DOGAĐAJ KOD REDŽIA

Hazreti Asim ibn Sabit, jedan od najboljih strijelaca u bitki na Uhudu, u toj je bitki ubio mušrika Musafija ibn Talhu i njegova brata Harisa. Njihova majka Sulafa bint Sa’d, poznata po velikoj osvetoljubivosti, obećala je da će onomu tko donese glavu Asima ibn Sabita, koji joj je ubio oba sina, dati stotinu deva. Zaklela se da će piti vino iz lubanje hazreti Asima. Osim toga, budući da je Abdullah ibn Unejs, u jednoj seriji koju je poslao Resulullah, ubio Halida ibn Sufjana iz Lihjanovih sinova, Lihjanovi sinovi dogovorili su se s plemenima Adel i Kara. Ova dva plemena, koja su živjela u okolici Mekke, skovala su plan i spremila izaslanike. Rekli su im: „Reći ćete da ste postali muslimani. Reći ćete: ‚Davat ćemo zekat i tražimo učitelje da ga preuzmu i da nas uče islamu.‘ Dio onih koji dođu pobit ćemo i osvetit ćemo se. A dio ćemo odvesti u Mekku i prodati Kurejšijama.“

U mjesecu saferu četvrte godine po hidžri došlo je Poslaniku izaslanstvo od šest ili sedam ljudi iz ovih dvaju plemena i reklo: „Postali smo muslimani, pošalji nam učitelje koji će nas učiti Kur’ani kerim i vjeru.“

U to je vrijeme naš voljeni Poslanik bio spremio jednu seriju od deset ljudi da provjeri spremaju li se mekkanski mušrici za rat. Kada je i iz plemena Adel i Kara došlo takvo izaslanstvo i zatražilo učitelje, poslao je taj izvidnički odred od deset ljudi zajedno s pridošlicama da istraži stanje, da ga prouči i da javi.

U toj su seriji bili, od ashaba kiram, Mersed ibn Ebu Mersed, Halid ibn Ebu Bukejr, Asim ibn Sabit, Hubejb ibn Adij, Zejd ibn Desinna, Abdullah ibn Tarik, Muattib (Mugir) ibn Ubejd i još trojica ashaba čija imena nisu poznata (radijallahu anhum).

Taj je izvidnički odred, skrivajući se danju i putujući noću, jednoga dana u zoru stigao do vode Redži. Ondje su se malo odmorili i jeli od dobre vrste medinskih datulja zvane adžva. Zatim su otišli odande, popeli se na jedno obližnje brdo i sakrili se.

Do vode Redži došla je i jedna žena iz plemena Huzejl koja je čuvala ovce. Vidjevši koštice datulja, shvatila je da su se ondje jele medinske datulje. Povikala je: „Ovdje su bili ljudi iz Medine!“ i javila to svome plemenu.

U to se vrijeme jedan od izaslanika plemena Adel i Kara, koji je bio uz ovu seriju od deset ashaba, pod nekim izgovorom odvojio od njih. Odmah je otišao Lihjanovim sinovima i javio im.

Primivši tu vijest, Lihjanovi sinovi krenuli su. Na ovu su malu seriju poslali snagu od dvije stotine ljudi, od kojih je stotinu bilo strijelaca. Ta je gomila mušrika pronašla hazreti Asima ibn Sabita i njegove drugove na vrhu brda i opkolila ih. U međuvremenu im se pridružio i čovjek koji je mušricima javio o stanju deset ashaba. Ashabi kiram tada su shvatili da su prevareni, odlučili su se boriti i izvukli mačeve. Shvativši to, mušrici su ih pokušali prevariti i rekli: „Ako siđete k nama, nećemo ubiti nijednoga od vas. Dajemo vam čvrstu riječ. Allaha nam, ne želimo vas ubiti. Ali želimo za vas od Mekkanaca dobiti otkupninu (fidju).“

„Onima koji su se, i nakon što su bili ranjeni, odazvali pozivu Allaha i Njegova Poslanika, a osobito onima između njih koji čine dobro i čuvaju se zla, pripada vrlo velika nagrada“ Al-i Imran: 172

Događaj kod Redžia

Asim ibn Sabit, Mersed ibn Ebu Mersed i Halid ibn Ebu Bukejr (radijallahu anhum) odbili su sve njihove ponude rekavši: „Mi nikada nećemo prihvatiti riječi i zakletve mušrika.“ Hazreti Asim ibn Sabit rekao je: „Zakleo sam se da nikada neću prihvatiti zaštitu mušrika. Allaha mi, neću se, zavaran njihovom zaštitom i njihovim riječima, spustiti i predati.“ Podigao je ruke i uputio dovu: „Allahu moj! Obavijesti Svoga Poslanika o našem stanju.“ Allah dželle-šanuhu primio je dovu hazreti Asima i obavijestio Resulullaha o njima.

Hazreti Asim rekao je mušricima: „Mi se ne bojimo smrti. Jer u svojoj vjeri vidimo jasno (ako poginemo, bit ćemo šehidi i ući ćemo u džennet).“ Kada je poglavar mušrika rekao: „O Asime! Nemoj upropastiti ni sebe ni svoje drugove, predaj se!“, Asim ibn Sabit odgovorio je strijelom. Dok je odapinjao strijele, kazivao je ove stihove:

Ja sam snažan, nikakve mane nemam.
Debela je tetiva moga luka napeta.
Smrt je istina, život je prazan i prolazan.
Sve što je određeno, čovjeku će doći.
Ljudi će se prije ili kasnije Allahu vratiti.
Ako se ja s vama ne budem borio,
majka će mi (od tuge) pamet izgubiti.

U Asimovu tobolcu bilo je sedam strijela. Svakom strijelom koju je odapeo ubio je po jednog mušrika. Kada su mu strijele nestale, mnoge je izbušio kopljem. Ali i koplje mu se slomilo. Odmah je izvukao mač, slomio korice i bacio ih. (To je značilo: „Borit ću se dok ne poginem, neću se predati.“) Zatim je uputio ovu dovu: „Allahu moj! Ja sam do danas čuvao Tvoju vjeru. Molim Te da na kraju ovoga dana Ti sačuvaš i zaštitiš moje tijelo.“ Uzvici „Allahu ekber!“ hazreti Asima ibn Sabita i drugih ashaba orili su se planinama. Deset se mudžahida borilo na život i smrt protiv dvije stotine ljudi, a oni koji bi im se približili dobivali su kaznu za ono što su činili. Na kraju je Asim (radijallahu anhu), ranjen u obje noge, pao na zemlju. Budući da su ga se kafiri silno bojali, ni kada je pao nisu mu se usudili prići, nego su ga strijelama iz daljine učinili šehidom. Toga dana sedmorica od deset ashaba koji su bili ondje pala su kao šehidi, a trojica su zarobljena.

Lihjanovi sinovi htjeli su odsjeći mubarek glavu Asima ibn Sabita kako bi je prodali Sulafi bint Sa’d. Ali budući da je Allah dželle-šanuhu primio dovu hazreti Asima ibn Sabita, poslao je onamo roj pčela. One su poput oblaka stajale nad Asimom ibn Sabitom. Mušrici mu nisu mogli prići. Na kraju su rekli: „Ostavite ga, kad padne večer, pčele će se razići, a mi ćemo mu odsjeći glavu i odnijeti je.“

Navečer je Allah dželle-šanuhu spustio jaku kišu. Dolinama su potekle bujice i odnijele mubarek tijelo hazreti Asima ibn Sabita na nepoznato mjesto. Koliko god su ga mušrici tražili, nisu ga našli. Zato mušrici nisu uspjeli odsjeći nijedan dio tijela hazreti Asima ibn Sabita.

„Allahu moj! Ja sam do danas čuvao Tvoju vjeru. Molim Te da na kraju ovoga dana Ti sačuvaš i zaštitiš moje tijelo“ Asim ibn Sabit (radijallahu anhu)

Kada bi se spomenulo kako su pčele čuvale hazreti Asima, hazreti Omer bi rekao: „Allah dželle-šanuhu, dakako, čuva Svoga roba vjernika. Kao što je Asim ibn Sabit za života bio zaštićen od mušrika, tako je i Allah dželle-šanuhu nakon njegove smrti sačuvao njegovo tijelo i nije dao mušricima da ga dotaknu.“ Zato su Asima ibn Sabita, kada bi ga spominjali, nazivali „onaj koga su čuvale pčele“.1

Trojica zarobljenih ashaba bili su Hubejb ibn Adij, Zejd ibn Desinna i Abdullah ibn Tarik (radijallahu anhum). Lihjanovi sinovi vezali su svu trojicu tetivama lukova. Među njima Abdullah ibn Tarik nije pristao da ga odvedu mekkanskim mušricima. Opirao se i nije htio ići. Uzviknuo je: „Moji drugovi koji su pali kao šehidi počašćeni su džennetom!“ Pokidao je veze na rukama, ali su Lihjanovi sinovi, zasipajući ga kamenjem, i njega učinili šehidom. Hazreti Hubejb ibn Adij i Zejd ibn Desinna strpjeli su se, misleći: „Možda ćemo naći priliku izvršiti izvidnički zadatak koji nam je dao Resulullah.“

Lihjanovi sinovi odveli su obojicu u Mekku. Mušrici kojima su najbliži poginuli u bitkama na Bedru i Uhudu gorjeli su od mržnje i žeđi za osvetom i tražili priliku. Hazreti Hubejba kupio je mušrik Hudžejr ibn Ebu Ihab Temimi kako bi se osvetio za svoga brata poginulog u bitki na Bedru, a hazreti Zejda ibn Desinnu kupio je Safvan ibn Umejja kako bi se osvetio za svoga oca Umejju ibn Halefa, poginulog u bitki na Bedru. Namjera mušrika bila je ubiti obojicu. Ali budući da su bili u mjesecima u kojima su smatrali da je rat zabranjen, držali su ih u zatvoru i čekali da to vrijeme prođe. Zatvorili su ih na različitim mjestima. Oba su ashaba u tom ropstvu pokazala veliko strpljenje, izdržljivost i plemenitost.

Oslobođena robinja Mavija, koja je živjela u kući u kojoj je bio zatvoren hazreti Hubejb ibn Adij (ova je žena kasnije postala muslimanka), kazivala je:

„Hubejb je bio zatvoren u jednoj sobi u kući u kojoj sam ja živjela. Nisam vidjela boljeg zarobljenika od njega. Jednoga dana pogledam, a u ruci mu grozd grožđa velik kao ibrik. Jeo je od njega. Svaki dan vidjeli su ga s takvim grozdom u ruci. U to doba godine, i to u Mekki, nikako nije bilo moguće naći grožđe. Allah dželle-šanuhu davao mu je nafaku. U sobi u koju je bio zatvoren klanjao je namaz i učio Kur’ani kerim. Žene koje su slušale Kur’ani kerim koji je učio plakale su i sažalijevale ga. Ponekad, kada bih ga upitala: ‚Imaš li kakvu želju?’, rekao bi: ‚Daj mi slatke vode, ne donosi mi meso životinja zaklanih za idole, i još – javi mi unaprijed kada me budu htjeli ubiti; ništa drugo ne želim.‘ Kada je određen dan u koji će ga ubiti, otišla sam i rekla mu. Kada je to saznao, nimalo se nije promijenio i nije pokazao ni trunke tuge.

Kada se taj dan približio, rekao je da prije smrti želi očistiti tijelo i zatražio britvu. Ja sam britvu dala svome djetetu u ruku i poslala ga. Kada je dijete ušlo k njemu, odjednom sam se uplašila. Rekla sam: ‚Jao! Ovaj će čovjek zaklati dijete britvom. Ionako će njega ubiti.‘ Potrčala sam vidjeti dijete. Hubejb je britvu koju sam poslala uzeo djetetu iz ruke i posjeo dijete na koljeno da ga pomiluje. Vidjevši to, silno sam se uplašila i počela vrištati. Kada je shvatio o čemu je riječ, rekao je: ‚Misliš li da ću ubiti ovo dijete? U našoj vjeri toga nema. Nepravedno oduzimanje života nije u našoj naravi, niti priliči našem dostojanstvu.‘“

Došao je dan koji su mušrici odredili da ubiju Hubejba ibn Adija i Zejda ibn Desinnu. Toga su dana rano ujutro skinuli zarobljenicima lance i odveli ih na mjesto zvano Tenim, izvan Mekke. (Tenim je udaljen 5–8 km od Ka’be. Ondašnje se brdo također zove brdo Tenim.) Stanovnici Mekke i mušrički prvaci okupili su se gledati njihovo pogubljenje. Uokolo je bila velika gomila.

Na mjestu na kojem će pogubiti zarobljenike mušrici su podigli dvoja vješala. Kada su hazreti Hubejba htjeli podići na vješala i vezati, rekao je: „Pustite me da klanjam dva rekata namaza.“ Pustili su ga i rekli: „Eno, klanjaj ondje.“ Hubejb je odmah stao na namaz i s hušu’om (skrušenošću) klanjao dva rekata namaza. Okupljeni mušrici, žene i djeca uzbuđeno su ga promatrali. Kada je završio namaz, rekao je: „Allaha mi, da ne biste pomislili da produžujem namaz iz straha od smrti, produžio bih ga i klanjao bih više.“ Prvi koji je pred pogubljenje klanjao dva rekata namaza i tako postao uzrok da to postane običaj i sunnet jest hazreti Hubejb ibn Adij. Kada je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) čuo da je pred pogubljenje klanjao dva rekata namaza, našao je da je taj njegov postupak na mjestu i ispravan.2

Pošto je klanjao namaz, hazreti Hubejba podigli su na vješala i vezali. Lice su mu okrenuli od kible prema Medini. Zatim su rekli: „Hajde, otpadni od svoje vjere! Pustit ćemo te na slobodu.“ On je odgovorio: „Allaha mi, neću otpasti! Kad bi cijeli svijet bio moj i kad bi mi ga dali, ni tada ne bih otpao od islama!“

Dobivši taj odgovor, mušrici su rekli: „Bi li sada volio da je na tvome mjestu Muhammed i da njega ubiju? Ako kažeš ‚da‘, spasit ćeš se i mirno ćeš sjediti kod svoje kuće!“ Hubejb je rekao: „Ja nikada ne bih pristao ni da se Muhammedu alejhisselam trn zabode u nogu!“

Mušrici su mu se rugali, smijali se i rekli: „O Hubejbe! Otpadni od vjere islama! Ako ne otpadneš, sigurno ćemo te ubiti!“ Hubejb im je odgovorio: „Kad je to na putu Allaha dželle-šanuhu, moja pogibija za mene nema nikakve važnosti.“

Poslije toga Hubejb je uputio dovu: „Allahu moj! Ovdje ne vidim drugoga lica osim lica neprijatelja. Allahu moj! Prenesi od mene selam Svome Resulu. Obavijesti Svoga Resula o ovome što nam je učinjeno!“ i rekao: „Esselamu alejke, ja Resulallah.“ Dok je Hubejb upućivao ovu dovu, naš je voljeni Poslanik sjedio s ashabima kiram. Zejd ibn Harisa je kazivao: „Jednoga dana, dok je sjedio sa svojim ashabima, Resulullah je rekao: ‚Ve alejhisselam.‘ Ashabi kiram upitali su: ‚Ja Resulallah! Na čiji je ovo selam odgovor?‘ Rekao je: ‚Ovo je odgovor na selam našeg brata Hubejba. Džebrail (alejhisselam) donio mi je Hubejbov selam.‘“3

Kurejšijski mušrici koji su se okupili oko Hubejba podbadali su mladiće da nasrnu na njega kopljima govoreći: „Evo, to je čovjek koji vam je pobio očeve“, i oni su mu počeli ranjavati mubarek tijelo. U to se vrijeme Hubejbovo lice okrenulo prema Ka’bi. Mušrici su ga okrenuli prema Medini. Hazreti Hubejb uputio je dovu: „Allahu moj! Ako sam ja kod Tebe primljen rob, okreni mi lice prema kibli.“ Lice mu se ponovno okrenulo prema kibli. Nijedan mušrik nije mu mogao okrenuti lice na drugu stranu osim prema Ka’bi. U međuvremenu je Hubejb na vješalima izgovorio pjesmu u kojoj je kazivao kako ga, usamljenog među neprijateljima, čine šehidom. Kada su ga mušrici počeli mučiti zabadajući mu u tijelo koplja koja su držali u rukama, rekao je: „Allaha mi, kad već ginem kao musliman, ne marim na koju ću stranu pasti kad me posijeku! Sve je ovo na putu Allaha dželle-šanuhu.“

„Ja nikada ne bih pristao ni da se Muhammedu alejhisselam trn zabode u nogu!“ Hubejb ibn Adij (radijallahu anhu)

Poslije toga Hubejb je ovako proklinjao mušrike: „Allahu moj! Uništi sve kurejšijske mušrike! Rasturi njihovu zajednicu! Uzmi im duše jednu po jednu, ne ostavi ih na životu!“ Čuvši tu kletvu, mušrici su se silno uplašili i jedan je dio njih pobjegao odande. Neki od onih koji su ostali počeli su mu jedan za drugim zabadati koplja. Jedan od njih zabio mu je koplje u prsa i koplje mu je izašlo na leđa. Dok mu je krv šikljala iz tijela i dok je na vješalima davao posljednji dah, Hubejb je pao kao šehid govoreći: „Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.“4

Tijelo Hubejba ibn Adija (radijallahu anhu) visjelo je na vješalima četrdeset dana. Tijelo mu nije istrunulo niti je zaudaralo. Iz njega je neprestano tekla svježa krv. Naš je voljeni Poslanik poslao od ashaba kiram hazreti Zubejra ibn Avvama i Mikdada ibn Esveda da donesu njegovo tijelo. Noću su tajno ušli u Mekku. Skinuli su Hubejba s vješala na koja je bio obješen, natovarili ga na devu i krenuli putem prema Medini. Saznavši za to, mušrici su u velikoj gomili pošli na njih. Kako bi se obranili, oba su ashaba spustila tijelo na zemlju. Malo zatim vidjeli su da se zemlja na mjestu gdje su ostavili tijelo razdvojila, primila tijelo u sebe i zatvorila se, pa su nastavili putem za Medinu.

I hazreti Zejda ibn Desinnu vezali su za druga podignuta vješala. Htjeli su ga natjerati da otpadne od vjere. Ali mušrici nisu postigli ništa drugo osim što su još više učvrstili Zejdov iman. Tada su Zejda zasuli kišom strijela. Na kraju ga je učinio šehidom Nistas, oslobođeni rob Safvana ibn Umejje.