OSVAJANJE HAJBERA
U svijetloj Medini bilo je Židova koji su izvana bili muslimani, a zapravo munafici (licemjeri). Prije nego što je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) učinio hidžru u Medinu, stanovnici Medine izabrali su sebi za poglavara Abdullaha ibn Ubejja ibn Selula. Dali su mu i krunu ukrašenu draguljima. Kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) došao u Medinu, stanovnici Medine posve su se okrenuli voljenom Poslaniku, počeli mu ukazivati poštovanje i pažnju i slijedili su ga. Ibn Selul ostao je u zapećku, bez ikakve vrijednosti. Ibn Selulu više nisu poklanjali pažnju. Tada je Ibn Selul počeo raditi na tome da Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) ubije ili da mu nanese kakvu nevolju. Jednoga dana Židovi su se okupili kod njega. Skovali su o tome neke planove i zatražili pomoć od Lebida ibn Asima. Lebid je rekao: „U toj i toj četvrti živi jedna starica po imenu Hajra. Vrlo je vješta u čaranju (sihiru). Nađite nju.“ Našli su tu prokletu ženu i dali joj tisuću dirhema zlata i deset bala tkanine. Rekli su: „Ako uništiš Muhammeda, dat ćemo ti još mnogo toga.“ Starica je u jedno golubče zabola igle, a konce je zavezala u čvorove i njima omotala golubče. Stavila ga je u jedan zapušteni zdenac izvan Medine i zatvorila mu otvor. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) razbolio se. Udovi su mu ostali nepokretni. Davali su mu razne lijekove, ali nisu pomogli. To je stanje trajalo devet dana.
Zatim je došao Džebrail alejhisselam i obavijestio ga o tome. Odveli su Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) onamo. Otvorio je zdenac i izvadio golubče. Ali čvorove na koncima nije bilo moguće razvezati. Džebrail alejhisselam donio je sure Muavvizetejn (Felek i Nas). Rekao je: „O Muhammede alejhisselam! Prouči ove sure nad tim čvorovima.“ Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) počeo je učiti te sure. Sa svakim ajetom koji je proučio razvezivao se po jedan čvor i izlazila po jedna igla. Kada je sure (jedanaest ajeta obiju sura) proučio do kraja, razvezali su se i svi čvorovi. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) posve se oslobodio bolesti i ozdravio. Zatim je pozvao te proklete ljude i ukorio ih. Stanovnici Medine kaznili su ih tako da su propali. Uhvatili su i Židova Lebida i doveli ga pred Resulullaha. Kada mu je Poslanik rekao: „Zašto si dao da se ovo učini?“, odgovorio je: „Iz ljubavi prema zlatu.“ Kada su neki od ashaba rekli: „Ja Resulallah! Ako dopustiš, odrubit ćemo glavu ovom Židovu!“, naš voljeni Poslanik, koji nikada nikoga nije kaznio radi sebe, rekao je: „Božanska kazna koju će on na kraju vidjeti mnogo je teža“, i nije dopustio da bude ubijen.1 Kada su protjerani iz Medine, Židovi su otišli u sjeverne krajeve Arabije. Jedan se dio njih zadržao i nastanio u Hajberu. Drugi je dio otišao u Šam, na sjeveru. Bili su istjerani iz svoga zavičaja zato što su skovali atentat na Resulullaha. Ali mržnja, pohlepa i želja za osvetom prema muslimanima u njima se nikada nisu ugasile. Štoviše, iz dana u dan su jačale: željeli su što prije okončati život Sultana svemira, Habiba Allaha dželle-šanuhu, i uništiti vjeru islam.
Neki od njihovih prvaka rekli su: „Hajde da odemo Gatafancima i zatražimo pomoć, pa da se zajedno s njima borimo protiv muslimana!“ A neki su rekli: „Pozovimo u pomoć i Židove iz Fedeka, Tejme i Vadil-Kure, pa da, prije nego što muslimani navale na nas, mi napadnemo njihov grad i osvetimo se za sve što se dogodilo!..“ Hajberski Židovi prihvatili su taj prijedlog i pozvali u pomoć okolna židovska plemena i Gatafance. Samo od Gatafanaca došlo je mnogo odabranih boraca i u Hajberu su počele pripreme. Dok su se oni tako pripremali, Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) saznao je za stanje Židova. Uz hazreti Abdullaha ibn Revvahu dao je trojicu ashaba i odmah ga poslao da sazna što se događa u Hajberu. Abdullah ibn Revvaha i njegova tri druga brzo su stigli u Hajber. Bio je to bogat grad s osam jakih tvrđava i još nekim manjim utvrdama, plodnom zemljom i mnoštvom vinograda i voćnjaka. Hazreti Abdullah poslao je jednoga od svojih drugova u tvrđavu Šikk, drugoga u tvrđavu Ketiba, a trećega u tvrđavu Natat. Sam je ušao u jednu drugu tvrđavu. Tri su dana izbliza proučavali stanje Židova i njihove pripreme za rat. Nakon tri dana sastali su se na dogovorenom mjestu, brzo se vratili u Medinu i Poslaniku jednu po jednu ispričali sve pripreme koje su Židovi poduzeli.
Naš voljeni Poslanik naredio je svojim ashabima da se hitno pripreme. Da bi spriječio Židove da napadnu Medine-i munevveru, odlučio je krenuti na Hajber. Židovi u Medini, čuvši za tu odluku, uznemirili su se. Da bi muslimanima slomili moral, govorili su: „Kunemo se, da ste vidjeli hajberske tvrđave i junačke borce koji su se ondje okupili, nikada ne biste onamo kročili!.. Tvrđave s visokim kulama na vrhovima brda brane junaci u oklopima. Sa svih su im strana u pomoć došle tisuće vojnika!.. Zar je moguće da vi osvojite Hajber?!..“ A junački ashabi odgovarali su im: „Allah dželle-šanuhu obećao je Svome Habibu da će osvojiti Hajber“, i time pokazivali da se Židova nikada neće bojati. Takva odlučnost ashaba još je više žalostila Židove i bacala ih u brigu. Poglavar munafika Abdullah ibn Ubejj hitno je poslao vijest u Hajber: „Muhammed ide na vas s malom silom. Nema razloga za strah, ali budite oprezni i unesite svoj imetak u tvrđave. Izađite iz tvrđava i dočekajte ih!“ Ashabi kiram završili su pripreme, halalili se s ukućanima, oprostili se s njima i okupili se oko Poslanika. Bilo ih je dvjesto konjanika i tisuću četiri stotine pješaka. Bili su spremni na naredbu voljenog Poslanika širiti vjeru Allaha dželle-šanuhu, činiti džihad i postići stupanj šehida. U to su vrijeme neke žene zatražile od Poslanika zadatak: da u ratu spremaju hranu ashabima, njeguju ranjene i bolesne, previjaju rane, pripremaju lijekove i obavljaju druge poslove koje mogu. Resulullah im je ukazao samilost i nije ih lišio toga sevaba. Tako se mudžahidima pridružilo i dvadeset žena mudžahida, na čelu s hazreti Ummu Seleme, mubarek suprugom našeg voljenog Poslanika.2
Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) ostavio je u Medini kao svoga zamjenika hazreti Sibu iz plemena Gifar i izdao naredbu da se krene na Hajber. (Prenosi se i da je ostavljen Numejla ibn Abdullah.) Pohod je počeo tekbirima. Ashabi koji iz opravdanih razloga nisu mogli sudjelovati u bitki i oni kojima zbog mladosti to nije dopušteno gledali su s plemenitom zavišću Poslanika i svoje junačke očeve, djedove, stričeve, ujake i stariju braću i ispraćali ih tekbirima i dovama.
„Hajberska tvrđava bit će osvojena rukom Alije ibn Ebu Taliba“ Hadisi šerif
Kalendar je pokazivao mjesec muharrem sedme godine po hidžri. Poslanikovu svetu zastavu nosio je hazreti Alija, a desnim je krilom zapovijedao hazreti Omer.3 Za lijevo krilo Poslanik je odredio jednoga drugog ashaba. Put je protjecao u veselom raspoloženju. Pjesnici su svojim pjesmama zahvaljivali Allahu dželle-šanuhu na blagodatima koje je podario, donosili salavat našem voljenom Poslaniku i hvalili slavne ashabe. A ashabi su, kao da idu na bajram, svi zajedno uzvikivali „Allahu ekber! Allahu ekber! La ilahe illallahu vallahu ekber!“, tako da se sve naokolo orilo.
Na svakom konaku Sultan svemira upućivao je dovu: „Allahu moj! Tebi se utječem od brige za budućnost, od tuge za prošlim, od nemoći i lijenosti, od škrtosti, kukavičluka i duga koji savija leđa i od prevlasti nasilnika i nepravednih ljudi!“
Kada su se približili Hajberu, naš voljeni Poslanik zaustavio je svoje ashabe. Podigavši ruke, počeo je upućivati munadžat: „Allahu moj, Gospodaru nebesa i onoga što ona zasjenjuju! Allahu moj, Gospodaru zemalja i onoga što je na njima! Allahu moj, Gospodaru šejtana i onih koje oni zavode! Allahu moj, Gospodaru vjetrova i onoga što oni raznose! Molimo Te za dobro i blagostanje ovoga mjesta, za dobro i blagostanje ljudi koji u njemu žive i za dobro i blagostanje svega što je u njemu. I Tebi se utječemo od zla ovoga mjesta, od zla ljudi i od zla svega što je u njemu!“
S usana ashaba čulo se „Amin, amin“. Zatim je rekao svojim ashabima: „Krenite naprijed izgovarajući ‚Bismillahir-rahmanir-rahim‘.“
Ashabi kiram okupili su se oko Resul-i ekrema i ponovno krenuli. Došli su blizu tvrđave Natat, jedne od najjačih hajberskih tvrđava.
Ondje su podigli svoj tabor. Bilo je akšamsko vrijeme. Uzvišeni Resulullahov običaj bio je da ne napada dok ne svane i da najprije pozove u islam. Ako ne bi prihvatili poziv, počinjala je borba. Zato su ashabi kiram čekali jutro. Nitko od Židova nije primijetio da je došla islamska vojska. Kada je predvodio sabah-namaz, Predvodnik svjetova završio je pripreme i pokrenuo mudžahide. Dvjesto konjanika i tisuću četiri stotine pješaka u uređenim redovima približili su se tvrđavi Natat. U to su vrijeme Židovi koji su izašli iz tvrđave raditi u vinogradima, voćnjacima i na njivama iznenada naišli na islamske vojnike i zapanjili se.
Rekli su: „Kunemo se, ovo su Muhammed i njegova uređena vojska!..“ i počeli bježati natrag. Vidjevši ih u tom stanju, naš voljeni Poslanik rekao je: „Allahu ekber! Allahu ekber! Hajber je propao“, i te je svoje mubarek riječi ponovio tri puta. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) poručio je Židovima ili da postanu muslimani, ili da se predaju i plaćaju harač i džizju, a inače će biti rata i prolit će se krv. Židovi su otišli Sellamu ibn Miškemu, jednom od svojih prvaka, i prenijeli mu kako stoje stvari. Sellam ih je poticao na borbu riječima: „Ja sam vam ranije rekao da krenete na Muhammeda, a vi to niste prihvatili. Barem sada nemojte biti mlitavi u borbi s njim. Bolje vam je izginuti boreći se s muslimanima nego u životu ostati bez ikoga svoga!..“ Židovi su brzo smjestili svoju djecu i žene u tvrđavu Ketiba, namirnice u Naim, a vojnike u tvrđavu Natat.
Na poziv islamske vojske da prime islam Židovi su odgovorili odapinjući strijele. Mudžahidi su strijele dočekali svojim štitovima. Po naredbi našeg voljenog Poslanika zategnuti su lukovi i, uz uzvike „Allahu ekber!..“, strijele su poletjele na Židove na kulama tvrđave. Borba je sada počela. Na jednoj su se strani borili Sultan svemira i njegovi junački ashabi da rašire islam i da budu uzrok da Židovi postanu muslimani i spase se od džehennema. Na drugoj su strani bili Židovi koji nisu htjeli razumjeti savjet, koji su u svakoj prilici htjeli muslimane udariti s leđa i koji su uporno odbijali vidjeti istinu. Kada su vidjeli da pečat poslanika (Hatem-ul-enbija) nije potekao iz njihova naroda, iz zavisti ga nisu prihvatili. Još od njegova djetinjstva pribjegavali su svakoj prijevari koja im je pala na pamet da bi ga uklonili, ali, zahvaljujući zaštiti Allaha dželle-šanuhu, ništa nisu mogli učiniti.
Na tisuću šest stotina slavnih mudžahida više od deset tisuća židovskih vojnika odapinjalo je strijele. Ashabi kiram štitili su se štitovima od tih strijela koje su pristizale jedna za drugom, a kad god bi im se ukazala prilika, strijele koje su pale na zemlju odapinjali su natrag na Židove. Ipak, neki su ashabi bili ranjeni.
U jednom je trenutku hazreti Hubab ibn Munzir s velikom pristojnošću pristupio Habibullahu i upitao: „Neka ti je moj život žrtva, ja Resulallah! Zar ne bi bilo bolje da tabor podignemo na nekom drugom mjestu?“ Poslanik je rekao: „Inšallahu teala, promijenit ćemo ga kad padne večer!“ Mudžahidi su bili ušli u domet strijela. Strijele koje su Židovi odapinjali iz tvrđave dosezale su čak do stražnjih dijelova islamskog tabora.4 Toga se dana borba do večeri vodila strijelama. Pedesetak ashaba ranjeno je od odapetih strijela. Kada je pala večer, hazreti Muhammedu ibn Meslemi povjeren je zadatak da pronađe novo mjesto za tabor. Kada je on rekao da je pogodno mjesto zvano Redži, islamski je tabor premješten onamo.
„Mi poslanici ne ostavljamo nasljedstvo. Ono što ostavimo sadaka je za siromašne“ Hadisi šerif
Bitka za Hajber
I ranjenici su se počeli liječiti.5 Sutradan su junački ashabi došli pred Natat i borili se do večeri. Opsada se nastavila i trećeg, četvrtog i petog dana. Židovi su stalno ostajali u obrani. Tih je dana našeg voljenog Poslanika spopala jaka glavobolja, pa dva dana nije mogao biti među mudžahidima. Prvoga dana dao je zastavu hazreti Ebu Bekru, a drugoga dana hazreti Omeru. Obojica su se, na čelu ashaba kiram, vrlo žestoko borila protiv Židova, ali tvrđavu nije bilo moguće osvojiti. U međuvremenu su Židovi, kojima je porasla hrabrost, otvorili vrata tvrđave i prešli u napad. Sada se počelo boriti prsa u prsa. Bitka se jako rasplamsala. Kad god bi Poslanik rekao svojim ashabima: „Donosite tekbir govoreći ‚Allahu ekber! Allahu ekber!..‘“, oni su uz zvuke tekbira, s ljubavlju i žarom, udarali mačevima po neprijatelju. U jednom je trenutku postao šehid Mahmud, brat Muhammeda ibn Mesleme. Borbe su se žestoko nastavile do večeri.
Sutradan je iz tvrđave, okovan u oklope, izašao Merhab, jedan od najpoznatijih hajberskih zapovjednika. Bio je to snažan i moćan čovjek, poput diva. Dotad pred njega nije izašao nijedan junak koji bi ga pobijedio. Okrenuo se mudžahidima i počeo se hvaliti: „Ja sam Merhab, poznat po svojoj hrabrosti i junaštvu!“ Dok se tako hvalio, iz redova ashaba iskočio je jedan mudžahid. Povikao je Merhabu: „A ja sam Amir, koji se ne boji baciti usred strašnih i žestokih bitaka!“ i odmah mu stao nasuprot. Div Merhab svom je snagom udario hazreti Amira mačem na kojem je pisalo: „Koga dotakne, uništi ga!..“ Junački Amir u tren oka podigao je štit. Kada je široki mač udario u štit, snažan je zvuk odjeknuo naokolo, a mač se zabio u štit.
Hazreti Amir, utekavši se Stvoritelju, uzviknuo je: „Ja Allah!“ i udario mačem po Merhabovim oklopljenim nogama. Čim je mač dotaknuo čelični oklop, odskočio je i iznenada pogodio ashabovu nogu. Siloviti odskok mača presjekao je hazreti Amiru arteriju na nozi. Ashabi kiram dotrčali su, podigli Amira u naručje i odnijeli ga u tabor da ga liječe. Ali Amir (radijallahu anhu) ondje je postao šehid i odletio u najviše stupnjeve dženneta.6
Borba se nastavila svom žestinom. Predvečer je naš voljeni Poslanik predložio Gatafancima, mušricima koji su Židovima došli u pomoć s četiri tisuće vojnika i uključili se u borbu, da se odvoje i vrate u svoju zemlju. Obećao je i da će im, ako to učine, dati godišnji urod hajberskih datulja. Ali Gatafanci su taj prijedlog odbili. Tada je Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) naredio svojim ashabima da noć provedu oko tvrđave u kojoj su bili Gatafanci. Gatafanci su se jako bojali da će ih mudžahidi noću napasti i nikako nisu mogli zaspati. Te je noći jedan glas, za koji se nije znalo odakle dolazi, objavljivao da je izvršen prepad na gatafansku zemlju i da su im zarobljene obitelji i imetak. Taj se glas ponovio tri puta, a svi su ga Gatafanci slušali u velikom strahu. I njihov je zapovjednik Ujejna tri puta čuo isti glas i, kada je zora bila na pomolu, poveo je svoju vojsku, na brzinu se udaljio od Hajbera i krenuo putem svoje zemlje. Ujutro su se Židovi začudili što su Gatafanci bez razloga napustili Hajber i pali su u očaj. Jako su se pokajali i što su ih pozvali u pomoć.
„Na dan kada smo zauzeli hajbersku tvrđavu, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) zabranio je jesti meso domaćeg magarca i uzimati ženu muta-nikahom“ Hazreti Alija (radijallahu anhu)
Junaštvo hazreti Alije
I toga su dana pred Hajberom vođene žestoke borbe, ali tvrđava nije osvojena. Navečer je Sultan svemira donio radosnu vijest: „Sutra ću zastavu dati takvom junaku koji voli Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula, a i Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul vole njega. Allah dželle-šanuhu njegovom će rukom dati osvajanje!“
Te su noći ashabi kiram čekali jutro u uzbuđenju. Svaki se nadao da će zastava biti dana njemu i za to je upućivao dove Allahu dželle-šanuhu. Hazreti Bilal Habeši proučio je sabahski ezan svojim dirljivim i lijepim glasom. Dok se učio ezan, u svakome bi se rodilo posebno uzbuđenje i posebna slast, a ta je božanska slast bila takva da joj se čovjek nije mogao nasititi. Kada je predvodio ashabe u sabah-namazu, naš voljeni Poslanik ustao je. Naredio je da se donese mubarek islamska zastava. Dok se sveta zastava donosila, ashabi kiram čekali su na nogama i s napetom pažnjom osluškivali da čuju riječi koje će izaći s mubarek usana Resul-i ekrema.
Napokon je Predvodnik svjetova rekao: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji je Muhammeda počastio poslanstvom, ovu ću zastavu dati junaku koji ne zna što je bijeg“, a onda je pogledom svojih mubarek očiju prešao preko ashaba i upitao: „Gdje je Alija?“ Ashabi su rekli: „Ja Resulallah! Bole ga oči.“ Poslanik je rekao: „Pozovite mi ga.“ Tih su dana hazreti Aliju zaboljele oči, pa ih nije mogao otvoriti. Otišli su k njemu, javili mu o čemu je riječ i, poduprijevši ga pod mubarek ruku, doveli ga pred Resulullaha. Sultan svemira uputio je dovu Allahu dželle-šanuhu da hazreti Alija ozdravi, nakvasio je svoje mubarek prste slinom i prevukao ih preko njegovih očiju. U tom času u očima hazreti Alije nije ostalo nikakve boli. Zatim je za njega uputio i ovu dovu: „Gospodaru moj! Otkloni od njega muku vrućine i hladnoće!“ Onda je hazreti Aliji svojim mubarek rukama odjenuo oklop, opasao mu svoj mač, dao mu u ruku bijelu islamsku zastavu i rekao: „Bori se dok ti Allah dželle-šanuhu ne podari pobjedu. I pazi da se ne okreneš natrag!“ Hazreti Alija rekao je: „Neka ti je moj život žrtva, ja Resulallah! Borit ću se s njima dok ne uđu u vjeru islam.“ A naš voljeni Poslanik rekao je: „Allaha mi, ako Allah dželle-šanuhu zbog tebe uputi na pravi put makar jednog čovjeka od njih, to ti je bolje nego da posjeduješ mnoštvo crvenih deva i podijeliš ih kao sadaku na Allahovu putu.“7
Dok je hazreti Alija sa zastavom u ruci išao prema židovskoj tvrđavi, slavni su ashabi išli za njim. Kada su se sasvim približili tvrđavi i kada je zastava pobodena u podnožje jednoga kamena, otvorila su se vrata tvrđave Natat.
Jurišne židovske čete izašle su van. Bili su to najodabraniji hajberski junaci. Svaki je bio u dvostrukom oklopu, obavijen željeznom zaštitom. Jedan od njih krenuo je prema hazreti Aliji i stao pred njega da se bori. Bio je to Haris, Merhabov brat, kojemu po hrabrosti nije bilo ravna. Brzo je jurnuo… Dok je zvuk dvaju čelika ispunjavao megdan, Zulfikar je sijevnuo kao munja i odvojio Harisovu glavu od tijela. U tom su se trenutku uzvici „Allahu ekber! Allahu ekber!“ orili do nebesa. Čuvši da mu je brat ubijen, Merhab je sa svojim vojnicima u punom trku dojurio na megdan i stao nasuprot hazreti Aliji. I na njemu je bio dvostruki oklop. Opasan s dva mača, svojim je golemim stasom podsjećao na diva. Sav razjaren, počeo se hvaliti: „Ja sam Merhab, koji izlazi na megdan i junački se bori onda kad su bitke najžešće! Ja i lavove koji riču izbušim kopljem ili mačem!..“
Hazreti Alija (kerremallahu vedžheh ve radijallahu anhu) odgovorio je: „Ja sam onaj kojemu je majka dala ime Hajdar (Lav). Ja sam poput lava koji ulijeva strah! Ja sam junak koji će te jednim udarcem oboriti na zemlju!..“
Kada je od hazreti Alije čuo riječ „Hajdar“, Merhabu se u srce uvukao strah. Jer te ga je noći u snu rastrgao jedan lav. Da nije lav kojega je vidio u snu bio baš ovaj? Uto je div Merhab jurnuo, a hazreti Alija dočekao ga je štitom. Zatim je, utekavši se Allahu dželle-šanuhu, uzviknuo „Ja Allah!..“ i tako spustio Zulfikar na kafirovu glavu da je napola rasjekao i debeli čelični štit koji je golemi Merhab držao prema Zulfikaru i čeličnu kacigu, pa mu raskolio glavu od tjemena do zatiljka; iz vrata mu je šiknula krv kao iz žlijeba, a njegovo se divovsko tijelo srušilo na zemlju. Strašni zvuk Zulfikara čuo se na sve strane Hajbera. Poslanik je rekao: „Radujte se! Osvajanje Hajbera sada je postalo lakše.“ Ashabi kiram zadivili su se tom junaštvu hazreti Alije i uzvicima „Allahu ekber! Allahu ekber!..“ zaorili nebesa.
Borba se nastavila svom žestinom. U jednom trenutku, kada su se ashabi kiram, boreći se, primaknuli vratima tvrđave, jedan je Židov udario mačem po štitu hazreti Alije. Štit je pao na zemlju, ali nije bilo vremena sagnuti se i podići ga. Ne želeći propustiti priliku, Židov je zgrabio štit i pobjegao natrag. Lav Allaha dželle-šanuhu, kojemu je to jako teško palo, rastjerao je Zulfikarom neprijatelje oko sebe, a onda naumio od vrata tvrđave napraviti štit. Izgovorivši „Bismillahir-rahmanir-rahim“, uhvatio se za alke golemih željeznih vrata. Prodrmao je njihove šarke i iščupao ih iz zida… Dok je hazreti Alija čupao vrata, tvrđava se zatresla iz temelja. Ta vrata, koja osam do deset junaka ne bi moglo ni pomaknuti s mjesta, uzeo je jednom rukom kao štit i počeo se boriti. Taj nevjerojatni događaj bio je jedna mudžiza našeg voljenog Poslanika i jedan keramet hazreti Alije.8
Pred njega je, jedan za drugim, izašlo još šest najhrabrijih židovskih junaka. Kada je i njih, Allahovim dopuštenjem, svladao, hazreti Alija ušao je sa svojim junačkim drugovima u tvrđavu. Sada se borba vodila unutar tvrđave. Ubrzo nije ostao nitko tko bi im se suprotstavio. Islamsku su zastavu zabili na tvrđavu. Tako je osvojen Natat, njihova najjača tvrđava. Naš voljeni Poslanik poljubio je hazreti Aliju u oči i rekao: „Zbog junaštva koje si pokazao Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul zadovoljni su tobom.“ Čuvši te mubarek riječi, Alija je zaplakao od radosti. Kada ga je Poslanik upitao: „Zašto plačeš?“, rekao je: „Neka ti je moj život žrtva, ja Resulallah! Plačem od radosti. Jer Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul zadovoljni su mnome.“ Na to je naš voljeni Poslanik rekao: „Ne samo ja, nego su i Džebrail, Mikail i svi meleci zadovoljni tobom.“ U to je vrijeme Poslaniku u pomoć došlo četiri stotine muslimana iz plemena Devs.9 Nakon toga borbe za osvajanje ostalih tvrđava žestoko su se nastavile. Kada je i preostalih sedam jakih hajberskih tvrđava palo jedna za drugom, Židovi su, ne vidjevši drugog izlaza, poslali izaslanike i zatražili mir. Naš je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) prihvatio taj prijedlog i sporazumjeli su se o sljedećim točkama: 1. Neće se proliti krv Židova koji su se u ovoj bitki borili protiv muslimana. 2. Židovi koji napuste Hajber moći će sa sobom ponijeti samo svoju djecu i jedan devin tovar potrebnih kućnih stvari. 3. Sav ostali pokretni i nepokretni imetak – sve oružje, kao što su oklopi, mačevi, štitovi, lukovi i strijele, sva odjeća osim one koju nose na sebi, tkanine, zlato, a uz to i riznice, sve životinje, kao što su konji, deve i ovce… sve što imaju – ostat će muslimanima. 4. Ništa od onoga što treba ostaviti muslimanima ni na koji način neće biti skriveno. Oni koji sakriju bit će izvan amaneta i zaštite Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula…
„Ja sam onaj kojemu je majka dala ime Hajdar (Lav). Ja sam poput lava koji ulijeva strah!“ Hazreti Alija (radijallahu anhu)
Kinana ibn Rebi, koji se nije držao ovih uvjeta i koji je svoje riznice u mješinama zakopao u zemlju, bio je kažnjen. Ratnom plijenu koji je zadobiven nije bilo broja. Sve one plodne hajberske zemlje i nasadi datulja ostali su islamskoj vojsci.10 U to su vrijeme Gatafanci, koji su se bili vratili u svoju zemlju, ponovno došli u Hajber pomoći Židovima. Kada su vidjeli da je Poslanik osvojio Hajber i primio predaju Židova, rekli su: „O Muhammede! Obećao si nam da ćeš nam, ako napustimo Hajber, dati godišnji urod hajberskih datulja. Mi smo održali riječ. Hajde, daj nam ih!“ Poslanik im je rekao: „Neka je to i to brdo vaše.“ Gatafanci su pokušali prijetiti: „Onda ćemo se boriti s vama.“ Resul-i ekrem rekao je: „Neka naše bojište bude Dženefa.“ Dženefa je bilo ime jednoga gatafanskog kraja. Čuvši to, Gatafanci su se od straha povukli i otišli.
Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) i njegovi junački ashabi bili su se jako umorili tijekom osvajanja Hajbera. S jedne su strane liječili ranjenike, a s druge se odmarali.
Zejneb, žena Sellama ibn Miškema, jednog od židovskih prvaka, htjela je otrovati i ubiti Poslanika. Zato je zaklala i ispekla jednu ovcu i u meso stavila mnogo otrova. Zatim je izašla pred Resulullaha i rekla da je donijela dar. Resul-i ekrem primio ga je i pozvao svoje ashabe, pa su svi zajedno sjeli jesti. Predvodnik svjetova otkinuo je komad ovčjeg pečenja i, izgovorivši „Bismillahir-rahmanir-rahim“, stavio ga u svoja mubarek usta. Kada ga je nekoliko puta prožvakao, odmah ga je izvadio iz svojih mubarek usta i rekao: „O moji ashabi! Povucite ruke od ovoga jela! Jer ovo meso s plećke javilo mi je da je otrovano.“ Ashabi su odmah povukli ruke od jela. Ali hazreti Bišr ibn Bera, koji je pojeo jedan zalogaj mesa, odmah je pomodrio i postao šehid. Našem voljenom Poslaniku došao je Džebrail alejhisselam i rekao mu da između svojih mubarek ramena pusti krv hidžamom (puštanjem krvi), da bi se spasio od djelovanja otrova koji se pomiješao s njegovom mubarek slinom. Tako je i učinjeno. Zatim je otrovano pečenje zakopano u zemlju. Zejneb, koja je to učinila, uhvaćena je i dovedena pred Poslanika.
Poslanik ju je upitao: „Jesi li ti otrovala ovo ovčje pečenje?“ Ona je priznala što je učinila i rekla: „Da! Ja sam ga otrovala!“ Kada ju je Poslanik upitao: „Zašto si to htjela učiniti?“, rekla je: „Ti si mi ubio muža, oca i strica. Rekla sam sebi: ‚Ako je on doista poslanik, Allah će mu to javiti. Ako nije, otrov će djelovati na njega i umrijet će. Tako ćemo ga se riješiti.‘“ Ashabi kiram jako su se ražalostili zbog toga događaja. Kada su upitali: „Neka su ti naši životi žrtva, ja Resulallah! Da je ubijemo?“, Predvodnik svjetova, koji je praštao svaku uvredu nanesenu njegovoj osobi, oprostio je i njoj. Vidjevši tu veliku milost, Zejneb je izgovorila kelime-i šehadet i postala muslimanka.11 Među plijenom i zarobljenicima zadobivenima u Hajberu bila je i Safija, kći Hujejja ibn Ahtaba. Ona je, kao pravo vrhovnog zapovjednika, pripala Poslaniku. Predvodnik svjetova oslobodio je svoju zarobljenicu. Ona je, jako dirnuta time, od svega srca izgovorila kelime-i šehadet i postala muslimanka. Naš voljeni Poslanik, koji se tome jako obradovao, počastio je i obradovao našu majku hazreti Safiju nikahom. Tako je hazreti Safija postala majka vjernika. Svadba je održana u mjestu Sehba i priređena je velima, to jest svadbena gozba, od dinje i datulja.12
U mubarek očima naše majke Safije vidjela se jedna modrica.
Kada ju je naš voljeni Poslanik upitao: „Kakav je ovo trag?“, ona je rekla: „Jedne sam noći sanjala da se mjesec spustio s neba i ušao mi u njedra. Kada sam to ispričala svome mužu Kinani, rekao je: ‚Ti si bacila oko da postaneš žena toga arapskog kralja koji ide na nas!‘ i udario me u oko, i, kao što vidite, pomodrilo je.“ Kada je Hajber osvojen, Židovi su Poslaniku došli s ovakvim prijedlogom: „O Muhammede! Mi ćemo otići iz Hajbera. Ali mi se dobro razumijemo u zemljoradnju i u njegovanje njiva, vinograda i voćnjaka. Ako hoćeš, daj nam ove plodne zemlje u zakup. Mi ćemo obrađivati ova imanja i polovinu uroda davati tebi!“ Naš voljeni Poslanik i ashabi nisu imali vremena baviti se poljskim poslovima. Oni su se trudili širiti vjeru islam i neprestano radili, spajajući noć s danom, za džihad na Allahovu putu (džihad fi sebilillah).13 Poslanik je bio zadovoljan tim prijedlogom i rekao: „Pod uvjetom da vas istjeramo kad god hoćemo.“ Židovi su to prihvatili i počeli obrađivati hajberske zemlje.14 Poslanik se sa svojim ashabima kao pobjednik vratio u Medinu. Tih su se dana ashabi, posljednji od muhadžira koji su učinili hidžru u Abesiniju, među kojima je bila i Ummu Habiba (radijallahu anha), pod vodstvom Džafera ibn Ebu Taliba ukrcali na dva broda koja im je osigurao Nedžaši i iskrcali se u luci Džar. Zatim su na devama došli u Medinu. Kada je vidio da su se njegovi ashabi, koji su prije dvanaest godina učinili hidžru u Abesiniju, vratili pod vodstvom Džafera ibn Ebu Taliba, Poslanik se jako obradovao. Poljubio je hazreti Džafera u čelo, privio ga na prsa i rekao:
„O moji ashabi! Povucite ruke od ovoga jela! Jer ovo meso s plećke javilo mi je da je otrovano“ Hadisi šerif
„Ne znam bih li se radovao osvajanju Hajbera ili Džaferovu dolasku. Vaša je hidžra dvostruka: učinili ste hidžru i u abesinsku zemlju i u moj zavičaj.“ Oni su Resulullahu predali darove i pismo koje je poslao Nedžaši Ashama. Svadba s našom majkom Ummu Habibom bila je iste godine. Naša majka Ummu Habiba tada je imala trideset šest godina. Plijen zadobiven u Hajberu podijeljen je svim ashabima koji su sudjelovali u Hudejbijskom ugovoru, onima koji su sudjelovali u bitki za Hajber, ashabima koji su se vratili s hidžre iz Abesinije i plemenu Devs, koje je sudjelovalo u osvajanju.15
Osvajanjem Hajbera svi su Židovi u Arabiji došli pod Poslanikovu vlast. Više nisu imali mogućnosti pomagati mušricima. I okolna plemena i države shvatili su da muslimani, koji su zauzeli hajbersku tvrđavu, koju po oružju i vojsci kao da je bilo nemoguće osvojiti, imaju veliku snagu, i počeli su se čuvati te islamske države. Mekkanski mušrici pali su u veliku tugu i očaj zbog osvajanja Hajbera. Nakon toga osvajanja mnoga su plemena, mala i velika, došla u Medine-i munevveru da postanu muslimani i bila su počašćena time što su postala ashabi, čak i Gatafanci… A neka plemena koja se nisu urazumila pokorena su slanjem vojske.