PUTOVANJE NA UMRETUL-KAZU

Prošla je godina dana od Hudejbijskog mira. Mjesec dana prije Kurban-bajrama, početkom mjeseca zulkade, Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) naredio je svojim ashabima da se pripreme za umru. Na umru su trebali doći svi koji su išli na Hudejbiju i sudjelovali u Bejat-i Ridvanu, osim onih koji su preselili na ahiret. Nakon te naredbe dvije tisuće ashaba završilo je pripreme. Za kurban je uzeto sedamdeset deva. Zadatak da ih, napasajući ih usput, dovedu do Mekke povjeren je Nadžiji ibn Džundubu i njegovoj četvorici drugova. Osim toga, hazreti Muhammed ibn Meslema poslan je naprijed sa sto konjanika da ponese oružje koje se rabi u ratu, kao što su oklopi, koplja i mačevi. Mušricima se nije moglo vjerovati. U slučaju bilo kakva napada poslužili bi se tim oružjem. Neki od ashaba rekli su: „Ja Resulallah! Po Hudejbijskom miru na umru nismo smjeli doći ni s kakvim oružjem osim mačeva u koricama!“ Predvodnik svjetova rekao je: „Ovo oružje nećemo unijeti u Harem, među Kurejšije. Ali ono će biti u našoj blizini, pri ruci, u slučaju da nas Kurejšije napadnu.“

Kao zamjenik u Medine-i munevveri ostavljen je Ebu Zerr Gifari.1 Prenosi se i da je ostavljen Ebu Ruhm Gifari. Dvije tisuće ashaba krenulo je s našim voljenim Poslanikom na put prema Mekki. Ashabi kiram bili su jako uzbuđeni. Vidjet će svoje domove, ognjišta i zavičaj, koje su prije toliko godina napustili na putu Allaha dželle-šanuhu, radi našeg voljenog Poslanika… Posjetit će Ka’be-i muazzamu, prema kojoj su se okretali u pet dnevnih namaza… Vidjet će svoje rođake, koji su postali muslimani, ali zbog ugovora nisu mogli doći u Medinu. Kurejšijama mušricima, koji su ih godinama tjerali da umjesto suza liju krv, koji su ih tlačili tako da su jecali i stenjali i koji su mnogu njihovu braću učinili šehidima da bi ih natjerali da obožavaju njihove idole, pokazat će dostojanstvo i čast islama. Možda će u srca mušrika koji to vide ući ljubav prema islamu, pa će postati muslimani!..

Oni koji su ostali u Medini ispratili su Predvodnika svjetova tekbirima do uzvišenja Veda, oprostili se i vratili se… Kada je došao u Zul-Hulejfu, koja je desetak kilometara udaljena od Medine, naš je voljeni Poslanik ušao u ihram. Slavni su ga ashabi slijedili. Svi su bili odjeveni u bijelo. Počelo je putovanje u Mekke-i mukerremu radi umre. Sada su i zemlja i nebo odjekivali od uzvika „Lebbejk, Allahumme lebbejk! Lebbejk, la šerike leke lebbejk! Innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike lek!“ (Evo me, Allahu moj, evo me! Tvome sam se pozivu odazvao riječju i bićem iznova i iznova, Tvojoj sam se naredbi pokorio. Ti nemaš druga, svim sam se svojim bićem okrenuo Tebi. Hvala i blagodat pripadaju samo Tebi. I vlast je Tvoja. Ti nemaš premca.)

Putovanje je protjecalo u velikom zadovoljstvu, u zahvaljivanju Allahu dželle-šanuhu, u dovi Njemu i u spominjanju Njegova mubarek imena.

Kada se odred koji je išao naprijed pod zapovjedništvom Muhammeda ibn Mesleme približio Mekki, opazili su ga kurejšijski mušrici. Sa strahom su im prišli i, kao da kažu „Zar smo se prije godinu dana tako dogovorili?“, upitali: „Što je ovo?“ Muhammed ibn Meslema dao im je odgovor od kojega im se ledila krv u žilama: „Ovo su konjanici Resula Allaha dželle-šanuhu… Ako Allah dželle-šanuhu dopusti, sutra će i on počastiti ovo mjesto svojim dolaskom!..“ Mušrici su se u strahu vratili i prenijeli vijest u Mekku. Mekkanski mušrici govorili su: „Kunemo se, mi smo se držali ugovora. Zašto bi se Muhammed borio s nama?..“ Odmah su iz svojih redova poslali jedno izaslanstvo da razgovara s Poslanikom.

„Lebbejk, Allahumme lebbejk! Lebbejk, la šerike leke lebbejk! Innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike lek!“ Telbija

U to je vrijeme Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) stigao do mjesta zvanog Batn-i Jedžedž, odakle se mogla vidjeti Mekka. Ondje su ostavili sve oružje osim mačeva koje su nosili o pojasu. Dvjesto ashaba postavili su kao stražu da čuvaju oružje. Kada su te pripreme završene, kurejšijsko je izaslanstvo zatražilo dopuštenje da razgovara s Poslanikom i da bude primljeno pred njega. Kada im je to dopušteno, rekli su: „O Muhammede! Od Hudejbijskog ugovora nismo vas ni u čemu iznevjerili. Pa ipak, zar ćeš u Mekku, među svoj narod, ući s ovim oružjem? A po našem ugovoru kod vas nije trebalo biti ništa osim mačeva u koricama!..“ Na to je Predvodnik svjetova odgovorio: „Ja sam od djetinjstva do današnjega dana poznat po tome što držim zadanu riječ i što sam vjeran. U Harem nećemo ući ni s kakvim oružjem osim mačeva u koricama. Ali želim da oružje bude na mjestu nedaleko od mene.“ Shvativši da stvari stoje drukčije nego što im je javljeno, izaslanici su se smirili i rekli: „O Muhammede! Iskreno govoreći, od tebe smo uvijek vidjeli samo vjernost i dobrotu. To tebi i dolikuje.“ Zatim su se vratili. Došli su u Mekku i obavijestili Kurejšije o svemu. I oni su se smirili.

Kurejšijski prvaci, iz mržnje i zavisti, napustili su Mekku i popeli se u planine da ne bi gledali te sretne trenutke Poslanika i njegovih ashaba. Naš voljeni Poslanik poslao je naprijed, u mjesto zvano Zi Tuva, obilježene kurbanske deve. Zatim je, kada je sa svojim ashabima završio pripreme, krenuo kako bi ušao u sveti grad Mekku. Ashabi kiram uzeli su Predvodnika svjetova u svoju sredinu. Sultan svemira, na svojoj devi Kasvi, širio je nur oko sebe poput sunca koje zaklanja postojanje tisuća zvijezda. Gospodaru moj! Kakva ljepota! Kakav veličanstven prizor!..

Na jezicima su bili uzvici „Lebbejk, Allahumme lebbejk! Lebbejk, la šerike leke lebbejk!..“, a u srcima ljubav prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovu Resulu.

Korak po korak približavali su se veličanstvenoj Ka’bi. Što su se više približavali, njihovo je uzbuđenje sve više raslo, kao da kipi. Uzvici telbije, koje su svi izgovarali u jedan glas, ispunjavali su Mekku, a mušrici bi, kad god bi vidjeli taj veličanstveni prizor, osjetili kako im se topi srce i kako im u dušu blago teče šerbet ljubavi. U srca mnogih od njih već je bila ušla ljubav prema islamu… Na kraju je pobijedio Sultan svemira, predvodnik oba svijeta, naš voljeni i časni Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem)…

Eto, naš voljeni Poslanik i njegovi slavni ashabi, s mačevima o pojasu, ulazili su u Ka’be-i muazzamu. Hazreti Abdullah ibn Revvaha išao je naprijed držeći uzde Kasve, Poslanikove deve. Neki mekkanski mušrici, sa svojim ženama i djecom, stajali su poredani u Darun-Nedvi i promatrali našeg voljenog Poslanika i njegove junačke ashabe. Abdullah ibn Revvaha, kako je išao naprijed, počeo je recitirati stihove, a njegovi su bejtovi padali mušricima na glave kao malj i dopirali im do srca:

O kafiri, uklonite se s puta Poslanika,
jer Allah dželle-šanuhu njemu Kur’an objavi.
Svako dobro, svaka blagodat u njegovoj je vjeri,
a smrt za tu vjeru najbolja je smrt.
On je pravi Resulullah, srcem sam ga primio,
u svaku njegovu riječ povjerovah, sad sam je prihvatio.
O kafiri! Kada ste poricali
da je Kur’an spušten od Allaha dželle-šanuhu,
kako smo vas iznenada udarcima sustigli
i kako smo vam glave od tijela odvajali,
ako ni u njegovo značenje ne povjerujete,
isti će vam udarci pasti na glave.
Počinjem mubarek imenom onoga Allaha
osim čije vjere prave vjere nema.
I opet počinjem imenom onoga Allaha:
Muhammed je i Njegov rob i Njegov resul.

Hazreti Omer nije se mogao suzdržati i htio ga je opomenuti: „O Ibn Revvaha! Kako možeš recitirati stihove pred Resulullahom i u Harem-i šerifu?“ Ali Poslanik je rekao: „O Omere! Nemoj ga sprječavati! Kunem se Allahom dželle-šanuhu, njegove riječi brže i jače djeluju na ove kurejšijske mušrike nego da na njih sipamo kišu strijela. Nastavi, o Ibn Revvaha!“

Malo kasnije Poslanik je rekao hazreti Abdullahu ibn Revvahi: „Reci: ‚Nema boga osim Allaha dželle-šanuhu! On je Jedan! On je Taj koji ispunjava Svoje obećanje! On je Taj koji pomaže ovome Svom robu! On je Taj koji jača Svoju vojsku! I samo je On Taj koji je razbio udružena plemena!’“

Na to je Abdullah ibn Revvaha počeo recitirati:

Nema boga osim Allaha dželle-šanuhu!
On nema druga, la ilahe illallah!
On je Taj koji muslimanskoj vojsci snagu daje!
I On je Taj koji kafire raspršuje i pobjeđuje!

I muslimani su ponavljali te riječi. Kada je ušao u Bejtullah, naš voljeni Poslanik otkrio je svoje mubarek desno rame. Ljepota njegova mubarek tijela blistala je pred očima, privlačila srca i širila nur kao sunce. Zatim je rekao: „Neka Allah dželle-šanuhu Svojom milošću oprosti junacima koji će se danas ovim ljudima širka pokazati snažnima i čilima!“ Na to su ashabi kiram otkrili desna ramena i, koračajući brzo i dostojanstveno, tri puta obišli Ka’bu u tavafu. Samo su između Rukn-i Jemanija i kuta Hadžer-i esveda išli polako. Poslanik i njegovi ashabi prilazili su Hadžer-i esvedu i ljubili ga ili su, izdaleka, podizali ruke okrenuvši dlanove prema Hadžer-i esvedu.

„Kunem se Allahom dželle-šanuhu, njegove (Ibn Revvahine) riječi brže i jače djeluju na ove kurejšijske mušrike nego da na njih sipamo kišu strijela“ Hadisi šerif

Mušrici su izdaleka pratili ashabe i čudili se njihovu dostojanstvenom i ponosnom hodu. Jer njima su pričali da su muslimani, otkako su otišli u Medinu, oslabili i razboljeli se, i širile su se slične vijesti. A sada su bili svjedoci sasvim suprotnoga, i njihovo je čuđenje raslo.

Preostala četiri kruga tavafa završena su laganim, odmjerenim koracima. Nakon tavafa klanjali su dva rekata namaza na Makam-i Ibrahimu. Zatim su sedam puta obavili saj između brežuljaka Safe i Merve. Kada su kurbani zaklani, Poslanik je obrijao svoju mubarek glavu. Njegove su mubarek vlasi hvatane još u zraku. I ashabi kiram obrijali su glave. Tako se ostvario san koji je Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) usnio točno godinu dana ranije. Umra je bila obavljena i nastupilo je podnevno vrijeme. Kada je Predvodnik svjetova naredio hazreti Bilalu da prouči ezan na Ka’bi, Bilal Habeši odmah je izvršio naredbu. Dok je on na Ka’bi učio Muhammedov ezan, cijela se Mekka uskomešala. Ashabi kiram slušali su ezan u velikoj skrušenosti i tihim ga glasom ponavljali. Kada je ezan završen, Habibullah je bio imam. Podne-namaz, koji su svi zajedno klanjali, sasvim je posebno djelovao na srca mušrika.

Našem voljenom Poslaniku podignut je u Ebtahu šator od kože. I ashabi su tri dana boravili u šatorima oko njega. U vrijeme namaza okupljali bi se u Bejtullahu i klanjali namaz u džematu. U ostalo vrijeme posjećivali su rodbinu i svojim lijepim ahlakom, koji im je podario islam, bili im primjer. A ovi kao da su se topili pred tim lijepim ponašanjem ashaba i nisu mogli sakriti divljenje. Za ta tri dana Mekka kao da je bila osvojena iznutra.

Tri su dana istekla… Došlo je vrijeme rastanka. Predvečer, kada je Poslanik rekao: „Nitko od muslimana (koji su došli na umru) neće provesti večer u Mekki, nego će krenuti na put!“, svi su se spremili i krenuli prema Medini… Dok je bio u Džuhfi, Resulullah se sastao s hazreti Abbasom, a hazreti Abbas mu je predložio: „Ja Resulallah! Mejmuna bint Haris ostala je udovica. Zar ne bi bilo dobro da je uzmeš za ženu?“ Na to je Poslanik poslao Ebu Rafija i jednog čovjeka od ensarija u Mekku da je prose. Kada je hazreti Mejmuna, dok je bila na devi, primila vijest da je Resulullah želi uzeti za ženu, rekla je: „I deva i ono što je na njoj pripadaju Resulullahu.“ Sebe je poklonila Poslaniku. Brigu da se to obavi kako treba prepustila je svojoj starijoj sestri Ummul-Fadl, a ona svome mužu hazreti Abbasu. Kada su, vraćajući se s umre u Medinu, stigli do mjesta Serif, hazreti Abbas primio je od našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) četiri stotine dirhema mehra i vjenčao hazreti Mejmunu nikahom za Resulullaha. Ondje je održana i svadba. Hazreti Mejmuna bila je počašćena Resulullahovim nikahom i postala njegova posljednja supruga. Naš se Poslanik nakon toga više nije ženio.

„Neka Allah dželle-šanuhu Svojom milošću oprosti junacima koji će se danas ovim ljudima širka pokazati snažnima i čilima!“ Hadisi šerif

Usudih se svijećnjak ti pokloniti, ja Resulallah!
Želja mi je služiti tvom uzvišenom pragu, ja Resulallah!
Moj bijedni dar nije dostojan tvoje Ravde,
primi ga, ukaži dobrotu i pažnju, ja Resulallah!
Koga imam osim tebe da mu svoje stanje javim?
Od tebe su dobrota i darežljivost, ja Resulallah!
Utječem ti se, aman, sto puta aman, na tvoj sam prag pao,
smiluj se, učini mi šefa’at, ja Resulallah!
U oba svijeta uzmi pod svoje pravednog Mahmud-hana,
tvoja je vlast i na početku i na kraju, ja Resulallah!
II. Mahmud Hân