BITKA NA HENDEKU

Sijevnula je munja

Kopanje rova počinjalo je svakoga dana rano ujutro i trajalo do večeri. Jednoga je dana tijekom kopanja hazreti Alija ibn Hakem ozlijedio nogu. Posjeli su ga na konja i doveli pred Poslanika. Predvodnik svjetova izgovorio je „Bismillahir-rahmanir-rahim“ i pogladio mu nogu. Poslanikovom mudžizom krv mu je iz noge u tren prestala teći i bol je nestala. Kopanje rova se nastavljalo. Ashabi su u jednom trenutku naišli na vrlo tvrdo mjesto. Nije se moglo kopati. Došli su Resul-i ekremu i obavijestili ga o tome. On je došao i sišao u rov. Zatražio je posudu vode. Uzeo je gutljaj i vratio ga u posudu. Zatim je tu vodu poprskao po tvrdom tlu. Uzeo je malj i jednim udarcem razmrvio to mjesto poput pijeska. Sada se ono lako kopalo. Kada se pri tom udarcu otkrio mubarek trbuh našeg voljenog Poslanika, prisutni su vidjeli da je od gladi na svoj mubarek želudac privezao kamen. Vidjevši Resulullaha u takvom stanju, hazreti Džabir ibn Abdullah došao je k njemu i zatražio dopuštenje: „Neka su ti otac i majka žrtva, ja Resulallah! Ako mi dopustiš, skoknut ću do kuće.“ Što je bilo pošto je dobio dopuštenje, hazreti Džabir ispričao je ovako:

„Kad mi je bilo dopušteno, došao sam kući i upitao ženu: ‚Vidio sam kod Resula alejhisselam takvu glad da se ne može podnijeti. Ima li u kući išta za jelo?‘ Ona je rekla: ‚Nema ničega osim ovoga jareta i nekoliko šaka ječma.‘ Odmah sam zaklao jare, a žena je ječam samljela na ručnom mlinu u brašno. Zatim je od njega zamijesila tijesto. Meso je stavila u lonac i počela ga peći u krušnoj peći. Dok sam se vraćao Resulullahu, žena me je strogo upozorila da se ne osramotimo zbog toga što je jela malo. Zatim sam otišao Resulullahu i rekao: ‚Ja Resulallah! Imam vrlo malo jela. Povedite sa sobom jednog ili dvojicu ljudi i izvolite k nama na objed!‘

Resulullah mi je rekao: ‚Reci ženi da ne vadi iz peći ni lonac s mesom ni kruh dok ja ne dođem.‘ Zatim se okrenuo mudžahidima i rekao: ‚O ljudi s Hendeka! Džabir nam je priredio gozbu, poziva nas na objed. Njegovo je jelo i obilno i ukusno. Ustanite! Idemo na Džabirovu gozbu!‘ Na tu su se zapovijed ashabi kiram okupili i pošli za našim Poslanikom. Ja sam se odmah vratio kući, ispričao ženi što se dogodilo i rekao: ‚Što ćemo sada?‘ Ona me upitala: ‚Zar Resul alejhisselam nije pitao koliko ima jela?‘ Rekao sam: ‚Pitao je i rekao sam mu.‘ Žena je upitala: ‚Jesi li ashabe kiram pozvao ti ili Resulullah?‘ Kada sam rekao: ‚Pozvao ih je Resulullah‘, utješila me riječima: ‚Resul alejhisselam bolje zna.‘

Malo zatim na našim se vratima ukazalo ozareno lice Poslanika. Mnogobrojnim ashabima rekao je: ‚Uđite unutra ne gurajući se.‘ Moja braća ashabi sjeli su u skupinama od po deset ljudi. Nebijj-i muhterem uputio je dovu da kruh i meso budu bereketni. Zatim je, ne vadeći lonac iz peći, kutlačom vadio ono što je u njemu, stavljao to na kruhove koje je uzimao i nudio svojim ashabima. Tako je nastavio dok se svi ashabi nisu nasitili. Kunem se da su kruh i meso ostali isti kao i prije, iako je onih koji su jeli bilo više od tisuću. Pošto smo i mi jeli, ostatak smo podijelili susjedima.“3

Hazreti Selman Farisi vrlo je vješto kopao rov. Sam je obavljao posao desetorice ljudi. Dok je sa svojim drugovima kopao dio koji im je bio dodijeljen, naišli su na vrlo tvrdu i veliku bijelu stijenu. Dugo su se mučili da je razbiju, ali sav im je trud bio uzaludan. Štoviše, polomili su im se i maljevi, pijuci i lopate. Hazreti Selman došao je našem voljenom Poslaniku i iznio mu nevolju: „Neka su ti otac i majka i moj život žrtva, ja Resulallah! Dok smo kopali rov, naišli smo na tvrdu stijenu. Iako nam se polomilo sve željezno oruđe, nismo je mogli ni pomaknuti s mjesta.“ Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) došao je na to mjesto i zatražio malj. Ashabi kiram koji su bili ondje nestrpljivo su čekali ishod. Sultan poslanika sišao je u rov. Podigao je malj, izgovorio „Bismillahir-rahmanir-rahim“ i tako snažno udario stijenu da je od toga udarca sijevnula munja koja je obasjala Medinu, a od stijene se odlomio komad.

Resul-i ekrem donio je tekbir: „Allahu ekber!“ Čuvši to, i ashabi su donijeli tekbir. Zatim je drugi put udario maljem. Ponovno munja koja je obasjala sve naokolo!…

„I ja želim biti sudionik u sevabu koji vi zarađujete radom“ Hadisi šerif

I komadi koji su se odlomili od stijene… Naš voljeni Poslanik ponovno je donio tekbir: „Allahu ekber!“ Za njim su tekbir donijeli i ashabi kiram. Kada se malj spustio treći put, sijevnula je još jedna munja koja je obasjala sve naokolo i stijena se raspala u komade. Predvodnik svjetova ponovno je donio tekbir: „Allahu ekber!“ Njegovi časni ashabi poveli su se za njim i opet donijeli tekbir.

Hazreti Selman pružio je ruku. Naš voljeni Poslanik izašao je iz rova. Selman Farisi rekao je: „Neka su ti otac i majka i moj život žrtva, ja Resulallah! Sada sam vidio nešto što nikad u životu nisam vidio. Koja je mudrost toga?“ Na to se Poslanik okrenuo svojim ashabima i upitao: „Jeste li i vi vidjeli ono što je vidio Selman?“ Oni su rekli: „Da, ja Resulallah! Kada si udario maljem po stijeni, vidjeli smo kako je sijevnula snažna munja. Kada si ti donio tekbir, donijeli smo ga i mi.“ Poslanik je rekao: „U svjetlosti prvog udarca ukazali su mi se dvorci iranskog cara (kisre) (u Medainu). Došao je Džebrail (alejhisselam) i obavijestio me: ‚Tvoj će ummet zavladati tim krajevima.‘ Pri drugom udarcu ukazali su mi se crveni dvorci bizantske pokrajine (Šama). Došao je Džebrail (alejhisselam) i rekao: ‚Tvoj će ummet zavladati i tom zemljom.‘ Pri trećem su mi se ukazali dvorci Sane (Jemena). Džebrail (alejhisselam) obavijestio me: ‚I tim će mjestom zavladati tvoj ummet.‘“

Kada je zatim Sultan svemira opisao palaču iranskog cara (kisre) u Medainu, hazreti Selman, koji je bio odande, rekao je: „Neka je moj život žrtva za tebe, ja Resulallah! Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji te poslao s pravom vjerom i Knjigom, da su ti dvorci točno onakvi kakvima si ih opisao. Svjedočim da si ti resul Allaha dželle-šanuhu.“ Poslanik je rekao: „O Selmane! Šam će zacijelo biti osvojen. Heraklije će pobjeći u najzabačeniji kraj svoje zemlje. Vi ćete zavladati cijelim Šamom. Nitko vam se neće moći suprotstaviti. Jemen će zacijelo biti osvojen. I ovaj ‚Dijar-i Mešrik‘ zacijelo će biti osvojen, a kisra će biti ubijen. Allah dželle-šanuhu podarit će vam ta osvajanja poslije mene.“4

Hazreti Selman Farisi pričao je: „Vidio sam da su se obistinile sve ove Resulullahove radosne vijesti.“

Neprijatelj samo što nije stigao. Rov se kopao najvećom brzinom i nastojalo ga se što prije završiti. Mudžahidi su posao ostavljali samo u nuždi, uz Poslanikovo dopuštenje, a kada bi obavili potrebu, ponovno su hitali na svoj posao.

Munafici su pak bili krajnje nemarni: dolazili su na posao kad su htjeli i odlazili kad su htjeli, ne tražeći dopuštenje. Osim toga, rugali su se takvom radu ashaba, pa su čak i o radosnim vijestima koje je Poslanik dao govorili: „Mi se iz straha od neprijatelja skrivamo u rovove, a on nam obećava dvorce Jemena, Bizanta i Perzije. Čudimo se ovom vašem stanju!..“

Na to je u ajeti kerimu koji je objavljen o mudžahidima rečeno, po značenju: „Pravi vjernici su samo oni koji vjeruju u Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula i koji se, kad su s njim (s Resulullahom) radi kakva zajedničkog posla (koji se tiče svih), ne udaljuju dok od njega ne zatraže dopuštenje. Oni koji od tebe (o Moj Habibe!) traže dopuštenje, doista vjeruju u Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula. Kada od tebe ti vjernici zatraže dopuštenje zbog kakva svog posla, dopusti kome hoćeš od njih i zamoli Allaha dželle-šanuhu da im oprosti. Allah dželle-šanuhu je, zaista, Gafurur-Rahim, Onaj koji mnogo prašta i koji je vrlo milostiv.“5

A u ajetima objavljenima o munaficima rečeno je, po značenju: „Ne smatrajte poziv Resula Allaha dželle-šanuhu kao poziv koji vi jedni drugima upućujete! Allah dželle-šanuhu sigurno zna one među vama koji se, zaklanjajući se jedni iza drugih, kradom (izvlače i) bježe. Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno njegovoj zapovijedi da ih na ovom svijetu ne stigne smutnja, a na ahiretu bolna patnja! Pazite! Allahu dželle-šanuhu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji. On zna i u kakvom ste stanju (sva vaša svojstva, vaše namjere, jeste li vjernici ili munafici). Allah dželle-šanuhu će vas na Sudnjem danu, kada Mu budete vraćeni, obavijestiti o svemu što ste radili. Allah dželle-šanuhu sve zna.“6

Od početka kopanja rova prošlo je šest dana. Svatko je svoj posao valjano završio. Samo jedno mjesto, jer nije bilo dovoljno vremena, nije moglo biti iskopano dovoljno široko i duboko. Poslanik je izrazio zabrinutost zbog toga mjesta i rekao: „Mušrici ne mogu proći nigdje drugdje osim ovuda.“ Ondje je postavio stražare.

Allah dželle-šanuhu najbolji je Vekil

Kada se mušrička vojska sasvim približila Medini, Hujejj, poglavar židovskih Nadirovih sinova, javio je zapovjedniku kurejšijske vojske da su Židovi Kurejze u Medini u ugovoru s muslimanima, ali da on može prevariti njihova poglavara Ka’ba ibn Eseda i privući ga na svoju stranu. Zapovjednik mu je rekao: „O Hujejje! Odmah idi Ka’bu ibn Esedu. Neka raskinu ugovor koji su sklopili s muslimanima i neka nam pomognu.“ Jedna od točaka toga ugovora glasila je: „Ako neka neprijateljska vojska napadne Medinu, udružiti se s muslimanima i suprotstaviti se neprijatelju.“

Židov Hujejj odvojio se od mušričke vojske i noću došao do kuće Ka’ba, poglavara Beni Kurejze. Pokucao je na vrata, predstavio se i rekao: „O Ka’be! Doveo sam cijelu kurejšijsku vojsku i mnoga plemena, kao što su Kinanini i Gatafanovi sinovi, kao vojsku od deset tisuća ljudi. Muhammed i njegovi ashabi sada se neće spasiti. Zakleli smo se s Kurejšijama da odavde nećemo otići dok ih potpuno ne uništimo!..“ Ka’b je izrazio svoju bojazan: „Ako Muhammed i njegovi ashabi ne budu ubijeni, a Kurejšije i Gatafanci se vrate u svoje zemlje, ostat ćemo ovdje sami. Bojim se da će nas na kraju sve pobiti!..“ Hujejj mu je odgovorio: „Da bi taj strah nestao, traži od Kurejšija i Gatafanaca sedamdeset ljudi kao taoce. Dok su ti taoci kod tebe, oni odavde ne mogu otići. Ako budu poraženi i odu, ja se od vas neću odvajati. Nevolja koja snađe vas snaći će i mene.“ Tako je prevario Ka’ba, a zatim i ostale Židove. Natjerao ih je da poderu ugovor s muslimanima. Tako je ugovor bio raskinut.

Hujejj se vratio u mušričku vojsku i ispričao što se dogodilo. Javio je da će Beni Kurejza udariti muslimanima s leđa.

„O ljudi s Hendeka! Džabir nam je priredio gozbu, poziva nas na objed. Njegovo je jelo i obilno i ukusno. Ustanite! Idemo na Džabirovu gozbu!“ Hadisi šerif

Sedmoga su dana mušrici s velikom vojskom od deset tisuća ljudi došli na sjevernu i sjeverozapadnu stranu Medine i podigli svoj tabor. Taj se tabor nalazio nasuprot mjestu gdje je bio iskopan rov. Mušrici su namjeravali tom velikom vojskom Medinu od kraja do kraja spaliti i srušiti, ukloniti Poslanika i njegove ashabe i uništiti islam. Bila je to, naizgled, vrlo velika vojska kojoj se bilo teško oduprijeti. Kada su ugledali prepreku rova, koja im ni na pamet nije padala, mušrici su se zbunili i klonuli duhom. Jer rov je bio toliko širok da ga ni dobar konj u trku nije mogao preskočiti. Tko bi u njega pao, ne bi lako izašao. A čovjeku u oklopu bilo je osobito teško popeti se gore. Saznavši da su mušrici stigli, naš voljeni Poslanik odmah je okupio svoje ashabe, umorne od šestodnevnog neprekidnog rada, i podigao tabor s ove strane rova, u podnožju brda Sel. Iza njih bili su brdo Sel i Medina, pred njima rov, a s one strane rova neprijatelj… I opet je Ibn Ummu Mektum ostavljen u Medini kao Poslanikov zamjenik. Žene i djeca smješteni su u utvrde. Islamska vojska od tri tisuće ljudi imala je trideset i šest konjanika. Zastave su nosili hazreti Zejd ibn Harisa i hazreti Sa’d ibn Ubada.7 Resulullahov kožni šator podignut je u podnožju brda Sel. Ashabi kiram, koji će opet pokazati mnoga junaštva, počeli su pozorno pratiti svaki pokret neprijatelja. U to je vrijeme našem voljenom Poslaniku došao hazreti Omer i rekao: „Ja Resulallah! Koliko sam čuo, Židovi Kurejze raskinuli su ugovor između nas i spremaju se za rat protiv nas!“ Na tu neočekivanu vijest Predvodnik svjetova odgovorio je: „Hasbunallahu ve ni’mel-vekil (Allah dželle-šanuhu nam je dovoljan. Kako je On divan Vekil!)“ Bio je veoma ožalošćen. Islamska vojska sada se našla između dviju vatri. Na sjeveru i zapadu bile su mušričke vojske, a na jugoistoku Židovi. Resulullah je poslao hazreti Zubejra ibn Avvama u tvrđavu Kurejzinih sinova. Hazreti Zubejr je otišao i doznao kakvo je stanje. Kada se vratio, ispričao je što je vidio: „Ja Resulallah! Vidio sam ih kako popravljaju tvrđave i izvode ratne vježbe. Osim toga, skupljali su i svoju stoku.“ Na to je Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) poslao Sa’da ibn Muaza, Sa’da ibn Ubadu, Havvata ibn Džubejra, Amra ibn Avfa i Abdullaha ibn Revvahu Kurejzinim sinovima da ih posavjetuju i obnove ugovor.8 Ta petorica ashaba, kojima je bila povjerena ta zadaća, otišla su u tvrđavu Židova Kurejze i posavjetovala ih. Ali savjet nije pomagao. Štoviše, počeli su ih i vrijeđati. Kao posljednju riječ rekli su: „Protjeravši našu braću, Nadirove sinove, iz njihova zavičaja, slomili ste nam krila. A tko je uopće taj Muhammed! Između nas i njega nema nikakve riječi ni ugovora. Zakleli smo se da ćemo svi zajedno napasti vašeg Poslanika i ubiti ga. Zacijelo ćemo stati uz svoju braću i pomoći im!..“ Hazreti Sa’d ibn Muaz i njegovi drugovi došli su Resulullahu i iznijeli mu stanje prikriveno, tako da to ne može svatko razumjeti. Poslanik je rekao: „Držite svoju vijest u tajnosti. Otkrijte je samo onome tko je već zna. Jer rat se sastoji od opreza i varke.“9

Ashabi kiram čekali su Poslanika s ove strane rova i pitali se kako će postupiti. Malo zatim Sultan svemira došao je među svoje junačke ashabe i donio tekbir: „Allahu ekber! Allahu ekber!“ Čuvši to, slavni ashabi u jedan su glas donijeli tekbir, oglasili uzvišenost mubarek imena Dženab-i Hakka i unijeli strah u srca kafira koji su se s one strane rova komešali poput pijeska. Kada su čuli tekbire, mušrici su rekli: „Muhammedu i njegovim ashabima sigurno je stigla neka radosna vijest.“

Poslanik je svojim ashabima rekao: „O džemate muslimana! Radujte se pobjedi i pomoći Allaha dželle-šanuhu!“ i tako im donio radosnu vijest da će pobijediti. Slavni ashabi dotad su sudjelovali u mnogim serijama (vojnim odredima) i u bitkama na Bedru i na Uhudu. Mušrike, brojnije i jače od sebe, svaki su put porazili s dopuštenjem Allaha dželle-šanuhu i bereketom dove Resul-i ekrema. Kada im je na čelu bila „kruna“ svih bića, nije moglo biti posla koji ne bi mogli obaviti ni nevolje koju ne bi mogli podnijeti. Bilo je hladno, oskudica teška, a glad velika… Mnogi su, među njima i Poslanik, vezali kamenje na svoje mubarek trbuhe. Nasuprot njima neprijatelj se komešao poput pijeska!… Ali za slavne ashabe ni brojnost neprijatelja ni muke koje su trpjeli nisu imali nikakva značenja. Allah dželle-šanuhu bio je najbolji Vekil… Njemu su se predali, na Njega su se oslonili, kod Njega su potražili utočište. Prije nego što su donijeli odluku o općem napadu, vodeći kurejšijski zapovjednici i vođe ostalih plemena koja su došla s Kurejšijama počeli su oko rova tražiti mjesto gdje bi mogli prijeći. Obišli su rov od jednog do drugog kraja. Napokon su se zaustavili kod uskog mjesta, koje je zbog žurbe ostalo nedovršeno, i zaključili da je najbolje napasti odande. I mušrički vojnici išli su za svojim zapovjednicima i čudili se, gledajući čas u rov, čas u slavne ashabe. Govorili su: „Kunemo se, ovo nije način kojim se služe Arapi. Ovo je zacijelo savjetovao onaj Perzijanac!“ Kada su kurejšijski zapovjednici, pokazujući vojnicima usko mjesto rova, upitali: „Tko može odavde preskočiti na drugu stranu?“, iz njihovih se redova izdvojilo pet konjanika. Trebali su prijeći na drugu stranu rova i ondje se boriti jedan na jedan. Slavni ashabi kiram i mušrički vojnici počeli su radoznalo pratiti što će učiniti tih pet konjanika. Konjanici su se povukli unatrag da uzmu zalet. Zatim su okrenuli glave konja prema najužem mjestu rova i potjerali ih. Pet rasnih konja u punom galopu uspjelo je jednim skokom prijeći na drugu stranu rova. Mnogi su ih konjanici htjeli slijediti, ali nisu uspjeli i ostali su s one strane rova. Među onima koji su prešli bio je jedan vrlo snažan hrvač po imenu Amr ibn Abdud, kojemu leđa nikad nisu dotaknula zemlju; svi su ga se bojali i nitko mu se nije usudio izaći na megdan. Sam je vrijedio koliko cijela vojska. To što je iz vojske od deset tisuća ljudi upravo on izašao ovamo pokazivalo je baš to. Od glave do pete bio je u oklopu. Na konju je izgledao vrlo zastrašujuće. Taj čovjek, čija je pojava unosila strah u srca, viknuo je prema mudžahidima: „Ima li tko da se može boriti sa mnom? Neka izađe na megdan!…“ Vidjevši taj spomenik oholosti, hazreti Alija došao je pred našeg voljenog Poslanika i zatražio dopuštenje: „Neka je moj život žrtva za tebe, ja Resulallah! Pusti mene da se borim s njim.“ Na sebi nije imao čak ni oklop.

„O Selmane! Šam će zacijelo biti osvojen. Heraklije će pobjeći u najzabačeniji kraj svoje zemlje. Vi ćete zavladati cijelim Šamom. Nitko vam se neće moći suprotstaviti. Jemen će zacijelo biti osvojen. I ovaj ‚Dijar-i Mešrik‘ zacijelo će biti osvojen, a kisra će biti ubijen. Allah dželle-šanuhu podarit će vam ta osvajanja poslije mene“ Hadisi šerif

Ashabi kiram gledali su ga s plemenitom zavišću. Naš voljeni Poslanik skinuo je svoj mubarek oklop i obukao ga hazreti Aliji. Opasao mu je svoj mač. Skinuo je čalmu sa svoje mubarek glave i svojim mubarek rukama osobno mu ju je omotao oko glave. Zatim je uputio dovu, preklinjući: „Allahu moj! U bitki na Bedru postao je šehid moj stričević Ubejda, a u bitki na Uhudu moj stric Hamza. Uza me je ostao Alija, moj brat i stričević. Ti ga sačuvaj. Podari mu Svoju pomoć. Ne ostavljaj me samog!“ Ashabi kiram rekli su: „Amin!“ Među dovama i tekbirima Lav Allaha dželle-šanuhu, koji je pješice išao naprijed, stao je pred Amra ibn Abduda, koji je poput sablasti sjedio na konju. Amr, kojemu je sve osim očiju bilo pokriveno oklopom, nije prepoznao toga junaka i upitao ga je tko je. Kada se on predstavio: „Ja sam Alija ibn Ebu Talib“, Amr mu je tobože sažalno rekao: „O sinovče! Tvoj mi je otac prijatelj. Zato ne želim proliti tvoju krv. Zar nema nekoga od tvojih stričeva da izađe preda me?“ A hazreti Alija podbo ga je riječima: „O Amre! Allaha mi, ja želim proliti tvoju krv. Samo, ne bismo li obojica trebali biti u jednakom položaju? Ne priliči li to i ugledu junaštva? A ja sam pješak, a ti na konju!…“

Čuvši to, Amru je provrela junačka krv; odmah je sjahao s konja, mačem konju presjekao noge i gnjevno stao pred hazreti Aliju. Kada se spremao nasrnuti, Lav Allaha dželle-šanuhu upitao je: „O Amre! Čuo sam da si se zakleo kako ćeš, kad se sukobiš s nekim od Kurejšija, ispuniti jednu od njegove dvije želje. Je li to istina?“ Kada je on odgovorio: „Da, istina je“, hazreti Alija pozvao ga je u iman: „Onda je moja prva želja da povjeruješ u Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula i postaneš musliman!“ Čuvši to, Amr se naljutio i rekao: „Okani se toga! To mi ne treba!“ Hazreti Alija rekao je: „Moja je druga želja da odustaneš od borbe i vratiš se u Mekku. Jer ako Resul alejhisselam pobijedi neprijatelja, ti ćeš mu tim postupkom pomoći!…“ Kada je Amr rekao: „Okani se i toga! Zakleo sam se da neću stavljati miris na sebe dok se ne osvetim. Ako imaš neku drugu želju, reci je!“, hazreti Alija je rekao: „O neprijatelju Allaha dželle-šanuhu! Sada nije ostalo ništa osim da se borim s tobom!“

Amr se nasmijao na te riječi i rekao: „Pravo čudo! Nije mi ni na pamet padalo da u arapskoj zemlji postoji junak koji bi mi se usudio izaći na megdan! O sinovče! Kunem se, ne želim te ubiti. Jer tvoj mi je otac bio prijatelj. Želio sam da preda me izađe netko od kurejšijskih velikaša, kao što je Ebu Bekr, kao što je Omer.“ Kada je hazreti Alija rekao: „Neka bude i tako, ja sam ovamo izašao da te ubijem“, Amru je krv udarila u glavu. Podigao je mač i u istom ga je trenu spustio. Lav Allaha dželle-šanuhu, hazreti Alija (kerremallahu vedžheh), koji je tako nešto i očekivao, poput munje je skočio u stranu i dočekao udarac štitom. Ali Amr je razbio mnoge takve štitove. Njegovu udarcu nisu mogli odoljeti ni najjači štitovi. Tako je bilo i sada. Štit hazreti Alije se raspao, a mač ga je, k tome, okrznuo po glavi i ranio. Sada je red da udari došao na hazreti Aliju.

Potraživši utočište kod Allaha dželle-šanuhu, povikao je: „Ja Allah!..“ i spustio Zulfikar na Amrov vrat. Čim ga je spustio, u islamskoj su se vojsci zaorili glasovi „Allahu ekber!.. Allahu ekber!..“, od kojih su odjekivali zemlja i nebo, a u vojsci kafira podigli su se jauci… Da, dova sultana poslanika, krune svih bića, bila je primljena. Gorostasni Amr ležao je opružen na zemlji; iz tijela mu je krv šikljala kao iz žlijeba, a glava mu je odletjela zajedno s kacigom. Vidjevši da je pao Amr, u kojega su se najviše uzdali, njegovi drugovi odmah su nasrnuli na hazreti Aliju. Vidjevši to, ashabi kiram pritrčali su onamo. Zubejr ibn Avvam ranio je Nevfela ibn Abdullaha i oborio ga zajedno s konjem u rov.

Hazreti Alija sišao je u rov i presjekao Nevfela nadvoje. Ostali su jedva prešli rov i pobjegli natrag. A glavni zapovjednik mušričke vojske zapao je u veliko beznađe već na početku bitke.

Sada se vidjelo kakav će biti tijek bitke. Rov je onemogućavao borbu prsa o prsa. Obje su strane pokušavale jedna drugoj nanijeti gubitke gađanjem strijelama. To nije služilo ničemu osim odgađanju ishoda. Shvativši da na taj način ne mogu pobijediti, mušrici su zaključili da je najbolji put napasti sa svih strana rova i prešli su u napad. Golema neprijateljska vojska od deset tisuća ljudi upinjala se prijeći rov, a slavna islamska vojska od tri tisuće ljudi trudila se strijelama i kamenjem ne pustiti ih preko rova. Počela je strašna borba. Ta je borba trajala do večeri.

Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) noću je na razna mjesta rova postavio stražare. I sam je počeo stražariti na uskom mjestu. U Medinu je poslao ophodnju od petsto ljudi i zapovjedio im da na ulicama glasno donose tekbire. Tako će se na vrijeme spriječiti opasnost koja bi mogla doći od Židova ili kurejšijskih mušrika, a žene i djeca bit će zaštićeni.

Židovi Kurejze pak poslali su Hujejja ibn Ahtaba mušricima i zatražili silu od dvije tisuće ljudi za noćne prepade. Namjeravali su noću napasti žene i djecu, koji su ostali bez obrane. Ali to što su mudžahidi do zore obilazili u ophodnji i donosili tekbire uzvicima „Allahu ekber!“ unijelo im je velik strah u srca. Povukli su se u svoje tvrđave i počeli čekati priliku. S vremena na vrijeme pokušavali su u malim skupinama ući u Medinu.

Jedne je noći Gazzal, jedan od prvaka Kurejzinih sinova, s odredom od deset ljudi uspio doći do kule u kojoj je bila Poslanikova tetka, naša majka Safija. Unutra su bile žene i djeca. Nisu imali ni jednog jedinog oružja da se obrane. Židovi su najprije počeli gađati kulu strijelama, a zatim pokušavati ući unutra. Jedan od njih uspio je prijeći u unutarnje dvorište i počeo izviđati naokolo kako bi ušao. U tom je trenutku junačka tetka našeg voljenog Poslanika upozorila one oko sebe da ne puštaju ni glasa, sišla dolje i došla do vrata. Pošto je čvrsto povezala glavu maramom i poprimila izgled muškarca, uzela je u ruku motku, a za pojas zadjenula nož. Polako je otvorila vrata, prišla tom Židovu s leđa i snažno ga udarila motkom po glavi. Ne gubeći ni časa, ubila je Židova koji je pao na zemlju. Zatim je glavu ubijenog Židova bacila Židovima koji su vani gađali strijelama. Ugledavši odsječenu glavu svoga druga pred svojim nogama, Židovi su se silno uplašili i počeli bježati.

Bježeći, gunđali su: „Javili su nam da muslimani kod kuće nisu ostavili nijednog muškarca, nego su sve poslali u rat!..“10 Ujutro se bitka nastavila istom žestinom. Strijele su fijukale zrakom. Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je svojim slavnim ashabima: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje biće, da će nevolje s kojima smo se suočili zacijelo biti uklonjene s vas i da ćete izaći na olakšanje“, savjetovao im je da budu strpljivi i donio im radosnu vijest da će pobjeda pripasti onima koji vjeruju. Primivši tu radosnu vijest, junački ashabi zaboravili su muke kao što su glad i oskudica.

„O džemate muslimana! Radujte se pobjedi i pomoći Allaha dželle-šanuhu!“ Hadisi šerif

Borili su se svim srcem i dušom i nijednom mušriku nisu dali prijeći rov.

Hazreti Sa’d ibn Muaz, jedan od prvaka ashaba kiram, borio se pokazujući veliko junaštvo. Tijekom borbe ranjen je u ruku strijelom koju je odapeo jedan mušrik po imenu Hibban ibn Kajs ibn Araka. Strijela je pogodila arteriju i prouzročila velik gubitak krvi. Ranjeni hazreti Sa’d, vidjevši kako se oni oko njega trude zaustaviti krv, shvatio je da mu je stanje ozbiljno i uputio dovu: „Gospodaru moj! Ako će Kurejš nastaviti rat, podari mi život. Jer ni u čemu ne uživam toliko koliko u borbi protiv ovih mušrika koji su uznemiravali Tvog Resula i smatrali ga lažljivcem. Ako se rat među nama završava, uzdigni me na stupanj šehida. Ali ne uzimaj mi dušu prije nego što vidim kraj Beni Kurejze.“ Dova mu je primljena i krv je prestala teći. A munafici poput Abdullaha ibn Ubejja, koji su se pravili da se bore među ashabima kiram, bili su krajnje spori i nisu se približavali prednjim redovima. Osim toga, činili su sve što su mogli kako bi pokolebali duh mudžahida i pokušavali su izazvati smutnju govoreći: „Muhammed vam neprestano obećava blago bizantskog cara (kajsera) i iranskog cara (kisre). A mi smo sada zatočeni u rovu. Od straha ne možemo ni nuždu obaviti. Allah i Njegov Resul ništa nam ne čine osim što nas varaju, a ni od ovoga svijeta ništa nam ne obećavaju!…“ Kada bi ih stisnulo, napuštali bi svoja mjesta dužnosti izgovarajući se da bi neprijatelj mogao napasti njihove kuće. I ti postupci munafika bili su posebna nevolja i posebna muka. Mušrička vojska trošila je svu svoju snagu kako bi što prije došla do ishoda, ali pred junačkom obranom časnih ashaba nije mogla ništa postići. Najviše su napadali uski prolaz. Naš voljeni Poslanik nije se odande udaljavao i poticao je svoje ashabe na borbu. Ashabi kiram, koji su željeli steći čast da se bore uz samog Poslanika, pokazivali su na bojnom polju neviđena junaštva. U jednom je trenutku primijećeno da su mušrici počeli žestoko gađati strijelama. Meta im je bio šator u kojem je bio Sultan svemira.

Mubarek tijelo našeg voljenog Poslanika pokrivao je oklop. Na mubarek glavi imao je kacigu. Stajao je uspravno ispred šatora i, prema tijeku bitke, izdavao zapovijedi svojim ashabima. Mušrici bi ponekad iznenada navalili na mjesto koje se činilo najslabijim, a mubarek ashabi bi pritrčali onamo i s ushićenjem se borili dok ne bi odbili neprijatelje vjere.

„Jedan Alijin udarac mačem vrjedniji je od ibadeta svih ljudi i džina“ Hadisi šerif

Bitka na Hendeku

Ta je neviđena borba bila vrlo žestoka: junački ashabi nisu imali vremena ni osvrnuti se oko sebe. Borba, koja je toga dana počela ujutro, trajala je do kasnih sati. Kad god bi nastupilo vrijeme namaza, slavni ashabi govorili bi: „Ja Resulallah! Nismo mogli klanjati namaz“, a Predvodnik svjetova, Sultan svemira, odgovarao bi u velikoj tuzi: „Allaha mi, ni ja nisam mogao klanjati.“ Oko vremena jacije vrlo su žestokim napadom potisnuli i rastjerali mušričku gomilu koja im nije dala obaviti ibadet. Kurejšije i Gatafanci, koji se nisu mogli pribrati od toga rasula, povukli su se u svoje tabore da prenoće. I mudžahidi su pošli prema šatoru našeg voljenog Poslanika. Tada Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem), poslan kao milost svjetovima, iako nije imao časni običaj izricati kletvu, nije mogao izdržati zbog namaza i izrekao je kletvu protiv mušrika: „Kao što su nas do zalaska sunca držali u borbi i spriječili nas da klanjamo namaz, neka i Allah dželle-šanuhu njihove kuće, njihove trbuhe i njihove kabure napuni vatrom!“ Pošto je kao kaza klanjao propušteni podne-namaz, ikindija-namaz i akšam-namaz, predvodio je jacija-namaz.

Gospodaru moj, porazi kafire

Nakon tih borbi koje su vodili kako bi potpuno uništili islam, mušrici su shvatili da muslimane danju ne mogu poraziti. Po njima, jedini je izlaz bio da istom žestinom organiziraju noćne prepade. Samo bi tako muslimani mogli biti pobijeđeni. Tu su odluku odmah proveli u djelo i zajedno sa židovskim Kurejzinim sinovima počeli izvoditi noćne prepade. Podijelivši vojnike u skupine, mušrici su naizmjence jurišali. To je trajalo danima. Naš voljeni Poslanik na čelu i junački ashabi kiram, iako gladni, neispavani i umorni, nastavili su obranu. Nijednom neprijateljskom vojniku nisu dali prijeći rov na ovu stranu. Ta obrana, vođena svim srcem i dušom, bila je strašnija, žešća, teža i mukotrpnija od svih ranijih bitaka.

Mušricima, koji su se danima borili, počela je nedostajati hrana. Počeli su im ugibati i konji i deve, jer na zemlji nisu nalazili ni pregršt suhe trave. Zbog toga je zapovjednik mušrika poslao jedan odred pod zapovjedništvom Dirara ibn Hattaba Židovima Kurejze po hranu. Židovi, koji su kafirima žrtvovali sve što su imali, odmah su natovarili dvadeset deva pšenicom, ječmom, datuljama i slamom za stoku i predali im ih. Dok se Dirar sa svojim vojnicima radosno vraćao, u blizini Kube naišli su na skupinu ashaba. Junački ashabi odmah su jurišali. Nakon krvavog sukoba natjerali su mušrike u bijeg, natovarene deve predali Poslaniku i postali dostojni mnogih njegovih dova.11 Sultan svemira (sallallahu alejhi ve sellem) žalio je svoje junačke ashabe, koji su se u toj žestokoj borbi, što je trajala gotovo mjesec dana, našli u vrlo teškom položaju, i iskazivao im je višestruko veću nježnost nego njihovi očevi. Zbog tih nadljudskih napora svojih slavnih ashaba stavljao je svoje mubarek čelo na zemlju i za njih ovako preklinjao Allaha dželle-šanuhu:

„O Ti koji pritječeš u pomoć onima u nevolji! Allahu moj, koji primaš dovu potrebitih i bespomoćnih! Ti zacijelo vidiš i znaš stanje moje i mojih ashaba. Gospodaru moj! Porazi kafire, posij razdor među njima, podari nam pomoć protiv njih i podari nam pobjedu!..“

Naš voljeni Poslanik posljednjih je dana često ponavljao ovu dovu. Zbog patnji koje im je donosila i oskudica, mušrici su trošili svu svoju snagu kako bi što prije uništili muslimane. Jedne večeri, dok su se tako borili, Poslaniku je došao jedan čovjek iz mušričke vojske, u čije je srce ušla ljubav prema islamu. Bio je to Nuajm ibn Mesud iz plemena Gatafan. Rekao je našem voljenom Poslaniku: „Ja Resulallah! Došao sam potvrditi da je Allah dželle-šanuhu jedan i da si ti pravi poslanik. Elhamdulillah, počašćen sam time što sam postao musliman. Dosad sam se borio protiv vas. Odsad ću se boriti protiv kafira. Spreman sam učiniti što god mi zapovjediš! Ja Resulallah! Ni moj narod ne zna da sam postao musliman.“ Resul-i ekrem upitao je: „Možeš li ući među ove kafire, posijati razdor i pokušati ih odvojiti jedne od drugih?“ On je odgovorio: „Ja Resulallah! S pomoću Allaha dželle-šanuhu mogu ih odvojiti jedne od drugih. Samo, smijem li reći što god hoću?“ Poslanik je rekao: „Rat je varka, možeš reći što hoćeš.“

Hazreti Nuajm ibn Mesud najprije je otišao Židovima Kurejze i rekao: „Znate koliko vas volim. Samo, neka ovo o čemu ćemo razgovarati ostane među nama, da nitko ne dozna!“ Židovi su se zakleli: „Nitko neće doznati.“ Na to je hazreti Nuajm rekao: „Posao ovoga čovjeka (Poslanika) prava je nevolja. Znate što je učinio Nadirovim i Kajnukinim sinovima. Svi ste vidjeli kako ih je protjerao iz njihove zemlje i njihovih domova. Sada su došli Kurejšije i Gatafanci i bore se s muslimanima, a vi im pomažete. Iako se danima borimo, još nismo došli ni do kakva ishoda. Ako se ovako nastavi, izgleda da će opsada potrajati. Imetak, imanja, zemlja i djeca Kurejšija i Gatafanaca nisu ovdje kao vaši. Ako u ovom ratu nađu priliku i pobijede, pokupit će plijen i otići. A ako budu poraženi, povući će se i ostaviti vas same s muslimanima. A vi nemate ni snage ni moći izaći na kraj s muslimanima. Sadašnje stanje rata pak pokazuje da će muslimani pobijediti. Bude li kako pretpostavljam, muslimani vas neće ostaviti dok vas sve ne posijeku mačem. Zato hitno moramo poduzeti neku mjeru!…“12 Židovi, koji su te riječi slušali s velikim uzbuđenjem i strahom, bili su vrlo zadovoljni što hazreti Nuajm toliko misli na njih i rekli su: „Ti si nam valjano pokazao svoje prijateljstvo. Reci nam i kakvu mjeru trebamo poduzeti.“ Nuajm ibn Mesud, koji je to i čekao, rekao je: „Pravo je ovo: nikako ne ulazite u rat s muslimanima dok za taoce ne uzmete neke od velikaša Kurejša i Gatafana! Dok su taoci kod vas, oni ne mogu pobjeći iz rata i otići!“ Židovi, koji su prihvatili da je i to vrlo dobra mjera, zahvalili su mu, iskazali mu počast i ugostili ga. Hazreti Nuajm otišao je od Židova ravno u kurejšijski tabor. Rekao je njihovim zapovjednicima: „Znate moje neprijateljstvo prema Muhammedu i koliko vas volim. Doznao sam nešto i smatrao sam velikom dužnošću, kako to naše prijateljstvo nalaže, da vam to prenesem. Samo, morate mi dati riječ i zakleti se da ovo što ću vam reći nikome nećete prenijeti!“ I oni su se zakleli i radoznalo rekli: „Govori, slušamo te.“ On je rekao: „Znajte da su se Židovi Kurejze pokajali što su se udružili s vama i poslali su Muhammedu poruku: ‚Uzet ćemo taoce od Kurejšija i od gatafanskih prvaka i predati ih tebi da im odrubiš glave. Zatim ćemo se udružiti s tobom i boriti se dok ne istrijebimo mušrike! Samo, ti moraš oprostiti našoj braći, Nadirovim sinovima, i vratiti im njihovu zemlju!‘ I Muhammed je prihvatio te zahtjeve Židova! Ako Židovi od vas zatraže taoce, nikako ne pristajte, sve će ih pobiti! Pazite da ovo što sam rekao nitko ne čuje!…“ Kurejšije su mnogo zahvaljivali hazreti Nuajmu na toj važnoj vijesti i iskazali mu veliku pažnju.

„Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje biće, da će nevolje s kojima smo se suočili zacijelo biti uklonjene s vas i da ćete izaći na olakšanje“ Hadisi šerif

Nuajm ibn Mesud (radijallahu anhu) otišao je odande i došao Gatafancima. I njima je rekao ono što je ispričao Kurejšijama.

Dan kasnije kurejšijski zapovjednik poručio je Kurejzinim sinovima: „Nama je postalo vrlo teško ostati ovdje. Jer hladno je, a stoka nam skapava od gladi. Noćas se dobro pripremite, da sutra svi zajedno krenemo u žestok napad.“ Židovi su odgovorili: „Mi, prvo, subotom ne ratujemo, a drugo, da bismo se mogli uključiti u borbu zajedno s vama, morate nam za taoce dati mnoge od svojih prvaka. Ako opsada potraje, a vi ostanete nemoćni i vratite se u svoju zemlju, predat ćete nas Muhammedu. A ako date taoce, nećete nas napustiti i otići!…“ Kada je ta vijest stigla do kurejšijskog zapovjednika, on je rekao: „Nuajm ibn Mesud je, dakle, govorio istinu!“ Kurejšije su Židovima ponovno poručili: „Nećemo vam za taoca dati ni jednog jedinog čovjeka. Ako sutra dođete i borite se zajedno s nama, tim bolje; ako ne, mi odlazimo u svoju zemlju. A vi ćete ostati sami s Muhammedom i njegovim ashabima!…“

Čuvši to, Židovi Kurejze pomislili su da su se Nuajmove riječi obistinile i odgovorili: „U tom slučaju ni mi se nećemo udružiti s vama u borbi protiv muslimana…“ Tako je strah ušao u srca obiju strana.13 Poslaniku je došao Džebrail alejhisselam i donio mu radosnu vijest da će Allah dželle-šanuhu uništiti mušrike olujom. Na to je Predvodnik svjetova kleknuo na svoja mubarek koljena, pružio svoje mubarek ruke i rekao: „Allahu moj! Zahvaljujem Ti što si se smilovao meni i mojim ashabima“, i tako izrazio zahvalnost Allahu dželle-šanuhu. Zatim je tu radosnu vijest priopćio svojim junačkim ashabima. Ta je noć bila noć uoči subote. Sve je prekrila strašna tama, da se prst pred okom nije vidio. A onda je pao ljuti mraz, a za njim je počeo puhati vrlo jak vjetar.

Hazreti Huzejfa ibn Jeman tu je noć ovako opisao: „Bili smo u takvoj noći da dotad nikad nismo vidjeli mračniju noć. Uz tu gustu tamu počeo je puhati i strašan vjetar, s hukom nalik grmljavini. U to nam je vrijeme Poslanik javio da je mušričku vojsku obuzela pomutnja i strah i da su se međusobno zavadili. Od ljute hladnoće, gladi i strahote noći nismo mogli ustati, nego smo, pokrivši se nečim, čekali ondje gdje smo bili. Resulullah je stao na namaz i dio noći proveo klanjajući namaz.

Zatim se okrenuo prema nama i rekao: ‚Ima li među vama netko tko će otići do mušričke vojske, izvidjeti njihovo stanje i donijeti mi vijest? Zamolit ću Allaha dželle-šanuhu da onaj koji donese tu vijest bude moj drug u džennetu.‘ Prisutni nisu mogli ustati od ljute gladi i hladnoće. Onda je Resulullah došao do mene. Od hladnoće i gladi sjedio sam zgrčen, klečeći na oba koljena. Resulullah me dotaknuo i upitao: ‚Tko si ti?‘ Rekao sam: ‚Ja sam Huzejfa, ja Resulallah.‘ Resulullah je rekao: ‚Idi i vidi što radi taj narod! Dok se ne vratiš k meni, ne gađaj ih ni strijelom ni kamenom i ne udaraj ni kopljem ni mačem. Dok se ne vratiš k meni, nećeš pretrpjeti štetu ni od hladnoće ni od vrućine, nećeš biti zarobljen niti mučen.‘

Uzeo sam mač i luk i spremio se poći. Resulullah je za mene uputio dovu: ‚Allahu moj, sačuvaj ga sprijeda i straga, zdesna i slijeva, odozgo i odozdo.‘

Pošao sam prema mušricima. Kao da sam išao kroz hamam. Allaha mi, u meni nije bilo ni straha, ni zime, ni drhtavice. Napokon sam stigao u mušrički tabor. Njihovi zapovjednici i prvaci naložili su vatru u jednom zaklonu i grijali se. Ebu Sufjan je govorio: ‚Odavde treba otići.‘ Odmah mi je palo na pamet da ga ondje ubijem. Izvadio sam strijelu iz tobolca i stavio je na luk. Htio sam ga pogoditi služeći se svjetlošću vatre. Baš kad sam htio odapeti, sjetio sam se Resulullahovih riječi: ‚Dok se ne vratiš k meni, ne izazivaj nikakav događaj‘ i odustao sam od toga da ga ubijem. Nakon toga osjetio sam u sebi snažnu hrabrost. Ušao sam među mušrike i sjeo pokraj vatre. Neviđeno snažan vjetar i nevidljiva vojska Allaha dželle-šanuhu (meleci) činili su im ono što im je bilo suđeno. Od vjetra im se prevrtalo posuđe, gasile su im se vatre i svjetiljke, a šatori su im se rušili na glave. U jednom je trenutku zapovjednik mušričke vojske Ebu Sufjan ustao i rekao: ‚Među vama može biti izvidnika i uhoda. Pazite, neka svatko pogleda tko je pokraj njega! Neka svatko uzme za ruku onoga tko sjedi do njega!‘ Ebu Sufjan kao da je naslutio da se među njih uvukao neki stranac. Odmah sam pružio ruke, uhvatio za ruke dvojicu koji su sjedili zdesna i slijeva od mene i prije nego što su me upitali, upitao sam ih za imena. Tako sam spriječio da me prepoznaju. Napokon se Ebu Sufjan ovako obratio svojoj vojsci: ‚O Kurejšije! Niste na mjestu gdje se može ostati. Konji i deve počeli su ugibati. Oskudica je zavladala na sve strane.

Vidite što nas je snašlo od vjetra. Odmah se dižite i odlazite! Evo, ja odlazim!‘ rekao je i uzjahao devu. Razbijena mušrička vojska okupila se i krenula prema Mekki. Zasipali su ih pijesak i šljunak.14 Kada je mušrička vojska otišla, i ja sam krenuo prema Resulullahu. Kada sam stigao do pola puta, preda mnom se pojavilo dvadesetak konjanika s bijelim čalmama (meleci). Rekli su mi: ‚Javi Resulullahu: Allah dželle-šanuhu je uništio neprijatelja…‘ Kada sam se vratio Resulullahu, on je klanjao namaz na jednom ćilimu. Ali čim sam se vratio, ponovno su me spopale zima i drhtavica kao prije polaska. Poslije namaza Resulullah me upitao kakvu vijest donosim. Javio sam mu u kakvom su rasulu mušrici i da su otišli. Resulullah se vrlo obradovao toj vijesti i nasmiješio se. Danima nismo spavali. Naš me Poslanik privukao k sebi i pokrio jednim krajem ćilima koji je bio na njemu. Tako smo dočekali jutro. U vrijeme sehera Resulullah me probudio. Kada je svanulo, od mušričke vojske nije ostalo ni traga.“ Sve dok se nisu približili Mekki, za njima je puhao jak vjetar i iza sebe su neprestano slušali glasove tekbira.

Kada su kurejšijski mušrici napustili svoj tabor i pobjegli, i ostala mušrička plemena koja su došla za njima napustila su Medinu. Utonuli su u tugu i jad zbog vrlo velikog poraza koji nikada neće moći zaboraviti. Dok su oni doživljavali taj poraz, Predvodnik svemira (sallallahu alejhi ve sellem) i njegovi slavni ashabi (radijallahu anhum) padali su na sedždu zahvalnosti Allahu dželle-šanuhu, upućivali Mu hvalu i izražavali zahvalnost.

„Allahu moj! Zahvaljujem Ti što si se smilovao meni i mojim ashabima“ Hadisi šerif

Mudžahidi su uz uzvike „Allahu ekber!.. Allahu ekber!..“ krenuli putem svijetle Medine. Ulice Medine u tren su preplavila djeca koja su izašla dočekati Sultana svemira i svoje mubarek očeve, stričeve, ujake i stariju braću. I Poslanik im je, smiješeći se, uzvraćao pozdrav… U bitki na Hendeku šest je muslimana postalo šehidima… O toj bitki Allah dželle-šanuhu u ajetima kaže, po značenju: „Allah dželle-šanuhu je te kafire (u bitki na Hendeku) vratio s njihovom srdžbom, a da nisu postigli nikakvo dobro ni pobjedu. Tako je Allah dželle-šanuhu (melecima i vjetrom) vjernicima bio dovoljan u borbi (da bi postigli uspjeh). Allah dželle-šanuhu sve može. On je Aziz, nad svime nadmoćan.“15

„O vjernici! Sjetite se blagodati Allaha dželle-šanuhu prema vama. Kada su na vas (u bitki na Hendeku) navalile vojske, Mi smo protiv njih poslali vjetar i vojske (od meleka) koje vi niste vidjeli…“16

Nakon te bitke naš voljeni Poslanik rekao je: „Sada je red na vama. Odsad Kurejš neće moći krenuti na vas.“

Bitka s Beni Kurejzom