Kako je Selman Farisi primio islam
Iz dana u dan nur islama se širio, a mubarek ime Resulullaha, kad god bi se čulo, počelo je zauzimati mjesto u srcima. Učeni ljudi koji su s čežnjom očekivali njegov dolazak, u potrazi i uzbuđenju, hitali su u Medinu i udostojavali se imana. Jedan od njih bio je hazreti Selman Farisi. On je ovako ispričao kako je postao musliman: – Ja sam iz sela Džej, u gradu Isfahanu, u Perziji (Iranu). Moj je otac bio najbogatiji u selu i imali smo mnogo zemlje i imetka. Bio sam jedino dijete u kući i jedini miljenik svoga oca. Zato me podizao kao djevojčicu. Nije mi dopuštao izlaziti iz kuće. Budući da je bio medžusija (vatropoklonik), naučio me medžusijskoj vjeri onako kako je htio, bez ikakva nedostatka. U kući je neprestano gorjela vatra, a mi smo joj se klanjali i činili sedždu.
Budući da je moj otac imao mnogo imetka i imanja, jednom me izveo van i rekao: „Sine moj! Kad ja umrem, ti ćeš biti vlasnik ovoga imetka, zato idi i upoznaj svoj imetak i svoju zemlju.“ I ja sam rekao: „Dobro“, i obišao naše vrtove.
Jednoga dana, kada sam pošao obići njive, naišao sam na jednu crkvu. Čuo sam glasove kršćana, a kada sam im prišao, vidio sam da unutra čine ibadet. Budući da tako nešto prije nisam vidio, ostao sam zapanjen. Jer naš ibadet nije bio ništa drugo nego paljenje vatre i činjenje sedžde pred njom. A oni su činili ibadet Allahu, kojega ne vide. Rekao sam u sebi: „Allaha mi, njihova je vjera istinita, a naša je lažna.“ Do večeri sam ih znatiželjno promatrao. Prije nego što sam stigao do naših njiva, počeo je padati mrak. Kada sam ih upitao: „Gdje je izvor ove vjere?“, rekli su: „U Damasku.“ Zatim sam upitao: „Ako odem u Damask, hoće li i mene primiti?“, a oni su odgovorili: „Da, primit će te.“ Kada sam upitao: „Ima li među vama ljudi koji će uskoro ići u Damask?“, spomenuli su da će nakon nekog vremena krenuti jedna karavana. Ljudi s kojima sam razgovarao bilo je malo, a došli su iz Damaska u Isfahan. Dok sam se bavio njima, zakasnio sam kući. Moj otac, vidjevši da se nisam vratio, počeo me tražiti i poslao je ljude.
Tražili su me, ali me nisu našli. Dok su oni bili u strahu, vratio sam se kući. Otac je rekao: „Gdje si bio dosad? Nema mjesta gdje te nismo tražili.“ Rekao sam: „Babo moj! Danas sam izašao obići njive. Ali na putu sam naišao na jednu kršćansku crkvu. Ušao sam unutra. Vidio sam da vjeruju u Allaha, kojega ne vide i koji vlada svime i sve može. Zadivio sam se njihovu ibadetu. Do večeri sam ih promatrao. Shvatio sam da je njihova vjera istinita.“ Čuvši to, otac je rekao: „Sine moj! Pogrešno misliš, vjera tvojih očeva i djedova ispravnija je od njihove vjere. Njihova je vjera iskvarena. Pazi da se ne prevariš i ne povjeruješ!“ A ja sam rekao: „Ne, njihova je vjera bolja od naše; njihova je istinita, a naša lažna.“ Otac se zbog toga silno naljutio, svezao mi ruke i noge i zatvorio me u kuću.
Dok sam bio u tom stanju, neprestano sam čekao vijest o karavani koja će ići u Damask. Napokon sam saznao da kršćanski monasi spremaju karavanu.
Odriješio sam se, pobjegao i otišao u crkvu gdje je bila karavana. Rekao sam da ne mogu ostati u ovim krajevima i, pridruživši se karavani, krenuo putem Damaska. U Damasku sam se raspitao za najvećeg učenjaka kršćanske vjere. Pokazali su mi jednog čovjeka, otišao sam k njemu i ispričao mu svoje stanje. Rekao sam da želim ostati kod njega i da ću mu služiti, i zamolio ga da me nauči kršćanstvu i da me upozna s Allahom dželle-šanuhu. Pristao je. Počeo sam mu služiti i obavljati crkvene poslove. A on me učio kršćanstvu.
„Ono što čujete od mene pričajte i svojoj braći u vjeri! Prenosite jedni drugima!“ Hadisi šerif
Ali poslije sam shvatio da je on loš čovjek. Jer sadaku, zlato i srebro koje su kršćani donosili da se podijeli siromasima, on je skrivao i nije davao potrebitima. Sakupio je punih sedam ćupova zlata i srebra. To nitko osim mene nije znao. Nakon nekog vremena umro je.
Kršćani su se okupili da ga pokopaju. Rekao sam im: „Zašto mu iskazujete toliko poštovanje, on nije čovjek dostojan toga poštovanja!“ Rekli su: „Odakle ti to?“ i nisu mi povjerovali. Tada sam im pokazao gdje je zlato koje je sakupio. Iskopali su sedam ćupova zlata i srebra, a zatim rekli: „Ovaj čovjek nije dostojan da bude opremljen i pokopan“, bacili ga na jedno mjesto i zatrpali kamenjem. Na njegovo mjesto došao je drugi.1
Taj je čovjek doista bio učen i podvižnik (zahid) i nimalo nije pridavao važnost ovom svijetu. Težio je ahiretu, uvijek je radio za ahiret i danju i noću neprestano činio ibadet. Jako sam ga zavolio i dugo ostao kod njega. Služio sam mu rado. Zajedno smo činili ibadet.
Jednoga dana upitao sam ga: „O moj gospodine! Odavno sam kod vas i jako sam vas zavolio. Jer se pokoravate naredbama Allaha dželle-šanuhu i klonite se onoga što je On zabranio. Kada preminete, što da radim, što mi savjetujete?“ Odgovorio je: „Sine moj, u Damasku nije ostao nitko tko bi popravio ljude. Kome god odeš, iskvarit će te. Ali u Mosulu ima jedan čovjek, savjetujem ti da ga nađeš.“
Kada je preminuo, prešao sam u Mosul, našao čovjeka kojega je opisao i ispričao mu što mi se dogodilo. Primio me u službu. I on je, kao i onaj prvi, bio vrlo vrijedan čovjek, nije bio vezan za ovaj svijet i neprestano je činio ibadet. I njemu sam dugo služio. Ali jednoga se dana razbolio. Pred njegovu smrt i njemu sam postavio ista pitanja. Preporučio mi je jednog čovjeka u Nusajbinu. Nakon njegove smrti odmah sam otišao u Nusajbin. Našavši čovjeka kojega je spomenuo, rekao sam mu da želim ostati kod njega. Pristao je, i neko sam vrijeme bio u njegovoj službi. Kada se razbolio, zamolio sam ga da me pošalje nekom drugom. Ovaj put opisao mi je drugog čovjeka, u bizantskom gradu Amuriji. Nakon njegove smrti krenuo sam putem Amurije. Našavši i toga čovjeka kojega je spomenuo, stupio sam u njegovu službu i dugo ostao.
Onda se i njegova smrt približila. Kada sam ga zamolio da me uputi nekome, rekao je: „Allaha mi, sada ne znam takvog čovjeka. Ali približilo se vrijeme dolaska ahir-zemanskog Pejgambera.“ I nabrojio je njegove znakove: „On će se pojaviti među Arapima, učinit će hidžru iz svoga zavičaja i nastanit će se u gradu punom datulja, između kamenitih polja.
On prima poklon, a ne prima sadaku. Između njegovih ramena nalazi se pečat poslanstva.“ Kada je i taj čovjek preminuo, slijedeći njegove riječi, odlučio sam otići u arapsku zemlju. Radeći u Amuriji, stekao sam nekoliko volova i nešto ovaca. Jedna karavana iz plemena Beni Kelb spremala se krenuti u arapsku zemlju. Kada sam im rekao: „Neka ovi volovi i ovce budu vaši, odvedite me u arapsku zemlju!“, prihvatili su moj prijedlog i poveli me sa sobom. Ali kada smo stigli u mjesto zvano Vadil-Kura, izdali su me i, rekavši da sam rob, prodali me jednom Židovu. Ondje gdje je bio Židov vidio sam nasade datulja. Pomislio sam: „Ovo je sigurno mjesto u koje će ahir-zemanski Pejgamber učiniti hidžru.“ Ali nikako se nisam mogao priviknuti. Neko sam vrijeme služio tom Židovu. Zatim me prodao svome bratiću. A on me kupio i doveo u Medinu. Kada sam stigao u Medinu, odmah sam se na nju privikao, kao da sam je prije vidio. Sada su mi dani prolazili u Medini, radio sam u vinogradu i vrtu Židova koji me kupio i služio mu. A u isto vrijeme nestrpljivo sam čekao da postignem svoj pravi cilj.
Jednoga sam se dana popeo na jednu datuljinu palmu i radio. Moj je gazda pod drvetom razgovarao s nekim. U jednom su trenutku rekli: „Propala plemena Evs i Hazredž! Neki je čovjek došao iz Mekke u Kubu. Kaže da je poslanik. A ova ga plemena prihvaćaju i ulaze u njegovu vjeru…“ Kada sam čuo te riječi, kao da sam izgubio svijest. Odmah sam sišao i rekao tom čovjeku: „Što kažeš?“ Moj me gazda ošamario i rekao: „Što se tebe tiče, zašto pitaš, gledaj svoj posao!“ Toga dana, kada je pala večer, uzeo sam nešto datulja i odmah otišao u Kubu. Ušao sam k Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem) i rekao: „Ti si salih čovjek, a s tobom su i siromasi. Donio sam ove datulje kao sadaku.“
Resulullah je rekao ashabima koji su bili s njim: „Dođite, jedite datulje.“ Oni su jeli. A on sam uopće nije jeo. Rekao sam u sebi: „Evo, ovo je jedan od znakova. On ne prima sadaku.“ Pošto je Resulullah počastio Medinu, uzeo sam još nešto datulja i donio Resulullahu. Rekao sam: „Ovo je poklon.“ Ovaj put jeo je zajedno s ashabima koji su bili s njim. Rekao sam: „Evo, pojavio se i drugi znak.“ Datulja koje sam donio bilo je oko dvadeset pet. A koštica od pojedenih datulja bilo je oko tisuću. Resulullahovom mudžizom datulja je bilo više. Rekao sam u sebi: „Vidio sam još jedan znak.“ Ponovno sam otišao Resulullahu. Pokapali su jednog umrlog. Budući da sam želio vidjeti pečat poslanstva, prišao sam sasvim blizu. Shvatio je moju želju i podigao košulju. Kada su mu se otkrila mubarek leđa, vidio sam pečat poslanstva; odmah sam ga poljubio i zaplakao. U tom sam trenutku izgovorio kelime-i šehadet i postao musliman.
Zatim sam Resulullahu ispričao, jedno po jedno, što mi se dogodilo. To mu se svidjelo. Naredio mi je da to ispričam i ashabima kiram. Ashabi kiram okupili su se, a ja sam ispričao sve što mi se dogodilo do najsitnijih pojedinosti…2
Kada je Selman Farisi povjerovao, budući da nije znao arapski jezik, zatražio je tumača. Tumač Židov koji je došao prenosio je njegovo hvaljenje našeg voljenog Poslanika u suprotnom smislu. Tada je došao Džebrail alejhisselam i Resulullahu točno prenio riječi hazreti Selmana. Kada je Židov shvatio što se događa, izgovorio je kelime-i šehadet i postao musliman.
Pošto je postao musliman, Selman Farisi još je neko vrijeme ostao rob. Kada mu je naš voljeni Poslanik rekao: „Oslobodi se ropstva, o Selmane!“, otišao je svom gazdi i rekao da želi biti oslobođen. Židov, koji je na to nerado pristao, složio se pod uvjetom da zasadi tri stotine sadnica datulje i othrani ih dok ne počnu rađati te da plati tisuću šest stotina dirhema zlata (prema jednoj predaji oko četiri tisuće dirhema srebra).
To je javio Resulullahu. A on je rekao svojim ashabima: „Pomozite svome bratu.“ Sakupili su za njega tri stotine sadnica datulje. Resulullah je rekao: „Pripremi im jame, pa kad završiš, javi mi.“ Kada je pripremio jame i javio, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) došao je na to mjesto i svojim mubarek rukama zasadio sadnice. Jednu od njih zasadio je hazreti Omer. Osim one koju je zasadio hazreti Omer, sve su, s dopuštenjem Allaha dželle-šanuhu, te godine rodile datuljama. Resulullah je iskopao i tu jednu sadnicu, ponovno je zasadio svojom mubarek rukom, i ona je rodila čim je zasađena.
„Približilo se vrijeme dolaska ahir-zemanskog Pejgambera. On će se pojaviti među Arapima, učinit će hidžru iz svoga zavičaja i nastanit će se u gradu punom datulja, između kamenitih polja. On prima poklon, a ne prima sadaku. Između njegovih ramena nalazi se pečat poslanstva“ Monah iz Amurije
Hazreti Selman Farisi pričao je: „Jednoga me dana neki čovjek tražio i pitao: ‚Gdje je siromašni mukateb (rob koji se sa svojim gazdom pogodio za određenu svotu kako bi stekao slobodu) Selman Farisi?‘ Našao me i dao mi zlato veličine jajeta koje je imao u ruci. Uzeo sam ga, otišao našem Poslaniku i iznio mu kako stoji stvar.
Resulullah mi je vratio zlato i rekao: ‚Uzmi ovo zlato i isplati svoj dug!‘ Kada sam rekao: ‚Ja Resulallah! Ovo zlato nije teško koliko je Židov tražio‘, Resulullah je uzeo to zlato i prevukao ga preko svoga mubarek jezika. Zatim je rekao: ‚Uzmi ovo! Allah dželle-šanuhu će njime isplatiti tvoj dug.‘ Allaha mi, izvagao sam to zlato, bilo je točno onoliko koliko je traženo. Odnio sam ga i predao. Tako sam se oslobodio ropstva.“3
Od toga se dana Selman Farisi pridružio ashabima Suffe.
Meleci su dolazili slušati
Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) učio je Kur’ani kerim tako lijepo, tako slatko i dirljivo da su mu se divili i nemuslimani koji su ga slušali. Mnogo je bilo onih koji su, slušajući ga, postali muslimani.
Hazreti Bera ibn Azib pričao je: „Jednom sam nakon jacija-namaza slušao Resulullaha kako uči suru Tin. Učio je tako lijepo da nisam čuo nikoga čiji su glas i učenje savršeniji od njegovih.“
Među ashabima kiram bilo je mnogo onih koji su imali vrlo lijep glas i koji su plakali i rasplakivali druge dok su učili Kur’ani kerim. Jedan od njih bio je Usejd ibn Hudajr. Jedne je noći svezao konja pokraj sebe i počeo učiti suru Bekara. Dok je učio, konj se iznenada uplašio. Hazreti Usejd je ušutio, konj se smirio. Počeo je učiti, konj se ponovno uplašio. Kad je ušutio, smirio se. Kada je ponovno počeo učiti, konj se opet uplašio. Sin Usejda ibn Hudajra, Jahja, ležao je na mjestu blizu konja. Bojeći se da konj ne naudi djetetu, prestao je učiti.
Kada je pogledao u nebo, u nekoj izmaglici nalik na sjenu bijelog oblaka opazio je nešto što je svjetlucalo kao kandila. Kada je prestao učiti, vidio je kako se te svjetlucave stvari dižu prema nebu i odlaze.
Kada je svanulo, otišao je pred našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) i ispričao što mu se dogodilo.
Kada je Resulullah upitao: „Znaš li što je to bilo?“, hazreti Usejd je odgovorio: „Neka su ti žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Ne znam.“
Poslanik je rekao: „To su bili meleci. Približili su se tvome glasu. Da si nastavio učiti, slušali bi te do zore, a i ljudi bi ih vidjeli i promatrali. Ne bi se skrivali od očiju ljudi.“
Jedan od onih koji su Kur’ani kerim učili vrlo dirljivo bio je i hazreti Ebu Bekr Siddik. Kad bi u namazu počeo učiti, ne bi se mogao suzdržati i iz njegovih bi mubarek očiju potekle suze. Oni koji bi ga vidjeli divili su se tom njegovu stanju. Jednoga su se dana mušrici okupili i rekli: „Ovaj čovjek plače dok dirljivo uči ono što je donio poslanik. Bojimo se da će se naša djeca i žene zanijeti tim njegovim stanjem i postati muslimani.“
Kako je Abdullah ibn Selam primio islam
Jedan od onih koji su, vidjevši mubarek lice našeg voljenog Poslanika, zavoljeli ga ljubavlju zaljubljenih i koji su, slušajući njegove mubarek riječi i Kur’ani kerim koji je učio, ostali zadivljeni i postali muslimani, jest i hazreti Abdullah ibn Selam.
Abdullah ibn Selam, koji je dobro poznavao Tevrat i Indžil, prije nego što je povjerovao bio je židovski učenjak. On ovako priča kako je postao musliman: „Tevrat i njegova tumačenja učio sam od svoga oca. Jednoga mi je dana otac ispričao osobine i znakove poslanika koji će doći u ahir-zemanu i djela koja će činiti, i rekao: ‚Ako on bude iz Harunove loze, slijedit ću ga; ako ne, neću ga slijediti!‘ Umro je prije Resulullahova dolaska u Medinu.
Kada sam čuo da je Resulullah u Mekki objavio svoje poslanstvo, znao sam njegove osobine, njegovo ime i vrijeme njegova dolaska. Zato sam ga stalno iščekivao. Dok nisam od nekoga čuo da je Resulullah odsjeo kao gost u kući sinova Amra ibn Avfa u mjestu zvanom Kuba, blizu Medine, skrivao sam to svoje stanje od Židova i šutio.
Jednoga dana, dok sam u svom vrtu brao svježe datulje s datuljine palme, netko od Nadirovih sinova povikao je: ‚Danas je došao čovjek Arapa!‘ Obuzeo me drhtaj. Odmah sam izgovorio tekbir: ‚Allahu ekber.‘ U tom je trenutku moja tetka Halida bint Haris sjedila pod drvetom. Bila je vrlo stara žena. Kada je čula moj tekbir, obrecnula se na mene: ‚Neka ti Allah ruku ostavi praznu i neka te ne dovede do onoga čemu se nadaš! Allaha mi, da si čuo da dolazi Musa ibn Imran4, ne bi se više obradovao!‘ Rekao sam joj: ‚O tetko! Allaha mi, on je brat Muse ibn Imrana i poslanik kao i on. On je na njegovu putu i poslan je s istim tevhidom s kojim je poslan i on.‘
Na to mi je rekla: ‚O sine moga brata! Da nije on onaj poslanik za kojega nam je javljeno da će biti poslan blizu kijameta?‘ ‚Da‘, rekao sam. ‚Onda si u pravu‘, rekla je.5
Kada je Resulullah učinio hidžru u Medinu, odmah sam se pomiješao s narodom da ga vidim. Čim sam vidio njegovu mubarek pojavu, njegovo lice puno nura, rekao sam: ‚Njegovo lice ne može biti lice lažljivca!‘ Resulullah je okupljenim ljudima objašnjavao islam i davao savjete. Prvi hadisi šerif koji sam ondje čuo od Resulullaha bio je ovaj: ‚Širite selam među sobom, hranite gladne, činite sila-i rahm (posjećujte blisku rodbinu), klanjajte namaz dok ljudi spavaju. Tako ćete ući u džennet sa selametom.‘
Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) prepoznao me nurom poslanstva i rekao: ‚Jesi li ti Ibn Selam, učenjak Medine?‘ Kada sam rekao: ‚Da‘, naš je voljeni Poslanik rekao: ‚Priđi bliže‘ i postavio ovo pitanje: ‚O Abdullahu! Reci Allaha dželle-šanuhu radi! Zar nisi u Tevratu čitao i naučio moje osobine?‘ A ja sam rekao: ‚Možete li reći kakve su osobine Allaha dželle-šanuhu?‘
Na to je pitanje Resulullah malo pričekao, i Džebrail alejhisselam donio je suru Ihlas. Kada sam čuo tu suru koju je Resulullah proučio, odmah sam rekao našem Poslaniku: ‚Da, ja Resulallah! Istinu govoriš, svjedočim da nema božanstva osim Allaha dželle-šanuhu. Ti si Njegov rob i Resul‘, izgovorio kelime-i šehadet i postao musliman. Zatim sam rekao: ‚Ja Resulallah! Židovi su nasilnički narod, koji toliko laže da čovjeka dovodi u čudo, koji iznosi neosnovane optužbe i potvore. Ako oni, prije nego što ih Vi upitate o mojoj naravi i o svemu mome stanju, čuju i saznaju da sam postao musliman, sigurno će me pred Vama oklevetati nevjerojatnim potvorama. Najprije ih Vi upitajte za mene!‘ i sakrio sam se u jedan dio kuće. Za mnom je ušla jedna skupina uglednih Židova. Resulullah je upitao Židove: ‚Kakav je čovjek Abdullah ibn Selam, koji je među vama?‘ Židovi su rekli: ‚On je naš najveći učenjak i sin našeg najvećeg učenjaka! Ibn Selam je najbolji među nama i sin najboljeg među nama!‘ Tada je Resulullah upitao Židove: ‚Što biste rekli kad bi on postao musliman?‘
„Allah dželle-šanuhu objavio mi je da voli četvoricu. Naredio mi je da volim ovu četvoricu. To su Alija, Ebu Zerr, Mikdad i Selman“ Hadisi šerif
Židovi su odgovorili: ‚Sačuvao ga Allah od toga!‘
Tada sam izašao iz mjesta gdje sam se bio sakrio i potvrdio ga ovim riječima: ‚O zajednico Židova! Bojte se Allaha dželle-šanuhu! Prihvatite ono što vam je došlo. Kunem se Allahom dželle-šanuhu, a i vi sami znate: ovo je resul Allaha dželle-šanuhu, čije ste ime i osobine vidjeli zapisane u Tevratu koji držite u rukama. Svjedočim da nema boga osim Allaha dželle-šanuhu. I svjedočim da je Muhammed alejhisselam Njegov rob i Njegov resul.‘ Na to su Židovi rekli: ‚On je najgori među nama i sin najgoreg među nama!‘ i počeli su me ocrnjivati, pripisujući mi razne mane i izmišljajući klevete. Rekao sam: ‚Upravo sam se toga i bojao. Ja Resulallah! Zar Vam nisam rekao da su oni narod nasilnika i lažaca, koji ne prezaju od zla i skloni su kleveti? Eto, sve je izašlo na vidjelo!‘ Resulullah je rekao Židovima: ‚Vaše prvo svjedočenje nam je dovoljno, a drugo je suvišno.‘ Nakon toga odmah sam se vratio kući.
Pozvao sam u islam svoju obitelj i rođake. Svi su primili islam, pa i moja tetka.
To što sam primio iman veoma je razgnjevilo Židove. Zato su me počeli pritiskati. Neki židovski učenjaci čak su me pokušali odvratiti od islama govoreći: ‚Među Arapima se ne pojavljuje poslanik, a tvoj je čovjek vladar‘, ali u tome nisu uspjeli.“
Zajedno s njim iskreno su primili islam Sa’leba ibn Saje, Usejd ibn Saje, Esed ibn Ubejd i još neki Židovi. Ali neki židovski učenjaci rekli su: „U Muhammeda su povjerovali samo najgori među nama. Da su bili od naših najboljih, ne bi napustili vjeru svojih predaka.“ Na to je Allah dželle-šanuhu, kao odgovor njima, objavio ajeti kerim i rekao, po značenju: „Nisu svi oni (sljedbenici Knjige) isti. Među sljedbenicima Knjige ima zajednica koja čini ibadet i pokorna je, koja u noćnim satima, padajući na sedždu, uči ajete Allaha dželle-šanuhu.“6
Iz dana u dan sve mi je teže, ja Resulallah!
Da mi se poprave djela – pomozi, ja Resulallah!
Niski se nefs moj otrgnu, za šejtanom me povede.
S toliko grijeha kako zaštitu da molim, ja Resulallah?
Zar se mogu spasiti od prohtjeva nefsa i šejtana
Ako mi od tebe ne stigne hidajet, ja Resulallah?
Kad tvoja milost i dobrota grješnika takne makar na tren,
Put mu je na oba svijeta spasenje, ja Resulallah!
Naredbe i zabrane poštovah, haram halalom ne nazvah,
Kraj svakog grijeha bijaše kajanje, ja Resulallah!
O Resule ljudi i džina, najuzvišeniji među ljudima,
Za moju iskrenost podari mi šefa’at, ja Resulallah!
„Širite selam među sobom, nahranite gladne, održavajte rodbinske veze (sila-i rahm) i klanjajte namaz dok ljudi spavaju. Tako ćete u džennet ući u miru“ Hadisi šerif
Stari izgled Medine-i munevvere (1890.)
Neki događaji iz prve godine po hidžri
Prve godine po hidžri preselili su na ahiret od ensarija Es’ad ibn Zurara, Bera ibn Marur i Kulsum ibn Hidm, a od muhadžira Osman ibn Mazun. Osim toga, hazreti Ebu Bekr i Bilal Habeši (radijallahu anhuma), koji nisu mogli podnijeti zrak i vodu Medine, oboljeli su od malarije. Na to je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) uputio dovu: „Gospodaru moj! Kao što si nam omilio Mekku, omili nam i Medinu, i podari nam u njoj bereket i obilnu nafaku.“ Dženab-i Hakk je primio njegovu dovu i muhadžirima omilio Medinu.
Prvi pisani ugovor
Prije Resulullahove hidžre Abdullah ibn Ubejj, poglavar plemena Hazredž u Medini, trebao je biti izabran za vladara Medine. Kada je nakon bejata na Akabi, a zatim i nakon hidžre, većina plemena Evs i Hazredž primila islam, od vladavine Abdullaha ibn Ubejja nije bilo ništa. Zato je Abdullah ibn Ubejj gajio kivnost ponajprije prema Poslaniku i ashabima kiram koji su bili muhadžiri, a zatim i prema ashabima iz Medine, ali svoje neprijateljstvo nije se usuđivao otvoreno pokazati. S nekolicinom sebi sličnih osnovao je skupinu munafika (licemjera). Oni su pred muslimanima govorili da su primili vjeru islam, a iza njihovih leđa rugali su im se. Počeli su potajno sijati sjeme licemjerja i izazivati smutnju. U tome su otišli tako daleko da su mubarek riječi Ponosa svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) pokušavali prenositi izvrnuto i mijenjati ih.
U međuvremenu ni mekkanski mušrici nisu mirovali: Resulullahu su u Medini pokušavali učiniti ono što u Mekki nisu uspjeli. Kao što su medinskim mušricima slali prijeteća pisma, tako su i židovskim plemenima u Medini slali pisma i poruke pune prijetnji. Te njihove prijetnje navele su Židove da se približe Resulullahu.
Tada su Židovi došli Resulullahu i rekli: „Došli smo sklopiti mir s vama. Hajde da sklopimo ugovor, da ne nanosimo štetu jedni drugima.“ Naš Poslanik sklopio je s njima ugovor od pedeset pet točaka. Neke od tih odredaba su sljedeće:
1. Ovaj je ugovor isprava koju je Resulullah Muhammed alejhisselam napisao između muslimana iz Mekke i Medine, onih koji ih slijede, onih koji im se kasnije pridruže i onih koji se bore zajedno s njima.
2. Nema sumnje da su oni zajednica odvojena od ostalih ljudi.
3. Svako će pleme zajednički plaćati otkupninu za svoje zarobljenike (prema pravičnosti koja vrijedi među muslimanima).
4. Muslimani će ustati protiv onih koji među njima izazivaju nerede, pa makar to bili i njihovi rođeni sinovi.
5. Židovima koji se pridruže muslimanima neće se učiniti nikakva nepravda, nego će im se i pomagati.
6. Židovi će zajedno s muslimanima činiti jednu skupinu, a svatko će ispunjavati ono što mu njegova vjera nalaže.
7. Nitko od Židova neće smjeti krenuti u vojni pohod bez dopuštenja Muhammeda alejhisselam.
8. Nitko neće činiti zlo onomu s kim je sklopio ugovor, a onomu komu se čini nepravda obvezno će se pomoći.
9. Dolina Medine za one koji sklapaju ovaj ugovor nepovredivo je, haram područje.
10. Mekkanski mušrici i oni koji im pomažu ni pod kojim uvjetom neće biti zaštićeni.
11. Protiv onih koji napadnu Medinu muslimani i Židovi pomagat će jedni drugima.
Ovim ugovorom Židovi su (naoko) trebali biti prijatelji muslimanima, ne gajiti mržnju prema njima i ne činiti im neprijateljstvo.7
O Moj Habibe, ne tuguj
Židovi, koji su svoje neprijateljstvo skrivali u sebi, nakon potpisivanja spomenutog ugovora dolazili su Poslaniku u skupinama. Postavljali su mu pitanja koja su sami smatrali veoma teškima. Iz odgovora koje su dobili shvatili su da je on istinski poslanik. Ali iz inata i zavisti nisu povjerovali. Na to je naš voljeni Poslanik rekao: „Da je u mene povjerovalo deset židovskih učenjaka, povjerovali bi svi Židovi.“ Allah dželle-šanuhu utješio je Resulullaha, ožalošćenog zbog toga, ovim ajeti kerimom: „(O Moj Habibe!) O slavni Resule! Neka te ne žalosti (stanje) onih koji, iako srcem ne vjeruju, ustima govore ‚Vjerujemo‘ (munafika) i onih Židova koji hrle u nevjerstvo (kufr). Oni neprestano slušaju laži i uhode (od Beni Kurejze) za drugi narod (hajberske Židove) koji ti nije došao. Riječi koje čuju, istine, oni premještaju s njihova mjesta i prepričavaju ih tako da ih udalje od istine. I govore: ‚Ako vam se presudi ovako (fetva), prihvatite to, a ako vam se ne presudi, čuvajte se!‘ Koga Allah dželle-šanuhu hoće staviti na kušnju, ti mu ni na koji način ne možeš pomoći protiv volje Allaha dželle-šanuhu. To su oni čija srca Allah dželle-šanuhu nije htio očistiti. Njih na ovom svijetu čeka poniženje i bijeda, a na ahiretu veoma velika kazna.“8
Zbog sklopljenog ugovora neki su se ashabi sprijateljili sa svojim susjedima Židovima. Allah dželle-šanuhu im je i to zabranio rekavši: „O vi koji vjerujete! Ne uzimajte za bliske prijatelje druge osim svoje braće po vjeri (kafire i munafike). Oni ne propuštaju činiti vam zlo i sijati smutnju i žele da zapadnete u nevolju. Njihova mržnja i neprijateljstvo prema vama izbili su iz njihovih usta. A neprijateljstvo koje kriju u srcima još je veće. Ako razmislite i shvatite – objasnili smo vam ajete o njihovu neprijateljstvu (vrlo smo vam jasno pokazali na što trebate paziti).“9
Mekkanski mušrici neprestano su poticali mušrike u Medini, munafike, Židove i plemena oko Medine i nastavili su im prijetiti. Nastojali su što prije ugasiti nur islama i tražili su načine kako s lica zemlje ukloniti mubarek biće našeg voljenog Poslanika.
„Da je u mene povjerovalo deset židovskih učenjaka, povjerovali bi svi Židovi“ Hadisi šerif
Protiv takvih postupaka munafika i mušrika Resulullah je uvijek birao put mira. Neki od ashaba kiram već su vjerovali da se neprijatelju treba suprotstaviti i upućivali su dovu: „Gospodaru moj! Za nas nema ničeg vrjednijeg od borbe protiv ovih mušrika na Tvom putu. Ovi kurejšijski mušrici zanijekali su poslanstvo Tvoga Habiba i natjerali ga da ode iz Mekke. Allahu moj! Ti ćeš nam, sigurno, dopustiti da se borimo protiv njih!..“ A Resulullah je na tom putu čekao naredbu Allaha dželle-šanuhu i postupao onako kako mu bude naređeno. I sada je došlo vrijeme. U vahju koji je donio Džebrail alejhisselam rečeno je: „I vi se borite na putu Allaha dželle-šanuhu protiv onih koji vama objave rat. Ali ne prelazite granicu i ne pretjerujte. Zaista, Allah dželle-šanuhu ne voli one koji pretjeruju. Ubijajte ih (kafire) gdje god ih stignete. Protjerajte ih kao što su oni vas protjerali (iz Mekke). Smutnja (fitna) njihova širka gora je od ubijanja. Ne borite se s njima kod Mesdžid-i harama dok se oni tu ne bore s vama. Ali ako vas oni tu ubijaju, i vi njih tu ubijajte. Takva je kazna kafira. Ako prestanu nijekati Allaha dželle-šanuhu i boriti se, (ostavite ih i vi. Jer) Allah dželle-šanuhu, zaista, mnogo prašta i milostiv je.“10
Zatim je u ajeti kerimu koji je objavljen kasnije rečeno: „Borite se protiv tih mušrika dok ne nestane svakog traga smutnje širka i dok vjera ne bude samo Allahova (dok se ibadet ne čini samo Allahu dželle-šanuhu). Ako prestanu (sa širkom), (nema nasilja nad njima.) Neprijateljstvo (kazna) je samo protiv nasilnika.“11
Ma medahtu Muhammeden bi makalati,
Lakin medahtu makalati bi Muhammedin.
(Ne mogu ja hvaliti Muhammeda alejhisselam,
Nego njime svoje spise činim vrijednima.)
Imam Rabbani (rahmetullahi alejh)