POHOD NA MALI BEDR
Ovaj se pohod naziva i Bedrul-Mevud i Bedrus-Sugra. Kada je Ebu Sufjan, vraćajući se s Uhuda, rekao: „Iduće ćemo se godine ponovno boriti na Bedru“, hazreti Faruk-i azam Omer (radijallahu anhu), na znak Habib-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem), odgovorio mu je: „Neka bude tako.“ Ebu Sufjan je skupljao vojsku i poticao Kurejšije na rat i borbu. No u srcu to nije želio. Ipak je predvodio narod, da ne bi govorili kako nije održao riječ. U to je vrijeme u Mekku došao Nuajm ibn Mesud Ešdžai. Pričao je kako je islamska vojska spremna za borbu i opisivao njezinu snagu i moć. Ebu Sufjan mu je rekao: „Ako odeš u Medinu i odvratiš Muhammeda i njegove ashabe od izlaska u borbu, dat ću ti dvadeset trogodišnjih deva. Neka Suhejl ibn Amr jamči za ovo moje obećanje.“ Nuajm je pristao. Došao je u Medinu i razglasio da je vojska kafira vrlo brojna. Dio ashaba ostao je u nedoumici. No Ebu Bekr i Omer (radijallahu anhuma) došli su Poslaniku i predložili da se izađe iz Medine. Resulullah se tome obradovao. Rekao je: „Tako mi Allaha, u čijoj je ruci moja duša, zacijelo ću izaći u borbu.“ Abdullaha ibn Revvahu ostavio je u Medini kao zamjenika, a zastavu je dao hazreti Aliji.
U to su vrijeme mekkanski mušrici, kako bi spriječili širenje islama, krenuli prema Bedru s dvije tisuće vojnika pod zapovjedništvom Ebu Sufjana. Predvodnik svjetova stigao je na Bedr prije njih s tisuću i petsto junačkih ashaba. Kada su mušrici saznali da su mudžahidi stigli na Bedr prije njih, u srca im se uvukao strah. Uspjeli su doći samo do Merruz-Zahrana. Nisu se usudili sukobiti s junačkom islamskom vojskom. Obuzeti strahom, izgovarajući se i glađu koja je te godine vladala, vratili su se u Mekku. Mekkanci su im se rugali i izvrgnuli ih ruglu.
Muslimani su imali samo dva konja, ali mnogo trgovačke robe. Na Bedru su je prodali po visokoj cijeni. Bila je sredina mjeseca zulkade. Dobro su zaradili. Resul-i ekrem je sa svojim slavnim ashabima osam dana čekao mušrike na Bedru. Zatim su se s radošću i čašću uputili natrag u Medinu.
Pohod na Zatur-Rika
Ovaj se pohod dogodio u mjesecu muharremu. Jedan čovjek koji je došao u Medinu prodavati ovce javio je muslimanima da plemena Beni Enmar i Beni Seleme skupljaju vojsku protiv njih. Ta je vijest stigla do Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). Ostavio je hazreti Osmana u Medini kao zamjenika, a muslimani su s četiristo, a prema jednoj predaji sa sedamsto ljudi, izašli iz Medine u noći uoči nedjelje, desetog dana toga mjeseca. Stigli su do mjesta gdje su živjeli mušrici. Ondje nisu zatekli nikoga osim žena. Muškarci su im pobjegli u planine. Da mušrici ne bi postavili zasjedu i napali, ta su mjesta opljačkana, a okolna mušrička plemena zastrašena i umirena.1 Pošto su petnaest dana proveli u pohodu, vratili su se u Medinu.
„Tako mi Allaha, u čijoj je ruci moja duša, zacijelo ću izaći u borbu“ Hadisi šerif
Bitka kod Murejsija
Pohod na Dumetul-Džendel
Resulullah je s vojskom od tisuću ljudi krenuo u pohod na plemena koja su živjela u Dumetul-Džendelu, uznemiravala putnike koji su putovali u Damask i odande se vraćali te prijetila Medine-i munevveri. Bio je ponedjeljak, potkraj mjeseca rebiul-evvela. Sibu ibn Urtufu ostavio je u Medini kao zamjenika. Kada su čula da dolazi islamska vojska, neprijateljska su plemena pobjegla. Pošto su ondje ostali nekoliko dana, muslimani su se oko dvadesetog rebiul-ahira vratili u Medinu.2
Bitka kod Murejsija
Ova se bitka naziva i bitka s Beni Mustalikom. Murejsi je naziv zdenaca plemena Huzaa u Kudejdu i utvrde podignute da te zdence čuva. To je mjesto ujedno bilo i isturena straža plemena Beni Huzaa.
Pete godine po hidžri poglavar Mustalikovih sinova, Haris ibn Ebu Dirar, okupio je velik broj ljudi kako bi se borio protiv Poslanika. Namjeravao ih je naoružati i krenuti na Medinu. Kada je ta vijest stigla do našeg voljenog Poslanika, odmah je s odredom od sedamsto ljudi krenuo u pohod na Mustalikove sinove. Kod zdenca Murejsi podignut je tabor, a Mustalikovi sinovi najprije su pozvani u islam. Oni to nisu prihvatili, nego su započeli bitku gađajući muslimane strijelama. Izvršavajući Resulullahovu zapovijed: „Svi zajedno iznenada jurnite u napad!“, ashabi kiram ubili su desetoricu Mustalikovih sinova. Poglavar plemena spasio je život bijegom, ali su njegova kći Berra i 600 ljudi iz njegova plemena pali u ropstvo. Plijen je podijeljen. Berra je došla pred Poslanika i rekla: „Dogovorila sam se s vlasnikom kojemu sam pripala u dio plijena da steknem slobodu za devet zlatnika. Pomozite mi!“ Poslanik se smilovao, ispunio joj tu želju i otkupio je. Zatim ju je oslobodio i dao joj slobodu. Pošto joj je naš voljeni Poslanik objasnio islam, postala je muslimanka. Predvodnik svjetova, koji se silno obradovao njezinu prelasku na islam, iskazao joj je čast i uzeo je za suprugu. Vidjevši to, svi su ashabi kiram rekli: „Stidimo se kao sluge držati rođake naše majke, koja je sada u Resulullahovoj obitelji“, i oslobodili su svoje zarobljenike. Taj je brak bio povod da stotine zarobljenika budu oslobođene.
Naš voljeni Poslanik promijenio je ime svoje mubarek supruge iz Berra u Džuvejrija. O našoj majci hazreti Džuvejriji naša majka hazreti Aiša govorila je: „Nisam vidjela ženu bolju i bereketniju od Džuvejrije.“3
Dok se islamska vojska s pobjedom vraćala u svijetlu Medinu, okolna mušrička plemena bila su uplašena i shvatila su koliko je opasno usuditi se napasti muslimane.
Neki događaji pete godine po hidžri
Pri povratku iz bitke s Beni Mustalikom zapuhao je jak vjetar. Ashabi su pomislili da neprijatelj želi doći u Medinu i opljačkati je. Resulullah je rekao: „Ne bojte se. Medina je sigurno mjesto; na svakom njezinu uglu nalaze se meleci čuvari. Ali danas je umro jedan munafik. Bio je to Zejd ibn Furaa, prijatelj Ubejja ibn Selula.“
„Nisam vidjela ženu bolju i bereketniju od Džuvejrije“ Hazreti Aiša (radijallahu anha)
U ovom su pohodu sudjelovale i majke vjernika hazreti Aiša i Ummu Seleme. Munafici su potvorili našu majku hazreti Aišu. I neki su muslimani nasjeli toj potvori. Objavljeni su ajeti kerime, potvore munafika razotkrivene, a hazreti Aiša pohvaljena.4 Resulullah je rekao: „Raduj se, o Aiša! Uzvišeni Hakk te je opravdao. Posvjedočio je tvoju čistoću.“ Poslanik alejhisselam okupio je ashabe u mesdžidu. Održao je hutbu i proučio objavljene uzvišene ajete. Bereketom tih ajeti kerima nestalo je sumnje iz srca vjernika. A oni koji su se usudili na tu potvoru dobili su svoju kaznu. Pri povratku iz toga pohoda objavljen je ajet o tejemmumu.5
Ogrlica Aiše (radijallahu anha) još se jednom izgubila, na mjestu zvanom Salsala. To je mjesto bilo blizu Medine. Ondje su čekali dok se ogrlica ne nađe. Ondje nije bilo vode, a ni ashabi nisu imali vode sa sobom. Resulullah alejhisselam spavao je s glavom na krilu Aiše Siddike. Ashabi kiram požalili su se hazreti Ebu Bekru da su ostali bez vode. On je otišao Resulullahu i Resulullah alejhisselam se probudio. Allah dželle-šanuhu objavio je ajet o tejemmumu. Ashabi su uzeli tejemmum i klanjali sabah-namaz. Zatim su Aišu (radijallahu anha) posjeli na devu. Kada je deva ustala, ogrlica se našla.
Ti si danas nur svijeta i miljenik Allahov,
Ne odvajaj zaljubljene ni na tren od svojih vrata.
Neka mi časno ime tvoje nikad ne silazi s jezika,
Lijek je ranjenom srcu, duša u njemu nalazi slast.
Nadam se da će mi svako ime tvoje zasebno činiti šefa’at:
Ahmed i Mahmud, Ebul-Kasim, Muhammed Mustafa.
Kad je o njemu rečeno ‚Veš-šems‘, a rečeno i ‚Ved-duha‘,
Zar je čudo usporedim li mu lice i čelo sa Suncem i Mjesecom?
Kanûnî Sultân Süleymân (Muhibbî)