DOGAĐAJ KOD BIR-I MAUNE

Iste godine, u mjesecu saferu, u Medinu je došao Ebu Bera Amir ibn Malik, poglavar Amirovih sinova iz arabijske pokrajine Nedžd. Posjetio je Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem). Poslanik mu je objasnio islam i savjetovao mu da postane musliman. Ebu Bera nije postao musliman, ali je rekao da je islam lijepa i časna vjera. Osim toga, zatražio je da u Nedžd pošalje nekoliko ashaba kako bi se ondje širio islam. Naš voljeni Poslanik rekao je: „Ne vjerujem stanovnicima Nedžda kada je riječ o ljudima koje ću poslati!“ Amir je rekao: „Ja ću ih uzeti pod svoju zaštitu. Tada im nitko neće moći nauditi.“

Predvodnik svjetova prihvatio je ovu čvrstu obvezu i spremio izaslanstvo od sedamdeset ljudi iz reda ashaba Suffe. Oni su noćima učili Kur’ani kerim. Svi su bili hafizi Kur’ana. Zvali su ih ashabi kurra. Imena nekih od njih jesu: Amir ibn Fehr, Amr ibn Zamri, Atijja ibn Abdullah, Enes ibn Muavija, Hakem ibn Kejsan, Haris ibn Simme, Ka’b ibn Zejd, Malik ibn Sabit, Munzir ibn Amr, Rafi ibn Mezil, Said ibn Huzam, Selim ibn Milhan, Suhejl ibn Amir, Tufejl ibn Es’ad, Urva ibn Salt (radijallahu teala anhum). Po Resulullahovoj naredbi krenuli su na put pod zapovjedništvom hazreti Munzira ibn Amra. Resulullah je dao napisati i pisma i poslao ih poglavarima Beni Amra i Beni Nedžda.

Ebu Bera, koji je želio da njegovo pleme bude počašćeno islamom, krenuo je na put prije ashaba Suffe, došao u svoje pleme, rekao da je izaslanstvo uzeo pod svoju zaštitu i upozorio da ih nitko ne dira. Svi osim njegova sinovca Amira ibn Tufejla pristali su da ih ne diraju. A Amir ibn Tufejl naoružao je ljude iz triju plemena, stao im na čelo i opkolio ashabe kiram koji su došli do Bir-i Maune. Ashabi, opkoljeni sa sve četiri strane, latili su se mačeva i svi su se junački borili do posljednje kapi krvi. Svi osim dvojice ispili su šerbet šehadeta. Hazreti Amra ibn Umejju zarobili su. Hazreti Ka’ba ibn Zejda ostavili su misleći da je mrtav.

Posljednje riječi ovih mubarek ashaba koji su pali kao šehidi bile su: „Gospodaru moj! Sada nema nikoga osim Tebe tko bi Resulullahu javio o našem stanju. Prenesi mu naš selam!“ U tom je trenutku Džebrail alejhisselam, vrlo tužan, došao Poslaniku, prenio njihov selam i rekao: „Oni su se susreli s Allahom dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu zadovoljan je njima, a i oni su zadovoljni Allahom dželle-šanuhu.“

Pošto je odgovorio: „Ve alejhisselam“, naš se voljeni Poslanik, vrlo tužan, okrenuo ashabima kiram i javio im što se dogodilo: „Vaša su se braća susrela s mušricima. Mušrici su ih isjekli i izbušili kopljima…“

„Oni (šehidi Bir-i Maune) susreli su se s Allahom dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu zadovoljan je njima, a i oni su zadovoljni Allahom dželle-šanuhu“ Hadisi šerif

Događaj kod Bir-i Maune

Tvoja je duša točka Allahova nura, ja Resulallah,
tvoja ljepota dušu uznosi i srca otvara, ja Resulallah.
Rođenje tvoje osobe, koja nosi znakove milosti,
rastjera tamu nevjerstva – to zna svaki vjernik, ja Resulallah.
U ružičnjaku poslanstva ti si ružin grm,
a ipak, posljednja mladica koju je Allah podigao – ti si, ja Resulallah.
Podari darežljivost, o Predvodniče moj, časni dokazu Mevlin!
Nedžibovoj boljci tvoj obilni fejz lijek je, ja Resulallah.
Sultan III. Ahmed (Necîb)

U ovom je događaju, dok se borio s neprijateljem, hazreti Amiru ibn Fuhejri neki čovjek po imenu Džebbar zabio koplje u leđa. U tom je trenutku hazreti Amir rekao: „Allaha mi, zadobio sam džennet!“ Zatim se pred očima Džebbara i drugih mušrika uzdigao prema nebu. Svi su se tome začudili, ali je od njih musliman postao samo Džebbar, koji ga je učinio šehidom.

Poslanik se silno ožalostio zbog događaja kod Redžia i Bir-i Maune. Mjesec dana poslije svakog namaza upućivao je dovu protiv plemena koja su počinila to bolno djelo, da ih snađe nevolja. Allah dželle-šanuhu primio je dovu Svoga Resula. Poslao je na ta plemena strašnu sušu i glad. Zatim ih je snašla zarazna bolest i umrlo je sedam stotina ljudi.1

Ti si liječnik svjetovima, a moje je srce vrlo bolesno,
u nadi da nađe šifu, njega sam tebi donio.
Na leđima mi je planina grijeha, od straha mi je lice požutjelo kao slama,
ali nada mi je velika: donio sam ga ovamo da grijesi nestanu.
O Server-i alem! Zaljubljen sam u tebe i zadivljen;
rastavljen od tebe, plačem danju i noću.
Tvoja je velika milost ab-i hajat, a ja sam žedan;
ako ne bude ni kapi, umrijet ću, dušu ću dati.
Hvaliti ga po njegovu ahlaku – uzaludan je trud,
a opisati ga riječima još je teže od toga.
On oprašta, darežljiv je i toliko velikodušan: iz vode biser,
iz kamena dragulj, iz trnja ruža dolazi.
Ako sunce nur rasipa, to je od njegovih nurova,
kap rose na ruži od njegova ružina lica dolazi.
Opisati ga uzvišenije je od ovoga,
ali ako kažem još više, tuđinci to poriču.
Svijet u jednu česticu smjestiti moguće bi bilo,
a opisati ga riječima još je teže od toga.
Mevlana Halid Bagdadi

„Allaha mi, zadobio sam džennet!“ Amir ibn Fuhejra (radijallahu anhu)

Pohod na Beni Nadir