BITKA KOD MUTE

Osme godine po hidžri Server-i kainat (alejhi efdalus-salavat), koji je milost svjetovima, ponovno je poslao izaslanike raznim plemenima i državama da bi se islam širio. Od nekih su od njih stigli povoljni odgovori, ali hazreti Harisa ibn Umejra, koji je bio poslan busranskom namjesniku, uhitili su kršćanski vojnici u selu Muta, u šamskoj oblasti Belka. Hazreti Haris, koji je doveden pred šamskog namjesnika Šurahbila ibn Amra, iako je bio izaslanik, podlo je ubijen i postao je šehid.1

Naš voljeni Poslanik jako se ražalostio zbog te vijesti i odmah je naredio da se okupe njegovi junački ashabi. Ashabi koji su primili tu naredbu halalili su se sa svojom djecom, oprostili se s njima i žurno se okupili u taboru Džurf. Kada je predvodio podne-namaz, Habib-i ekrem rekao je: „Ovim ljudima koji će krenuti u džihad odredio sam za zapovjednika Zejda ibn Harisu! Ako Zejd ibn Harisa postane šehid, neka ga zamijeni Džafer ibn Ebu Talib. Ako Džafer ibn Ebu Talib postane šehid, neka ga zamijeni Abdullah ibn Revvaha. Ako i Abdullah ibn Revvaha postane šehid, neka muslimani među sobom izaberu nekoga dostojnog i postave ga sebi za zapovjednika!“

Na to su ashabi kiram, shvativši da će spomenuti junaci postati šehidi, počeli plakati: „Ja Resulallah! Kamo sreće da ostanu živi, pa da imamo koristi od njih!..“ Poslanik im nije odgovorio, nego je šutio.2 To su čuli i hazreti Zejd, Džafer i Abdullah, koji su bili ondje, i obuzela ih je velika radost. Jer njihov je najveći cilj bio postati šehidi šireći vjeru Allaha dželle-šanuhu. Radosna vijest bila je dana i čuli su je svojim ušima. Mudžahidi su završili pripreme i čekali svoje zapovjednike. Naš voljeni Poslanik predao je bijelu islamsku zastavu hazreti Zejdu ibn Harisi. Naredio mu je da ide do mjesta gdje je hazreti Haris ibn Umejr postao šehid i da ondje objavi islam. Ako ne prihvate, naredio mu je da se bori s neprijateljem. Hazreti Abdullah ibn Revvaha zaplakao je dok se opraštao s drugovima zapovjednicima. Upitali su ga: „O Revvahin sine! Zašto plačeš?“ Pjesnik Abdullah ibn Revvaha rekao je:

Uzrok moga plača
nije ljubav prema dunjaluku,
niti je, Allaha mi,
to što ću za vama čeznuti.
Pravi je uzrok ovaj:
u svom Kur’ani kerimu
naš Gospodar u jednom ajetu
ovako kaže:
„Znajte pouzdano
da među vama
nema nikoga tko neće
proći preko džehennema…“
Čuo sam taj ajet
kad ga je Resulullah učio.
Ako naiđem na džehennem,
kako ću to strpljivo podnijeti!

Drugovi su za njega uputili dovu: „Neka te Allah dželle-šanuhu pridruži skupini Svojih voljenih robova, da budeš među dobrima!“ Zatim je hazreti Abdullah ibn Revvaha rekao: „Ali ja želim da mi Allah dželle-šanuhu oprosti. I još želim postati šehid od udarca mača od kojega krv šiklja i pjeni se ili od uboda koplja koje mi sprži jetru i utrobu!..“ Kada se vojska spremala krenuti, hazreti Abdullah ibn Revvaha otišao je Poslaniku, oprostio se i upitao: „Ja Resulallah! Hoćeš li mi dati kakav savjet koji ću zapamtiti i nikada ne zaboraviti?“ Poslanik mu je rekao: „Ti ćeš sutra stići u zemlju u kojoj se Allahu dželle-šanuhu vrlo malo čini sedžda. Ondje umnoži sedžde i namaze.“ Kada je Abdullah ibn Revvaha rekao: „Ja Resulallah! Hoćeš li mi dati još savjeta?“, naš voljeni Poslanik rekao je: „Uvijek spominji Allaha dželle-šanuhu. Jer spominjanje (zikr) Allaha dželle-šanuhu pomoći će ti da postigneš ono čemu se nadaš.“

Islamska vojska od tri tisuće ljudi krenula je uz uzvike „Allahu ekber! Allahu ekber!“ Naš voljeni Poslanik i ashabi koji su ostali u Medini ispratili su mudžahide gazije do uzvišenja Veda. Ondje se Predvodnik svjetova ovako obratio mubarek islamskoj vojsci: „Savjetujem vam da izvršavate naredbe Allaha dželle-šanuhu i da se klonite Njegovih zabrana, da budete dobri prema muslimanima koji su s vama i da se lijepo odnosite prema njima. Borite se na putu Allaha dželle-šanuhu, spominjući Njegovo ime. Ne pronevjerite imetak uzet kao plijen. Ne kršite zakletvu. Ne ubijajte djecu! Ondje ćete u kršćanskim crkvama naći neke ljude koji su se odvojili od svijeta i posvetili ibadetu. Pazite da ih ne dirate! Osim njih, naići ćete i na neke ljude u čijim su se glavama ugnijezdili šejtani – njima mačevima odsijecite glave. Ne ubijajte žene ni iznemogle starce. Ne palite i ne sijecite drveće. I ne rušite kuće!“

Vrhovnom zapovjedniku Zejdu ibn Harisi rekao je: „Kada se sretneš sa svojim neprijateljem iz redova mušrika, pozovi ih na jednu od tri stvari!.. (Ako postanu muslimani,) pozovi ih da učine hidžru u Medinu, koja je dom muhadžira! Ako prihvate tvoj poziv, obavijesti ih da će imati prava koja imaju muhadžiri i da će imati obveze koje imaju muhadžiri.

Ako postanu muslimani, a više vole ostati u svojoj zemlji, obavijesti ih da će biti kao beduini među muslimanima, da će se na njih primjenjivati božanski propis koji se primjenjuje na beduine, da im se od ratnog plijena neće izdvajati ništa i da će se plijenom koristiti samo oni koji se bore uz muslimane!

Ako ne prihvate islam, pozovi ih da plaćaju džizju! One među njima koji to prihvate nemoj dirati! A ako ne pristanu ni plaćati džizju, utekni se pomoći Allaha dželle-šanuhu i bori se s njima!..“

Nakon tih savjeta oprostio se s mudžahidima. Islamska je vojska otišla uz uzvike tekbira. Oni koji su ostali, mašući onima koji odlaze, upućivali su dovu: „Neka vas Allah dželle-šanuhu sačuva od svake opasnosti i vrati žive i zdrave…“ Dok nisu nestali na obzorju, gledali su za njima suznih očiju i s plemenitom zavišću…

„Odredio sam za zapovjednika Zejda ibn Harisu! Ako on postane šehid, neka ga zamijeni Džafer ibn Ebu Talib. Ako on postane šehid, neka ga zamijeni Abdullah ibn Revvaha. Ako i on postane šehid, izabrat ćete nekoga između sebe“ Hadisi šerif

Sveta se zastava vijorila u ruci Zejda ibn Harise, a mudžahidi su išli na nepoznati dugi put služiti vjeri Allaha dželle-šanuhu. Islamska je vojska brzo napredovala prema Siriji. Putovanje je protjecalo bez događaja i u veselom raspoloženju. Mudžahidi su jedva čekali da što prije sretnu neprijatelja. Među onima koji su željeli postati šehidi jedan od najželjnijih bio je hazreti Abdullah ibn Revvaha. Zejd ibn Erkam ovako je to ispričao: „Ja sam bio siroče koje je odraslo pod skrbi Abdullaha ibn Revvahe. Kada je krenuo u pohod na Mutu, posjeo je i mene iza sebe na svoju devu. Noću, kada smo neko vrijeme išli, s njegovih su usana potekli ovi bejtovi:

O devo moja! Ako me do zdenca u pustinji doneseš
i odande još četiri konaka naprijed odneseš,
neću te više izvoditi ni na kakav drugi put,
uskoro ćeš bez gospodara ostati, to znaj.
Ja se, čini se, neću vratiti svojoj kući,
nadam se da ću u ovoj bitki postati šehid.
Na posljednjem konaku vjernici su me brzo prestigli,
o Revvahin sine, čak i oni tebi najbliži
prekinuli su veze bratstva i prošli,
ostavili su te Uzvišenom Hakku i otišli.
Više ne mislim kakav mi je imetak ostao za mnom,
nimalo mi nije stalo ni do drveća ni do datulja!

Kada sam to čuo, zaplakao sam. Abdullah ibn Revvaha dotaknuo me bičem i rekao: ‚O nestaško! Što ti je? Kakva ti je šteta od toga što ja ovako govorim? Ako mi Allah dželle-šanuhu podari stupanj šehida, ti ćeš se na životinji vratiti i stići na svoje mjesto. A ja ću se spasiti od svih nevolja, briga, tuge i događaja ovoga svijeta i naći smiraj.‘ Sišao je i klanjao dva rekata namaza. Na kraju, kada je uputio dugu dovu, pozvao me: ‚O dijete!‘ Kada sam rekao: ‚Izvoli‘, rekao je: ‚Na ovom pohodu, inšallah, bit će mi podaren stupanj šehida!’“

Dok su se junački ashabi približavali Siriji, šamski namjesnik Šurahbil ibn Amr odavno je bio čuo da se islamska vojska približava. Odmah je o tome obavijestio bizantskog cara (kajsera) Heraklija i, dobivši od njega veliku pomoć, smirio se. Jer prema podacima koje je prikupio, muslimana je bilo samo tri do pet tisuća. Nasuprot tome, njegova je vojska premašivala sto tisuća, a oružju nije bilo broja. Kada su ashabi kiram (alejhimur-ridvan) iz šamskih zemalja stigli u Mean, saznali su da Bizantinci idu na njih s vojskom od sto tisuća ljudi. Ondje su se zaustavili i ostali dvije noći. Zapovjednik hazreti Zejd ibn Harisa okupio je svoje drugove i obavijestio ih o stanju. Upitao ih je što misle da treba učiniti protiv bizantske vojske. Neki su ashabi govorili: „Ne sukobljavajući se s bizantskom vojskom, hajde da iznenada upadnemo u njihovu zemlju. Da zarobimo njihove ljude i vratimo se u Medinu.“ A neki su govorili: „Hajde da napišemo pismo Resulu alejhisselam i javimo mu koliki je broj neprijatelja. Da ga zamolimo da nam hitno pošalje vojsku ili da upitamo što trebamo učiniti.“ Kada su već zaključili da je drugo mišljenje pogodnije, hazreti Abdullah ibn Revvaha umiješao se u razgovor i rekao:

„Uvijek spominji Allaha dželle-šanuhu. Jer spominjanje (zikr) Allaha dželle-šanuhu pomoći će ti da postigneš ono čemu se nadaš“ Hadisi šerif

O narode moj, zbog čega se kolebate?
Zar nismo u boj došli s nijetom da postanemo šehidi?
Nismo se s kafirima nikada borili
zato što smo imali mnogo oružja i konjanika.
Borili smo se kao lavovi snagom
ove vjere koju nam je Allah dželle-šanuhu podario.
Idite, borite se, u tome je zacijelo dobro,
ishod će ove stvari biti ili šehadet ili pobjeda.
Allaha mi, na dan Bedra imali smo dva konja,
a na Uhudu jednog konja, a oružja vrlo malo.
Ako nam je u ovoj bitki suđeno pobijediti,
to su nam ionako obećali i Allah i Poslanik.
Uzvišeni Hakk nikada ne odstupa od Svoga obećanja,
zato, o vjernici, krenite naprijed!
A ako nam je suđeno postati šehidi,
sresti ćemo se u džennetu sa svojom braćom šehidima.

Te su riječi hazreti Abdullaha ibn Revvahe ohrabrile mudžahide. Rekli su: „Allaha mi, Revvahin sin govori istinu.“ Odluka je sada bila donesena: borit će se dok ne postanu šehidi. Kada su slavni ashabi stigli u selo Muta, susreli su se s bizantskom vojskom od sto tisuća ljudi.

BITKA KOD MUTE

Brda i kamenjar bili su puni neprijateljskih vojnika. Na jednoj je strani bila islamska vojska od tri tisuće ljudi, koja je, da bi širila vjeru Allaha dželle-šanuhu, krenula čak iz Medine i došla do Šama, a na drugoj strani gomila kafira od sto tisuća, okupljena da uguši islam… Izvana gledano, odnos snaga bio je takav da se nije mogao ni usporediti. Prema tome, jedan se musliman morao boriti s više od trideset Bizantinaca. Obje su se strane svrstale u bojni poredak. U to je vrijeme, po naredbi Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), jedno izaslanstvo iz islamske vojske krenulo prema bizantskom taboru. Oni su bizantskoj vojsci predložili da prime islam ili da plaćaju džizju. Ali Bizantinci su taj poziv odbili. Više nije bilo vremena za gubljenje. Zapovjednik hazreti Zejd ibn Harisa, sa svetom islamskom zastavom u ruci, naredio je svojoj vojsci napad. Mudžahidi, koji su čekali taj trenutak, uz uzvike „Allahu ekber!“ poletjeli su naprijed kao strijela. Izvukavši mačeve poput munja, prodrli su kao oluja usred neprijatelja… Njištanje konja, zveket mačeva, uzvici tekbira i jauci ranjenih dizali su se do nebesa, a megdan se već na početku bitke pretvorio u jezero krvi. Kad god bi zamahnuli mačem, slavni su ashabi obarali ili jednu glavu ili jednu ruku.

Hazreti Zejd, u čijoj je ruci bila Resulullahova bijela zastava, borio se usred neprijatelja uzvikujući „Allah, Allah“. Mačevima kojima je zamahivao u tren oka čistio je prostor oko sebe i tjerao neprijatelja da zažali što mu je izašao na megdan. Slavni ashabi, vidjevši junačku borbu svoga zapovjednika, nisu zaostajali za njim: svaki se trudio sam dohvatiti mačem trideset neprijatelja i oboriti ih. U jednom se trenutku nekoliko kopalja istodobno zabilo u mubarek prsa zapovjednika hazreti Zejda. Za njima su stigla i druga koplja. Tijelo slavnog ashaba bilo je sve izbušeno. Napokon je Zejd ibn Harisa pao na vrelu zemlju i ispio šerbet šehadeta, za kojim je toliko čeznuo.

Hazreti Džafer, koji je došao nakon Zejda ibn Harise, odmah je zgrabio zastavu. Mudžahidi, vidjevši da se islamska zastava vijori, nastavili su borbu s novim žarom. I hazreti Džafer borio se junački kao Zejd ibn Harisa. S jedne je strane napadao neprijatelja, a s druge ulijevao drugovima hrabrost i polet. Taj novi zapovjednik, koji se borio kao pravi junak, zamahivao je mačem još bržim i hitrijim pokretima i nije dao neprijatelju da dođe k sebi. Boreći se zaneseno, hazreti Džafer odmaknuo se prilično daleko ispred svojih drugova. Usred Bizantinaca borio se sam i udarao mačem svakoga od njih ponaosob. Ali nije mu trebalo dugo da shvati da s toga puta nema povratka. Junački je zapovjednik govorio: „Moje je da mačem udarim svakoga kafira!“ i iz mubarek riječi „Allahu ekber!.. Allahu ekber!..“ crpio novu duhovnu snagu. Svakim udarcem mača uklanjao je po jednog neprijatelja i nikoga nije puštao da mu priđe. Mubarek ime Allaha dželle-šanuhu nije mu silazilo s jezika i borio se neiscrpnom snagom. Napokon je jedan neprijateljski vojnik udario mačem hazreti Džafera po desnoj ruci. Hazreti Džafer, kojemu je odsječena desna ruka, uhvatio je svetu islamsku zastavu lijevom rukom prije nego što je pala na zemlju. Podigao ju je i opet zavijorio. A onda još jedan udarac mača… Odsječena mu je i lijeva ruka. Ovoga je puta pokušao vijoriti zastavu pritisnuvši je na prsa između odsječenih ruku. Ali od neprijateljskih mačeva, koji su se jedan za drugim žestoko spuštali, dosegnuo je stupanj šehadeta, za kojim je toliko čeznuo. Njegova je mubarek duša odletjela u najviše stupnjeve dženneta… Na njegovu je tijelu izbrojeno više od devedeset rana od mačeva i kopalja.3 Junački mudžahidi, vidjevši da im je zapovjednik postao šehid, zgrabili su islamsku zastavu koja je pala na zemlju i predali je hazreti Abdullahu ibn Revvahi.

„O narode moj, zbog čega se kolebate? Zar nismo u boj došli s nijetom da postanemo šehidi?“ Abdullah ibn Revvaha (radijallahu anhu)

I on je, vijoreći zastavu na konju, žestoko navalio na neprijatelja. S jedne je strane obarao neprijatelja koji bi mu izašao pred noge, a s druge govorio:

O dušo moja (nefse), ti ćeš mi se svakako pokoriti,
danas ću postati šehid, u ovoj sam se bitki zakleo.
Ili ćeš na to sama dragovoljno pristati,
ili ću te ja na to silom natjerati.
Ako u ovoj bitki ne budeš ubijena, reci mi, o dušo moja,
zar nikada nećeš umrijeti?
Ako učiniš ono što su učinili
Džafer ibn Ebu Talib i Zejd ibn Harisa, znaj da ćeš dobro učiniti.
Oni su postali šehidi, o dušo moja, ne zaostaj,
inače ćeš biti nesretna, hajde, juriš naprijed!

I hazreti Abdullah upustio se uz uzvike „Allahu ekber!“ u nemilosrdnu borbu s neprijateljem. U jednom ga je trenutku udarac mača pogodio u prst, i odsječeni mu je prst počeo visjeti s ruke. Taj mubarek zapovjednik, koji je gorio ljubavlju prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovu Resulu, odmah je skočio s konja na zemlju, stavio pod nogu ranjeni prst, koji mu je smetao u borbi, i rekavši: „Zar nisi samo jedan ranjeni prst? A i ovu si nezgodu doživio na putu Allaha dželle-šanuhu!“, iščupao ga. Skočivši kao munja na konja, ponovno se počeo boriti svom snagom. Ali budući da ni nakon tolike borbe nije dosegnuo stupanj šehida, počeo je koriti samoga sebe… Iznova je i iznova nasrtao na neprijatelja. Na kraju je od udarca koplja pao na zemlju. Boreći se na putu Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula, postao je šehid, a njegova je mubarek duša odletjela u džennet… U tom je trenutku Ebul-Jusr Ka’b ibn Umejr, koji se borio pokraj hazreti Abdullaha, pokušao zavijoriti zastavu. Pogledom je preletio preko ashaba tražeći nekoga tko je stariji i iskusniji od njega. Kada je ugledao Sabita ibn Ekrema, predao mu je zastavu. Hazreti Sabit zabio je zastavu u zemlju pred mudžahidima i rekao: „O braćo moja! Brzo izaberite jednoga između sebe za zapovjednika i slijedite ga!“ Oni su rekli: „Izabrali smo tebe“, ali hazreti Sabit to nije prihvatio. Pogled mu je pao na hazreti Halida ibn Velida. Rekao mu je: „O Ebu Sulejmane! Ti uzmi zastavu!“ Hazreti Halid, koji se tek bio pridružio muslimanima, iz pristojnosti nije htio uzeti svetu zastavu, i s njegovih su mubarek usana izašle ove riječi: „Ja ne mogu uzeti ovu zastavu od tebe! Ti si je dostojniji od mene. Jer stariji si i počašćen si time što si se u bitki na Bedru borio uz Resulullaha!..“ Ali vrijeme je bilo dragocjeno. Ashabi kiram oko njih nemilosrdno su se borili s neprijateljem i trudili se potisnuti neprijatelja od sto tisuća ljudi. Hazreti Sabit ponovio je svoje riječi: „O Halide! Brzo uzmi Resulullahovu svetu zastavu! Allaha mi, uzeo sam je da bih je dao tebi. Ti bolje od mene poznaješ ratnu vještinu!“ Zatim je upitao mudžahide oko sebe: „O braćo moja! Što mislite o tome da Halid bude zapovjednik?“ Oni su svi u jedan glas rekli: „Postavili smo ga sebi za zapovjednika.“ Na to je hazreti Halid s velikim poštovanjem i pristojnošću uzeo zastavu, koju je svojom mubarek rukom predao Predvodnik svjetova, i poljubio je. Skočio je na konja i svom veličinom i silinom navalio na neprijatelja.4

Junački su ashabi ponovno krenuli u napad za svojim novim zapovjednikom. Hazreti Halid borio se neviđenom hrabrošću i vještinom i obarao svakoga tko bi mu izašao na put. U jednom je trenutku hazreti Kutba ibn Katada odvojio od tijela glavu Malika ibn Zafile, jednoga od neprijateljskih zapovjednika. Bizantincima je pao moral. Ali vrijeme je isticalo, pala je večer i počelo se smrkavati. Boriti se u mraku bilo je vrlo opasno. Jer su greškom mogli udariti svoje drugove…

Zato su se obje strane povukle u svoje tabore. Ranjenici su se počeli liječiti. Hazreti Halid bio je genij ratne vještine. Želio je ujutro izaći pred neprijatelja s novom taktikom i zbuniti ga. Te je noći vojnicima promijenio mjesta: one s desne strane prebacio je na lijevu, one s lijeve na desnu, one sprijeda straga, a one straga sprijeda.

Ujutro su junački mudžahidi ponovno krenuli u napad i uz uzvike „Allahu ekber“ počeli se boriti. Neprijateljski su vojnici prvi put vidjeli vojnike koji su ih napadali. To nisu bili oni s kojima su se borili jučer.

Muslimanima je sigurno u pomoć stigla nova vojska!.. Bizantskim vojnicima, koji su se uplašili misleći da je stiglo pojačanje, pao je moral. Obuzela ih je panika i počeli su bježati. Islamska vojska, smatrajući to prilikom, žestoko ih je napala.

Kada je neprijatelj odbijen, došli su do tvrđave Muta. Osvojili su i tvrđavu i ubili mnogo njezinih uglednika. Hazreti Halid i junački ashabi toga su se dana borili još bolje, udarali mačevima po neprijatelju i tisuće ih poslali u džehennem. Toga se dana u ruci hazreti Halida ibn Velida slomilo devet mačeva.5 Dobrotom Allaha dželle-šanuhu i bereketom dova Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) tri tisuće mudžahida gazija razbilo je neprijateljsku vojsku od sto tisuća vojnika. U toj velikoj bitki na bojnom polju dano je petnaest šehida. Tako je Bizantskom Carstvu pokazana njegova granica i spriječeno je da poduzima nove pohode dalje na jug… Resul-i ekrem, Nebijj-i muhterem, okupio je svoje ashabe u mesdžidu da im objavi što se dogodilo kod Mute, prije nego što mu je s bojnog polja stigla ikakva vijest. Po mubarek licu našeg voljenog Poslanika vidjelo se da je jako tužan i nitko se, iz straha da se još više ne ražalosti, nije usuđivao ništa pitati. Napokon je jedan od ashaba rekao: „Neka su ti naši životi žrtva, ja Resulallah! Otkako smo vidjeli tugu na tebi, srce nam krvari, a kolika je naša tuga zna samo Dženab-i Hakk!“ Iz mubarek očiju našeg voljenog Poslanika potekle su suze i rekao je: „Tuga koju ste vidjeli na meni, ono što me bacilo u žalost, bilo je to što su moji ashabi postali šehidi. To je stanje trajalo dok ih nisam vidio u džennetu kao braću koja sjede na prijestoljima jedni naspram drugih. Zejd ibn Harisa uzeo je zastavu u ruku. Napokon je postao šehid. On je sada ušao u džennet. Ondje trči naokolo. Zatim je zastavu uzeo Džafer ibn Ebu Talib. Navalio je na neprijateljske vojske. Borio se i napokon je i on postao šehid. On je kao šehid ušao u džennet i na dva krila od jakuta leti kako hoće. Nakon Džafera zastavu je uzeo Abdullah ibn Revvaha. Sa zastavom u ruci borio se s neprijateljima, postao šehid i ušao u džennet. Pokazani su mi u džennetu na prijestoljima od zlata. Allahu moj! Oprosti Zejdu!.. Allahu moj! Oprosti Džaferu! Allahu moj! Oprosti Abdullahu ibn Revvahi!“

„O Halide! Brzo uzmi Resulullahovu svetu zastavu! Allaha mi, uzeo sam je da bih je dao tebi. Ti bolje od mene poznaješ ratnu vještinu!“ Sabit ibn Ekrem (radijallahu anhu)

Iz mubarek očiju Predvodnika svjetova suze su i dalje tekle. Kroz suze je nastavio: „Poslije Abdullaha ibn Revvahe zastavu je uzeo Halid ibn Velid. Eto, sada je bitka postala žestoka. Allahu moj! On (Halid ibn Velid) je jedan od Tvojih mačeva. Pomozi mu!…“6 Naš voljeni Poslanik je, Allahovim dopuštenjem, kao mudžizu vidio što se događa na bojnom polju udaljenom više od tisuću kilometara i to je priopćio svojim ashabima. Na dan kada je Džafer ibn Ebu Talib postao šehid, Poslanik je, ispričavši ovaj događaj, ustao i otišao u kuću hazreti Džafera. Njegova žena Esma upravo je bila završila kućne poslove, okupala djecu i počešljala ih. Naš voljeni Poslanik rekao je: „O Esma! Gdje su Džaferovi sinovi? Dovedi mi ih!“ Kada je Esma-hatun dovela djecu, Resulullah ih je privio na prsa, izljubio ih i pomirisao do mile volje. Njegovo mubarek srce nije moglo izdržati i iz mubarek očiju potekle su mu suze u mlazovima. Vidjevši to, žena hazreti Džafera preklinjala ga je: „Neka su Vam žrtva i majka i otac, pa i moj život, ja Resulallah! Zašto mojim sinovima pokazujete samilost kakvu pokazujete siročadi? Da niste možda primili kakvu gorku vijest o Džaferu i njegovim drugovima?!“ Predvodnik svjetova bio je duboko potresen. Rekao je: „Da!… Oni su danas postali šehidi!…“ I naša majka hazreti Esma privila je svoju siročad na prsa i zaplakala. Naš voljeni Poslanik nije mogao dugo gledati taj prizor i otišao je odande.7

Vrativši se u svoj blaženi dom, Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je svojim čistim ženama: „Ne zaboravite pripremiti jelo za Džaferovu obitelj!“ Tri dana obiteljima šehida slalo se jelo. Prošlo je nekoliko dana kad je radosnu vijest u Medinu donio hazreti Jala ibn Umejja. Prije nego što je stigao ispričati što se dogodilo, Resul-i ekrem mu je rekao: „Ako hoćeš, ti ispričaj što se dogodilo, a ako hoćeš, ja ću tebi ispričati“, i do pojedinosti je ispričao sve što se zbilo na bojnom polju. Na to je hazreti Jala ibn Umejja rekao: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji te je poslao kao poslanika s pravom vjerom i Knjigom, nisi izostavio nijedan događaj koji su mudžahidi doživjeli.“ Poslanik mu je odgovorio: „Allah dželle-šanuhu uklonio je za mene udaljenost koja nas je dijelila, pa sam bojno polje vidio svojim očima.“

Nakon nekoliko dana glasnici su javili da se islamska vojska približava Medini. Poslanik je sa svojim ashabima ustao i izašao iz Medine da je dočeka. Iz daljine se dizao oblak prašine, a sveta zastava islama vijorila se na vjetru. Sjaj mačeva i štitova obasjavao je okolinu poput zrcala… Na svakome se vidjelo duboko uzbuđenje. Uskoro su u Medinu ušli mudžahidi gazije, a na čelu im je bio hazreti Halid ibn Velid, radijallahu teala anhum edžmain…

„Allahu moj! Oprosti Zejdu!… Allahu moj! Oprosti Džaferu! Allahu moj! Oprosti Abdullahu ibn Revvahi!“ Hadisi šerif

Djeve hurije dođoše,
U pelene od nura ga poviše,
Muhammedu lica prisloniše
One noći kad se Muhammed rodi.
Nebeska se vrata otvoriše,
Po svijetu se milost prosu,
Džennetske se haljine skrojiše
One noći kad se Muhammed rodi.
Junus kaže: „O braćo moja,
Iz očiju krvave suze teku,
Sedždu učiniše brda i stijene
One noći kad se Muhammed rodi.“

Mekke-i mukerreme [1890]