BITKA NA UHUDU

Tko će ovom maču dati njegovo pravo?

U jednom žestokom trenutku, kada nijedna strana više nije mogla stajati na mjestu, naš je voljeni Poslanik pokazao mač koji je držao u ruci. Na njemu je bio napisan ovaj bejt:

U kukavičluku je sramota, u jurišu čast i ugled.
Strahom se čovjek od kadera ne spašava.

I čulo se kako kaže: „Tko će od mene uzeti ovaj mač?“ Čuvši to, mnogi su ashabi kiram odjednom pružili ruke da ga uzmu. Kada je naš Poslanik ponovno rekao: „Tko će ga uzeti da bi mu dao njegovo pravo?“, ashabi kiram su ušutjeli i povukli se. Od onih koji su mač žarko tražili Zubejr ibn Avvam rekao je: „Ja ću ga uzeti, ja Resulallah.“ Naš Poslanik nije dao mač hazreti Zubejru. Naš Poslanik nije prihvatio ni molbe Ebu Bekra, Omera i Alije (radijallahu anhum).

Ebu Dudžana je upitao: „Ja Resulallah! Koje je pravo ovoga mača?“ Naš voljeni Poslanik rekao je: „Njegovo je pravo da njime udaraš neprijatelja dok se ne iskrivi i ne savije. Njegovo je pravo da njime ne ubiješ muslimana i da s njim ne bježiš pred kafirima. Da se njime boriš na Allahovu putu dok ti Allah dželle-šanuhu ne podari pobjedu ili šehadet.“ Tada je Ebu Dudžana rekao: „Ja Resulallah! Ja ga uzimam da bih mu dao njegovo pravo.“ Naš mu je Poslanik predao mač koji je držao u ruci.14

Ebu Dudžana (radijallahu anhu) bio je koliko hrabar i junačan, toliko i vrlo lukav na bojištima i u potpunosti se držao hadisi šerifa „Rat je lukavstvo“15. Kada je uzeo mač, hazreti Ebu Dudžana krenuo je prema bojištu ponosito, dostojanstveno i oholo, kazujući stihove. Na sebi nije imao ništa osim košulje i crvene čalme na glavi.

Ovakav hod hazreti Ebu Dudžane ashabi kiram nisu baš rado primili. Tada je Poslanik rekao: „Ovo je hod koji, izvan ovakvih mjesta (bojišta), izaziva srdžbu Allaha dželle-šanuhu“ i time objavio da je ohol hod dopušten samo pred neprijateljem.

Ne mogavši više čekati, Halid ibn Velid krenuo je iz mušričkih redova u napad s odredima pod svojim zapovjedništvom. I naš je voljeni Poslanik izdao naredbu za napad ashabima kiram, koji nisu mogli stajati na mjestu. U trenu je bojište ispunio uzvik „Allahu ekber!“ Sasvim naprijed, na čelu neoklopljenih odreda, hazreti Hamza počeo je mačevima koje je držao u rukama udarati svakoga kafira koji bi mu došao. Odredi Halida ibn Velida, koji su navaljivali s velikom žestinom, odmah su odbačeni natrag. Tada je Halid ibn Velid, kako bi kroz planinski klanac udario s leđa, napravio širok luk i stigao do brda Ajnejn. Ali hazreti Abdullah ibn Džubejr i pedeset junaka pod njegovim zapovjedništvom odbili su ih kišom strijela.

Bitka se već rasplamsala. Obje su se strane borile svom snagom. Svaki se ashab, boreći se s najmanje četiri mušrika, trudio prodrijeti naprijed.

„O ashabi moji! Onima kojih je malo teško je boriti se s neprijateljem. Ako oni pokažu postojanost i trud, Allah dželle-šanuhu ih dovodi do olakšanja“ Hadisi šerif

Hazreti Hamza s jedne je strane uzvikivao: „Allahu ekber! Allahu ekber!“, a s druge govorio: „Ja sam Allahov lav!“ i napredovao satirući neprijatelja. Safvan ibn Umejja govorio je onima oko sebe: „Gdje je Hamza? Pokažite mi ga“ i pretraživao bojište. Odjednom je ugledao jednog čovjeka koji se borio s dva mača i upitao: „Tko je ovaj borac?“ Oni oko njega rekli su: „Onaj koga tražiš! Hamza!“ Safvan je rekao: „Do danas nisam vidio drugoga čovjeka tako žestokog i neustrašivog kao što je on, koji juriša da pobije svoj narod.“

Kada se bitka posve rasplamsala, Zubejr ibn Avvam iz reda muhadžira, ožalošćen što mač nije dan njemu, rekao je sam sebi: „Tražio sam mač od Resulullaha, ali on ga je dao Ebu Dudžani. A ja sam sin njegove tetke Safije. Uz to sam Kurejšija. A i prvi sam ga zatražio. Da odem vidjeti što će to Ebu Dudžana učiniti više od mene?“ Zatim je počeo pratiti Ebu Dudžanu. Hazreti Ebu Dudžana donosio je tekbir „Allahu ekber!“ i koga god bi od mušrika sreo, udario bi ga i ubio. Jedan od najokorjelijih mušrika, krupne građe, sav prekriven oklopima, tako da su mu se vidjele samo oči, sukobio se s Ebu Dudžanom. Najprije je on napao hazreti Ebu Dudžanu. Ebu Dudžana se od njegova udarca zaštitio štitom. Mušrikov se mač zario u Ebu Dudžanin štit. Povukao je svoj mač, ali ga nije mogao izvući. Sada je red došao na Ebu Dudžanu. Jednim je udarcem mača ubio svoga protivnika.

Poslije toga Ebu Dudžana, obarajući svakog bezvjernika koji bi mu izašao na put, stigao je sve do žena koje su u podnožju brda defovima bunile mušrike. Ali, iako je već podigao mač, odustao je od toga da ubije Ebu Sufjanovu ženu Hindu.16 Vidjevši to, Zubejr ibn Avvam rekao je sam sebi: „Allah i Njegov Resul bolje od mene znaju kome treba dati mač.“ I dodao je: „Allaha mi, nisam vidio čovjeka koji se bolje bori i bolje udara od njega.“

Mikdad ibn Esved, Zubejr ibn Avvam, hazreti Alija, hazreti Omer, Talha ibn Ubejdullah i Mus’ab ibn Umejr – svi su oni bili kao neosvojiva tvrđava. Vidjevši da se Poslanik bori sasvim blizu neprijatelja i da iznova juriša, slavni ashabi nisu mogli stajati na mjestu. Bojeći se da Resulullahu ne bude nanesena kakva šteta, okupljali su se oko njega i neprijatelju u oklopima nisu davali da dođe do daha. U to se vrijeme vidjelo da je hazreti Abdullah ibn Amr pao kao šehid. Bio je to prvi šehid Uhuda. Vidjevši da je pao kao šehid, njegovi su drugovi postali poput lavova i radi Allahova zadovoljstva jurnuli u samu sredinu neprijatelja.

U jednom trenutku kada se bitka žestoko rasplamsala, susreli su se simbol junaštva hazreti Abdullah ibn Džahš i prvak strijelaca hazreti Sa’d ibn Ebu Vekkas. Obojica su bila ranjena na raznim mjestima. Hazreti Sa’d ibn Ebu Vekkas kazuje: „Bio je to jedan od najžešćih trenutaka bitke na Uhudu. Odjednom mi se primaknuo Abdullah ibn Džahš, uhvatio me za ruku i odvukao u podnožje jedne stijene. I rekao mi je: ‚Sada ti ovdje uputi dovu, a ja ću reći Amin. Zatim ću ja uputiti dovu, a ti reci Amin!‘ Rekao sam: ‚Dobro.‘ Uputio sam ovu dovu: ‚Allahu moj! Pošalji mi vrlo jake i teške neprijatelje. Da se s njima nemilice borim. Da ih sve pobijem. Da se vratim kao gazija (pobjednik).‘ Na ovu je moju dovu on svim srcem rekao: ‚Amin.‘

Zatim je on počeo upućivati dovu: ‚Allahu moj! Pošalji mi jake neprijatelje, da se s njima nemilice borim. Da džihadu dam njegovo pravo. Da ih sve pobijem. Na kraju neka me jedan od njih učini šehidom. Zatim neka mi odsiječe usne, nos i uši. Da dođem pred Tebe obliven krvlju. Kada me Ti upitaš: „Abdullahu! Što si učinio sa svojim usnama, nosom i ušima?“, ja da kažem: „Allahu moj! Njima sam mnogo griješio, nisam ih upotrebljavao kako treba. Bilo me je stid donijeti ih pred Tebe. U bitki u kojoj je bio moj voljeni Poslanik uprljao sam se prašinom i zemljom i takav sam došao.“‘ Srce mi nije htjelo na takvu dovu reći Amin. Ali budući da je on to želio i da sam mu unaprijed dao riječ, rekao sam nevoljko: ‚Amin.‘

Zatim smo izvukli mačeve i nastavili borbu. Obojica smo ubijali koga god bismo sreli pred sobom. On je napadao krajnje junački i rasturao neprijateljske redove. Iznova i iznova udarao je na neprijatelja i s neugasivom željom da postane šehid ponovno jurišao. Dok se borio uzvikujući ‚Allahu ekber! Allahu ekber!…’, slomio mu se mač. U tom mu je trenutku naš voljeni Poslanik pružio granu datulje i naredio mu da nastavi borbu. Ta je grana mudžizom postala mač i on se nastavio boriti sa svakim tko bi mu došao nasuprot. Ubio je mnogo neprijatelja. Pred kraj bitke postigao je šehadet koji je želio, od strijela koje je odapeo jedan mušrik po imenu Ebul-Hakem. Kada je pao kao šehid, kafiri su se bacili na njegovo tijelo i odsjekli mu nos, usne i uši. Sav je bio obliven krvlju.“

U mudžahidskim redovima bio je jedan čovjek po imenu Kazman. On je slomio korice svoga mača i rekao: „Bolje je poginuti nego pobjeći!“, pa je golim mačem jurnuo među mušrike. Kazman je pokazao mnogo junaštva i odvažnosti. Sam je ubio sedam-osam kafira. Na kraju je ranjen pao na zemlju. Kada su ashabi kiram, zadivljeni tim njegovim junaštvom, to javili Poslaniku, on je rekao: „On je od stanovnika džehennema.“ Hazreti Katada ibn Nu’man otišao je do Kazmana i rekao: „O Kazmane! Neka ti je šehadet mubarek!“, a Kazman je odgovorio: „Nisam se borio iz revnosti za vjeru, nego da Kurejšije ne bi došli u Medinu i upropastili moj nasad datulja!“ Zatim je strijelom probio žile na zapešću i sam se ubio. Tako se shvatila mudrost Poslanikovih riječi: „On je od stanovnika džehennema!“

Od početka bitke svi ashabi kiram, a prije svih Predvodnik svjetova, naš voljeni Poslanik, vodili su veliku borbu. Žestokim su napadima odbili mušričku vojsku. Gomila mušrika, koji su od idola što su ih sami napravili od kamena i drveta i koje su obožavali uzvikujući „Lat, Uzza, Hubel!“ tražili korist i pomoć, pred tim se junaštvom mudžahida počela raspršivati i bježati. Žene koje su došle poticati ih na borbu dizale su kuknjavu i pokušavale stići vojnike koji su bježali.

Kada su kurejšijski mušrici počeli napuštati bojište i, ostavljajući imetak koji su donijeli sa sobom, bježati prema Mekki, islamski su se vojnici obradovali i zahvalili Allahu dželle-šanuhu što su postigli pobjedu koju im je obećao. Iako su brojem i snagom bili višestruko nadmoćniji, mušrici su pred muslimanima bili razbijeni. Dok su bježali gazeći jedni druge, slavni su ih ashabi gonili i ubijali one koje bi stigli. U toj je gužvi hazreti Hanzala ibn Ebu Amir, koji se tek bio oženio, stigao vrhovnog zapovjednika mušričke vojske Ebu Sufjana, koji je pokušavao pobjeći na konju. Udario je mačem konja po nogama i oborio ga na zemlju. Ebu Sufjan, oboren na zemlju, počeo je kukati iz sveg glasa: „O Kurejšije!… U pomoć!… Ja sam Ebu Sufjan! Hanzala me hoće sasjeći mačem!…“ Iako su to vidjeli, mušrici koji su zajedno s njim pokušavali pobjeći mislili su samo na svoj život i nisu marili za svoga zapovjednika.

„Rat je lukavstvo“ Hadisi šerif

Ali u tom je trenutku mušrik Šeddad ibn Esved, koji je stajao odmah iza hazreti Hanzale, zabio svoje koplje Hanzali u leđa. Iako je hazreti Hanzala htio još jednom jurnuti uzviknuvši „Allahu ekber!“, pao je na zemlju kao šehid, a njegova je mubarek duša odletjela u džennet. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „Vidio sam kako meleci između neba i zemlje kupaju Hanzalu kišnicom u srebrnoj posudi.“ Ebu Usejdi je kazivao: „Kada sam čuo ove Resulullahove riječi, otišao sam do Hanzale. S glave mu je kapala kišnica. Vratio sam se i javio to Resul-i ekremu.“ Hazreti Hanzalu nazvali su „Gasilul-melaike“, to jest onaj koga su okupali meleci.17

Vidjevši da mušrici bježe, neki od strijelaca u klancu Ajnejn pomislili su da je bitka završena i napustili svoja mjesta. Njihov zapovjednik Abdullah ibn Džubejr i dvanaestorica ljudi ostali su na svojim mjestima.18

Junaštvo hazreti Alije

U to je vrijeme zapovjednik kurejšijskih strijelaca Halid ibn Velid, koji je budno čekao i nastojao iskoristiti svaku priliku, vidio da se broj mudžahida u klancu smanjio i pokrenuo je konjanike pod svojim zapovjedništvom.

Halid i Ikrima ibn Ebu Džehl u trenu su stigli do klanca Ajnejn. Hazreti Abdullah ibn Džubejr i njegovi vjerni i odani drugovi poredali su se u red i raširili. Sipali su strijele na neprijatelja dok im se strijele u tobolcima nisu potrošile. Zatim su se borili kopljima, a kada su se sukobili prsa u prsa, uzvikujući „Allahu ekber! Allahu ekber!“, mačevima su pokazali mnogo junaštva. Odnos između onih s imanom i onih bez imana bio je vrlo nejednak: jedan prema dvadeset pet. Slavni ashabi kiram borili su se do posljednje kapi krvi kako bi ispunili naredbu svoga Poslanika. Jedan za drugim ispili su šerbet šehadeta, njihova su mubarek tijela pala na zemlju, a duše im odletjele u džennet (radijallahu anhum).

Mušrici su iz mržnje svukli odjeću hazreti Abdullaha i izbušili mu mubarek tijelo kopljima. Rasporili su mu trbuh i izvadili mu utrobu.

Kada su Halid ibn Velid i Ikrima učinili šehidima mudžahide u klancu, brzo su napali islamsku vojsku s leđa. Vidjevši neprijatelja koji im se iznenada pojavio za leđima, ashabi kiram nisu stigli ponovno se svrstati. Jer su mnogi od njih čak i oružje bili odložili. Sve se odjednom promijenilo. Kurejšijski mušrici koji su bježali naprijed, vidjevši da je Halid ibn Velid prešao u napad s leđa, ponovno su se okrenuli. Mudžahidi su se našli između dvije vatre. Neprijatelj je, napadajući i sprijeda i s leđa, počeo pritiskati mudžahide. Veza među ashabima bila je prekinuta. Bili su prisiljeni raspršiti se.19

Hazreti Alija je kazivao: „Jurnuo sam u sredinu jednog mušričkog odreda u kojem je bio i Ikrima ibn Ebu Džehl. Opkolili su me, a ja sam većinu njih posjekao mačem. Upao sam u drugi odred i izbacio iz stroja velik broj i od njih. Budući da mi nije došao smrtni čas, ništa mi se nije dogodilo. U jednom trenutku nisam mogao vidjeti Resulullaha. Rekao sam sam sebi: ‚Kunem se, on nije čovjek koji bi napustio bojište i otišao. Mora biti da ga je Allah dželle-šanuhu zbog naših nedoličnih postupaka uzeo i uzdigao iz naše sredine! Sada mi ne preostaje drugi put osim da se borim dok ne poginem‘, i slomio sam korice svoga mača. Kada sam jurišao na mušrike i rastjerao ih, vidio sam da je Resulullah ostao među njima. Tada sam shvatio da Allah dželle-šanuhu čuva Resulullaha Svojim melecima.“

Neprijateljski su se vojnici primaknuli sasvim blizu Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem). Stanje je bilo vrlo opasno. Naš voljeni Poslanik stajao je poput strme planine, ostajao postojan i nije se micao sa svoga mjesta. S jedne se strane borio s neprijateljem, a s druge je, nastojeći okupiti svoje raspršene ashabe, govorio: „O ti i ti, dođi k meni! O ti i ti, dođi k meni! Ja sam Resulullah.

Tko se vrati k meni, njemu pripada džennet!“ Hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, Abdurrahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Alija ibn Ebu Talib, Zubejr ibn Avvam, Ebu Dudžana, Ebu Ubejda ibn Džerrah, Sa’d ibn Muaz, Sa’d ibn Ebu Vekkas, Hubab ibn Munzir, Usejd ibn Hudajr, Sehl ibn Hanif, Asim ibn Sabit i Haris ibn Simme (radijallahu anhum) u trenu su se u prsten poredali oko našeg voljenog Poslanika i, kako bi ga zaštitili, načinili živi bedem tvrđave.

U to se vrijeme čuo glas hazreti Abbasa ibn Ubade, koji je vikao kako bi okupio raspršene ashabe kiram: „O braćo moja! Ova nesreća koja nas je snašla posljedica je toga što nismo ispunili naredbu našeg Poslanika. Ne razilazite se! Dođite oko našeg Poslanika! Ako ne zauzmemo mjesto uz one koji ga brane i ako zbog nas Resulullahu bude nanesena šteta, pred našim Gospodarom nećemo imati nikakva opravdanja!“ Hazreti Abbas ibn Ubada, zajedno s Haridžom ibn Zejdom i Evsom ibn Erkamom, uzvikujući „Allahu ekber!“, jurnuo je golim mačem među neprijatelje. Junački su se borili na Resulullahovu putu kako bi ga zaštitili. Haridža ibn Zejd bio je ranjen na devetnaest mjesta. Ni rane druge dvojice nisu bile manje. I sva su trojica postigla stupanj šehida za kojim su toliko čeznuli.

U tom vrlo opasnom trenutku ashabi kiram počeli su se polako okupljati oko Poslanika. Mušrici su opkolili našeg voljenog Poslanika i njegove slavne ashabe, koji su mu svojim tijelima bili zaklon. Napredujući sa svih strana u odredima, sužavali su obruč. Vidjevši da je jedna skupina Kurejšija jurnula naprijed, Predvodnik svjetova rekao je ashabima uz sebe, koji su bili spremni žrtvovati svoje živote: „Tko će dočekati ovaj odred?“, a vidjelo se kako hazreti Vehb ibn Kabus izlijeće naprijed govoreći: „Neka ti je moj život žrtva, ja Resulallah! Ja ću ih dočekati!“ Taj junak, kojemu ime Allaha dželle-šanuhu nije silazilo s jezika, upao je golim mačem među mušrike. Poslanik je rekao: „Donosim ti radosnu vijest o džennetu.“ A kada je vidio postojanost i trud koje je pokazivao pred neprijateljem, rekao je: „Allahu moj! Smiluj mu se! Sažali se na njega!“

Vidjevši da su mušrici opkolili hazreti Vehba i kopljima ga učinili šehidom, Sa’d ibn Ebu Vekkas jurnuo je naprijed da mu pomogne, prodro u sredinu neprijatelja i pokazao neviđeno junaštvo. Mnoge kafire izbacio je iz stroja, a ostale odbio i vratio se svome voljenom Poslaniku. Resul-i ekrem rekao je za hazreti Vehba: „Ja sam zadovoljan tobom. Neka je i Allah dželle-šanuhu zadovoljan!“ Vidjevši da jedna skupina mušrika, probivši obruč mudžahida, napreduje prema njemu, Habib-i ekrem rekao je hazreti Aliji: „Napadni ih!“ Hazreti Alija je napao, ubio Amra ibn Abdullaha, a ostale natjerao u bijeg. Kada mu se slomio mač, naš mu je Poslanik dao Zulfikar. Kada je došla druga skupina, Poslanik je rekao: „O Alija! Odbij od mene zlo ovih!“ Allahov lav, koji je svoj život žrtvovao za Resulullaha, odmah je prešao u napad. Ubio je Šejbu ibn Malika, a ostale odbio. U tom je trenutku došao Džebrail alejhisselam i rekao Poslaniku: „Ja Resulallah! Ovo je izvanredno junaštvo koje je pokazao Alija.“ Resulullah je rekao: „On je od mene, a ja sam od njega.“

„Vidio sam kako meleci između neba i zemlje kupaju Hanzalu kišnicom u srebrnoj posudi“ Hadisi šerif

A Džebrail alejhisselam rekao je: „A ja sam od vas dvojice.“ U istom se trenutku čuo jedan glas: „Nema junaka kao što je Alija, ni mača kao što je Zulfikar.“

Kada su shvatili da ne mogu prići našem voljenom Poslaniku, mušrici su ga počeli gađati strijelama. Odapete strijele ili su preletale preko njega, ili padale ispred njega, ili s njegove desne ili lijeve strane.

Čim su to vidjeli, ashabi kiram, koji su se, stavivši život na kocku, borili da odbiju neprijatelja, okupili su se oko Predvodnika svjetova i počeli ga svojim mubarek tijelima zaklanjati od strijela koje su dolijetale. Kada je Poslanik naredio svojim ashabima da uzvrate strijelama, i ashabi su počeli gađati neprijatelja strijelama. Naš je voljeni Poslanik posjeo hazreti Sa’da ibn Ebu Vekkasa ispred sebe. Hazreti Sa’d, koji je bio izvrstan strijelac, počeo je brzo, jednu za drugom, sipati strijele na neprijatelja. Svaki put kada bi izvukao strijelu iz tobolca, to jest iz torbe za strijele, govorio je: „Gospodaru moj! Ovo je Tvoja strijela. Pogodi njome neprijatelja!“, a Poslanik je govorio: „Allahu moj! Primi Sa’dovu dovu! Allahu moj! Usmjeri Sa’dovu strijelu!… Nastavi, Sa’de! Nastavi! Majka i otac neka su ti žrtva!“ Tako je pri svakom hicu Poslanik ponavljao te iste dove.

Kada je hazreti Sa’du nestalo strijela, naš mu je voljeni Poslanik dao svoje strijele da gađa. Svaka strijela hazreti Sa’da ibn Ebu Vekkasa pogađala je ili nekog neprijatelja ili životinju koju je jahao.

Dok su mušrici gađali strijelama, hazreti Ebu Talha zaklanjao je našeg voljenog Poslanika sprijeda i svojim mu je tijelom i štitom bio zaklon od svake strijele koja bi doletjela, a povremeno je ispuštao bojne pokliče koji su zbunjivali neprijatelja. Poslanik je rekao: „Glas Ebu Talhe u vojsci bolji je od stotinu ljudi.“ Kad god bi našao priliku, Ebu Talha nije propuštao gađati mušrike strijelama; gađao je snažno i vrlo brzo, a nijedna njegova strijela nije promašila. Kad god bi Resul-i ekrem, radoznao vidjeti njegove strijele, podigao svoju mubarek glavu, Ebu Talha, bojeći se da Resulullaha ne pogodi strijela, govorio je: „Majka i otac i moj život neka su Vam žrtva, ja Resulallah! Ne podižite svoju mubarek glavu, da Vas ne pogodi neprijateljska strijela i ne naudi Vam! Moje je tijelo štit Vašem mubarek tijelu i Vama je žrtva! Neće doći do Vas dok mene ne zakolju! Dok ja ne umrem, Vama se ništa neće dogoditi!…“ Tako je našeg voljenog Poslanika pretpostavljao samome sebi.

Na svim stranama uhudskog bojišta nemilosrdna, strašna bitka trajala je svom žestinom; jedni na konjima, a drugi pješice vodili su borbu imana i nevjerstva. Ashabi kiram još se nisu bili uspjeli okupiti. Oko Poslanika kružilo je samo tridesetak ashaba, kao leptiri oko svijeće. Svoja tijela stavljali su kao štit pred strijele, koplja i udarce mačeva. Njihova jedina želja bila je ispuniti Poslanikovu naredbu i od njega otkloniti svaku štetu koja bi ga mogla snaći. Predvodnik junaka hazreti Hamza u toj se gužvi odvojio od Poslanika. Borio se usred jedne skupine držeći u objema rukama po mač i uzvicima „Allahu ekber!…“ ulijevao strah u srce neprijatelja. Do tog je trenutka sam ubio trideset jednog mušrika, a mnoge je ostavio bez ruke ili noge. Dok je hazreti Hamza rastjerivao gomilu mušrika u koju je upao, Siba ibn Ummu Enmar pozvao ga je na megdan: „Ima li junaka koji mi se može suprotstaviti?“ Hazreti Hamza je rekao: „Dođi mi, o sine obrezivačice! Znači, ti izazivaš Allaha i Njegova Resula?“, pa ga je, ne davši mu da dođe do daha, uhvatio za noge i oborio na zemlju.20 Hazreti Hamza se spustio na njega i odvojio mu glavu od tijela. Zatim je vidio da iza stijene preko puta Vahši, koji još nije bio musliman, drži koplje u ruci i nišani u njega. Odmah je krenuo prema njemu, ali kada je stigao do jaruge koju su pred njim izdubile bujice, okliznuo se i pao na leđa. U tom mu se trenutku oklop otvorio na trbuhu. Ugrabivši priliku, Vahši je bacio koplje!… Koplje je doletjelo, zabilo se u mubarek tijelo hazreti Hamze i izašlo na drugu stranu. Najveći među junacima klonuo je na tom mjestu uzviknuvši: „Allahu moj!“ Pao je kao šehid i dosegnuo stupanj za kojim je čeznuo. Svoj život žrtvovao je na putu Allaha dželle-šanuhu, za svoga voljenog Poslanika (radijallahu anhu).

„O Sa’de! Majka i otac neka su ti žrtva! Gospodaru moj! Dovedi njegove strijele do cilja i primi njegove dove!“ Hadisi šerif

U to je vrijeme netko u neprijateljskim redovima poticao mušrike da napadnu Predvodnika svemira (sallallahu alejhi ve sellem) govoreći: „O zajednico Kurejša! Ne prestajte se boriti protiv Muhammeda, koji ne poštuje prava srodstva i koji je podijelio vaš narod. Ako se Muhammed spasi, neka se ja ne spasim!…“ Bio je to glas Asima ibn Ebu Avfa. Hazreti Ebu Dudžana čuo je taj glas. Boreći se, pronašao je Asima ibn Ebu Avfa i odmah ga ubio. Ali mušrik Mabed, koji je bio iza njega, svom je snagom zamahnuo mačem na hazreti Ebu Dudžanu. Allahovom milošću, Ebu Dudžana se iznenadnim i vrlo brzim pokretom sagnuo do zemlje i izbjegao smrtonosni udarac. Odmah je ustao, udario Mabeda mačem i ubio ga.

Cilj kurejšijskih mušrika bio je Predvodnik svjetova. Kako bi mu se približili, ulagali su svu svoju snagu. Ali nikako nisu mogli proći kroz njegove slavne i časne ashabe, koji su kružili oko njega kao leptiri oko svijeće i koji se ni za trunku nisu ustručavali žrtvovati svoje živote od straha da mu se ne dogodi kakva šteta. Ovih je trideset junaka reklo pred Resulullahom: „Ja Resulallah! Da se nikada ne odvojimo od tebe, naša su lica pred tvojim mubarek licem zaklon i štit; naša su tijela žrtva za tvoje mubarek tijelo; samo da si ti živ i zdrav!“

Mušrici su napadali u skupinama. Ponos svijeta pokazao je na jednu skupinu i rekao junačkim ashabima uz sebe, koji su mu svojim tijelima bili štit: „Tko će na putu Allaha dželle-šanuhu za nas žrtvovati svoje tijelo?“, na što je petorica ashaba iz Medine izletjela naprijed. Ti su se junački leptiri borili pred mubarek očima Resulullaha donoseći tekbire i kružeći oko njega. Naposljetku su četvorica od njih ondje odmah pala kao šehidi. Kada je peti, ranjen na četrnaest mjesta, pao na zemlju, Predvodnik svjetova rekao je: „Primaknite ga k meni.“ Krv mu je tekla iz svakog dijela tijela. Naš je voljeni Poslanik sjeo i stavio mu svoje mubarek stopalo pod glavu kao jastuk. Taj sretni ashab koji je u tom stanju stekao čast da postane šehid bio je hazreti Umara ibn Jezid.

Junaštvo Talhe ibn Ubejdullaha

U jednom trenutku kada su se mušrici sasvim približili, naš je Poslanik rekao: „Tko će ove dočekati, tko će ih zaustaviti?“ Hazreti Talha ibn Ubejdullah htio je jurnuti naprijed govoreći: „Ja! Ja Resulallah!“ Poslanik je rekao: „Tko još ima kao ti?“ Jedan od ashaba iz Medine zatražio je dopuštenje govoreći: „Ja Resulallah! Ja!“ Kada je naš voljeni Poslanik rekao: „Hajde, ti ih dočekaj“, izletio je naprijed i bacio se na mušrike.

Pokazao je junaštvo kojemu nema ravnog. Pošto je ubio nekoliko bezvjernika, ispio je šerbet šehadeta.21 Resul-i ekrem ponovno je rekao: „Tko će se ovima suprotstaviti?“ Prije svih ponovno je izašao hazreti Talha. Kada je Poslanik upitao: „Tko još ima kao ti?“, jedan mubarek čovjek iz reda ensarija rekao je: „Ja ću ih dočekati, ja Resulallah.“ Naš je Poslanik rekao: „Hajde, ti ih dočekaj.“ I on je, boreći se s mušricima, pao kao šehid. Tako su svi ashabi koji su u tom trenutku bili uz Poslanika, boreći se, postigli šehadet.

Uz Sultana svemira sada nije ostao nitko osim hazreti Talhe ibn Ubejdullaha. Brinući se da Resulullahu ne bude nanesena šteta, hazreti Talha trčao je na sve četiri strane i nemilice se borio s kafirima. Brzina kojom je zamahivao mačem, hitrina kojom je u trenu uzvraćao neprijatelju sa svake Resulullahove strane i način na koji je svoje tijelo stavljao kao štit pred udarce strijela, koplja i mačeva bili su nešto dotad neviđeno. Hazreti Talha kružio je kao leptir oko svijeće i nimalo nije mario za mačeve koji su ga pogađali. Njegova je želja bila zaštititi Sultana svemira i na tom putu, kao i njegova druga braća, postati šehid. Na tijelu mu nije ostalo nijedno neozlijeđeno mjesto, a na odjeći mu se ništa nije vidjelo osim krvi. Pa ipak, stizao je odjednom na sve četiri strane. U to su vrijeme do Resul-i ekrema stigli hazreti Ebu Bekr i hazreti Sa’d ibn Ebu Vekkas.

U međuvremenu je predvodnik junaka hazreti Talha od gubitka krvi pao na vrelu zemlju i onesvijestio se. Cijelo mu je tijelo bilo izbušeno udarcima mačeva, koplja i strijela. Imao je šezdeset šest velikih i bezbroj malih rana. Naš je voljeni Poslanik naredio hazreti Ebu Bekru da odmah pritekne u pomoć hazreti Talhi. Ebu Bekr Siddik poprskao je vodom mubarek lice hazreti Talhe da bi se osvijestio. Čim je došao k sebi, hazreti Talha ibn Ubejdullah upitao je: „O Ebu Bekre! Je li Resulullah živ i zdrav?“ i time pokazao najljepšu ljubav i odanost. Voljeti Resul-i ekrema i žrtvovati svoj život za njegovo mubarek tijelo – veća ljubav i odanost od ove ne mogu postojati. Kada je hazreti Ebu Bekr rekao: „Resulullah je živ. On me je poslao“, Talha je odahnuo i rekao: „Neizmjerna hvala Allahu dželle-šanuhu. Kad je on živ, svaka je nevolja ništa.“ U to je vrijeme stiglo još nekoliko ashaba.

Predvodnik svjetova, Muhammed Mustafa (sallallahu teala alejhi ve sellem), došao je do hazreti Talhe. Ranjeni je mudžahid zaplakao od radosti vidjevši Resulullaha živa. Pošto ga je pomilovao po tijelu, Poslanik je podigao ruke i uputio dovu: „Allahu moj! Podari mu šifu (izlječenje) i snagu.“ Kao mudžiza Resul-i ekrema, hazreti Talha ustao je na noge potpuno zdrav i ponovno se počeo boriti s neprijateljem. Naš voljeni Poslanik rekao je za njega: „Na Dan Uhuda vidio sam da na zemlji, osim Džebraila s moje desne strane i Talhe ibn Ubejdullaha s moje lijeve strane, nema nikoga tko mi je blizu.“22 „Tko želi vidjeti čovjeka od stanovnika dženneta kako hoda po zemlji, neka pogleda Talhu ibn Ubejdullaha.“

„Talha i Zubejr moji su susjedi u džennetu“ Hadisi šerif

Na svim stranama bojišta borba je trajala svom žestinom. Oko Poslanika bili su Ebu Dudžana, barjaktar Mus’ab ibn Umejr, Talha ibn Ubejdullah, Nesiba-hatun, koja je dotrčala iz stražnjih redova da brani našeg Poslanika, i još nekoliko ashaba. Oni su se zajedno s Resulullahom borili protiv mušrika. Okorjeli mušrik Abdullah ibn Hunejd, naoružan od glave do pete, u oklopu i s kacigom, kada je ugledao našeg voljenog Poslanika, podbo je konja. Vikao je: „Ja sam Zuhejrov sin. Pokažite mi Muhammeda. Ili ću ja njega ubiti, ili ću poginuti uz njega!“ Dok je tjerao konja prema Poslaniku, hazreti Ebu Dudžana isprječio mu se na putu i rekao: „Hajde, dođi! Ja sam čovjek koji svojim tijelom štiti mubarek tijelo Muhammeda alejhisselam. Dok mene ne pregaziš, do njega ne možeš doći!“ Udario je mačem konja po nogama, oborio Abdullaha ibn Hunejda na zemlju i, podigavši mač, rekao: „Uzmi, ovo je od Harešina sina!“, pa ga je jednim udarcem uništio. Predvodnik svjetova, koji je to promatrao, uputio je dovu: „Allahu moj! Kao što sam ja zadovoljan Harešinim sinom (Ebu Dudžanom), tako budi i Ti zadovoljan njime!“

Jedan od mušrika, izvrstan strijelac koji je pogađao svakom strijelom, Malik ibn Zuhejr, posvuda je tražio Poslanika i želio ga pogoditi strijelom čim mu se ukaže prilika. Prišao je sasvim blizu Resulullaha, napeo luk, naciljao u mubarek glavu našeg voljenog Poslanika i odapeo strijelu. Nije bilo vremena ni koliko da se trepne. Hazreti Talha u trenu je raširio dlan i stavio ga pred strijelu. Strijela se zabila u dlan hazreti Talhe i osakatila mu ruku. Sve su mu žile na prstima bile presječene, a kosti šake slomljene. I Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) vidio je što se dogodilo, silno se ožalostio i rekao: „Da si (kada si pružio ruku prema strijeli da me zaštitiš) rekao: ‚Bismillahir-rahmanir-rahim‘, meleci bi te, dok ljudi gledaju u tebe, podigli na nebesa.“23

Četvorica mekkanskih mušrika, po imenu Abdullah ibn Kamia, Ubejj ibn Halef, Utba ibn Ebu Vekkas i Abdullah ibn Šihab Zuhri, dogovorili su se i zakleli da će okončati život Resul-i ekrema. U tom se teškom trenutku Resulullah s nekoliko ashaba uz sebe nemilice borio protiv neprijatelja. Ispred Poslanika bio je barjaktar hazreti Mus’ab ibn Umejr. Zbog oklopa koji je imao na sebi, hazreti Mus’ab bio je vrlo sličan našem voljenom Poslaniku. I on je, držeći u desnoj ruci islamsku zastavu, ušao u strašnu borbu s mušricima. U to se vrijeme Ibn Kamia, sav u oklopima, približio na konju. Vičući iz sveg glasa: „Pokažite mi Muhammeda! Ako se on spasi, neka se ja ne spasim!“, potjerao je konja prema Poslaniku. Hazreti Mus’ab i Nesiba-hatun suprotstavili su mu se i počeli se boriti, stavljajući svoja tijela kao zaklon pred Poslanika. Koliko god su toga kafira udarali mačem, udarci zbog oklopa nisu imali učinka. Ibn Kamia udario je Nesibu-hatun mačem i rasjekao joj rame. Zatim je spustio mač na desnu ruku hazreti Mus’aba kojom je držao zastavu. Mus’ab ibn Umejr, kojemu je desna ruka bila odsječena, nije dao da mubarek islamska zastava, koju je cijenio više od svoga života, padne na zemlju, nego ju je uzeo u lijevu ruku.

U tom je trenutku učio ajeti kerim čije je značenje: „Muhammed alejhisselam je resul. I prije njega su dolazili resuli.“24 Ovaj put Ibn Kamia udario je mačem po lijevoj ruci hazreti Mus’aba. Slavni barjaktar, kojemu je i lijeva ruka bila odsječena, ni tada nije pustio da islamska zastava padne na zemlju. Junački je ashab obuhvatio zastavu nadlakticama, pritisnuo je uz tijelo i nastavio je vijoriti. Tada je Ibn Kamia zabio koplje u tijelo slavnog ashaba. I on je, kao i njegovi drugi drugovi, pao kao šehid i preselio na ahiret.

Kada je hazreti Mus’ab pao, slavna islamska zastava nije pala na zemlju: odmah ju je zgrabio jedan melek koji je poprimio Mus’abov lik. Kada je naš voljeni Poslanik rekao: „Naprijed, o Mus’abe! Naprijed!“, melek koji je držao zastavu rekao je: „Ja nisam Mus’ab.“ Tada je Sultan svemira shvatio da je to melek i dao zastavu hazreti Aliji.25

A Ibn Kamia, budući da je mislio da je hazreti Mus’ab Poslanik, žurno je otišao među mušrike i počeo vikati: „Ubio sam Muhammeda!“ Čuvši to, mušrici su, opijeni zadovoljstvom što su postigli svoj cilj, još više podivljali. A ashabima kiram, koji nisu mogli saznati što se zapravo dogodilo, oduzele su se ruke i noge. Svuda je uokolo zavladao duh žalosti. Čak su i hazreti Omeru ruke klonule, pa je sa svojim drugovima ostao sjediti gdje se zatekao. Kada ih je Enes ibn Nadr vidio u tom stanju, upitao je: „Zašto sjedite?“

Oni su odgovorili: „Resulullah je pao kao šehid!…“ Hazreti Enes je rekao: „Ako je Resulullah pao kao šehid, njegov je Gospodar (Allah dželle-šanuhu) vječan. Što ćemo mi živi poslije Resulullaha! Hajde, ustanite! Za ono za što se naš Poslanik borio i žrtvovao svoj mubarek život, žrtvujmo i mi svoje živote.“ Enes je slomio korice svoga mača26 i uz uzvike „Allahu ekber!…“ golim mačem jurnuo u sredinu neprijatelja. Posjekao je mnoge kafire i pao kao šehid. Samo je na licu imao sedamdeset rana. Budući da je na tijelu imao bezbroj rana, nitko ga osim njegove sestre nije mogao prepoznati.

Mnogi su ashabi kiram bili raspršeni, a jedan je dio njih postigao šehadet. Iskoristivši tu njihovu rastrojenost, mušrici su se okupili oko Resul-i ekrema. Pokušavali su kamenjem i mačem učiniti šehidom Sultana oba svijeta. Budući da je na sebi imao dva oklopa, udarci nisu imali učinka. Kamenje koje je bacio Utba ibn Ebu Vekkas pogodilo je mubarek lice našeg voljenog Poslanika i ranilo mu donju usnu. Slomljen mu je mubarek desni zub rebaijja, to jest sjekutić u donjoj čeljusti. U tom je trenutku došao i mušrik zvani Ibn Kamia i udario mačem po mubarek glavi Predvodnika svjetova. Kaciga našeg voljenog Poslanika raspukla se, a dvije su mu se njezine karike zabile u mubarek sljepoočnice.

Još jednim udarcem mača Ibn Kamia ranio ga je u mubarek rame i on je pao na bok u duboku jamu koju je iskopao Ebu Amir kako bi u nju upadali muslimani. Naš je voljeni Poslanik uputio dovu protiv podlog Ibn Kamie: „Allah dželle-šanuhu neka te ponizi i upropasti!“ Ibn Kamia, silno obradovan, otišao je Ebu Sufjanu vičući: „Ubio sam Muhammeda! Ubio sam Muhammeda!…“ Mušrici su postigli svoj cilj! Više nisu marili za našeg Poslanika. Udaljili su se od jame u kojoj je bio Poslanik i počeli se boriti s ashabima kiram.27

„Tko želi vidjeti čovjeka od stanovnika dženneta kako hoda po zemlji, neka pogleda Talhu ibn Ubejdullaha“ Hadisi šerif

Kada je Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) pao u jamu, iz mubarek obraza tekla mu je krv. Kada je mubarek rukama prešao preko lica, vidio je da su mu ruke i mubarek brada obojene krvlju. Prije nego što je i jedna kap pala na zemlju, stigao je Džebrail alejhisselam, prihvatio tu mubarek krv i rekao: „Ja Habiballah! Tako mi Allaha dželle-šanuhu, kad bi jedna kap ove krvi pala na zemlju, do Sudnjeg dana na zemlji ne bi niknula trava.“ I Ponos svijeta rekao je: „Ako iz mene kap krvi padne na zemlju, s neba će sići kazna. Gospodaru moj! Oprosti mome narodu! Jer oni ne znaju“ i upućivao je dovu da na pravi put (hidajet) dođu oni koji su ga pokušali ubiti, koji su udarili mačem po njegovu mubarek tijelu, slomili mu mubarek zube i obojili krvlju njegovo mubarek lice.

U to je vrijeme hazreti Ka’b ibn Malik vikao: „O muslimani! Radosna vijest! Evo Resulullaha ovdje!…“ Čuvši taj glas, slavni su se ashabi obradovali kao da su ponovno oživjeli i dotrčali onamo. Hazreti Alija i Talha ibn Ubejdullah odmah su došli i izvukli Poslanika iz jame. Hazreti Ebu Ubejda ibn Džerrah zubima je izvukao karike kacige koje su se zabile u mubarek sljepoočnice našeg voljenog Poslanika. Dok je vadio te komade željeza, ispala su mu i dva prednja zuba. Jedan od ashaba kiram, hazreti Malik ibn Sinan, isisao je krv koja je curila iz Resulullahova mubarek lica. Tada je Poslanik rekao: „Onoga čija se krv pomiješala s mojom krvlju neće dotaknuti džehennemska vatra.“

Mušrici su ponovno počeli navirati na njih. Ashabi kiram, radosni što su ponovno uz Poslanika, u trenu su se u prsten poredali oko Resulullaha i nisu pustili nijednog mušrika da priđe. Shvativši da Poslaniku više ništa ne mogu učiniti, mušrici su se počeli penjati na vrh brda. Sultan oba svijeta rekao je hazreti Sa’du ibn Ebu Vekkasu, koji je bio uz njega: „Vrati ih natrag.“ Kada je hazreti Sa’d upitao: „Ja Resulallah! Kod sebe imam samo jednu strijelu. Kako da ih njome vratim?“, Resul-i ekrem ponovio je istu naredbu. Tada je prvak strijelaca hazreti Sa’d ibn Ebu Vekkas posegnuo rukom u tobolac i odapeo svoju strijelu. Strijela je pogodila cilj i oborila jednog mušrika. Kada je ponovno pružio ruku u tobolac, vidio je da je ondje još jedna strijela. Pozorno je pogledao: to je bila strijela koju je malo prije odapeo. Poginuo je još jedan mušrik. To se ponovilo mnogo puta. Bila je to mudžiza našeg voljenog Poslanika: hazreti Sa’d je svaki put u tobolcu nalazio strijelu koju je malo prije odapeo. Vidjevši da im ljude ubijaju jednog za drugim, Kurejšije su odustali od penjanja na brdo. Spustili su se i povukli.

Među njima je Ubejj ibn Halef potjerao konja prema Poslaniku i počeo vikati: „Gdje je taj što tvrdi da je poslanik? Neka mi izađe nasuprot i neka se bori sa mnom!“ Iako su mu ashabi kiram htjeli izaći nasuprot, naš voljeni Poslanik nije dopustio. Uzeo je koplje hazreti Harisa ibn Simme i sam istupio naprijed. Podli je Ubejj ošinuo konja i približio se govoreći: „O Muhammede! Ako se ti spasiš, neka se ja ne spasim!“ Bio je od glave do pete u oklopima. Predvodnik svjetova bacio je koplje koje je držao u ruci u Ubejjev vrat. Koplje je doletjelo i zabilo mu se u vrat između kacige i ovratnika oklopa. Ričući poput vola, Ubejj se skotrljao s konja na zemlju. Slomila su mu se rebra. Mušrici su ga podigli i odnijeli. Na putu je izdahnuo vičući: „Muhammed me je ubio!…“ Resulullah se s ashabima koji su bili s njim počeo penjati prema uhudskim stijenama. Kada je stigao do stijena, htio se popeti gore. Ali budući da je bio vrlo umoran, da je na sebi imao dva oklopa jedan preko drugoga i da je njegovo mubarek tijelo više od sedamdeset puta bilo pogođeno mačem, nije imao snage. Tada ga je hazreti Talha uzeo na leđa i iznio na stijene. Naš voljeni Poslanik rekao je: „Kada je Talha pomogao Resulullahu, džennet mu je postao vadžib.“ Budući da mu nije ostalo nimalo snage, podne-namaz klanjao je sjedeći.

U podnožju brda ashabi, od kojih je svaki postao poput lava, jurišali su na mušrike. Onima koji su mačem udarili našeg Poslanika pretvorili su svijet u tamnicu. U jednom je trenutku Hatib ibn Ebu Beltea došao našem voljenom Poslaniku i upitao: „Neka ti je moj život žrtva, ja Resulallah! Tko ti je ovo učinio?“ Poslanik je rekao:

„Utba ibn Ebu Vekkas gađao me je kamenom, pogodio me u lice i slomio mi zub rebaijju.“ Tada je hazreti Hatib ponovno upitao: „Ja Resulallah! Na koju je stranu otišao?“ Poslanik mu je znakom pokazao stranu na koju je otišao. Hazreti Hatib odmah je potrčao na tu stranu. Tražeći dugo, pronašao je Utbu. Oborio ga je s konja, jednim mu udarcem odsjekao glavu, donio je pred Resulullaha i javio mu radosnu vijest. Poslanik je uputio dovu za njega: „Neka je Allah dželle-šanuhu zadovoljan tobom. Neka je Allah dželle-šanuhu zadovoljan tobom.“ Mušrici nisu mogli odoljeti ashabima kiram, koji su se prikupili i ponovno prešli u napad. Izgubivši blizu trideset ljudi, napustili su bojište i krenuli putem prema Mekki. Vijest da je Poslanik pao kao šehid već je bila stigla u Medinu. Žene poput hazreti Fatime, hazreti Aiše, Ummu Sulejm, Ummu Ejmen, Hamne bint Džahš i Kuajbe dotrčale su na Uhud. Hazreti Fatima zaplakala je kada je vidjela svoga oca, Poslanika, ranjenog. Resulullah ju je utješio. Hazreti Alija donio je vodu u svome štitu. Naša majka Fatima tom je vodom oprala Poslanikovo mubarek lice i isprala krv. Ali krv na licu nije prestajala. Kada je hazreti Fatima spalila komad hasure i pepeo pritisnula na ranu, krv je prestala.28

Zatim su sišli na bojište. Najprije su pronašli ranjene i previli im rane. Mušrici su neke šehide unakazili do neprepoznatljivosti.

Odsjekli su im uši, noseve i druge dijelove tijela i rasporili im trbuhe. Među njima je bio i hazreti Abdullah ibn Džahš. Vidjevši to, naš voljeni Poslanik i njegovi ashabi silno su se ožalostili. Najodabraniji ashabi ispili su šerbet šehadeta, natopili uhudsku zemlju svojom krvlju i odletjeli u džennet. Ali takav se postupak prema šehidima nije mogao podnijeti. Ne samo Poslaniku nego i svim ashabima srce se kidalo od tuge. Pred tim je prizorom Predvodnik svjetova zaplakao. Dok su mu suze tekle iz mubarek očiju, rekao je: „Ja ću na Sudnjem danu svjedočiti da su ovi šehidi svoje živote žrtvovali na putu Allaha dželle-šanuhu. Ukopajte ih s njihovom krvlju. Allaha mi, na Sudnjem danu doći će na mahšer29 dok im rane krvare. Boja njihove krvi bit će boja krvi, a njezin miris – miris mošusa.“

Zatim je naš voljeni Poslanik rekao: „Ne vidim Hamzu. Što je bilo s njim?“ Hazreti Alija ga je potražio i pronašao. Kada je naš Poslanik došao onamo i ugledao prizor kakav se ne može zamisliti, nije mogao izdržati. Hazreti Hamzi bile su odsječene uši, nos i drugi dijelovi tijela, lice unakaženo do neprepoznatljivosti, trbuh rasporen, a jetra izvađena. Dok su mu suze tekle iz mubarek očiju, Poslanik se obratio hazreti Hamzi: „O Hamza! Nikada nikoga nije snašla, niti će snaći, ovolika nevolja kao tebe. O striče Resulullahov! O Hamza, lave Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula! O Hamza, koji si činio dobra! O Hamza, zaštitniče Resulullahov! Neka ti se Allah dželle-šanuhu smiluje!…“

„Kada je Talha pomogao Resulullahu, džennet mu je postao vadžib“ Hadisi šerif

U to se vrijeme vidjela jedna žena koja je žurno i zabrinuto dolazila s druge strane. Bila je to tetka našeg voljenog Poslanika, naša majka hazreti Safija. I ona je, kao i druge žene, kada je čula vijest da je Resulullah pao kao šehid, zaboravila na sve i trčeći došla na Uhud. Kada je ugledao svoju tetku, Resul-i ekrem, misleći da ona neće moći podnijeti prizor šehida, rekao je njezinu sinu Zubejru ibn Avvamu: „Vrati svoju majku, neka ne vidi tijelo svoga brata.“ Hazreti Zubejr otrčao je do majke. Mubarek žena rekla je uzbuđeno: „Sine moj! Javi mi vijest o Resulullahu!…“ Do njih je došao i hazreti Alija. Kada je on rekao: „Elhamdulillah30, Resulullah je živ i zdrav“, Safiji je laknulo, ali se nije mogla uzdržati da ne kaže: „Pokažite mi ga.“ Hazreti Alija znakom je pokazao Predvodnika svjetova. Naša majka hazreti Safija, kada je vidjela sunce oba svijeta živo, silno se obradovala i zahvalila Allahu dželle-šanuhu. Tada je htjela poći naprijed da vidi u kakvom je stanju njezin brat hazreti Hamza. Kada joj je sin Zubejr rekao: „Majko mila! Resulullah naređuje da se vratite“, hazreti Safija je rekla: „Ako se trebam vratiti da mi ne bi pokazali što su mu učinili, ja sam već saznala da je tijelo moga brata isječeno i unakaženo. On je to doživio na putu Allaha dželle-šanuhu. Mi smo na ovom putu zadovoljni i onim što je teže od toga. Nagradu za to očekivat ćemo od Allaha dželle-šanuhu. Inšallah, bit ćemo strpljivi i izdržat ćemo.“ Kada je hazreti Zubejr ibn Avvam došao i to javio, Poslanik je rekao: „Onda je pusti, neka vidi.“

Hazreti Safija sjela je uz tijelo hazreti Hamze i tiho zaplakala. Kada je dolazila, hazreti Safija donijela je sa sobom dva ogrtača (hirke). Izvadila ih je i rekla: „Ovo sam donijela za svoga brata Hamzu, umotajte ga u njih.“ Hazreti Hamzu, „Sejjiduš-šuheda“, to jest predvodnika šehida, umotali su kao u ćefin u jedan od tih ogrtača.31 Habibullah je došao do uzglavlja barjaktara Mus’aba ibn Umejra. Hazreti Mus’abu bile su odsječene ruke i bio je ranjen na mnogo mjesta. Oko njega je bilo jezero krvi. Poslanik se i ondje silno ožalostio i, obraćajući se ovim dragim šehidima, proučio dvadeset treći ajet sure Ahzab, čije je značenje: „Među vjernicima ima ljudi koji su vjerno ispunili zavjet dat Allahu. Neki su od njih ispunili zavjet da će se boriti dok ne postanu šehidi (postali su šehidi). A neki još očekuju da postanu šehidi. Oni svoj zavjet nimalo nisu izmijenili.“ Zatim je Poslanik rekao: „I Resul Allaha dželle-šanuhu svjedok je da ćete vi na Sudnjem danu biti proživljeni pred Allahom dželle-šanuhu kao šehidi.“

Zatim se okrenuo onima uz sebe i rekao: „Posjećujte ih. Nazovite im selam. Kunem se Allahom dželle-šanuhu, tko im na ovom svijetu nazove selam, ovi će mu dragi šehidi uzvratiti selam na Sudnjem danu.“

Za hazreti Mus’aba ibn Umejra nisu našli ništa što bi poslužilo kao ćefin. Njegov vlastiti kaftan nije sasvim pokrivao njegovo mubarek tijelo. Ako bi mu pokrili glavu, noge bi ostale otkrivene, a ako bi pokrili noge, glava bi ostala otkrivena. Habib-i ekrem rekao je: „Glavu mu pokrijte kaftanom, a noge travom izhir.“32

Taj sretni ashab, koji je svoj život proveo služeći islamu i na tom putu dosegnuo stupanj šehida, otišao je s ovoga svijeta s pola ćefina.33

Nad ostalim je šehidima klanjan dženaza-namaz i ukopani su u svojoj krvavoj odjeći, po dvojica ili trojica u jedan kabur (radijallahu anhum). U bitki na Uhudu palo je sedamdeset šehida. Od njih su šezdeset četvorica bila iz reda ensarija, a šestorica iz reda muhadžira.

Mnogim ashabima rođaci su pali kao šehidi. Zato su im srca bila ranjena. Da bi utješio one koji su ostali, Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „Allaha mi, kako bih volio da sam i ja zajedno sa svojim ashabima pao kao šehid i da noćim u njedrima brda Uhud. Kada su vaša braća pala kao šehidi, Allah dželle-šanuhu stavio je njihove duše u guše zelenih ptica.

One dolaze do džennetskih rijeka i piju iz njih vodu. Jedu džennetske plodove. Promatraju sve četiri strane dženneta. Lete po njegovim ružičnjacima. Zatim ulaze u zlatna kandila obješena ispod Arš-i ala i u njima provode večer. Kada vide ugodu i ljepotu takva jela i pića, kažu: ‚Kamo sreće da naša braća znaju kakve nam je počasti Allah dželle-šanuhu ukazao, pa da ne izbjegavaju džihad i da, iz straha od borbe, ne okreću lica od neprijatelja!‘ A Allah dželle-šanuhu rekao je: ‚Ja ću im obznaniti vaše stanje.‘“ (I Dženab-i Hakk spustio je ajeti kerim i rekao, po značenju:) „Nikako ne smatrajte mrtvima one koji su pali kao šehidi na Allahovu putu! Ne, oni su živi i kod svoga su Gospodara opskrbljeni. Radosni su zbog onoga što im je Allah iz Svoga obilja dao (stupnjem šehida). Žele obradovati one iza sebe koji im se još nisu pridružili (šehadetom): ‚Za njih nikakva straha neće biti i ni za čim tugovati neće.‘ Oni se raduju Allahovoj blagodati i dobroti i radosnoj vijesti da Allah neće dopustiti da propadne nagrada vjernika.“34 „Allah dželle-šanuhu im se pokaže i kaže: ‚O robovi Moji! Recite što vam duša želi, pa ću vam dati da to okusite u obilju.‘ Oni kažu: ‚Gospodaru naš! Nema blagodati uzvišenije od blagodati koje si nam Ti podario, pa da je tražimo. Mi u džennetu neprestano jedemo što god poželimo. Ali kad bismo tražili, tražili bismo da nam se duše vrate u tijela, da nas vrate na svijet i da ponovno budemo ubijeni boreći se na Tvome putu.‘“

Ondje se više nije imalo što raditi. Prikupili su se i spremili za put. Na Uhudu, kamo su došli radi džihada na Allahovu putu, to jest radi širenja vjere Allaha dželle-šanuhu, odigrala se bitka kakvoj nema ravne u povijesti. Posvjedočeno je bezbroj junaštava ashaba kiram, kakva oko ne može vidjeti i koja nadilaze maštu, a kafirima je dana još jedna lekcija.

„O Hamza! Nikada nikoga nije snašla, niti će snaći, ovolika nevolja kao tebe. O striče Resulullahov! O Hamza, lave Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula! O Hamza, koji si činio dobra! O Hamza, zaštitniče Resulullahov! Neka ti se Allah dželle-šanuhu smiluje!…“ Hadisi šerif

Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) krenuo je sa svojim mubarek ashabima prema svijetloj Medini. Kada su stigli do mjesta zvanog Harra, postavio je svoje ashabe u safove, podigao mubarek ruke i počeo preklinjati Allaha dželle-šanuhu i upućivati ovu dovu: „Allahu moj! Hvala i slava najviše pripadaju Tebi. Allahu moj! Nema nikoga tko bi na pravi put izveo onoga koga Ti ostaviš u zabludi, niti tko bi zaveo onoga koga Ti izvedeš na pravi put… Allahu moj! Učini da nam iman bude mio. Ukrasi naša srca imanom. Učini da nam budu mrski nevjerstvo, bahatost i prekoračivanje granica. Učini nas od onih koji znaju što je štetno za našu vjeru i naš svijet i od onih koji su našli pravi put. Allahu moj! Daj nam da živimo kao muslimani i da umremo kao muslimani. Pridruži nas skupini dobrih i čestitih. Jer oni nisu ni od onih koji su izgubili čast i dostojanstvo, ni od onih koji su otpali od svoje vjere. Allahu moj! Kazni i kafire koji Tvoga Resula nazivaju lažljivcem, koji se okreću od Tvoga puta i koji ratuju protiv Tvoga Poslanika! Spusti na njih Svoju kaznu, koja je istina i zbilja!… Amin!“

I ashabi kiram pridružili su se toj dovi govoreći: „Amin! Amin!“ Naš se voljeni Poslanik sa svojim ashabima približio Medini. Žene i djeca koji su ostali u Medini izašli su na putove i, zabrinuti i tužni, pokušavali među vojskom koja se vraćala ugledati Predvodnika svemira. Kada su ugledali njegovo svijetlo lice, koje obasjava svijet, zahvalili su Allahu dželle-šanuhu. Zatim su se pogledi upirali u vojsku; tražili su se očevi, muževi, sinovi, ujaci i stričevi. Ako ih ne bi vidjeli… nisu mogli zadržati suze. Vidjevši to tužno stanje svojih ashaba, i Resul-i ekrem, more milosrđa, silno se ožalostio, a suze su mu tekle iz mubarek očiju.

U jednom se trenutku vidjelo kako se Poslaniku približava Kebša-hatun, majka hazreti Sa’da ibn Muaza. Na Uhudu joj je kao šehid pao sin Amr. Kada je došla pred Poslanika, rekla je: „Majka i otac i moj život neka su ti žrtva, ja Resulallah! Elhamdulillah, vidjela sam te živa i zdrava. Kad si ti živ, sve su nevolje za mene ništa!“ Nije pitala za svoga milog sina. Pošto joj je izrazio sućut zbog sina Amra, naš joj je voljeni Poslanik rekao: „O majko Sa’dova! Evo radosne vijesti za tebe i njegove ukućane: svi su se od njih koji su pali kao šehidi sabrali u džennetu i postali drugovi jedni drugima. Oni će činiti šefa’at i za svoje ukućane.“

Kebša-hatun je rekla: „Zadovoljni smo svime što dolazi od Allaha dželle-šanuhu, ja Resulallah! Tko će za njima plakati poslije ovih radosnih vijesti! Vi uputite dovu za one koji su ostali za njima.“ Predvodnik svjetova uputio je ovu dovu: „Allahu moj! Otkloni tugu koja je u njihovim srcima! A one koji su za njima ostali učini najboljima od onih koji su ostali!“

Misleći na borbu protiv tjelesnih prohtjeva, Poslanik je rekao svojim ashabima: „(O ashabi moji! Sada) smo se vratili iz malog džihada, počinjemo veliki džihad.“35 Zatim je svima savjetovao da se u svojim kućama odmore, a ranjenima da liječe svoje rane. I sam je bio ranjen. Otišao je ravno u svoj blaženi dom.

Pohod na Hamraul-Esed

Budući da je postojala mogućnost da se mušrici svakog trenutka vrate i napadnu Medinu, Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem), pošto se vratio u Medinu, poduzeo je mjere.

U ponedjeljak poslije bitke na Uhudu, iako je i sam bio ranjen, kako bi pokazao da muslimani nisu oslabili od jučerašnje bitke te kako bi zastrašio neprijatelja i spriječio ga da se vrati u Medinu, rekao je Bilalu Habešiju: „Reci: ‚Resulullah vam naređuje da gonite neprijatelja! Neka ne dolaze oni koji se jučer na Uhudu nisu borili zajedno s nama, neka dođu samo oni koji su sudjelovali u borbi!’“ Kada je Bilal prenio tu naredbu ashabima, iako je većina njih bila ranjena, odmah su se spremili. Čak su i braća po imenu Abdullah i Rafi, koji su bili teško ranjeni, čim su čuli taj poziv Resul-i ekrema, unatoč svim bolovima i mukama, potrčali u mudžahidske redove govoreći: „Zar da propustimo priliku krenuti s Resulullahom u gazvu?!“

Naš je voljeni Poslanik sa svojim slavnim ashabima počeo goniti mušrike. Na mjestu zvanom Revha saznali su da su se mušrici okupili i odlučili napasti Medinu i uništiti muslimane. Pokazalo se da je i ova mjera bila Poslanikova mudžiza.

Kada su čuli da Resul-i ekrem dolazi na njih, mušrici su se uplašili, napustili mjesto na kojem su bili i vratili se u Mekku.36

Poslanik ih je gonio do mjesta zvanog Hamraul-Esed. Dvojica su mušrika uhvaćena. Muslimani su ondje ostali tri dana, a zatim su se vratili u Medinu.

Allah dželle-šanuhu pohvalio je ove časne ashabe koji su išli na Hamraul-Esed u ajeti kerimu, po značenju: „Onima koji su se, i nakon što su bili ranjeni, odazvali pozivu Allaha i Njegova Poslanika, a osobito onima između njih koji čine dobro i čuvaju se zla, pripada vrlo velika nagrada.“37

Od onih koji su se na Uhudu zakleli da će ubiti našeg voljenog Poslanika, Ibn Kamia se, pošto se vratio u Mekku, jednoga dana popeo na brdo da obiđe svoje ovce. Na vrhu brda našao je svoje ovce. Jedan je ovan iz stada dotrčao i počeo bosti Ibn Kamiu. Bodući ga, rastrgao ga je na komade i ubio.

Abdullaha Šihaba Zuhrija, dok je išao u Mekku, ujela je zmija s bijelim pjegama i usmrtila ga.

Svi koji su podigli ruku na Poslanika u roku od godine dana primili su svoju kaznu i pomrli.

„O ashabi moji! Sada smo se vratili iz malog džihada, počinjemo veliki džihad“ Hadisi šerif

Ako njegov prijatelj zmijski otrov popije, ab-i hajat mu postane,
a ako ga dušmanin pije, u zmijski se otrov pretvara voda.
U svakoj kapi tisuću mora milosti zatalasa se
kad za abdest pruži ruku i ružinu licu prinese vodu.
„Da stignem do praha njegovih stopa“, stoljećima bez prestanka,
udarajući glavom od kamena do kamena, luta skitnica voda.
Svaku trunku praha s njegova praga želi nurom obasuti,
s tog se praga ne vraća, makar se u komade razbila voda.
Grješnici znaju: ponavljati tvoj nat (pohvalu) lijek je,
kao što, da otkloni mamurluk,
pijanica pije vodu.
Ja Habiballah, ja Hajrel-bešer, čeznem za tobom
kao što žedne usne, goreći, žele vodu.
Ti si to more darežljivosti čiju je u noći Miradža
rosu dobročinstva do zvijezda i planeta donijela voda.