PISMA POZIVA

Pisma upućena vladarima

Kada se vratio s Hudejbije, Nebijj-i muhterem (sallallahu alejhi ve sellem) želio je da se islam raširi po cijelom svijetu, da se ljudi spase od džehennemske kazne i steknu pravu sreću. Jer on je poslan cijelom svijetu kao milost. Zato je odlučio okolnim vladarima poslati izaslanike i pozvati ih u islam. Krajem mjeseca zulhidže šeste godine po hidžri, odnosno početkom mjeseca muharrema sedme godine, poslao je Amra ibn Umejju (radijallahu anhu) abesinskom, Dihju Kelbija (radijallahu anhu) bizantskom, a Hatiba ibn Ebu Belteu (radijallahu anhu) egipatskom vladaru. S istim je zadatkom poslao Abdullaha ibn Huzafu (radijallahu anhu) iranskom vladaru, Šudžu ibn Vehba (radijallahu anhu) u Gassan, Selita ibn Amra (radijallahu anhu) u Jemamu, a Ala Hadremija bahreinskom emiru Munziru ibn Saviju.1 Ti su izaslanici bili najodabraniji među ashabima, oni najljepšeg izgleda i najljepšeg govora. Svakom je vladaru napisano posebno pismo poziva u islam. Naš voljeni Poslanik zapečatio je pisma svojim pečatom, na čijem je kamenu srebrnog prstena u tri reda, odozdo prema gore, bilo urezano „Muhammed, Resul, Allah“. Izaslanici koji su trebali otići vladarima ujutro su se, zahvaljujući Poslanikovoj mudžizi, probudili znajući jezik države u koju će ići.2

Pismo Nedžašiju Ashami

Amr ibn Umejja, koji je trebao otići u Abesiniju, imao je zadatak od Nedžašija Ashame zatražiti i to da u Medinu pošalje ashabe koji su onamo ranije učinili hidžru. Resulullah je Nedžašiju poslao dva pisma. Amr ibn Umejja ubrzo je stigao u Abesiniju i izašao pred kralja Nedžašija Ashamu. Najprije mu je predao prvo pismo. Nedžaši je sišao sa svoga prijestolja i primio pismo s velikim poštovanjem i ljubavlju. Poljubio ga je, prinio licu i očima, a onda ga otvorio i naredio da mu se pročita: „Bismillahir-rahmanir-rahim! Od Muhammeda alejhisselam, resula Allaha dželle-šanuhu, abesinskom kralju Nedžašiju Ashami!.. Selam onome tko slijedi pravi put!..

„O vladaru! Pozivam te da povjeruješ u Allaha dželle-šanuhu, koji nema ni premca ni druga, da Njemu činiš ibadet, da mene slijediš i da vjeruješ u ono što mi je Allah dželle-šanuhu poslao. Jer ja sam resul Allaha dželle-šanuhu, kojemu je naređeno to dostaviti“ Naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam

uputio vladarima

Na pečatu u donjem lijevom kutu pisma riječi „Muhammed, Resul, Allah“ ispisane su u tri reda, odozdo prema gore. Taj pečat, urezan u kamen srebrnog prstena, utiskivao se ispod svakog pisma poziva koje je slano. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) služio se tim prstenom kao državnim pečatom sve dok nije preselio na ahiret. Potom je taj prsten bio pečat u vrijeme hilafeta hazreti Ebu Bekra, zatim hazreti Omera i, kao trećeg, hazreti Osmana. Hazreti Osman mogao ga je nositi samo šest mjeseci. Jednoga dana prsten je halifi skliznuo s prsta i pao u zdenac Eris. Unatoč svoj potrazi, nikako nije pronađen.

O vladaru! Želim ti mir i zahvaljujem Allahu dželle-šanuhu na blagodatima koje ti je podario. Nema boga osim Njega. On je Melik (jedini koji upravlja cijelim svemirom). On je Kuddus (čist od svake mane i nedostatka). On je Selam (Onaj koji Svoje robove čuva od svake opasnosti). On je Mu’min (Onaj koji daje sigurnost). On je Muhejmin (Onaj koji nad svime bdije i sve čuva).

Svjedočim da je Isa (alejhisselam) duh i riječ Allaha dželle-šanuhu, koju je On spustio u Merjem, prečistu i čednu, koja se posve povukla od svakog ovosvjetskog života. Tako je ona zatrudnjela Isom. Allah dželle-šanuhu stvorio je Isu onako kako je Svojom moći stvorio Adema.

O vladaru! Pozivam te da povjeruješ u Allaha dželle-šanuhu, koji nema ni premca ni druga, da Njemu činiš ibadet, da mene slijediš i da vjeruješ u ono što mi je Allah dželle-šanuhu poslao. Jer ja sam resul Allaha dželle-šanuhu, kojemu je naređeno to dostaviti. Eto, ja sam ti dostavio ono što ti je potrebno i dao ti savjet koji će ti donijeti sreću i na ovom i na onom svijetu. Primi moj savjet! Selam onima koji su našli pravi put i stupili na ispravnu stazu.“

Nedžaši Ashama, koji je pismo Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) saslušao s velikom pristojnošću i poniznošću, odmah je izgovorio kelime-i šehadet i postao musliman:

„Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.“ Zatim je rekao: „Kunem se da je on poslanik čiji su dolazak očekivali sljedbenici Knjige, židovi i kršćani, i čiji su dolazak radosno najavili raniji poslanici. Da imam mogućnosti otići k njemu, zacijelo bih otišao i bio bih počašćen time što mu služim!“ Pismo je s poštovanjem stavio u jednu lijepu kutiju i rekao: „Dok god ova pisma budu ovdje, dobro i bereket neće napustiti Abesiniju.“3 Nedžaši Ashama s poštovanjem je pročitao naredbe iznesene u drugom pismu i, po Poslanikovoj naredbi, našu majku Ummu Habibu vjenčao nikahom za Resul-i ekrema, tako da je postala mubarek supruga našeg voljenog Poslanika. Zatim je našu majku Ummu Habibu i ashabe koji su ondje boravili ugošćavao oko dva mjeseca, a onda ih je ukrcao na brodove i s mnoštvom darova poslao u Medinu. U pismu koje im je dao objavio je da je primio iman.

Pismo bizantskom caru Herakliju

Hazreti Dihja Kelbi dobio je zadatak pozvati bizantskog cara u islam. Pismo je trebao predati gasanskom vladaru Harisu u Busri, a ovaj ga je trebao poslati bizantskom caru Herakliju. Hazreti Dihja, koji je pismo poziva Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) primio s velikim poštovanjem, brzo je stigao u Busru. Sastao se s Harisom i objasnio mu o čemu je riječ. Haris je uz Dihju dao Adija ibn Hatema, koji tada još nije bio musliman, i poslao ih Herakliju, koji se u to vrijeme nalazio u Jeruzalemu (Kudsu). Njih su dvojica zajedno došli u Jeruzalem i počeli tražiti način da se sretnu s carem. Carevi ljudi rekli su mu: „Kada izađeš pred kajsera, ići ćeš pognute glave, a kad mu priđeš, past ćeš na zemlju i učiniti sedždu. Dok ti ne dopusti da ustaneš sa sedžde, nikako nećeš dizati glavu sa zemlje.“ Te su riječi teško pale hazreti Dihji, pa im je rekao: „Mi muslimani nikome osim Allahu dželle-šanuhu ne činimo sedždu. Uostalom, da čovjek čini sedždu čovjeku protivno je njegovoj naravi.“ Na to su kajserovi ljudi rekli: „Onda kajser nikada neće primiti pismo koje si donio i otjerat će te od sebe.“ Hazreti Dihja rekao je: „Naš Poslanik Muhammed alejhisselam ne dopušta ne samo da mu drugi čine sedždu, nego ni da mu se makar malo naklone. Onome tko želi s njim razgovarati, pa makar bio i rob, on posvećuje pažnju. Prima ga k sebi, sasluša njegovu muku, otklanja njegovu nevolju i tješi mu srce. Zato su svi koji njega slijede slobodni i časni.“

„Kunem se da je on poslanik čiji su dolazak očekivali sljedbenici Knjige, židovi i kršćani, i čiji su dolazak radosno najavili raniji poslanici“ Nedžaši Ashama (rahmetullahi alejh)

Jedan od onih koji su slušali te riječi rekao je: „Kad već nećeš učiniti sedždu kajseru, pokazat ću ti drugi način da izvršiš zadatak koji si preuzeo. Ispred palače kajser ima mjesto gdje se odmara. Svakoga dana poslije podneva izlazi u to dvorište i ondje šeće. Ondje je jedan minber. Ako je na njemu kakav spis, kajser ga najprije uzme i pročita, a onda se odmara. Idi sada, ostavi pismo na taj minber i čekaj vani. Kad ugleda pismo, pozvat će te. Tada ćeš izvršiti svoj zadatak.“

Na to je hazreti Dihja ostavio pismo na spomenuto mjesto. Heraklije je uzeo pismo i zatražio prevoditelja koji zna arapski. Prevoditelj je počeo čitati Resulullahovo pismo. Na samom vrhu pisma stajalo je: „Bismillahir-rahmanir-rahim! Od Muhammeda (alejhisselam), Resula Allaha dželle-šanuhu, Herakliju, velikanu Bizantinaca.“ Heraklijev sinovac Jennak jako se naljutio što pismo tako počinje i snažno je udario prevoditelja šakom u prsa. Od siline udarca prevoditelj je pao na zemlju, a mubarek pismo ispalo mu je iz ruku. Kada ga je Heraklije upitao: „Zašto si to učinio?“, on je odgovorio: „Zar ne vidiš pismo? Počeo ga je svojim imenom prije tvoga, a nije ni rekao da si vladar, nego je napisao ‚Herakliju, velikanu Bizantinaca‘. Zašto nije napisao ‚vladaru Bizantinaca‘ i zašto nije počeo tvojim imenom? Njegovo se pismo danas neće čitati.“

Na to je Heraklije rekao: „Allaha mi, ili si vrlo nerazuman ili posve lud. Nisam znao da si takav. Hoćeš li pismo poderati i baciti prije nego što sam i pogledao što u njemu piše? Kunem se svojim životom: ako je on, kao što kaže, Resulullah, onda ima pravo u pismu svoje ime napisati prije moga i spomenuti me kao velikana Bizantinaca. Ja sam samo njihov starješina, a ne njihov vladar.“ Zatim je otjerao Jennaka od sebe. Onda je pozvao čovjeka po imenu Uskuf, koji je bio najučeniji među kršćanima, njihov poglavar i njegov savjetnik. Dao mu je da pročita pismo. U nastavku pisma stajalo je: „Selam onima koji slijede uputu Allaha dželle-šanuhu i koji su našli pravi put!“ A zatim: „(O velikanu Bizantinaca!) Pozivam te u islam. Primi islam, pa ćeš se spasiti. Postani musliman, pa će ti Allah dželle-šanuhu dati dvostruku nagradu. Ako okreneš glavu, na tebi će biti breme grijeha svih kršćana. (O Moj Resule!) Reci: ‚O sljedbenici Knjige (židovi i kršćani)! Dođite do riječi koja je zajednička nama i vama: da osim Allaha dželle-šanuhu ništa ne obožavamo, da Mu ništa ne pridružujemo i da nitko od nas, mimo Allaha dželle-šanuhu, nikoga ne uzima za Gospodara Stvoritelja. Ako se od te riječi okrenu, recite: Budite svjedoci da smo mi pravi muslimani!’“4

Dok se čitalo pismo Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem), Herakliju su niz čelo tekle kapi znoja. Kada je čitanje završeno, rekao je: „Od vremena Sulejmana alejhisselam nisam vidio pismo koje počinje s ‚Bismillahir-rahmanir-rahim‘.“ Kada je Heraklije upitao Uskufa što on misli o tome, Uskuf je rekao:

„Allaha mi, on je poslanik za kojega su nam Musa i Isa (alejhimesselam) radosno najavili da će doći. Pa mi smo njegov dolazak i očekivali.“

Heraklije je upitao: „Što mi savjetuješ da u ovome učinim, što smatraš ispravnim?“ Uskuf je odgovorio: „Smatram ispravnim da ga slijediš.“ Heraklije je rekao: „Ja dobro znam to što govoriš. Ali nemam snage slijediti ga i postati musliman. Jer tada ću izgubiti vlast, a i mene će ubiti.“ Zatim je pozvao hazreti Dihju i Adija ibn Hatema. Adij je rekao: „O vladaru! Ovaj čovjek pokraj mene, iz roda Arapa koji drže stada ovaca i deva, govori o nekom čudesnom događaju u svojoj zemlji.“ Kada je Heraklije upitao: „Kakav je to događaj u vašoj zemlji?“, hazreti Dihja rekao je: „Među nama se pojavio jedan čovjek. Objavio je da je poslanik. Jedan ga dio naroda slijedi, a drugi mu se dio suprotstavlja. Između nas koji smo povjerovali i onih koji nisu povjerovali dolazi do sukoba.“

Nakon toga Heraklije se počeo raspitivati o Poslaniku. Naredio je damaščanskom namjesniku pronaći nekoga iz istoga roda kao Resul-i ekrem. U međuvremenu je pisao i jednom alimu u Rimu, svome prijatelju koji je znao hebrejski, i upitao ga o tome. Od prijatelja iz Rima stiglo je pismo u kojem je stajalo da je čovjek o kojem pita ahir-zemanski Pejgamber. A damaščanski namjesnik naišao je na jednu kurejšijsku karavanu koja je išla radi trgovine. Među njima je bio i kurejšijski poglavar Ebu Sufjan, koji tada još nije bio musliman. Ebu Sufjan pripovijeda: „Dok smo bili u Gazi, Heraklijev damaščanski namjesnik došao je k nama kao da će nas napasti i upitao: ‚Jeste li vi iz naroda onoga čovjeka u Hidžazu?‘ Rekli smo: ‚Jesmo.‘ Rekao je: ‚Hajde, poći ćete s nama caru!’“ Poveo je Ebu Sufjana i njegove suputnike u Damask. Damaščanski namjesnik izveo je Ebu Sufjana i one koji su bili s njim pred Heraklija. Heraklije se u to vrijeme nalazio u Jeruzalemu, u Bejtul-makdisu. Sjedio je sa svojim vezirom, s krunom na glavi. Ondje je Heraklije primio Ebu Sufjana i tridesetak Mekkanaca koji su bili s njim.

Pozvao je prevoditelja i upitao ih: „Tko je od vas po podrijetlu najbliži čovjeku koji kaže da je poslanik?“ Ebu Sufjan je odgovorio: „Ja sam mu po podrijetlu najbliži.“ Heraklije je zatražio da se Ebu Sufjan dovede bliže k njemu, a da ostali stanu iza Ebu Sufjana. Kada je Heraklije upitao: „U kakvom ste srodstvu?“, on je rekao: „On je sin moga strica.“ (Jer djed Ebu Sufjana jest Umejja, a djed Resulullaha Abdulmuttalib. Njihovi su djedovi bili sinovi dvojice braće. Zato je rekao „sin moga strica“. Njihove se loze spajaju u djedu njihovih djedova, Abdu Menafu.) Iako je Ebu Sufjan u početku lagao, uplašio se vladareve prijetnje i više nije mogao lagati.

„Allaha mi, on je poslanik za kojega su nam Musa i Isa (alejhimesselam) radosno najavili da će doći. Pa mi smo njegov dolazak i očekivali“ Jeruzalemski Uskuf

Zatim se među njima odvio ovaj razgovor. Heraklije: – Kakvo je među vama podrijetlo čovjeka koji kaže da je poslanik? – On je najboljeg podrijetla u svoje doba. Po podrijetlu je najodabraniji među nama. – Je li prije njega netko među vama tvrdio da je poslanik? – Nije. – Je li među njegovim precima bilo kakvog vladara? – Nije. – Slijede li ga ugledni ljudi iz naroda ili siromašni i slabi? – Slijede ga siromašni, slabi, mladići i žene. Od starijih i uglednih iz njegova naroda malo ga tko slijedi. – Povećava li se broj njegovih sljedbenika ili se smanjuje? – Povećava se. – Ima li ikoga tko se, nakon što je ušao u njegovu vjeru, vratio zato što mu se nije svidjela ili iz ljutnje? – Nema. – Je li ga itko ikada vidio da laže prije nego što je rekao da je poslanik? – Nije. – Je li taj poslanik ikada prekršio zakletvu ili obećanje i nije održao riječ? – Nije, nikada. Ali mi smo sada s njim sklopili ugovor da na određeno vrijeme prekinemo borbu. Ne znamo što će on učiniti za to vrijeme. – Što vam naređuje? – Naređuje da činimo ibadet samo jednome Allahu i da Mu ništa ne pridružujemo. Zabranjuje nam obožavati ono što su obožavali naši preci (idole). Naređuje da klanjamo namaz, da budemo istinoljubivi, da pomažemo siromašne, da se čuvamo harama, da budemo vjerni zakletvi, da ne iznevjerimo amanet i da obilazimo rodbinu. Taj se razgovor odvio u Bejtul-makdisu i ondje je pročitano mubarek pismo Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem). Kada je Heraklije poljubio pismo, prinio ga očima i stavio na glavu, među Bizantincima je nastala još veća graja.

Car je naredio da se Ebu Sufjan i Kurejšije koji su bili s njim izvedu van. Ebu Sufjan, koji tada još nije bio musliman, ondje se zakleo i rekao da vjeruje kako će se stvar našeg voljenog Poslanika uspješno završiti. Hazreti Dihja stao je pred Heraklija i svojim mubarek lijepim licem i ugodnim glasom rekao: „O kajsere! K tebi me iz Busre poslao jedan čovjek (Haris) koji je bolji od tebe. Kunem se Allahom dželle-šanuhu da je onaj (Resulullah) koji me je poslao njemu bolji i od njega i od tebe. Moje riječi trebaš saslušati s poniznošću i primiti savjete koji ti se daju! Jer ako budeš ponizan, razumjet ćeš savjete. A ako savjete ne primiš, nećeš biti pravedan!“

Kada je Heraklije rekao: „Nastavi“, hazreti Dihja rekao je: „Onda te pozivam da povjeruješ u Allaha dželle-šanuhu, kojemu je Isa alejhisselam klanjao namaz. Pozivam te da povjeruješ u ovog ummi (onoga tko nije učio čitati i pisati) Poslanika, čiji su dolazak najprije Musa alejhisselam, a poslije njega Isa alejhisselam radosno najavili. Ako o tome nešto znaš i ako želiš steći sreću i na ovom i na onom svijetu, imaj to pred očima. Inače ćeš izgubiti sreću na ahiretu i ostati u nevjerstvu (kufru) i širku. I dobro znaj da je Allah dželle-šanuhu, koji je tvoj Gospodar, Onaj koji uništava nasilnike i mijenja blagodati.“

Heraklije je rekao: „Ja ne ostavljam nijedan spis koji mi dođe do ruku a da ga ne pročitam, niti alima koji mi dođe a da od njega ne saznam ono što ne znam. U tome ne vidim ništa osim dobra i koristi. Daj mi vremena da razmislim dok ne nađem istinu.“ Kasnije je Heraklije pozvao hazreti Dihju k sebi i razgovarao s njim nasamo. Ovako mu je otkrio što mu je u srcu: „Ja znam da je onaj koji te je poslao ahir-zemanski Pejgamber, čiji je dolazak radosno najavljen u knjigama i čiji se dolazak očekuje. Ali ako njega budem slijedio, bojim se da će me Bizantinci ubiti. Poslat ću te Safatiru – on je njihov najveći alim i njega poštuju više nego mene. Svi ga kršćani slijede. Ako on povjeruje, povjerovat će svi Bizantinci. Tada ću i ja javno pokazati što mi je u srcu i u što vjerujem.“

Nakon toga Heraklije je napisao jedno pismo, dao ga hazreti Dihji i poslao ga Safatiru.

Monah Safatir

Resulullah je i Safatiru poslao pismo. Kada je Safatir pročitao pisma i čuo Poslanikove osobine, rekao je da nema nikakve sumnje da je on ahir-zemanski Pejgamber, čiji su dolazak najavili hazreti Musa i hazreti Isa, i povjerovao je. Otišao je kući, zatvorio se i puna tri tjedna nije izlazio držati propovijedi koje je držao nedjeljom. Kršćani su vikali: „Što je sa Safatirom? Otkako je razgovarao s onim Arapom, ne izlazi van. Hoćemo ga vidjeti!“

Safatir je skinuo sa sebe crnu monašku odjeću. Obukao je bijelu odjeću, uzeo štap u ruku i došao u crkvu. Kada je okupio stanovnike mjesta, ustao je i rekao: „O kršćani! Znajte da nam je stiglo pismo od Ahmeda (alejhisselam). On nas poziva u pravu vjeru. Ja jasno znam i vjerujem da je on pravi resul Allaha dželle-šanuhu.“ Kada su to čuli, kršćani su navalili na Safatira i pretukli ga tako da je postao šehid. Hazreti Dihja došao je i javio Herakliju što se dogodilo.

Heraklije je rekao: „Zar ti nisam rekao? Kršćanima je Safatir draži i miliji od mene. Kad bi to čuli od mene, i mene bi ubili kao njega.“ A u vijesti koju navodi Buhari u svojoj knjizi „Sahih“, a prenosi Zuhri, kaže se: „Heraklije je u svoj dvorac u Homsu pozvao bizantske velikaše i naredio da se zatvore vrata. Zatim se popeo na jedno uzvišeno mjesto i rekao: ‚O Bizantinci! Želite li steći sreću i mir, da vaša vlast ostane trajna i da slijedite ono što je rekao hazreti Isa?‘ Bizantinci su upitali: ‚O vladaru naš! Što trebamo učiniti da to postignemo?‘ Heraklije je rekao: ‚O Bizantinci! Sazvao sam vas radi jedne dobre stvari. Stiglo mi je pismo od hazreti Muhammeda. On me poziva u vjeru islam. Allaha mi, on je poslanik čiji smo dolazak neprestano očekivali, kojega smo našli zapisanog u našim knjigama i čije znakove znamo. Hajde da ga slijedimo i da se spasimo i na ovom i na onom svijetu.‘ Na to su svi, govoreći ružne riječi i gunđajući, pojurili prema vratima da pobjegnu van. Ali budući da su vrata bila zatvorena, nisu mogli izaći. Kada je Heraklije vidio takvo ponašanje Bizantinaca i shvatio da tako bježe od islama, uplašio se za svoj život i rekao: ‚O Bizantinci! Te sam riječi izgovorio samo da provjerim koliko ste privrženi svojoj vjeri. Svojim sam očima vidio vašu privrženost vjeri i ponašanje koje me je obradovalo.‘ Na to su Bizantinci učinili sedždu Herakliju i, kada su se vrata dvorca otvorila, izašli su i otišli.“5 Heraklije je pozvao hazreti Dihju i ispričao mu što se dogodilo. Dao mu je darove, jedan vrjedniji od drugoga. Osim toga, napisao je pismo Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem). Svoje pismo i darove koje je dao pripremiti poslao je po hazreti Dihji našem voljenom Poslaniku.

„Nema nikakve sumnje da je on ahir-zemanski Pejgamber, čiji su dolazak najavili hazreti Musa i hazreti Isa“ Monah Safatir

Heraklije je želio postati musliman, ali iz straha da će izgubiti položaj i iz straha od smrti nije povjerovao. U pismu koje je napisao Poslaniku stajalo je: „Muhammedu, Allahovu Resulu, kojega je radosno najavio hazreti Isa, od kajsera, vladara Bizanta! Tvoj izaslanik došao mi je zajedno s tvojim pismom. Svjedočim da si ti pravi Allahov resul. Jer mi smo te našli zapisanog u Indžilu, a hazreti Isa nam je radosno najavio tebe. Pozvao sam Bizantince da povjeruju u tebe, ali oni na to nisu pristali. Da su me poslušali, to bi za njih zacijelo bilo dobro. Jako želim biti pokraj tebe, služiti ti i prati ti noge.“ Hazreti Dihja otišao je od Heraklija i stigao u Hismu. Na putu, u dolini Šenar, jednoj od dolina Džuzama, Hunejd ibn Us, njegov sin i njegovi ljudi opljačkali su hazreti Dihju. Uzeli su mu sve što je imao osim stare odjeće. U tom su kraju Dubejb ibn Rifaa ibn Zejd i njegovo pleme bili primili islam. Kada im je Dihja došao i ispričao što se dogodilo, oni su krenuli na Hunejda ibn Usa i njegovo pleme i vratili sve stvari.

Kasnije je Resulullah poslao Zejda ibn Harisu na Hunejda ibn Usa i njegove ljude. Svi koji su živjeli u tom kraju povjerovali su. Kada je stigao u Medinu, hazreti Dihja nije ni svratio kući, nego je otišao ravno pred vrata Habib-i ekrema. Pokucao je na vrata. Naš je Poslanik upitao: „Tko je to?“ Dihja je rekao: „Dihjetul-Kelbi.“ Predvodnik svjetova rekao je: „Uđi.“ Hazreti Dihja ušao je i ispričao sve što se dogodilo, sa svim pojedinostima. Pročitao je Poslaniku Heraklijevo pismo. Resulullah je rekao: „On će još neko vrijeme ostati (na prijestolju). Dok god je moje pismo kod njih, njihova će vlast trajati.“

Iako je Heraklije u svom pismu napisao da je povjerovao u našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), Resulullah je rekao: „Laže. Nije se odrekao svoje vjere.“ Heraklije je pismo našeg voljenog Poslanika umotao u svileni atlas i čuvao u okrugloj zlatnoj kutiji. Heraklijeva obitelj čuvala je to pismo i skrivala ga od svih. Govorili su i vjerovali da će njihova vlast trajati dok god im je to pismo u rukama. I doista je tako bilo.6