BITKA S BENI KUREJZOM
Kada se Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) nakon bitke na Hendeku vratio u Medine-i munevveru, došao je u kuću naše majke hazreti Aiše. Skinuo je oružje i oklop. Mubarek tijelo bilo mu je prašnjavo. Okupao se. U tom je trenutku došao jedan konjanik u liku hazreti Dihje, s oklopom i oružjem na sebi. Bio je to Džebrail alejhisselam. Kada mu je Poslanik prišao, priopćio mu je zapovijed: „O Resule Allaha dželle-šanuhu! Dženab-i Hakk ti zapovijeda da odmah kreneš na Kurejzine sinove!“ Sultan svemira pozvao je hazreti Bilala i dao mu ovu zapovijed da je objavi ashabima kiram: „O ashabi moji! Ustanite, uzjašite svoje konje i deve! Oni koji su poslušni neka ikindija-namaz klanjaju u zemlji Kurejzinih sinova!“
Habib-i ekrem odmah je obukao oklop i opasao mač. Stavio je kacigu na svoju mubarek glavu, štit prebacio na leđa, a koplje uzeo u ruku. Zatim je uzjahao konja. Došao je među svoje ashabe, predao hazreti Aliji zastavu islama i poslao ga kao prethodnicu prema tvrđavi Židova Kurejze, koja se nalazila u ravnici odmah jugoistočno od Medine. Abdullaha ibn Ummu Mektuma ostavio je u Medini kao zamjenika.1
Slavni ashabi, okruživši našeg voljenog Poslanika, izašli su iz Medine uz tekbire „Allahu ekber! Allahu ekber!“ Na putu su naišli na Ganmove sinove. Naoružani, čekali su Resulullaha. Poslanik ih je upitao: „Je li tko prošao pokraj vas?“ Oni su rekli: „Ja Resulallah! Pokraj nas je prošao Dihja Kelbi. Jahao je bijelu osedlanu mazgu. Na toj je mazgi bio baršunasti pokrovac od atlasa.“ Naš voljeni Poslanik rekao im je:
„To je Džebrail. Poslan je Beni Kurejzi da im uzdrma tvrđave i unese strah u srca…“ Do dolaska pred tvrđavu Židova Kurejze broj islamske vojske popeo se na tri tisuće. Hazreti Alija zabio je zastavu islama ispred tvrđave Židova Kurejze. Vidjevši to, Židovi su izgovarali ružne riječi protiv Poslanika. Hazreti Alija otišao je i ispričao Poslaniku što se događa. Pošto je Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) s tri tisuće vojnika stigao onamo, iz svoje ih je milosti pozvao u islam. Židovi nisu prihvatili taj lijepi prijedlog. Odbili su i prijedlog našeg voljenog Poslanika: „Onda se pokorite zapovijedi Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula, siđite iz tvrđave i predajte se.“
Na to je Predvodnik svjetova rekao hazreti Sa’du ibn Ebu Vekkasu, majstoru strijelaca: „O Sa’de! Istupi naprijed i obaspi ih strijelama!“ Hazreti Sa’d i ostali strijelci počeli su uz glasove tekbira odapinjati strijele iz svojih tobolaca na židovsku tvrđavu. I oni su odgovorili strijelama i kamenjem i tako je počela borba. Ova židovska rulja, koja je muslimane u teškim trenucima udarala s leđa i iz zavisti nije priznavala poslanstvo Muhammeda alejhisselam, nije imala hrabrosti otvoriti vrata tvrđave i izaći na megdan.
„O ashabi moji! Ustanite, uzjašite svoje konje i deve! Oni koji su poslušni neka ikindija-namaz klanjaju u zemlji Kurejzinih sinova!“ Hadisi šerif
Borba se nastavila kao opsada. Munafici u islamskoj vojsci krišom su slali poruke u tvrđavu: „Nikako se ne predajte! Čak i ako traže da odete iz Medine, ne pristajte! Ako nastavite borbu, pomoći ćemo vam svom snagom i ništa nećemo od vas požaliti. A ako vas protjeraju iz Medine, i mi ćemo izaći i otići s vama!..“ Židovi, koji su primili tu poruku i očekivali pomoć munafika, nastavili su obranu s novom odlučnošću i nadom. Opsada se odužila; iako je prošlo gotovo mjesec dana, od munafika nije stigla nikakva pomoć. Strah im je ušao u srca i poručili su da žele sporazum.
Da bi sklopio sporazum, Resulullahu je došao Židov po imenu Nebbaš ibn Kajs i rekao: „O Muhammede! Pokaži i nama milost koju si pokazao Nadirovim sinovima. Neka naš imetak i naše oružje budu tvoji! Samo nam ne prolijevaj krv. Dopusti nam da s djecom i ženama izađemo iz svoje zemlje. Dopusti nam i da, osim oružja, svaka obitelj ponese po jedan tovar deve!..“ Predvodnik svjetova rekao je: „Ne! Taj prijedlog ne mogu prihvatiti!“ Ovoga je puta Nebbaš rekao: „Odustali smo od toga da nosimo imetak. Ne prolijevaj nam krv! Dopusti nam da povedemo žene i djecu!“ Naš voljeni Poslanik rekao je: „Ne! Nemate drugog izlaza nego se bezuvjetno pokoriti mojoj presudi, poslušati i predati se!“ Židov Nebbaš, sav utučen, vratio se u tvrđavu i prenio razgovor. Kurejzini sinovi tada su utonuli u veliko beznađe i tugu.2 Njihov prvak Ka’b ibn Esed, priklonivši se pravednosti, svom je narodu ovo priznao i predložio: „O narode moj! Kao što vidite, snašla nas je velika nevolja. U ovakvom stanju imam vam tri savjeta. Izaberite koji hoćete i prema njemu postupite! Prvi: slijedimo ovoga čovjeka i prihvatimo njegovo poslanstvo! Allaha mi, svi znamo da je on poslanik kojega je poslao Allah i čija smo svojstva vidjeli u svojim knjigama. Ako povjerujemo u njega, spasit ćemo svoje živote, svoju djecu, svoje žene i svoj imetak. Jedini razlog zašto ga ne slijedimo jest naša zavist prema Arapima i to što on nije od sinova Israilovih. A to je stvar koju zna Allah. Hajde da ga slijedimo!..“ Židovi su se svi odreda usprotivili i rekli: „Ne! To ne prihvaćamo i nećemo slijediti nikoga tko nije od nas!“
Tada je Ka’b iznio drugi prijedlog: „Hajde da svi pobijemo svoju djecu i žene, pa kad iza nas ne ostane nitko o kome bismo morali brinuti, krenimo na muslimane i borimo se do smrti!..“ Židovi su i to odbili.
U trećem prijedlogu Ka’b je rekao: „Noćas je noć uoči subote. Budući da muslimani znaju kako se mi te noći ne borimo, mogli bi biti bezbrižni i nepažljivi. Hajde da isučemo mačeve i svi zajedno izađemo kroz vrata. Takvim bismo prepadom možda pobijedili!..“
Židovi su rekli: „Ne možemo prekršiti zabranu rada u subotu!“ i odbili i taj prijedlog. Samo su braća Esid i Sa’leba i njihov stričević Esed prihvatili prvi prijedlog i postigli čast da postanu muslimani. Izašli su iz tvrđave i pridružili se ashabima kiram.3 Židovi su se dugo prepirali među sobom. Na kraju su istaknuli zastavu predaje i zatražili od Poslanika da im odredi izabranog suca (hakema) koji će o njima donijeti presudu. Resulullah je rekao: „Izaberite za suca koga hoćete od mojih ashaba.“ Oni su rekli: „Pristajemo na presudu koju donese Sa’d ibn Muaz.“ Poslanik je to prihvatio i zapovjedio da se dovede hazreti Sa’d ibn Muaz.
Sa’d ibn Muaz bio je teško ranjen u bitki na Hendeku. Resulullah ga je liječio u jednom šatoru u Mesdžid-i Nebevi. Kada je izabran za suca, hazreti Sa’da su na nosilima odnijeli do tvrđave Kurejze. Na putu je hazreti Sa’d govorio sam sebi: „Allaha mi, na putu Allaha dželle-šanuhu neću mariti za prijekor nijednog prekoritelja!“ Pred Resulullahom spustili su ga s nosila. Poslanik je rekao: „O Sa’de! Ovi su pristali predati se po tvojoj presudi. Hajde, priopći mi svoju presudu o njima.“ A Sa’d ibn Muaz je rekao: „Neka je moj život žrtva za tebe, ja Resulallah! Zaista su Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul dostojniji donijeti presudu.“ Resulullah je rekao: „Allah dželle-šanuhu ti je zapovjedio da o njima doneseš presudu.“ Hazreti Sa’d uzeo je od Židova čvrstu riječ da će pristati na njegovu presudu. Obje su strane počele napeto čekati presudu koja će biti donesena. Tada je hazreti Sa’d objavio ovu veličanstvenu presudu, koja je pokazala njegovu veličinu, od koje se ledila krv u žilama i koja je bila dostojna njegova ugleda:
„Moja je presuda da se svim muškarcima koji su razumni i balig odrube glave! Njihove žene i djeca neka budu zarobljeni, a imetak neka se podijeli među muslimanima!..“
Pred tom odlučnom presudom Židovi su se ukočili. Jer i u njihovoj vlastitoj knjizi kazna za one koji se tako obijesno ponašaju bila je upravo takva. Ondje je pisalo: „Kada dođeš u neki grad da ratuješ protiv njega, pozovi ih na mir. Ako to prihvate i otvore ti svoja vrata, neka ti svi koji su u njemu plaćaju danak i služe ti. A ako odluče ratovati, opsjedni ih. Kada ih, darom Allaha dželle-šanuhu, pobijediš, sve njihove muškarce posijeci mačem. Njihove žene, djecu i imetak uzmi kao plijen!..“
Budući da je presuda koju je donio hazreti Sa’d ibn Muaz bila u skladu s božanskom presudom, Predvodnik svjetova, naš voljeni Poslanik, čestitao mu je i izrazio svoje odobravanje riječima: „Presudio si o njima u skladu s presudom koju je Allah dželle-šanuhu donio iznad sedam nebesa, na Levh-i mahfuzu!“
Židovi nisu mogli osporiti tu presudu, navedenu u njihovoj vlastitoj knjizi. Svim razumnim i balig muškarcima ruke su svezane za vrat i odvedeni su u Medinu. Sutradan su, po Resulullahovoj zapovijedi, hazreti Alija i hazreti Zubejr izvršili presudu. Djeca, žene i imetak podijeljeni su među ashabima kiram.4 Tako je Medina s okolicom očišćena od toga podmuklog, izdajničkog i razornog naroda, koji je muslimane u njihovim najtežim trenucima udarao s leđa, kršio sve ugovore i još od Poslanikova djetinjstva pokušavao ga ukloniti. Među zarobljenicima jedna je žena stekla sreću da postane muslimanka. Ta žena, po imenu Rejhana, pripala je u dio Poslaniku. Resulullah joj je ostavio na volju da, ako hoće, ostane u svojoj vjeri, a ako hoće, postane muslimanka. Rejhana je rekla da želi ostati u svojoj vjeri. Poslana je u kuću Ummu Munzir. Kasnije se, savjetima i trudom Sa’lebe ibn Saje, njezino srce zagrijalo za islam. Na to joj je naš Poslanik rekao: „Želiš li krenuti putem Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula? Ja smatram da je tako prikladno.“ Rejhana je rekla: „Da.“ Naš voljeni Poslanik, vrlo obradovan tim njezinim korakom, iz milosti, da bi se i ona obradovala i da bi njezin stupanj u džennetu bio vrlo visok, oslobodio ju je i uzeo za suprugu. Dao joj je mehr i uzeo ju je nikahom. I njihova je svadba bila u kući Ummu Munzir. Tako je Rejhana (radijallahu anha) stekla čast da postane majka svih muslimana.5
„Ne! Nemate drugog izlaza nego se bezuvjetno pokoriti mojoj presudi, poslušati i predati se!“ Hadisi šerif
Šehidska smrt Sa’da ibn Muaza
Pošto je donio presudu o Židovima Beni Kurejze, Sa’d ibn Muaz ponovno je odnesen u svoj šator. Rana mu se pogoršala i stanje postalo teško. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) došao je k njemu, zagrlio ga i uputio dovu: „Allahu moj! Sa’d se borio na Tvom putu radi Tvoga zadovoljstva. I potvrdio je Tvoga Resula. Olakšaj mu…“ Kada je čuo ove mubarek riječi našeg voljenog Poslanika, hazreti Sa’d ibn Muaz otvorio je oči i prošaptao: „Ja Resulallah! Šaljem ti selam i poštovanje. Svjedočim da si ti poslanik Allaha dželle-šanuhu.“ Nakon toga rođaci Sa’da ibn Muaza prenijeli su ga iz šatora u kojem je ležao u kuću Abdulešhelovih sinova. Te mu se noći stanje vrlo pogoršalo. Poslaniku je došao Džebrail alejhisselam i rekao: „Ja Resulallah! Tko je taj iz tvoga ummeta koji je noćas preselio na ahiret i čije je preseljenje među melecima objavljeno kao radosna vijest?“ Na to je Sultan svemira odmah upitao za stanje Sa’da ibn Muaza. Rekli su mu da su ga odnijeli kući. Poslanik je s nekima od ashaba kiram pošao Sa’du ibn Muazu. Budući da su na putu išli vrlo brzo, ashabi kiram rekli su: „Umorili smo se, ja Resulallah!“ Poslanik im je objasnio zašto žure: „Kao što su meleci bili prije nas na Hanzalinoj dženazi, tako će i na Sa’dovoj dženazi biti prije nas. Nećemo stići prije njih.“
Kada je stigao do Sa’da ibn Muaza, Poslanik ga je zatekao preminulog. Stao je uz njegovo uzglavlje i, oslovivši Sa’da ibn Muaza njegovom kunjom, rekao: „O Ebu Amre! Bio si najbolji među poglavarima. Neka ti Allah dželle-šanuhu podari sreću, bereket i najbolju nagradu! Ispunio si riječ danu Allahu dželle-šanuhu. I Allah dželle-šanuhu dat će ti ono što ti je obećao!“ U tom je trenutku majka Sa’da ibn Muaza, plačući, izgovorila ovaj bejt:6
Kako da izdrži, jao, nesretna mu majka!
Strpljenja treba; plačem nad onim što me snađe!
Eslem ibn Haris ispričao je ovako: „Resulullah je došao u kuću Sa’da ibn Muaza. Mi smo čekali na vratima. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) ušao je unutra; išao je vrlo širokim koracima. I mi smo pošli za njim. Kada nam je Resulullah dao znak da stanemo, stali smo i vratili se. Unutra nije bilo nikoga osim Sa’dove dženaze. Pošto je malo postajao unutra, Resulullah je izašao van. Bio sam radoznao, pa sam upitao: ‚Ja Resulallah! Koja je mudrost u tome što si išao tako širokim koracima?‘ Na to je rekao: ‚Nikada nisam bio u tako mnogoljudnom skupu. (Meleci su ispunili kuću.) Jedan me melek uzeo na svoje krilo i tek sam tako mogao sjesti.‘ Zatim je, oslovivši Sa’da ibn Muaza kunjom, rekao: ‚Blago tebi, o Ebu Amre! Blago tebi, o Ebu Amre! Blago tebi, o Ebu Amre!‘“
Njegovo preseljenje na ahiret duboko je ražalostilo Resulullaha i ashabe kiram, pa su lili suze i plakali. Na njegovu dženazu okupili su se svi ashabi kiram. Naš voljeni Poslanik predvodio je dženaza-namaz i nosio njegovu dženazu. Dok su nosili dženazu Sa’da ibn Muaza, ashabi kiram rekli su: „Ja Resulallah! Nikada nismo vidjeli dženazu koja se tako lako nosi!“ Na to je Poslanik rekao: „Spustili su se meleci, oni je nose.“ Kada su, dok je dženaza odmicala, munafici, da bi ga omalovažili, rekli: „Kako je samo laka!“, naš voljeni Poslanik rekao je: „Na Sa’dovu dženazu spustilo se sedamdeset tisuća meleka. Dosad se nikada nisu spustili na zemlju u tako velikom broju.“
Ebu Said Hudri prenio je da je njegov djed rekao: „I ja sam bio jedan od onih koji su kopali kabur Sa’da ibn Muaza. Kada smo mu počeli kopati kabur, iz kabura se oko nas raširio miris mošusa!“ A Šurahbil ibn Hasena rekao je: „Dok su ukopavali Sa’da ibn Muaza, netko je uzeo pregršt zemlje iz njegova kabura. Kada ju je zatim odnio kući, ta se zemlja pretvorila u mošus. Dok su dženazu spuštali u kabur, naš je Poslanik sjedio uz kabur; mubarek oči napunile su mu se suzama, držao je rukom svoju mubarek bradu i bio vrlo tužan. Rekao je: ‚Zbog smrti Sa’da ibn Muaza zadrhtao je Arš.‘“ Jednom je našem Poslaniku poklonjena vrlo skupocjena odjeća. Kada su ashabi kiram rekli koliko je lijepa, on je rekao: „Rupčići Sa’da ibn Muaza u džennetu ljepši su od ove.“
Ebu Sufjanova želja za osvetom
Pošto se vratio iz bitke na Hendeku, Ebu Sufjan je jednoga dana, sjedeći među svojim plemenom, rekao: „Zar nema nikoga tko će nam se osvetiti Muhammedu?!“ Jedan je beduin čuo te riječi i došao Ebu Sufjanu. Rekao je: „Ako mi podmiriš potrebe, ja ću to učiniti. I put dobro znam. I oštar bodež imam. I nikoga se ne bojim.“ Ebu Sufjan mu je podmirio potrebe i ispunio želje. Kupio je devu, predao mu je i rekao mu da tu stvar drži u tajnosti. Beduin je noću izašao iz Mekke i za kratko vrijeme stigao u Medinu. Doznao je da je Poslanik alejhisselam kod plemena Beni Abdulešhel. Svezao je devu na jednom mjestu i pješice otišao onamo. Poslanik alejhisselam držao je pouku u mesdžidu toga plemena. Ugledavši beduina izdaleka, rekao je: „Ovaj čovjek koji dolazi ima zlu namjeru. Ali blagonaklonost i dar Allaha dželle-šanuhu bit će zastor između mene i njega.“
Beduin je krenuo prema Resulullahu. U tom ga je trenutku Usejd ibn Hudajr uhvatio i povukao natrag. Rekavši: „Dalje od Resulullaha, prokletniče!“, posegnuo mu je za pojas. Ugledao je bodež za pojasom. Shvatio je da ima zlu namjeru. Beduin mu je pao pred noge i zavapio: „Ne prolijevaj moju krv!“ Usejd ga je odveo Resulullahu. Poslanik alejhisselam rekao je: „O beduine, reci istinu, tko si ti? Ništa ti neće koristiti osim istinite riječi. Ako slažeš, Allah dželle-šanuhu već mi je obznanio tvoju namjeru.“ Beduin je zatražio eman i ispričao kako stoji stvar. Po zapovijedi Resulullaha alejhisselam zatvorili su ga.
Sutradan ga je pozvao k sebi i rekao: „Dao sam ti eman, idi kamo hoćeš. Ali da ti predložim nešto vrjednije od toga.“ Beduin je upitao: „Što je to?“ Poslanik alejhisselam rekao je: „Želim da posvjedočiš Allahovu jednoću i moje poslanstvo.“ Beduin je odmah izgovorio kelime-i šehadet i rekao: „Ja Resulallah, nikada se nikoga nisam bojao. Kada sam te ugledao, pamet mi je stala. Doznao si što mi je bilo na umu. To nitko nije znao osim mene i Ebu Sufjana. Shvatio sam da si ti Allahov Resul i da si pod Njegovom zaštitom, a Ebu Sufjanova je namisao šejtanska namisao.“
„Allahu moj! Sa’d se borio na Tvom putu radi Tvoga zadovoljstva. I potvrdio je Tvoga Resula. Olakšaj mu“ Hadisi šerif
Pošto je od Ebu Sufjana poteklo takvo zlo, Hodža-i kainat (sallallahu alejhi ve sellem) zapovjedio je Amru ibn Umejji i Damri ibn Eslemu da odu u Mekku i, ako nađu priliku, ubiju Ebu Sufjana. Dok su ta dva ashaba, stigavši u Harem, obavljala tavaf, prepoznala ih je jedna robinja. Povikala je: „O Mekkanci, ne budite bezbrižni! Ovo su Amr ibn Umejja i Damra ibn Eslem!“ Kada ih je narod prepoznao, njih su se dvojica razdvojila. Amr se sakrio u jednu špilju u mekkanskim planinama. A Ibn Eslem otišao je u Medinu. Nakon nekoliko dana Amr je izašao iz špilje. Pred njega su izašla dvojica Ebu Sufjanovih uhoda. Jednoga je pogodio strijelom i ubio, a drugi je pobjegao. Zatim je Amr živ i zdrav stigao u Medinu. Kada je Ebu Sufjan to doznao, silno se uplašio.
Neki važni događaji pete godine po hidžri
Resul-i ekrem se u mjesecu zulkade oženio Zejneb bint Džahš.7 Te su godine objavljeni ajeti kerime o hidžabu i muslimankama je zapovjeđeno da se pokrivaju.8 Pleme Muzejna, koje je živjelo blizu Medine-i munevvere, poslalo je izaslanstvo, primilo islam i ubrojeno je među muhadžire.9 Te su se godine dogodili i potres i pomrčina Mjeseca. Osim toga, te je godine hadž postao farz. Nakon bitke na Hendeku dio okolnih plemena priznao je snagu islamske države. Počeli su misliti da je najispravniji put živjeti u prijateljstvu s muslimanima, pa čak i primiti islam. Neki od njih došli su Poslaniku i postigli čast da postanu muslimani.
Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) sastavio je od svojih ashaba odrede i slao ih da okolna plemena pozivaju u islam, kako bi se vjera islam širila. Neka je plemena posjetio i osobno. Plemena poput naroda Dumetul-Džendela prihvatila su savjete i primila islam. A plemena poput Gatafanaca i Lihjanovih sinova, bojeći se susreta s islamskom vojskom, pobjegla su. Tako su okolna plemena bila zastrašena.
Pohod na Beni Lihjan
Mušrici su u događaju kod Redžia učinili šehidima Asima ibn Sabita, Hubejba ibn Adija i njihove drugove (radijallahu anhum edžmain). Poslanik je zbog toga bio vrlo tužan i potresen. Čekao je pogodno vrijeme da Beni Lihjan pozove na odgovornost za ono što su učinili, jer su počinili izdaju. Kada su se stekli uvjeti, krenuo je na Beni Lihjan sa silom od dvjesto ljudi. U Medini je kao zamjenika ostavio Abdullaha ibn Ummu Mektuma. Da bi zavarali neprijatelja, pravili su se da idu u Šam i došli su do vode Redži, gdje su ti vjernici postali šehidi. Ondje su od Dženab-i Hakka tražili oprost za Asima i njegove drugove. Kada su čuli da dolazi islamska vojska, ljudi iz Beni Lihjana pobjegli su u planine.
Ondje su ostali jedan dan. Vojnici su poslani na sve strane, ali unatoč svoj potrazi neprijatelja nije bilo moguće pronaći. Taj im je strah bio dovoljan. Zatim su stigli u Usfan. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je hazreti Ebu Bekru (radijallahu anhu): „S deset ljudi pretražite okolicu do Ganima i vratite se.“ Kafiri su čuli glas islamske vojske i strah im je ušao u srca. Nestali su u planinama. Muslimani nisu naišli ni na koga. Ali ovaj je pohod za okolne mušrike bio kao povelja o nadmoći muslimana. Zatim su se vratili u Medinu. Taj je pohod trajao četrnaest dana.
Pohod na Gabu
Naziva se i pohod na Zu-Karad. Resulullah je imao dvadeset deva s mladima. Napasao ih je u polju sin Ebu Zerra (radijallahu anhu). Netko po imenu Ujejna ibn Hisn iz plemena Fezara došao je u noći uoči srijede s četrdeset konjanika i učinili su šehidom Ebu Zerrova sina. Deve su otjerali.
Kada je ta vijest stigla do Resulullaha, ostavio je u Medini Abdullaha ibn Ummu Mektuma kao zamjenika, a sam je krenuo na put s petsto konjanika. Hazreti Mikdadu ibn Esvedu (radijallahu anhu) dao je zastavu i poslao ga s dijelom ashaba naprijed kao prethodnicu. Na kafire je poslao i Selemu ibn Ekvu (radijallahu anhu). Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) podigao je tabor na mjestu zvanom Zu-Karad.
Prethodnica je stigla do začelja neprijatelja. Ebu Katada (radijallahu anhu) ubio je kafira Mesadu Fezariju. Ukkaša (radijallahu anhu) ubio je kafira po imenu Ibban ibn Amr. Od muslimana je jedan postao šehid. Selema ibn Ekva (radijallahu anhu) krenuo je u poteru za kafirima. Bio je izvrstan strijelac. Mnoge od tih prokletnika ubio je, a mnoge ranio. Natjerao ih je da ostave mnogo stvari. Oteo je iz ruku kafira deset deva. Kada je Ebu Katada (radijallahu anhu) došao u tabor, Resulullah je za njega uputio dovu: „Allahu moj! Podari Ebu Katadi zdravlje i daj da do kraja života ostane čio!“ Resulullah je konja i oružje Mesade Fezarija dao hazreti Ebu Katadi. Nakon Ebu Katade došao je i Selema ibn Ekva. Sa sobom je imao i dva konja koja su ostala od mušrika. Naš je Poslanik i njega primio, čestitao mu i rekao: „Danas je najbolji od naših konjanika Ebu Katada, a najbolji od naših pješaka Selema ibn Ekva.“
Ovaj je pohod bio nezaboravna pouka mušricima, koji su se s velikom drskošću mašili Poslanikove imovine, i ostalim plemenima. U Zu-Karadu su ostali jednu noć i jedan dan. Zatim su se vratili u Medinu. Taj je pohod trajao pet dana.
„Rupčići Sa’da ibn Muaza u džennetu ljepši su od ove“ Hadisi šerif
Tvoj je dolazak milost, radost i milina, ja Resulallah,
Tvoja je pojava lijek za bol zaljubljenih, ja Resulallah.
Poslanik si bio dok je Adem još bio između vode i gline,
Dostojno je da budeš imam poslanika, ja Resulallah.
Savršenstvo savršenih po tvom je nuru postalo,
Tvoje je biće potpuno očitovanje Allahovo, ja Resulallah.
Po tebi stigoše do Zata i do svake vrste slasti,
Tvoj je posao darivati potrebite, ja Resulallah.
Učini šefa’at Hudajiju, i javno i skrovito,
On je prosjak što se tvojim vratima priklonio, ja Resulallah!
Aziz Mahmûd Hüdâyî