POHOD NA BENI NADIR
Amr ibn Umejja (radijallahu anhu), dok je bio zarobljen kod Maune, oslobodio se veza i, vraćajući se u Medinu, na putu naišao na dvojicu mušrika iz Beni Amira. Ubio je ta dva kafira. Oni su bili pod Resulullahovom zaštitom (emanom), ali Amr to nije znao. Došao je u Medinu i ispričao Resulullahu što se dogodilo. Poslanik je rekao da je Amr pogriješio i naredio da se njihovim nasljednicima isplati krvarina (dija).
Između plemena Beni Amir i Beni Nadir postojalo je prijateljstvo. Beni Nadir poštovali su i pravo susjedstva. Zato je za isplatu te krvarine bilo potrebno posredovanje plemena Beni Nadir.
Poslije bitke na Uhudu, u mjesecu rebiul-evvelu četvrte godine po hidžri, Resulullah je od ashaba kiram poveo hazreti Ebu Bekra, Omera, Aliju, Zubejra, Talhu, Sa’da ibn Muaza i Usejda ibn Hudajra (radijallahu anhum) i otišao k Beni Nadiru. Objasnili su im o čemu je riječ. Oni su rekli da su spremni pomoći u isplati krvarine za ta dva kafira i dodali: „Malo pričekajte, da spremimo jelo.“ Resul alejhisselam sjedio je tada naslonjen leđima na zid kuće kod koje su se zaustavili, a ashabi su se okupili i sjedili oko njega. U tom je trenutku Hujejj ibn Ahtab rekao: „O Židovi! Nikada nam se više neće ukazati prilika naći Muhammeda ovako usamljena. Neka se netko od vas popne na krov ove kuće i odande mu baci kamen na glavu, da ga se riješimo.“ Amr ibn Džehaš rekao je: „Ja ću to učiniti.“ Koliko god ih je Sellam ibn Miškem od toga odvraćao, nije pomoglo. On je rekao: „Odustanite od toga. Njemu će to javiti. To će biti uzrok da se naš ugovor raskine. Iz toga mogu proizaći vrlo loše stvari.“ Židovi Beni Nadira nisu ga poslušali. U tom je trenutku došao Džebrail alejhisselam i javio to Resulullahu. Ne rekavši ništa ashabima, Poslanik je ustao s toga skupa kao da odlazi zbog nekog posla i otišao u Medinu. Tako se njihova zla namjera nije ostvarila.
Poslije toga Predvodnik svjetova poslao je toj židovskoj zajednici, koja je raskinula ugovor, Muhammeda ibn Meslemu i rekao: „Idi Židovima Beni Nadira! Reci im: ‚Resulullah me je poslao da vam saopćim ovu naredbu: Izađite iz moje zemlje! Nemojte ovdje živjeti sa mnom! Vi ste skovali zavjeru da me ubijete. Dajem vam rok od deset dana. Tko se od vas poslije toga roka bude vidio ovdje, bit će mu odsječena glava.‘“
Kada je hazreti Muhammed ibn Meslema prenio tu naredbu, od straha su se počeli spremati za put. Ali poglavar munafika Abdullah ibn Ubejj poručio im je: „Nikako ne izlazite iz svoje tvrđave. Ne ostavljajte svoja imanja i svoju zemlju. Dolazimo vam u pomoć s dvije tisuće mojih ljudi.“
Čuvši to, Sultan svemira krenuo je sa svojim ashabima kiram na tvrđavu Beni Nadira, udaljenu četiri kilometra od Mesdžid-i Nebevi. Kao zamjenik u Medini ostavljen je hazreti Ibn Ummu Mektum. Zastavu je nosio hazreti Alija. Tvrđava je opkoljena i počela je opsada. Židovi, koji su dotad izazivali ashabe kiram, nisu se usudili izaći iz tvrđave. Ni pomoć munafika nije stigla.
Ashabi kiram držali su tvrđavu pod takvim nadzorom da ni ptica nije mogla izletjeti. Na kraju opsade, koja je trajala više od dvadeset dana, Židovi su se predali. Ostavili su muslimanima sve svoje oružje, zlato i srebro; jedan je dio njih protjeran u Šam (Siriju), a jedan dio u Hajber. Tako su od Židova u medinskom kraju ostali samo Beni Kurejza.1
„Židovi su naumili ubiti me! Kada mi je Džebrail to javio, ustao sam!“ Hadisi šerif
Važni događaji četvrte godine po hidžri
Ove je godine objavljen ajeti kerim koji je zabranio alkoholna pića.2 Jedna od mubarek žena Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem), hazreti Zejneb bint Huzejma, preselila je na ahiret osam mjeseci nakon rebiul-ahira, mjeseca u kojem je bila počašćena nikahom s Resulullahom, kada je imala trideset godina.3 Također je ove godine rođen hazreti Husejn, drugo dijete hazreti Alije i hazreti Fatime.4 Muž hazreti Ummu Seleme, koji je bio ranjen u bitki na Uhudu i kasnije preminuo, ostavio je nekoliko djece. Naša majka Ummu Seleme, već u godinama, ostala je u teškom položaju. Naš se voljeni Poslanik silno sažalio na nju, ukazao joj milost i počastio je time što ju je nikahom uzeo za ženu.5
Smrt Fatime bint Esed
Ove je godine preselila na ahiret i majka hazreti Alije, Fatima bint Esed.6 Naš se voljeni Poslanik zbog toga silno ožalostio i rekao: „Danas mi je majka preselila na ahiret!“ Nakon smrti svoga djeda Abdulmuttaliba naš je voljeni Poslanik odrastao kod nje. A kada je objavio svoje poslanstvo, Fatima je odmah stekla čast da postane muslimanka. Zato ju je Sultan svemira smatrao majkom i ukazivao joj veliko poštovanje. Iz milosti prema njoj skinuo je mubarek košulju koju je imao na sebi i naredio da je u nju umotaju kao u ćefin. Pošto je predvodio dženaza-namaz, objavio je da je na namazu bilo nazočno sedamdeset tisuća meleka. Otišao je do kabura i spustio se u njega. Da bi joj život u kaburu bio miran i ugodan, napravio je pokret kao da ga širi prema uglovima, a zatim je legao u kabur.
Kada je izašao iz kabura, njegove mubarek oči bile su pune suza, a mubarek suze pale su u kabur. Gospodaru moj! Kakva je to bila milost?… I kakva je to sretna žena bila?… Čak ni hazreti Omer nije mogao izdržati, pa je upitao: „Neka ti je moj život žrtva, ja Resulallah! Učinili ste ovoj ženi ono što nikome niste učinili!“, a naš je voljeni Poslanik, najvjerniji od vjernih, rekao: „Poslije Ebu Taliba nitko mi nije učinio toliko dobra koliko ova mila žena. Ona je bila moja majka. Dok su njezina djeca bila gladna, ona je najprije meni punila trbuh. Dok su njezina djeca bila prašnjava i uprljana, ona je najprije meni češljala kosu i mazala je ružinim uljem. Ona je bila moja majka! Obukao sam joj svoju košulju kao ćefin da bi je obukli u džennetsku odjeću. Legao sam uz nju u kabur da bi joj život u kaburu bio blag i lak. Džebrail mi je od Allaha dželle-šanuhu donio vijest: ‚Ova je žena od stanovnika dženneta.‘“ Poslije toga uputio je ovu dovu za našu majku Fatimu bint Esed: „Allah dželle-šanuhu neka ti oprosti, neka te pomiluje i neka te nagradi. O majko moja! Allah dželle-šanuhu neka ti se smiluje. Sama si bila gladna, a mene si hranila. Sama se nisi odijevala, a mene si odijevala; sama nisi jela, a mene si hranila. Onaj koji oživljava i koji usmrćuje jest Allah dželle-šanuhu. On je vječno živ. On ne umire. Allahu moj! Oprosti i pomiluj moju majku Fatimu bint Esed! Nauči je njezinu dokazu (hudždžetu). Proširi joj kabur. O Allahu moj, Najmilostiviji od milostivih! Radi hakka Tvoga Poslanika, to jest mene, i ranijih poslanika, primi ovu moju dovu.“
Drugi važni događaji četvrte godine po hidžri
Preselio je na ahiret šestogodišnji Abdullah, sin hazreti Osmana i hazreti Rukajje. Predvodnik svjetova predvodio je dženaza-namaz nad svojim unukom i sam ga spustio u kabur. Silno se ožalostio, a mubarek suze pale su mu u kabur. Svojim mubarek rukama postavio je nišan i rekao: „Allah dželle-šanuhu smiluje se onima među Svojim robovima koji su milostivi i meka srca.“7
Ti si sultan poslanika, preslavni šah, Predvodniče moj.
Ti si vječna sreća nemoćnih, Predvodniče moj.
U božanskom divanu ti si prvi, Predvodniče moj.
Fermanom „Leamruk“ potvrđen si, Predvodniče moj.
Ti si i Ahmed, i Mahmud, i Muhammed, Predvodniče moj,
od Hakka nama potvrđeni sultan, Predvodniče moj.
Čistim dušama sjaj daje tvoj dragulj.
Mjesto gdje meleci lice taru – prah tvojih vrata.
Ogledalo lica tedžellija – tvoj pogled,
Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija – tvoji su drugovi.
Ti si i Ahmed, i Mahmud, i Muhammed, Predvodniče moj,
od Hakka nama potvrđeni sultan, Predvodniče moj.
Tvoja se hutba uči na minberu vječne zemlje.
Tvoj se sud izvršava na sudu Dana polaganja računa.
Poklik tvog dolaska ori se na Allahovu Aršu.
Tvoja se časna imena spominju na zemlji i nebu.
Ti si i Ahmed, i Mahmud, i Muhammed, Predvodniče moj,
od Hakka nama potvrđeni sultan, Predvodniče moj.
Şeyh Galib
„Poslije Ebu Taliba nitko mi nije učinio toliko dobra koliko ova mila žena (Fatima bint Esed). Ona je bila moja majka“ Hadisi šerif
Pohod na mali Bedr