DOGAĐAJ NA HUDEJBIJI

Nijet – umra, ishod – Hudejbija

Bio je mjesec zulkade šeste godine po hidžri. Jedne je noći Nebijj-i muhterem (sallallahu alejhi ve sellem) usnio kako je s ashabima kiram otišao u Mekke-i mukerremu i obišao tavafom Ka’be-i muazzamu, te kako je dio njih skratio kosu, a dio obrijao glavu. Kada je Resulullah ispričao taj san svojim ashabima, oni su se silno uzbudili. Prvi put nakon hidžre otići će u Mekku, svoj lijepi zavičaj, gdje su se rodili i odrasli i koji je bio pun gorkih i slatkih uspomena. Posjetit će svetu Ka’bu, prema kojoj su se u pet dnevnih namaza okretali i za kojom su čeznuli, i obići će je tavafom. Kakva je to bila lijepa radosna vijest!.. Čim su primili radosnu vijest našeg voljenog Poslanika: „Vi ćete zacijelo ući u Mesdžid-i haram!“, ashabi kiram odmah su se počeli pripremati. Pošto su pripreme završene, Habib-i ekrem ostavio je u Medini Abdullaha ibn Ummu Mektuma kao zamjenika. Prvog ponedjeljka mjeseca zulkade uzjahao je svoju devu po imenu Kasva. S tisuću i četiristo ashaba koji su se spremili za put oprostili su se s onima koji su ostajali u Medini. Donijeli su nijet za umru i krenuli prema svetom gradu Mekki. Sa sobom su ponijeli svoje mačeve, kao putničko oružje, i sedamdeset deva za klanje. Od ljudi u karavani dvjesto ih je bilo na konjima, a četiri su osobe bile žene iz reda ashaba. Jedna od tih žena bila je mubarek i čista supruga našeg voljenog Poslanika, naša majka hazreti Ummu Seleme. Kada su stigli do mikata zvanog Zul-Hulejfa, obukli su ihram i klanjali podne-namaz. Zatim su devama koje će biti zaklane obilježili uši i oko vrata im vezali užad. Nadžiji ibn Džundubu Eslemiju dani su pomoćnici i povjerena mu je briga o devama. Abbad ibn Bišr postavljen je za zapovjednika konjaničkog odreda od dvadeset ljudi i poslan naprijed u izvidnicu. Bišr ibn Sufjan poslan je u Mekku kao glasnik.1 Naš voljeni Poslanik i junački ashabi, obučeni u ihram i odjeveni u bijelo, počeli su upućivati hvalu Allahu dželle-šanuhu, potvrđivati uzvišenost Njegova imena i preklinjati Ga:

„Lebbejk, Allahumme lebbejk! Lebbejk, la šerike leke lebbejk! Innel-hamde ven-ni’mete leke vel-mulk, la šerike lek!“

(Evo me, Allahu moj, evo me! Tvom sam se pozivu odazvao riječju i bićem, iznova i iznova, i pokorio se Tvojoj zapovijedi. Ti nemaš sudruga, svim sam se svojim bićem okrenuo Tebi. Hvala i blagodat pripadaju samo Tebi. I vlast je Tvoja. Ti nemaš druga.) Od te mubarek telbije odjekivali su zemlja i nebo, a Zul-Hulejfu je obavio svijetao, nurom ispunjen zrak. Svi su bili uzbuđeni i napustili su Zul-Hulejfu da što prije stignu u Mekku.

Na putu su hazreti Omer i hazreti Sa’d ibn Ubada prišli Habib-i ekremu i izrazili zabrinutost: „Ja Resulallah! Zar ćemo nenaoružani ići na ljude koji su s Vama u ratu? Bojimo se da Vas Kurejšije ne napadnu i ne nanesu štetu Vašem mubarek tijelu!..“ Server oba svijeta rekao im je: „Donio sam nijet za umru. U tom stanju ne želim nositi oružje.“

Putovanje je proticalo mirno. Svraćali su k raznim plemenima uz put, a Poslanik ih je pozivao u islam. Dio se ustezao prihvatiti, a dio je slao darove. Tako su prešli pola puta i stigli na mjesto zvano Gadirul-Eštat, iza Usfana. Ondje se vratio hazreti Bišr ibn Sufjan, kojemu je ranije bilo povjereno da odnese vijest Mekkancima i koji je razgovarao s Kurejšijama. Ispričao je Poslaniku što je vidio: „Ja Resulallah! Kurejšije su čuli da dolaziš. Od straha su okolnim plemenima priredili gozbe i zatražili od njih pomoć. Poslali su prema vama u izvidnicu konjanički odred od dvjesto ljudi. Okolna su plemena prihvatila taj zahtjev i okupila se u Beldahu. Skupili su mnogo vojske i zakleli se da vas neće pustiti u Mekku.“

Na tu je vijest Predvodnik svjetova bio vrlo ožalošćen i rekao je: „Kurejš je propao. Rat ih je već izjeo i dokrajčio… Misle li kurejšijski mušrici da imaju kakvu snagu? Allaha mi, nikada neću prestati boriti se s njima, sve dok ova vjera, radi čijeg me je širenja poslao Allah dželle-šanuhu, ne prevlada i ne nadvisi sve, sve dok mi se glava ne odvoji od tijela!“ Zatim se okrenuo svojim junačkim ashabima i upitao ih za mišljenje i stav o tome. Slavni ashabi, koji su se svim svojim bićem posvetili Resulullahu, rekli su: „Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul bolje znaju. Neka su naši životi žrtva za tebe, ja Resulallah! Mi smo krenuli na put s nijetom da obavimo tavaf oko Bejtullaha. Nismo došli ni da koga ubijemo, ni da se borimo. Ali ako nas žele spriječiti da posjetimo Ka’bu, zacijelo ćemo se boriti s njima i stići do svog cilja!..“ Ta se odlučnost ashaba kiram svidjela našem voljenom Poslaniku. Rekao je: „Onda, naprijed, s mubarek imenom Allaha dželle-šanuhu!..“ Ashabi, okupljeni oko Poslanika, donijeli su telbiju „Lebbejk, Allahumme lebbejk!..“ i tekbir „Allahu ekber! Allahu ekber!..“ i pošli naprijed prema Mekki.

Jednoga je dana u vrijeme podne-namaza Bilal Habeši svom ljepotom svoga glasa proučio ezan-i Muhammedi i objavio da je nastupilo vrijeme namaza. U to je vrijeme onamo stigao kurejšijski konjanički odred od dvjesto ljudi, stao između Mekke i ashaba i zauzeo položaj spreman za napad. Unatoč tome, Predvodnik svjetova poredao se u safove sa svojim uzvišenim ashabima i stao na namaz. Prizor oko tisuću i četiristo ashaba, koji su u safovima nepomično stajali na kijamu iza našeg voljenog Poslanika i saginjali se na ruku’, bio je vrijedan gledanja. A to što su svi zajedno padali na sedždu nalikovalo je veličanstvenoj planini koja se saginje i ponovno uspravlja.

„Tako mi Allaha dželle-šanuhu, što god Kurejš od mene zatraži, prihvatit ću, pod uvjetom da se poštuje Bejt-i šerif“ Hadisi šerif

Put na Hudejbiju

Njihova poniznost pred Allahom dželle-šanuhu, dok su svoja časna čela stavljali na zemlju, ulila je ljubav prema islamu u srca nekih kurejšijskih konjanika. Kada su ashabi kiram predali selam i završili namaz, zapovjednik kurejšijskih konjanika rekao je sa žaljenjem: „Da smo iskoristili to njihovo stanje i napali, pobili bismo većinu njih!.. Zašto ih nismo napali dok su bili na namazu?“ Zatim je svojim drugovima poručio da ovoga puta neće propustiti priliku: „Ne brinite. Ionako će stati na još jedan namaz, koji im je draži i od života i od djece!..“ Te njihove riječi Allah dželle-šanuhu objavio je Poslaniku vahjem preko Džebraila alejhisselam. U objavljenom ajeti kerimu rečeno je, po značenju: „(O Moj Habibe!) Kada budeš među njima i budeš im (svojim ashabima) predvodio namaz (naspram neprijatelja), (podijeli ih u dvije skupine,) neka jedna skupina stoji s tobom (na namazu, a druga naspram neprijatelja). Neka svoje oružje uzmu uza se. Oni koji su s tobom klanjali jedan rekat neka odu (čuvajući se postupaka koji kvare namaz) naspram neprijatelja. Zatim neka dođe druga skupina, koja još nije klanjala, i neka s tobom klanja drugi rekat, a neka i oni uzmu uza se svoje oklope, zaštitnu opremu i oružje. (Neka s tobom prouče tešehhud. Kada ti predaš selam, neka oni, ne predajući selam, odu naspram neprijatelja; neka se oni koji su prvi klanjali jedan rekat vrate, sami klanjaju još jedan rekat i predaju selam. A neka i oni koji su drugi rekat klanjali s imamom opet dođu, klanjaju još jedan rekat, dovrše namaz i predaju selam.) Kafiri jedva čekaju da zanemarite svoje oružje i opremu, pa da na vas iznenada navale… Ako vam bude smetala kiša ili budete bolesni, nije vam grijeh odložiti oružje. Ali ipak poduzmite sve mjere opreza. Allah dželle-šanuhu je, doista, kafirima pripremio ponižavajuću patnju.“2 Kada je u vrijeme ikindije hazreti Bilal proučio ezan, kurejšijski konjanici ponovno su stali između Mekke i ashaba kiram, spremni za napad. Poslanik je svojim ashabima predvodio namaz onako kako je navedeno u ajeti kerimu. Mušrici su se začudili tome kako oprezno muslimani klanjaju namaz. Allah dželle-šanuhu ulio im je strah u srca. Nisu se usudili ništa poduzeti. Otišli su odande da odnesu vijest u Mekku. I Poslanik i njegovi ashabi krenuli su odande prema Mekki. Kada su stigli do granice svete Mekke, Resulullahova (sallallahu alejhi ve sellem) deva Kasva iznenada je kleknula, bez ikakva vidljivog razloga. Mnogo su se trudili podići je, ali nije ustala. Na to je Sultan svemira rekao: „Ona nema običaj tako kleknuti. Ali Allah dželle-šanuhu, koji je nekoć zadržao (Ebrehina) slona da ne uđe u Mekku, sada je zadržao i Kasvu. Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje biće: što god Kurejš od mene zatraži od onoga što je Allah dželle-šanuhu zabranio činiti na području Harema (kao što je odustajanje od borbe i prolijevanja krvi), zacijelo ću im ispuniti tu želju!“

Onda su htjeli podići Kasvu. Deva je skočila i ustala. Nije ušla unutar granica Harema, nego je stala točno na granici, na mjestu zvanom Hudejbija. Poslanik i ashabi kiram utaborili su se na tom mjestu, gdje je bilo malo vode.

„Misle li kurejšijski mušrici da imaju kakvu snagu? Allaha mi, nikada neću prestati boriti se s njima, sve dok ova vjera, radi čijeg me je širenja poslao Allah dželle-šanuhu, ne prevlada i ne nadvisi sve, sve dok mi se glava ne odvoji od tijela!“ Hadisi šerif

Resul-i ekrem dao je podignuti svoj šator izvan granice mubarek Mekke. Počeo je ondje čekati sa svojim ashabima. Kada bi nastupilo vrijeme, namaze su klanjali unutar granica Mekke-i mukerreme. U zdencima nije ostalo vode ni za piće ni za potrebe. Voda je bila samo u Poslanikovu ibriku. Ashabi, koji su se našli u teškom položaju, rekli su: „Neka su naši životi žrtva za tebe, ja Resulallah! Vode imamo samo u tvom ibriku. Propali smo.“

Predvodnik svjetova rekao je: „Dok sam ja među vama, nećete propasti.“ Zatim je izgovorio „Bismillah“ i stavio svoju mubarek ruku na ibrik. Kada ju je podigao i rekao: „Uzimajte!..“, između njegovih mubarek prstiju potekla je voda kao s izvora. Ashabi kiram napili su se do mile volje, uzeli abdest, napunili sve svoje mješine i napojili konje i deve. Naš voljeni Poslanik, more milosrđa, koji je s osmijehom promatrao svoje ashabe, uputio je hvalu Allahu dželle-šanuhu. Hazreti Džabir ibn Abdullah, koji je toga dana bio ondje, rekao je: „Bilo nas je tisuću i četiristo. Da nas je bilo i sto tisuća, ta bi voda svima bila dovoljna.“

Bejat-i Ridvan

Dok je Resul-i ekrem bio na Hudejbiji, došao mu je Budejl, poglavar plemena Huzaa, koje je od davnina bilo prijatelj muslimana, i javio da se kurejšijska vojska, uz pridružena okolna plemena, utaborila kod Hudejbije i da su se zakleli kako će se boriti dok im se vojska ne rasprši. Na to je Poslanik rekao: „Mi nismo došli ovamo da se borimo ni s kim. Došli smo samo obaviti umru, posjetiti Ka’be-i muazzamu i obići je tavafom. Ipak, tko nas pokuša spriječiti da posjetimo Bejtullah, s njim ćemo se boriti. Nema sumnje da su ratovi Kurejš vrlo iscrpili, oslabili i nanijeli mu velike štete. Ako žele, odredit ću im rok primirja. Tijekom toga roka neka budu sigurni od mene. Neka se ne miješaju između mene i drugih plemena; neka me ostave nasamo s njima. Ako ja pobijedim ta plemena, a Dženab-i Hakk im podari hidajet pa postanu muslimani, i kurejšijski mušrici, ako hoće, mogu postati muslimani kao oni. A ako ja, kako oni misle, ne pobijedim ostale zajednice, onda će i oni sami naći mir i ojačati. Ako kurejšijski mušrici ovo ne prihvate i počnu se boriti sa mnom, kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje biće, da ću se boriti s njima za ovu vjeru koju nastojim raširiti, sve dok mi se glava ne odvoji od tijela. Tada će i Allah dželle-šanuhu nedvojbeno ispuniti Svoje obećanje da će mi pomoći!“

Budejl, poglavar plemena Huzaa, krenuo je prenijeti Poslanikove riječi u kurejšijski tabor. Pošto su od Budejla saslušali Resulullahove riječi, mušrici su Poslaniku poslali jednog od svojih prvaka, Urvu ibn Mesuda, da pregovara. Kada je Urva javio da su Kurejšije čvrsto odlučili nikoga ne pustiti u Mekku, Habib-i ekrem rekao je: „O Urva! Reci, Allaha radi! Smije li se spriječiti da se ove kurbanske deve prinesu kao kurban i da se ova Ka’be-i muazzama posjeti i obiđe tavafom?“ Zatim je i Urvi ispričao ono što je rekao poglavaru plemena Huzaa.

Urva je s jedne strane slušao Poslanika, a s druge je pazio na držanje i ponašanje ashaba kiram, na to kako se odnose jedni prema drugima i prema Predvodniku svjetova, na njihovo uvažavanje i poštovanje. Pošto je saslušao prijedlog našeg voljenog Poslanika, ustao je i pošao to ispričati Kurejšijama. Kada je došao k njima, rekao je: „O kurejšijski narode! Znate da sam kao izaslanik odlazio pred mnoge vladare, kao što su bizantski car (kajser), Nedžaši i iranski car (kisra). Kunem se da dosad nisam vidio da se ijednom vladaru iskazuje poštovanje i uvažavanje kakvo muslimani iskazuju Muhammedu. Nitko od njegovih ashaba ne govori ako od njega ne dobije dopuštenje. Ako mu s glave padne jedna vlas, grabe je i čuvaju u njedrima radi bereketa. Kada govore u njegovoj prisutnosti, stišavaju glas da se jedva čuje. Iz poštovanja prema njemu ne mogu ga pogledati u lice, nego obore pogled. Ako svojim ashabima dade neki znak ili nešto zapovjedi, trude se to izvršiti makar po cijenu života.

O skupe kurejšijski! Koliko god se mašili mačeva i posegnuli za svim sredstvima, oni vam neće predati ni jednu vlas svoga Poslanika. Čak neće dopustiti ni da mu se nanese ikakva šteta, ni da ga itko dotakne. Eto, takvo je stanje. Dobro razmislite što ćete dalje! A kad je tako, Muhammed nam nudi dobro primirje, iskoristite to!“

Kurejšijski mušrici nisu prihvatili te riječi, ponijeli su se grubo prema Urvi i uvrijedili ga. Kada iz kurejšijskog tabora nije stigla nikakva vijest, Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) poslao je kao izaslanika Hiraša ibn Umejju da ponovi njegove prijedloge. Mušrici su se prema izaslaniku islama ponijeli vrlo grubo. Zaklali su mu devu i pojeli je, a na njega samog nasrnuli da ga ubiju. Hiraš ibn Umejja, koji im se jedva oteo iz ruku, došao je Poslaniku i ispričao što se dogodilo, a Poslanik se vrlo ražalostio zbog uvrede nanesene njegovu izaslaniku. U to se vrijeme iz mušričkog tabora pojavio Hulejs, poglavar plemena Ahabiš. Dolazio je prema Poslaniku. Mušrici su mu povjerili dužnost izaslanika. Kada je vidio da dolazi Hulejs, naš voljeni Poslanik rekao je: „Ovaj što dolazi pripada narodu koji poštuje kurban i koji se trudi izvršavati zapovijedi Allaha dželle-šanuhu i činiti ibadet. (O ashabi moji!) Potjerajte kurbanske deve prema njemu, neka ih vidi!“ Ashabi kiram pustili su kurbanske deve prema njemu i donijeli telbiju: „Lebbejk, Allahumme lebbejk!“ Kada je ugledao kurbane svezanih vratova i obilježenih ušiju, Hulejs ih je dugo promatrao. Oči su mu se napunile suzama i nije se mogao suzdržati da tužnim glasom, koji je dolazio iz dubine njegove duše, ne kaže: „Muslimani nemaju nikakvu drugu namjeru osim da obiđu i posjete Ka’bu. Kako je ružno sprječavati ih u tome! Kunem se Gospodarom Ka’be, Kurejšije će zbog toga pogrešnog postupka propasti!“ Čuvši te riječi, Predvodnik svjetova rekao je: „Da, tako je, brate iz Kinaninih sinova.“ Hulejs od stida nije mogao doći pred Resulullaha, pa čak ni pogledati ga u mubarek lice. Vratio se u kurejšijski tabor. Ispričao je što je vidio i otvoreno rekao svoje mišljenje: „Ne smatram ispravnim što ga sprječavate da posjeti Ka’bu.“ Kurejšijski mušrici silno su se razljutili i optužili Hulejsa za neznanje.

„O Urva! Reci, Allaha radi! Smije li se spriječiti da se ove kurbanske deve prinesu kao kurban i da se ova Ka’be-i muazzama posjeti i obiđe tavafom?“ Hadisi šerif

Ovoga su puta mušrici kao izaslanika poslali Mikreza ibn Hafsa, poznatog po svojoj okrutnosti. I on je dobio svoj odgovor i vratio se. Nakon Mikrezova poslanstva mušrike je obuzeo strah da bi ih muslimani mogli iznenada napasti.

Poslanik nije želio ostaviti stvar na pola puta i htio je poslati nekoga od svojih ashaba koji je bio ugledan kod Kurejšija. Na kraju je odlučeno da se pošalje hazreti Osman. Naš voljeni Poslanik rekao je Osmanu ibn Affanu: „Reci im: ‚Mi nismo došli ovamo da se borimo ni s kim. Došli smo samo obići tavafom i posjetiti Ka’be-i muazzamu. Zaklat ćemo kurbanske deve koje imamo sa sobom i vratiti se‘, i pozovi ih u islam!“ Osim toga, naložio mu je da muslimanima u Mekki donese radosnu vijest kako će Mekka uskoro biti osvojena.3

Hazreti Osman otišao je mušricima i prenio im Poslanikove riječi točno onako kako ih je rekao. Oni su odbili i prijedlog koji je donio hazreti Osman. Rekli su da, ako hoće, samo on može obaviti tavaf oko Bejtullaha. A hazreti Osman je rekao: „Dok Resul alejhisselam ne obavi tavaf oko Bejtullaha, neću ni ja!“ Mušrici, koji su se zbog toga silno razljutili, zadržali su ga. Do ashaba je stigla vijest: „Osman je ubijen kao šehid.“ Kada su to javili Poslaniku, vrlo se ražalostio i rekao: „Ako je ova vijest istinita, nećemo otići odavde dok se ne sukobimo s tim narodom.“ Zatim je sjeo pod drvo po imenu semura i pozvao svoje ashabe na bejat riječima: „Allah dželle-šanuhu zapovjedio mi je da mi date bejat.“ Junački ashabi stavili su ruke na mubarek ruku Poslanika i dali riječ: „Dali smo bejat da ćemo se boriti pred tobom i ostvariti osvojenje dok ti Allah dželle-šanuhu ne podari pobjedu, ili da ćemo na tom putu postati šehidi!“ Poslanik je stavio jednu svoju ruku na drugu i sam sebi dao bejat u ime hazreti Osmana, koji nije bio prisutan. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) bio je vrlo zadovoljan tim bejatom svojih ashaba i rekao je: „Nijedan od onih koji su pod drvetom iskreno dali bejat neće ući u džehennem.“ Taj je bejat nazvan „Bejat-i Ridvan“.4 Ashabi kiram (radijallahu anhum), isukanih mačeva, sada više nisu mogli mirovati na svojim mjestima i čekali su samo znak Resula alejhisselam. U to su vrijeme kurejšijske uhode, koje su motrile islamski tabor, vidjele da su mudžahidi našem voljenom Poslaniku dali bejat kako će se na tom putu boriti dok ne ispiju šerbet šehadeta i da se spremaju. Odmah su otišle u kurejšijski tabor i ispričale što se dogodilo. Poslanik je, za svaki slučaj, noću postavljao stražare da čuvaju ashabe. Jedne noći, u danima dok je hazreti Osman bio zadržan, skupina od pedeset mušrika pod vodstvom Mikreza napala je kako bi islamske vojnike iznenadila u snu. Te su noći na straži bili Muhammed ibn Meslema i njegovi drugovi. Nakon kratke borbe čvrsto su pohvatali kafire koji su došli. Samo je Mikrez uspio pobjeći. Zarobljenike su doveli pred Resulullaha. Dio je zatvoren, a dio pomilovan. Mušrici su i sljedeće noći htjeli izvesti prepad, ali su opet pohvatani. Poslanik je i njih pomilovao i pustio.

Mirovni ugovor na Hudejbiji

Kafirsku je vojsku obuzeo strah kada je shvatila da islamska vojska danju i noću čeka spremna za borbu i da može napasti u svakom trenutku. Vidjevši da nema drugog izlaza osim sporazuma, na brzinu su izabrali izaslanstvo. Tom izaslanstvu, izabranom pod vodstvom Suhejla ibn Amra, rečeno je: „Sklopite sporazum pod uvjetom da ove godine ne uđu u Mekku.“

Naš voljeni Poslanik primio je kurejšijske izaslanike. Prvi zahtjev izaslanika bio je da se puste njihovi zatočeni ljudi. Predvodnik svjetova rekao je: „Dok ne pustite moje ashabe koje ste zadržali u Mekki, neću pustiti ove vaše ljude!“ Suhejl je rekao: „Pravo da kažem, postupio si s nama vrlo pravedno i pošteno“, i pobrinuo se da budu pušteni hazreti Osman, zadržan u Mekki, i desetak ashaba koje su ranije bili zatvorili. Nakon toga pušteni su i mušrici koji su pohvatani i zatvoreni prilikom prepada.

Nakon dugih razgovora postignut je sporazum. Došao je red da se napiše. Za pisara je izabran hazreti Alija. Za pisanje mirovnog ugovora pripremljeni su papir i tintarnica. Habibullah, poslan kao milost svjetovima, rekao je hazreti Aliji: „Piši!“

„Bismillahir-rahmanir-rahim!“ Suhejl se tome odmah usprotivio: „Kunem se, ne znam što znači riječ ‚Rahman‘. Nemoj tako pisati; piši ‚Bismike Allahumme‘! Inače neću pristati na mir!“ Poslanik je u sklapanju mira vidio vrlo velike mudrosti. Zato je rekao: „I ‚Bismike Allahumme‘ je lijepo“ i zapovjedio hazreti Aliji da tako napiše. Pošto je to napisano, Poslanik je rekao: „Ovo su točke o kojima se Muhammed Resulullah sporazumio i pomirio sa Suhejlom ibn Amrom i koje je potpisao kako bi strane ispunile njihove uvjete“, a Suhejl je uhvatio hazreti Aliju za ruku. Okrenuo se Poslaniku i rekao: „Kunemo se, da smo priznali da si ti Allahov resul, ne bismo ti se suprotstavljali i ne bismo te sprječavali da posjetiš Ka’bu. Zato umjesto ‚Resulullah‘ napiši ‚Muhammed, Abdullahov sin‘!“

Poslanik je prihvatio i to i rekao: „Allaha mi, iako me smatrate lažljivcem, ja sam ipak, bez ikakve sumnje, resul Allaha dželle-šanuhu. To što ću dati napisati svoje ime i ime svoga oca neće ukinuti moje poslanstvo. O Alija! Izbriši to i napiši ‚Muhammed ibn Abdullah‘.“

Nijedan se od ashaba kiram nije srcem mirio s brisanjem riječi „Resulullah“. Zaboravivši u tren na sve, rekli su: „O Alija! Napiši ‚Muhammed Resulullah‘, inače će između nas i ovih mušrika presuditi samo mač!..“ Poslanik je bio zadovoljan tom revnošću svojih ashaba, ali im je svojim mubarek rukama dao znak da ušute. Kada je zapovjedio hazreti Aliji da to izbriše, on se ispričao: „Neka je moj život žrtva za tebe, ja Resulallah! Ne može mi ruka izbrisati ovo tvoje mubarek svojstvo!..“ Naš voljeni Poslanik zatražio je da mu pokaže to mjesto. Kada mu ga je pokazao, uzeo mu je zapis iz ruke, izbrisao te riječi svojim mubarek prstom i dao napisati „Abdullahov sin“. Zatim su se počele pisati točke: 1) Sporazum će vrijediti deset godina; za to vrijeme dvije strane neće ratovati jedna protiv druge.

„Nijedan od onih koji su pod drvetom iskreno dali bejat neće ući u džehennem“ Hadisi šerif

Muslimani ove godine neće posjetiti Ka’bu, ali će je moći posjetiti nakon godinu dana. 3) Muslimani koji dođu posjetiti Ka’bu ostat će tri dana i kod sebe neće imati drugog oružja osim putničkog. 4) Dok muslimani obilaze Ka’bu tavafom, mekkanski mušrici izaći će iz Ka’be i omogućiti im da slobodno obave tavaf.

Ako netko od Kurejšija tko primi islam ode u Medinu bez dopuštenja svoga staratelja, bit će vraćen; ako netko od muslimana prijeđe na stranu Kurejša i ode u Mekku, neće biti vraćen. Kada je hazreti Omer za ovu točku upitao: „Ja Resulallah! Zar ćeš prihvatiti i taj uvjet?“, naš se voljeni Poslanik osmjehnuo i rekao: „Da. One koji bi od nas otišli k njima neka Allah dželle-šanuhu udalji od nas!“
Ako netko od ashaba dođe u Mekku s nijetom da obavi hadž ili umru, njegov će život i imetak biti sigurni.
Ako netko od mušrika, putujući u Šam, Egipat ili negdje drugdje, svrati u Medinu, i njegov će život i imetak biti sigurni.
Ostala arapska plemena moći će stupiti pod zaštitu strane koju žele i bit će slobodna udružiti se s muslimanima ili s mušricima.5

Došao je red na potpisivanje sporazuma. U tom su trenutku ugledali nekog čovjeka koji je, vukući lance na nogama, dolazio prema islamskoj vojsci. Približavao se sve više i vikao: „Spasite me!..“ Čuvši taj glas, poglavar kurejšijskog izaslanstva odmah je skočio sa svoga mjesta. Uzeo je trnovitu granu i počeo ga udarati po glavi i licu. A on je prikupio svu snagu, bacio se pred mubarek koljena Resulullaha i preklinjao: „Spasi me, ja Resulallah!“ Bio je to jedan musliman kojega je otac okovao u lance zato što je u Mekki primio islam. Svakoga su ga dana podvrgavali teškim mukama i tjerali ga da se klanja idolima. Iskoristivši to što su mušrici otišli na Hudejbiju, pokidao je lance, izašao iz Mekke tako da ga nitko ne vidi i požurio među muslimane. Taj mubarek čovjek, koji je stekao hidajet, bio je hazreti Ebu Džendel, sin Suhejla, poglavara mušričkog izaslanstva. Suhejl je pokazao na svoga sina Ebu Džendela i rekao Poslaniku: „Po sporazumu koji smo malo prije napisali, ovo je prvi čovjek kojega mi moraš vratiti!“

I Poslanik i ashabi bili su duboko potreseni. Svi su napeto čekali kakav će odgovor dati Resulullah. S jedne strane mirovni ugovor, a s druge jedan ashab pod mukama… Predvodnik svjetova rekao je Suhejlu: „Mi ovaj mirovni ugovor još nismo potpisali!“ Suhejl je uporno rekao: „O Muhammede! Točke sporazuma napisali smo do kraja prije nego što je moj sin došao ovamo. Ako mi ne vratiš sina, ja nikada neću potpisati mirovni ugovor!“ Iako je Poslanik rekao: „Izuzmi ga iz sporazuma, mene radi“, mušrici to nisu prihvatili. Dok je Suhejl ibn Amr odvlačio svoga sina, Ebu Džendel je zapomagao: „Ja Resulallah! O braćo moja muslimani!.. Iako sam primio islam i potražio utočište kod vas, zar me predajete mušricima? Zar smatrate prikladnim da me svaki dan muče nepodnošljivim mukama? Ja Resulallah! Zar me vraćate da bi me odvratili od vjere?!..“

Bilo je vrlo teško podnijeti to srceparajuće preklinjanje. Ashabi, ranjenih srca, počeli su plakati. I mubarek oči našeg voljenog Poslanika, mora milosrđa, napunile su se suzama. Otišao je do Suhejla i zamolio: „Hajde, nemoj! Pokloni mi ga!“ Ali Suhejl je odgovorio: „Nemoguće, ne poklanjam!“ Na to je naš voljeni Poslanik utješio Ebu Džendela riječima: „O Ebu Džendele! Strpi se još malo! Podnesi ono što ti čine! Nagradu za to traži od Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu tebi i muslimanima slabima i bez zaštitnika poput tebe zacijelo će podariti olakšanje i izlaz“, i dodao: „Ne priliči nam da ne održimo danu riječ.“ On je rekao: „Dobro, ja Resulallah“, i tako dao do znanja da će se strpjeti.

Taj srceparajući događaj nisu mogli podnijeti ni mušrici u izaslanstvu, pa su rekli: „O Muhammede! Tebe radi uzimamo Ebu Džendela pod svoju zaštitu. Nećemo dati Suhejlu da ga muči!“

Nakon toga Resulullah i ashabi kiram malo su se smirili. (Suhejl ibn Amr primio je islam nakon osvajanja Mekke i postao jedan od ashaba kiram.) Mirovni ugovor napisan je u dva primjerka i obje su ga strane potpisale. Mušrici su se vratili u svoj tabor.6 Kurejšijsko izaslanstvo bilo je vrlo radosno zbog ovih točaka, koje su izgledale kao da su na štetu muslimana. Naprotiv, ovaj je mirovni ugovor bio velika pobjeda za vjernike i ove su točke bile u korist muslimana. Prije svega, mušrici su priznavali da su muslimani država. Ako bi neki mušrik iz Mekke, putujući radi trgovine ili nekog drugog posla u Šam ili Egipat, svratio u Medinu, njegov bi život i imetak bili sigurni. Tako će mušrici izbliza vidjeti kako muslimani žive, divit će se pravednosti islama i lijepom ophođenju ashaba jednih prema drugima i zavoljet će islam. Na kraju će primiti islam i pridružiti se redovima ashaba. Tim sporazumom, koji je trebao trajati deset godina, muslimani će se umnožiti i ojačati. Islam će se raširiti na sve strane. Ali točka: „Ako netko od Kurejšija primi islam i poželi potražiti utočište u Medini, bit će vraćen“ vrlo je ražalostila Poslanika i on je rekao: „Allah dželle-šanuhu zacijelo će im stvoriti olakšanje i izlaz.“ S mušricima više nije bilo posla. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je ashabima kiram: „Ustanite! Zakoljite svoje kurbane. Pošto obrijete glave, izađite iz ihrama.“ Poslanik je prije svih zaklao svoj kurban. Zatim ga je obrijao njegov brijač, hazreti Hiraš ibn Umejja. Ashabi kiram grabili su u zraku te mubarek vlasi prije nego što bi pale na zemlju i čuvali ih radi bereketa. I ashabi su zaklali svoje kurbane; dio njih obrijao je kosu, a dio ju je skratio.7

„O Ebu Džendele! Strpi se još malo! Podnesi ono što ti čine! Nagradu za to traži od Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu tebi i muslimanima slabima i bez zaštitnika poput tebe zacijelo će podariti olakšanje i izlaz“ Hadisi šerif

Na Hudejbiji su ostali dvadesetak dana. Poslanik je sa svojim drugovima krenuo natrag u Medinu. Na putu je Allah dželle-šanuhu objavio Poslaniku suru Feth i donio mu radosnu vijest da će upotpuniti Svoju blagodat i pomoć. U danima kada je Sultan svemira (sallallahu alejhi ve sellem) kao pobjednik počastio svijetlu Medinu svojim dolaskom, Ebu Basir iz kurejšijskog plemena Sekif postigao je čast da postane musliman. Shvativši da ne može živjeti među mušricima, Ebu Basir je pješice došao u Medinu. Ali, kako je to nalagao sporazum s Hudejbije, otišao je iz Medine i nastanio se na mjestu zvanom Is, na obali Crvenog mora.8

To se mjesto nalazilo na trgovačkom putu kojim su kurejšijski mušrici išli u Šam. Nakon toga oni od Kurejšija koji su primali islam napuštali su Mekku i odlazili ne u Medinu, nego u Is, Ebu Basiru. Prvi od njih bio je hazreti Ebu Džendel. Zatim se to više nije prekidalo. Bilo ih je pedeset, sto, dvjesto, tristo. Kurejšijska karavana na putu u Šam morala je prolaziti onuda. Hazreti Ebu Basir i muslimani koji su bili s njim hvatali su mušrike koji su onuda prolazili i tražili od njih da prime islam. S onima koji nisu primali islam borili su se i dovodili ih u težak položaj. Vidjevši da su im trgovački putovi prema Šamu presječeni, mekkanski mušrici poslali su izaslanstvo u Medinu. Preklinjali su da se ukine točka mirovnog ugovora s Hudejbije: „Ako netko od Kurejšija tko primi islam ode u Medinu bez dopuštenja svoga staratelja, bit će vraćen!..“ Poslanik se smilovao i prihvatio taj njihov zahtjev. Tako su se Kurejšijama ponovno otvorili trgovački putovi prema Šamu. A muslimani su, kao nagradu za svoju strpljivost, došli u Medinu, k Poslaniku.

O NAJLJEPŠI OD LIJEPIH!

O najljepši od lijepih, spalio si me ljubavlju svojom!
Oko mi ništa ne vidi, um mi svakog časa o tebi sanja!
Ti si šah „Kabe kavsejna“, a ja zalutali rob,
Kako bi se ovaj smeteni usudio biti ti gost?
Smilovao si se i pogledao, mrtva srca oživio si,
Utekoh tvom beskrajnom milosrđu i zakucah na tvoja vrata!
Ti si izvor dobrote, more si lijekova!
Udijeli mi kap blagosti, bez lijeka za bol ostadoh!
Svatko dolazi u Mekku, Ka’bi, Safi i Mervi,
A ja sam radi tebe planine i brda prešao!
Sinoć mi u jednom snu glava dotače nebesa,
Pomislih da su mi sluge s tvojih vrata na šiju stale!
O hazreti Džami, slavuju moga voljenog!
Između tvojih stihova izabrah ovaj bejt:
„Kao šugavi psi, isplažena jezika,
Nadajući se kapljici, stigoh do mora tvoga dara.“
Mevlana Halid Bagdadi (kuddise sirruh)

„Mi smo ti, zaista, podarili jasnu pobjedu“ Feth: 1

Resulullahova pisma poziva

Sunce svijet ne bi obasjalo
da ta draga duša ne dođe,
svjetlost svijetu ne bi dalo
da ne svane čas mevluda.
Od kristala i od radosti
lice poput ruže ne bi bilo sazdano
da se s nurom što u srcima sja
u tijelo nije uobličilo.
Eyyübî