je u islam. Hakim ibn Hizam i Budejl odmah su izgovorili kelime-i šehadet i postali muslimani (radijallahu anhuma). Ali Ebu Sufjan se još kolebao. Kada je svanulo, more milosti, naš voljeni Poslanik, rekao je: „O Ebu Sufjane! Teško tebi! Zar još nije došlo vrijeme da shvatiš kako nema božanstva osim Allaha dželle-šanuhu?“ A on je rekao: „Neka su ti žrtva i majka i otac! Nitko te ne nadmašuje u blagosti, u plemenitosti i u čuvanju prava rodbine. Nakon svih muka koje smo ti nanijeli, ti nas još uvijek pozivaš na put hidajeta (pravi put). Kako si samo darežljiv i plemenit! Povjerovao sam da nema božanstva osim Allaha… Da postoji neki drugi, bio bi mi od kakve koristi. I ti si Allahov Resul“, i tako je počašćen time što je postao jedan od ashaba kiram, radijallahu anhu.8

Hazreti Abbas je rekao: „Ja Resulallah! Hoćete li Ebu Sufjanu darovati nešto što će mu donijeti ugled kod Mekkanaca?“ Poslanik je to prihvatio i rekao: „Tko uđe u kuću Ebu Sufjana i u njoj se skloni, njemu je dan aman, spašen je od pogibije.“ Kada je hazreti Ebu Sufjan zamolio: „Ja Resulallah! Hoćete li to još malo proširiti?“, naš voljeni Poslanik rekao je: „Tko uđe u Mesdžid-i haram i u njemu se skloni, njemu je dan aman! Tko zatvori svoja vrata i sjedi u svojoj kući, njemu je dan aman.“ Da bi Ebu Sufjan vidio strahopoštovanje koje ulijeva islamska vojska i njezinu brojnost i da bi to ispričao mekkanskim mušricima, Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je hazreti Abbasu: „Odvedi ga u planinski tjesnac, gdje se dolina sužava i gdje konji prolaze tiskajući se. Neka vidi veličanstvenost muslimana, vojske Allaha dželle-šanuhu.“

Ebu Sufjan je to morao vidjeti – da bi mušricima ispričao prizor kojemu je bio svjedok i da se nitko ne bi suprotstavio… Da se tako u Harem-i šerifu ne prolije krv… Dok je hazreti Abbas išao s Ebu Sufjanom prema planinskom prijevoju, mudžahidi su se svrstali u bojni poredak. Pleme za plemenom počelo je prolaziti kroz tjesnac s razvijenim zastavama. Svaki je od njih bio u oklopu i pod oružjem. Svaka je skupina, prolazeći, donosila tekbir. Hazreti Ebu Sufjan je pitao: „Tko su ovi?“, a hazreti Abbas je odgovarao: „Ovo su Sulejmovi sinovi! Zapovjednik im je Halid ibn Velid!“, „Ovo su Gifarovi sinovi!“, „Ovo su Ka’bovi sinovi!…“ Uzvici „Allahu ekber! Allahu ekber!“ ispunjavali su zemlju i nebo, a mnoštvo mudžahida i sjaj oružja zasljepljivali su oči. Hazreti Ebu Sufjana najviše je zanimao Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem). Silno je želio vidjeti kako prolaze vojnici oko Poslanika i pretpostavljao je da će se razlikovati od ostalih. Zato se nije mogao suzdržati a da često ne upita: „Je li ovo odred Resulullaha?“… Napokon se, na svojoj devi Kasvi, pojavio Sultan poslanika, Predvodnik svjetova, rasipajući nur poput sunca. Oko njega su bili muhadžiri i ensarije. Svaki je od njih dolazio od glave do pete u davudovskim oklopima, opasan indijskim mačem, jašući na rasnim konjima i devama.

Kada ih je ugledao, hazreti Ebu Sufjan znatiželjno je upitao: „Tko su ovi, o Abbase?“ On je rekao: „Onaj u sredini je Resul alejhisselam. A oni oko njega su ensarije i muhadžiri, koji gore od želje da postanu šehidi!…“ Prolazeći pokraj njih, naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je hazreti Ebu Sufjanu: „Danas je dan u kojem će Allah dželle-šanuhu uzdići ugled Ka’be. Danas je dan u kojem će Bejtullah biti zastrt pokrovom! Danas je dan milosti… Danas je dan u kojem će Allah dželle-šanuhu Kurejšije učiniti uglednima (islamom).“

Hazreti Ebu Sufjan vidio je ono što je trebao vidjeti i čuo ono što je trebao čuti. Rekao je: „Vidio sam carstvo i bizantskog cara (kajsera) i perzijskog cara (kisre). Ali ovakvo veličanstvo nisam vidio. Nikada se nisam susreo s vojskom i džematom kao što je današnji. Takvoj vojsci nitko ne može odoljeti. Nitko im se nije kadar suprotstaviti“, i uputio se putem prema Mekki…

„Tko uđe u kuću Ebu Sufjana i u njoj se skloni, njemu je dan aman, spašen je od pogibije… Tko uđe u Mesdžid-i haram i u njemu se skloni, njemu je dan aman! Tko zatvori svoja vrata i sjedi u svojoj kući, njemu je dan aman“ Hadisi šerif

Ebu Sufjan došao je u Mekku i mušricima, koji su ga znatiželjno čekali, objavio da je postao musliman. Zatim je rekao: „O zajednico Kurejšija! Muhammed alejhisselam stigao vam je pred samu kuću s tako velikom vojskom da joj ne možete odoljeti. Ne zavaravajte se uzalud. Postanite muslimani da biste se spasili. Ja sam vidio ono što vi niste vidjeli. Vidio sam nebrojene junake, konje i oružje. Nitko im se nije kadar suprotstaviti. Tko uđe u kuću Ebu Sufjana, njemu je dan aman, spasio se od pogibije. Tko se skloni u Bejtullah, njemu je dan aman. Tko uđe u svoju kuću i zatvori vrata, i njemu je dan aman.“9

Na to su se neki od najokorjelijih mušrika suprotstavili hazreti Ebu Sufjanu i vrijeđali ga. Čak su se na brzinu počeli spremati da izađu protiv islamske vojske. Ali njih je bilo vrlo malo. Ostali se na njih nisu ni obazreli, nego su potrčali svojim kućama. A neki su se sklonili u Mesdžid-i haram.

Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) i slavni ashabi (radijallahu anhum) došli su i okupili se u dolini Zi Tuva. Kada je Predvodnik svjetova svojim mubarek očima obuhvatio pogledom ashabe kiram, sjetio se kako je prije osam godina napustio Mekku i učinio hidžru. Sjetio se kako su tada mušrici opkolili njegov blaženi dom, kako je izašao učeći ajete kerime iz sure Jasin, kako su on i hazreti Ebu Bekr, a da ih nitko nije vidio, ušli u špilju Sevr i kako je, prije nego što je napustio granice Mekke, još jednom pogledao na nju i rekao:

„(O Mekko!) Allaha mi, znam da si ti najbolje od svih mjesta koja je stvorio Allah dželle-šanuhu. Najdraže si i mome Gospodaru i meni. Da me nisu silom izgnali iz tebe, ne bih te napustio niti bih se rastao od tebe.“ Sjetio se i kako mu je u toj tuzi Džebrail alejhisselam proučio osamdeset peti ajeti kerim sure Kasas, utješio njegovo mubarek srce i donio mu radosnu vijest da će se vratiti u Mekke-i mukerremu, i kako je sa šačicom svojih ashaba nadvladao neprijatelje na Bedru, na Uhudu, na Hendeku, u Hajberu i kod Mute. Sada se oko njega, poput leptira oko svijeće, vrtjelo dvanaest tisuća ashaba, čekajući samo njegovu zapovijed da uđu u Mekku. Server-i alem, ispunjen najdubljim osjećajima zahvalnosti, uputio je hvalu Allahu dželle-šanuhu, koji mu je sve to podario. Skrušeno je spustio svoju mubarek glavu. Ponos svemira podijelio je svoje junačke ashabe u četiri skupine. Za zapovjednika desnog krila odredio je hazreti Halida ibn Velida, za zapovjednika lijevog krila hazreti Zubejra ibn Avvama, na čelo pješaštva hazreti Ebu Ubejdu ibn Džerraha, a na čelo preostale skupine hazreti Sa’da ibn Ubadu. Hazreti Halid trebao je ući u Mekku s juga, kazniti svakoga od mušrika tko mu se suprotstavi i na brežuljku Safa sastati se s Ponosom svemira. Hazreti Zubejr trebao je ući u Mekku sa sjevera, pobosti svoj barjak na mjestu zvanom Hadžun i ondje pričekati Server-i alema. Sa zapada je trebao napredovati hazreti Sa’d ibn Ubada.10

„Danas je dan u kojem će Allah dželle-šanuhu uzdići ugled Ka’be. Danas je dan u kojem će Bejtullah biti zastrt pokrovom! Danas je dan milosti… Danas je dan u kojem će Allah dželle-šanuhu Kurejšije učiniti uglednima (islamom)“ Hadisi šerif

Resul-i ekrem rekao je svojim zapovjednicima: „Dok vas ne napadnu, ni s kim nipošto ne ulazite u borbu. Nikoga ne ubijajte.“ Ali svakome od onih čija su imena bila navedena, ako bude uhvaćen, makar se sakrio i pod pokrov Ka’be, trebalo je odrubiti glavu.11

Došla je istina, a nestalo je laži

Ikrima ibn Ebu Džehl, Safvan ibn Umejja i Suhejl ibn Amr, zajedno s nekim ljudima iz plemena Beni Bekr i Beni Haris, kada su čuli da dolazi Halid ibn Velid, zaposjeli su ulaz na put i počeli čekati. Od mudžahida se prvi pokrenuo hazreti Halid ibn Velid. Kada su stigli do podnožja brda Handema, južno od Mekke, vidjeli su kako okorjeli kurejšijski mušrici na njih sipaju strijele. Dva su mudžahida postala šehidi: jedan je bio Kurz ibn Džabir, a drugi Habeš ibn Ešar. Hazreti Halid naredio je vojnicima, koji su stajali u bojnom poretku: „Samo one koji poraženi bježe nemojte ubijati“, i jurnuli su naprijed. U tren oka potisnuli su mušrike i prodrli sve do Mesdžid-i harama. Tijekom sukoba poginulo je sedamdeset mušrika.12 Jedan dio mušrika pobjegao je na vrhove brda, a jedan dio u svoje kuće.

Osvajanje Mekke-i mukerreme

Slavni ashabi koji su u svetu Mekku ušli s drugih strana nisu naišli ni na kakav otpor. Od onih za koje je bilo naređeno da budu ubijeni petorica su uhvaćena i odmah kažnjena. Ostali su pobjegli iz Mekke. Dvadesetog dana ramazana, u četvrtak, mudžahidi su s velikim oduševljenjem, val za valom, uz tekbire „Allahu ekber! Allahu ekber!“ ulazili u Mekku. Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) ulazio je na svojoj devi Kasvi, s Usamom ibn Zejdom iza sebe, s velikom skrušenošću u grad u kojem je rođen – svetu Mekku. Upućivao je hvalu Allahu dželle-šanuhu, koji mu je dao doživjeti te dane, i učio suru Feth, koja je donijela radosnu vijest o osvajanju Mekke.

Ponos svemira, s velikom radošću, među svojim pobjedonosnim ashabima uputio se prema Ka’be-i muazzami. S hazreti Ebu Bekrom zdesna i hazreti Usejdom ibn Hudajrom slijeva približio se Ka’be-i muazzami. Pošto je pozdravio Hadžer-i esved (Crni kamen), izgovorio je telbiju i tekbir. Ashabi su ga slijedili, pa je nebo Mekke-i mukerreme počelo odjekivati od uzvika „Allahu ekber! Allahu ekber!“ Pred tim uzvišenim prizorom muslimani su lili suze radosnice, a mušrici, koji su se sklonili u Harem-i šerif ili se zatvorili u svoje kuće, čekali su u strahu.

Zatim su Predvodnik svjetova i njegovi slavni ashabi počeli tavaf. Pošto je završio i sedmi krug tavafa, naš voljeni Poslanik sišao je s deve i klanjao dva rekata namaza kod Makam-i Ibrahima. Zatim se napio vode Zemzema koju je iz zdenca izvukao hazreti Abbas. Poželio je uzeti abdest vodom Zemzema. Dok je Ponos svemira uzimao abdest, ashabi kiram počeli su u zraku, ne dajući joj da padne na zemlju, hvatati vodu abdesta koja je dotaknula mubarek tijelo našeg voljenog Poslanika. Vidjevši to, mušrici su se začudili govoreći: „Mi u svom životu ovakvog vladara nismo ni vidjeli ni čuli.“ Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) poželio je da se poruše svi idoli od kamena i drveta oko Ka’be. Proučivši ajeti kerim čije je značenje: „Došla je istina, a nestalo je laži – laž, zaista, nestaje!“13, pružio je prema idolima štap koji je držao u mubarek ruci. Idoli koje bi štap dotaknuo rušili su se ničice jedan za drugim. Tri stotine šezdeset idola sravnjeno je sa zemljom.14 Kada je nastupilo podne, Resul-i ekrem naredio je hazreti Bilalu da na Ka’bi prouči Muhammedov ezan. On je odmah izvršio tu svetu zadaću. Dok se učio ezan, u srcima vjernika rađala se neizmjerna radost, a mušrici su se gušili u velikoj boli i tuzi.15

Naš voljeni Poslanik zatražio je ključ Ka’be. Donijeli su ga. Pošto je dao ukloniti slike iznutra i sve srušene idole, ušao je u Ka’bu.

S njim su bili hazreti Usama ibn Zejd, hazreti Bilal i hazreti Osman ibn Talha. Unutra je Poslanik, okrenut leđima prema vratima, klanjao dva rekata namaza. U svakom je kutu donio tekbir i uputio dovu. Hazreti Halid ibn Velid stajao je pred vratima i nastojao spriječiti da se narod ondje nagomila.

„Došla je istina, a nestalo je laži – laž, zaista, nestaje!“ Isra: 81

Sultan svemira svojim dvjema mubarek rukama držao je oba krila vrata Ka’be. Svi Kurejšije ispunili su Mesdžid-i haram i gledali u našeg voljenog Poslanika sa strahom pomiješanim s nadom. Jer oni su vrijeđali Poslanika, pokušavali ga tući i radili mu o glavi!… Njegove ashabe podvrgavali su svakojakim mukama. Vezivali su im užad oko vrata i vukli ih. Bacali su ih u vatru i pokušavali ih spaliti. Stavljali su im užareno kamenje na prsa i mučili ih dok ne bi izgubili svijest. Zabadali su im u tijelo ražnjeve užarene na vatri. Tri godine držali su ih gladne i žedne zatvorene u jednoj četvrti i lišili ih svega. Vezivali su ih za noge za deve, koje su tjerali na suprotne strane, i tako ih kidali na komade. Povrh svega, protjerali su ih iz njihova zavičaja. Kao da ni to nije bilo dosta, koliko su samo puta ratovali da bi ih potpuno zatrli. Ali usprkos svemu tome, nadali su se. Jer pred njima je stajalo more milosti, poslano kao milost svjetovima. Pošto ih je neko vrijeme gledao, naš voljeni Poslanik rekao je: „O zajednico Kurejšija! Što mislite, što ću sada učiniti s vama?“ Oni su rekli: „Od tebe očekujemo dobro, dobru se nadamo. Jer ti si plemenit brat. Ti si sin našeg plemenitog i dobrog brata. Pobijedio si nas. Od tebe se nadamo dobročinstvu.“ Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) nasmiješio im se i rekao: „Sa mnom i s vama bit će onako kao što je Jusuf (alejhisselam) rekao svojoj braći. Kao i on, i ja kažem: ‚Danas vam ja više neću tražiti račun za ono što ste učinili (neću vam predbacivati vaše pogreške). Neka vam Allah dželle-šanuhu oprosti.‘16 Idite. Slobodni ste, nitko vas ne zadržava.“

Ta je veličanstvena milost smekšala tvrda srca i mržnju pretvorila u ljubav. Kada ih je Predvodnik svjetova pozvao u islam, okupili su se da postanu muslimani.

Naš voljeni Poslanik popeo se na brežuljak Safa, gdje je Kurejšijama prvi put objavio svoje poslanstvo i pozvao ih u islam. Ondje je opet primio bejat svih Mekkanaca, velikih i malih, žena i muškaraca. Tako su Kurejšije, postavši muslimani, bili počašćeni time što su se pridružili ashabima kiram. Pošto je sklopio dogovor s muškarcima, uzeo je i od žena riječ o nekim stvarima.17 Među njima je bilo: da Allahu dželle-šanuhu ne pripisuju druga, da se ne bune protiv Poslanika, da ne kradu, da čuvaju svoju čast i čednost, da ne iznose buhtan (klevetu) i da ne ubijaju žensku djecu. Žene koje su bile u prisutnosti Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) sve su to prihvatile i obvezale se samo riječju. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) uputio im je hajr-dovu i tražio za njih oprost.

Među njima je bila i Hinda (radijallahu anha), žena Ebu Sufjana i majka Muavije (radijallahu anhuma), pa im je čak bila i predvodnica. U tom bejatu žena ona je govorila u ime žena. (Zbog te prisege i zbog toga što je stekla tu dovu za oprost, mnogo se nada da je zadobila spas. I svaka muslimanka koja prihvati ove uvjete i poštuje ih smatra se kao da je ušla u ovaj dogovor i ima koristi od ove dove.) Svatko tko je postao musliman razbio je sve idole u svojoj kući. Okolnim plemenima poslani su vojni odredi i ondašnji idoli također su sravnjeni sa zemljom. Tako je dolaskom istine laž iščupana iz korijena.

Osuđeni

Od prvih dana islama do osme godine po hidžri bilo je ljudi koje je zbog različitih zločina trebalo ubiti. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) izgovorio je njihova imena (jedanaest muškaraca i šest žena) i naredio: „Gdje god vidite ove ljude, ondje ih ubijte.“ Osuđeni muškarci bili su: Ikrima ibn Ebu Džehl, Vahši ibn Harb Habeši, Abdullah ibn Ebu Sarh, Hebbar ibn Esved, Safvan ibn Umejja, Ka’b ibn Zuhejr, Abdullah ibn Zebari, Abduluzza ibn Hatal, Huvejris ibn Muaz, Makis ibn Sababa i Haris ibn Tula. A žene su bile: Hinda bint Utba, Karita, Karite, još jedna robinja Ibn Hanzale, Sara, robinja Abdulmuttalibovih sinova, i Ummu Sa’d.

Oni koji su zadobili milost

Hinda bint Utba: među ženama koje su postale muslimanke bila je i Hinda, žena hazreti Ebu Sufjana, čije se ime nalazilo na popisu onih koje je trebalo ubiti. Ali naš voljeni Poslanik, milost svjetovima, oprostio je i njoj. Ona je muslimane neprestano uznemiravala i mučila. Zlostavljanja nanesena hazreti Hamzi i drugim uhudskim šehidima učinjena su na njezin nagovor. Na dan osvajanja Mekke Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) popeo se na brežuljak Safa i sjeo. Hazreti Omerul-Faruk sjeo je malo niže od njega. Najprije muškarci, a zatim žene dolazili su i jedan po jedan postajali muslimani. Među ženama bile su Ummu Hani, sestra hazreti Alije, i Hinda, majka hazreti Muavije. Ona je Resulullahu dala bejat. U ime žena sklopila je dogovor s Resulullahom. Zadobila je hajr-dovu.

Ikrima ibn Ebu Džehl: bio je sin Ebu Džehla. I on je bio među muškarcima koji su zadobili milost. Na dan osvajanja Mekke ubio je jednog ashaba, koji je tako postao šehid, i pobjegao u Jemen. Kada je ta vijest stigla do Resulullaha, on se nasmiješio. Kada su ga ashabi upitali zašto, rekao je: „Ikrima i onaj koga je učinio šehidom šeću se po džennetu držeći se za ruke.“ Njegova žena Ummu Hakim bint Haris ibn Hišam postala je muslimanka u bejatu žena i zatražila od Resulullaha aman (sigurnost) za Ikrimu. On se s Ummu Hakim vratio u Mekku, došao pred Resulullaha i zamolio za oprost. I Resulullah je podigao ruke i zatražio za njega oprost. Ikrima (radijallahu anhu), pošto je primio iman, pokazao je veliko zalaganje i žar. Postao je jedan od junaka među ashabima kiram. Borio se na džihadu u Omanu i u Jemenu i postao šehid u bitki na Jarmuku.

Vahši ibn Harb Habeši: u bitki na Uhudu on je učinio šehidom hazreti Hamzu (radijallahu anhu). Muslimani su ga silno željeli ubiti. Na Uhudu je Resulullah prokleo nekoliko kafira. Kada su ga upitali: „Zašto ne proklinješ Vahšija?“, rekao je: „U noći Miradža vidio sam Hamzu i Vahšija kako ruku pod ruku zajedno ulaze u džennet.“ Na dan osvajanja Mekke Vahši je pobjegao. Pokajavši se, došao je zajedno s ljudima iz Taifa u Medinu, u mesdžid, i nazvao selam. Resulullah mu je uzvratio selam. On je primio iman i zadobio oprost. Ali naređeno mu je da ode u kraj Jemame. Pred Resulullahom se jako stidio i živio je oborene glave. Nikada više nije došao u Medinu. Kada je primio iman, postao je potpuno čist. Postao je uzvišeniji od svih evlija.

„Sa mnom i s vama bit će onako kao što je Jusuf (alejhisselam) rekao svojoj braći. Kao i on, i ja kažem: ‚Danas vam ja više neću tražiti račun za ono što ste učinili (neću vam predbacivati vaše pogreške). Neka vam Allah dželle-šanuhu oprosti‘ (sura Jusuf: 92). Idite. Slobodni ste, nitko vas ne zadržava“ Hadisi šerif

Jedanaeste godine po hidžri u Jemami je vođena vrlo žestoka bitka s murtedima (otpadnicima). Iz Musejlemine vojske poginulo je dvadeset tisuća, a iz vojske Halida ibn Velida dvije tisuće ljudi. Muslimani su u početku počeli uzmicati. Tada je hazreti Vahši junački navalio i kopljem kojim je učinio šehidom hazreti Hamzu ubio Musejlemetul-Kezzaba.18 Vidjevši to, muslimani su jurnuli u napad i izvojevana je pobjeda. Tako se pokazalo da je to što je Resulullah nekoć poslao Vahšija u kraj Jemame bila velika mudžiza. On je sudjelovao i u bitki na Jarmuku, dvanaeste godine po hidžri, i pokazao veliko junaštvo protiv Bizantinaca. Nastanio se u Homsu i ondje je preminuo u vrijeme hazreti Osmana.

Primao je isprike grješnih, praštao im s blagošću,
Uzvišena ahlaka, samilostan i nježan bijaše taj rudnik darežljivosti.
Bogatstvo nije volio, siromaštvo je volio i njime se ponosio,
Siromahe je sebi braćom činio taj rudnik darežljivosti.
Zakrpe je na odjeću šio, a obuvao je i sandale,
Svakom je bolesniku išao i lijek davao taj rudnik darežljivosti.
Poslove svog ehli bejta sam je rado obavljao,
Svaku je teškoću olakšavao taj rudnik darežljivosti.
Kad bi ga pozvali i na ječmeni kruh i juhu od leće,
Odazvao bi se i gost postajao taj rudnik darežljivosti.
Jahao je čas devu, čas konja, čas mazgu, čas magarca,
A katkad je bos hodao taj sultan, taj rudnik darežljivosti.