ODGOJ ASHABA KIRAM

Mesdžid-i Nebevi

Kada je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) počastio Medinu svojim dolaskom, kao prvi posao želio je da se podigne mesdžid u kojem će odgajati svoje ashabe i klanjati namaz u džematu. Tada je došao Džebrail alejhisselam i rekao: „Ja Resulallah! Allah dželle-šanuhu ti naređuje da Mu sagradiš kuću (mesdžid) od kamena i ćerpiča.“ Habib-i ekrem odmah je poželio od vlasnika kupiti mjesto na kojem je kleknula njegova deva Kasva kada su došli u Medinu. Vlasnici su mu ga silno željeli pokloniti, govoreći: „Ja Resulallah! Mi njegovu cijenu očekujemo samo od Dženab-i Hakka. Poklanjamo Vam ovo mjesto radi Allahova zadovoljstva.“ Unatoč tome, Poslanik nije prihvatio poklon, nego je isplatio cijenu, i više od toga.1

S jedne strane zemljište se ravnalo i uređivalo, a s druge su se pravili ćerpiči (nepečene opeke) i dovlačilo kamenje. Napokon, kada su sve pripreme bile obavljene, okupili su se da postave temelj. Prvi kamen u temelj svojim mubarek rukama položio je Muhammed Mustafa (sallallahu teala alejhi ve sellem). Zatim je redom rekao: „Neka Ebu Bekr svoj kamen položi pokraj moga kamena! Neka Omer svoj kamen položi pokraj Ebu Bekrova kamena! Neka Osman svoj kamen položi pokraj Omerova kamena! Neka Alija svoj kamen položi pokraj Osmanova kamena!“ Kada su njegove naredbe izvršene, ashabima kiram koji su bili ondje rekao je: „Položite i vi svoje kamenje.“ I oni su počeli polagati.

Na gradnji mesdžida, počevši od našeg voljenog Poslanika, svi su ashabi kiram radili bez prestanka i bez odmora. Na svojim mubarek leđima nosili su kamenje i ćerpič. Kamenom su temelj podigli metar i pol uvis, a iznad toga zidali su ćerpičem. Jednoga je dana Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nosio ćerpič. Jedan od njegovih ashaba prišao mu je i s iznimnom pristojnošću rekao: „Ja Resulallah! Dopuštate li mi da ja nosim ćerpič?“ Pečat poslanika (Hatem-ul-enbija) rekao mu je s još većom uljudnošću da je njemu samom sevab još potrebniji i nije mu dao ćerpič. Posavjetovao ga je da i on ode i donese kamen.

Jedan od onih koji su najviše radili na gradnji Mesdžid-i Nebevi bio je i Resulullah. Nosio je najteže kamenje i, dok su mu se mubarek grudi stezale, donosio ga majstorima. Dok je nosio to kamenje i ćerpiče, bodrio je svoje ashabe govoreći o vrijednosti posla koji se radi i donoseći radosnu vijest o blagodatima koje će se postići.

Vidjevši taj Poslanikov trud, muslimani su radili s velikom ljubavlju. Čak je Ammar ibn Jasir, dok je svatko nosio po jedan ćerpič, nosio po dva – jedan za Poslanika, a jedan za sebe. Kada je to vidio, Resulullah mu je prišao. Svojom mubarek rukom pomilovao je hazreti Ammara po leđima i rekao: „O Sumejjin sine! Ti imaš dvije nagrade, a drugi jednu!“

Zidovi mesdžida brzo su dovršeni i on je pokriven. Sobe su, po arapskom običaju, bile od grana datuljinih palmi, a odozgo pokrivene pustom od dlake. Na vratima im je visjela samo zavjesa. Sobe su bile na jugoistočnoj i sjevernoj strani mesdžida. Vrata većine otvarala su se prema mesdžidu. Visina stropova bila je za pedalj veća od čovjeka srednjega rasta. Između soba hazreti Fatime i hazreti Aiše bila su vrata. Osim toga, uz mesdžid su za Resulullaha napravljene dvije sobe od ćerpiča. I one su pokrivene deblima i granama datuljinih palmi. S vremenom je broj tih soba povećan na devet. Kada je gradnja mesdžida dovršena, Poslanik se iz kuće hazreti Halida ibn Zejda preselio u kuću koja je podignuta za njega.2

„Vjernici su samo braća“ Hudžurat: 10

JA RESULALLAH!
Što zaljubljene vječno do ludila dovodi
– to je tvoje lice, ja Resulallah.
Što ih jutrom i večerom uzdisati tjera
– to je čežnja za tobom, ja Resulallah!
Što mi danju i noću posao u jecaj pretvara,
što mi vatrom čežnje srce pali,
što mi bez prestanka oči na plač nagoni
– to je rastanak s tobom, ja Resulallah!
Allahova blagost koju asfija vidješe,3
užitak i radost što ih evlije okusiše,4
uzvišenost koju poslanici stekoše, o šahu,
– to je tvoja sreća i veličina, ja Resulallah!
Smiluj se meni – tuđincu, lutalici,
grješan sam, smiluj se crnome licu,
samilost prema nemoćnom i bespomoćnom
– to je tvoj običaj, ja Resulallah!
O zagovorniče grješnika, nure Jedinoga,
Nasuhi je tvoj rob, ne tjeraj ga.
Učini dobrotu, od vrata svoje blagosti ne odbij ga,
on je iz tvog ummeta, ja Resulallah!
Nasûhî Üsküdârî

Jecanje datuljina debla

U Mesdžid-i Nebevi bilo je jedno uspravljeno deblo datulje. Poslanik je petkom držao hutbu oslanjajući se na taj stup u mesdžidu, po imenu Hannana.

Poslije je dao napraviti minber s tri stube. Jednoga petka Resulullah i ashabi kiram okupili su se u Mesdžid-i Nebevi. Kada se Poslanik popeo na novi minber da održi hutbu, suho datuljino deblo na koje se prije oslanjao počelo je, tako da su svi čuli, plakati i jecati glasom koji je podsjećao na plač skotne deve. Svi su ashabi kiram u čudu slušali taj glas. Ali glas nikako nije prestajao. Tada je Predvodnik svjetova sišao s minbera i svojim mubarek rukama pomilovao deblo. U tom su trenu plač i jecanje prestali. Vidjevši tu ljubav i čežnju suhog datuljina debla prema našem Poslaniku, ashabi nisu mogli zadržati suze.

O tom je događaju hazreti Enes ibn Malik rekao: „Od njegova je glasa zadrhtao čak i mesdžid“, a Ibn Ebu Veda: „Datuljino je deblo napuklo i pomaknulo se sa svog mjesta. Tek kada je Resulullah došao i stavio svoju mubarek ruku na njega, umuklo je.“

Poslanik je rekao: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje biće, da ga nisam pomilovao, zbog čežnje i tuge za mnom plakalo bi ovako do Sudnjega dana.“ Prema drugoj predaji, objavljeno je ovo: Resul alejhisselam okrenuo se suhom datuljinu deblu i rekao: „Ako hoćeš, vratit ću te u vrt u kojem si bilo. Ponovno ćeš pustiti grane i lišće i vratiti se u prijašnje stanje. A ako hoćeš, zasadit ću te u džennetu, pa neka prijatelji Allaha dželle-šanuhu jedu od tvojih plodova.“ Resulullah mu je prignuo uho i čuo kako kaže: „Zasadi me u džennetu, neka od mene jedu prijatelji Allaha dželle-šanuhu, i neka budem na mjestu gdje neću ni ostarjeti ni istrunuti.“ Te su riječi debla čuli i oni koji su bili s Poslanikom. Tada mu je Resulullah odgovorio: „Učinit ću ono što želiš.“ Zatim se okrenuo svojim ashabima i rekao: „Izabralo je dar-i beka umjesto dar-i fena (ovoga svijeta).“5 Potom je po Resulullahovoj naredbi datuljino deblo zakopano.

Dolazak članova obitelji u Medinu

Kada su Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) i hazreti Ebu Bekr učinili hidžru, svoju su djecu ostavili u Mekki. U hadisi šerifu koji prenosi imam Buhari hazreti Aiša kazala je da joj je Resulullah rekao: „O Aiša! Dvaput si mi bila pokazana u snu. Činilo mi se da vidim tvoju sliku na komadu zelene svilene tkanine, i rečeno mi je: ‚Vlasnica ove slike tvoja je buduća supruga.‘“ Nakon toga sna (godinu dana nakon smrti naše majke hazreti Hatidže) Poslanik i naša majka hazreti Aiša zaručili su se još dok su bili u Mekki. Ali svadba još nije bila održana. Naša majka hazreti Aiša ispričala je to ovako: „Kada je Resulullah učinio hidžru u Medinu, ostavio je nas i svoje kćeri u Mekki. Kada je počastio Medinu, poslao nam je svoga oslobođenog roba Zejda ibn Harisu i Ebu Rafija s 500 dirhema za put, da kupe dvije deve i ono što bi im moglo zatrebati.

I moj je otac s njima poslao Abdullaha ibn Urejkita s dvije-tri deve i pismom naredio mom bratu Abdullahu da moju majku, mene i moju sestru Esmu posadi na deve i pošalje. Ja, moja majka Ummu Ruman, Resulullahove kćeri hazreti Fatima Zehra i Ummu Gulsum, njegova supruga Sevda, kao i Ummu Ejmen i Usama, svi smo zajedno krenuli na put. Kada smo stigli u mjesto Kudejd, Zejd je za 500 dirhema kupio još tri deve. Karavani se pridružio i Talha ibn Ubejdullah. Kada smo od Mine stigli do mjesta zvanog Bejd, moja je deva pobjegla. Bila sam u nosiljci. I majka je bila sa mnom. Majka je zapomagala: ‚Jao, kćeri moja, jao, nevjesto moja!‘ Allah dželle-šanuhu smirio je našu devu i spasio nas. Napokon smo stigli u Medinu. Ja sam sišla zajedno s obitelji svoga oca. A Resulullahova obitelj sišla je pred njegovim sobama.“

„Da ga (Hannanu) nisam zagrlio, zbog rastanka sa mnom plakalo bi do Sudnjega dana“ Hadisi šerif

Naša majka hazreti Aiša neko je vrijeme stanovala u kući svoga oca hazreti Ebu Bekra. Njihova je svadba održana nakon bitke na Bedru.

Kako je sretan onaj čovjek
čije je učenje Kur’an!
Kad čuje ezan i ikamet,
srce mu je imanom puno!

Ezan-i Muhammedi

Pošto je podignut Mesdžid-i Nebevi, nije bilo načina da se u vrijeme namaza objavi da je nastupilo vrijeme i da se muslimani pozovu u džamiju. Govorilo se samo: „Essalatu džamia (Hajde na namaz)“.

Jednoga dana Resulullah se posavjetovao sa svojim ashabima i upitao ih kako treba pozivati vjernike u džamiju u vrijeme namaza. Neki su predložili da se, kao što čine kršćani, udara u nakus, to jest u zvono, kako bi se objavilo vrijeme namaza; neki da se, kao što čine Židovi, puše u trubu. Neki su pak iznijeli svoje mišljenje: „Da u vrijeme namaza zapalimo vatru i podignemo je uvis.“ Resulullah nije prihvatio nijedan od tih prijedloga.6

Abdullah ibn Zejd ibn Sa’leba i hazreti Omer vidjeli su u snu kako se uči ezan. Hazreti Abdullah došao je našem voljenom Poslaniku i ovako ispričao svoj san: „Vidio sam čovjeka koji je imao zeleni šal, bio opasan pregačom i u ruci držao zvono. Upitao sam ga: ‚Prodaješ li zvono koje ti je u ruci?‘ Rekao mi je: ‚Što ćeš s njim?‘ Kada sam rekao: ‚Udarat ću u njega da objavim vrijeme namaza‘, taj mi je čovjek rekao: ‚Naučit ću te nečemu boljem od toga‘, i, okrenuvši se prema kibli, počeo je glasno učiti: ‚Allahu ekber, Allahu ekber…‘ Kada je završio, rekao je: ‚I kad budeš ustajao na namaz‘, ponovio je ezan i pri kraju dodao riječi ‚Kad kametis-salatu‘.“

Tada je Resulullah rekao: „San je istinit. Nauči Bilala tim riječima, neka on uči!“ To je nazvano ezan.7

A hazreti Bilal popeo se na jedan visok krov blizu Mesdžid-i šerifa i proučio prvi ezan riječima kojima je naučen.

Kada je hazreti Omer čuo glas ezana, dotrčao je pred Resulullaha. Rekao je da je u snu vidio upravo one riječi koje je izgovorio hazreti Bilal. Te su noći i neki od ashaba kiram usnuli isti san. Upravo je tada objavljen 9. ajeti kerim sure Džuma i to je objavljeno i vahjem.

Jednoga dana, u vrijeme sabah-namaza, Bilal Habeši dvaput je pred vratima našeg voljenog Poslanika povikao: „Essalatu hajrun minen-nevm“.8 To se Poslaniku svidjelo. Rekao je: „O Bilale, kako su ovo lijepe riječi! Kad učiš ezan za sabah-namaz, reci i to.“ Tako su se u ezanu za sabah-namaz počele izgovarati i te riječi.

Bilal Habeši, koji je bio mujezin sve do Poslanikova preseljenja na ahiret, imao je snažan, vrlo lijep i vrlo dirljiv glas. Kad bi počeo učiti ezan, svatko bi ga slušao s velikom ljubavlju i ushitom i zaboravljao na sebe. Dok je učio ezan, svakoga bi rasplakao.

To što su ashabi kiram jedni druge u vrijeme namaza pozivali u džamiju Ezan-i Muhammedijem medinskim se mušricima i Židovima činilo vrlo čudnim. Dok se učio ezan, izrugivali su ga i šalili se s njim. Na to njihovo izrugivanje Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu rekao je, po značenju: „Kad pozivate na namaz ezanom, oni to za igru i podsmijeh uzimaju. To je zato što su oni ljudi koji ne razumiju.“9

Oglasi se mujezin, ustade, ikamet donese,
prema Ka’bi lice okrenu, i nijet donese.
Čuvši to, ljudi imana s poštovanjem slušaše,
zatim na namaz stadoše, Gospodaru ibadet učiniše.

Ashabi Suffe

Poslanik je dao uz sjeverni zid Mesdžid-i Nebevi od grana datuljinih palmi napraviti nadstrešnicu. Naredio je da ondje spavaju i borave neoženjeni ashabi koji su učinili hidžru iz Mekke i koji nisu imali ni imetka ni imanja.10 Ti neoženjeni ashabi, kao i siromašni među ensarijama i muhadžirima, živjeli su pod velikom nadstrešnicom pokraj Mesdžid-i Nebevi, zvanom Suffa, i bavili se učenjem i podučavanjem znanja. Broj im se mijenjao između deset i četiri stotine. Najčešće ih je bilo sedamdeset. Ti se ashabi nikada nisu odvajali od Resulullaha i nisu propuštali nijedan njegov sohbet. Danju i noću učili su Kur’ani kerim, stjecali znanje i pamtili hadisi šerife. Većinu su dana provodili posteći i ni časa se nisu odvajali od ibadeta i pokornosti. Oni koji su ondje odgojeni slani su u plemena koja su tek primila islam i učili su ih Kur’ani kerim i sunnet-i šerif, to jest vjeru islam. Ti mubarek ashabi, obdareni mnogim vrlinama, bili su velika vojska znanja (irfana). Poslanik ih je mnogo volio, sjedio s njima, razgovarao i zajedno s njima jeo. Onima koji su ondje boravili govorilo se ashabi Suffe. Jednoga je dana Resulullah pogledao ashabe Suffe i pomislio koliko su siromašni. Iako su bili u takvom stanju, činili su ibadet spokojna i svijetla srca. Poslanik im se smilovao i rekao: „O ashabi Suffe! Blago vama! Ako od moga ummeta ostane netko tko je zadovoljan ovim teškim uvjetima u kojima ste vi, on će, zaista, biti od mojih prijatelja.“

„Kad pozivate na namaz ezanom, oni to za igru i podsmijeh uzimaju. To je zato što su oni ljudi koji ne razumiju“ Maida: 58

Habib-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) prije svega je podmirivao potrebe tih svojih odabranih ashaba, a tek onda nastojao podmiriti potrebe svoga ehli bejta. Ebu Hurejre je pričao: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, osim kojega nema drugog božanstva, da sam ponekad od gladi ležao trbuhom na zemlji, a ponekad privijao na trbuh kamen koji bih podigao sa zemlje. Jednom sam opet bio u takvom stanju. Toga sam dana sjedio na putu kojim je Resulullah prolazio u mesdžid. Tada mi je, šireći nur, prišao ukras oba svijeta, poslan kao milost svjetovima. Shvatio je moje stanje, nasmiješio se i rekao: ‚O Ebu Hurejre!‘ Kada sam rekao: ‚Neka ti je žrtva moj život, izvoli, ja Resulallah!’, rekao je: ‚Hajde sa mnom.‘ Odmah sam pošao za njim. Ušao je u svoju mubarek kuću. U kući je bila jedna čaša mlijeka. Rekao je: ‚Hajde, idi k ashabima Suffe. Pozovi mi ih.‘ Idući da ih pozovem, mislio sam u sebi: ‚Kako će jedna čaša mlijeka biti dovoljna svim ashabima Suffe? Hoće li i meni dopasti barem gutljaj?..‘ Pozvao sam ih, došli smo u njegovu mubarek kuću, zatražili dopuštenje i ušli. Pošto smo sjeli na odgovarajuća mjesta, Resulullah je rekao: ‚O Ebu Hurejre! Uzmi ovu čašu mlijeka i daj im!‘ Uzeo sam čašu i davao je redom svojim drugovima. Svaki je uzimao čašu, pio dok se ne bi napio i vraćao mi je. Kad bih je uzeo od svakoga, vidio bih da se čaša nimalo nije smanjila, nego da je i dalje puna mlijeka. Tako sam je pružio svim drugovima koji su došli. Svi su pili i napili se. Zatim je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) uzeo čašu, nasmiješio mi se i rekao: ‚O Ebu Hurejre! Ostali smo samo ja i ti koji nismo pili mlijeka. Hajde, sjedni i ti i pij!‘ Sjeo sam i pio. Rekao je: ‚Pij još!‘ I pio sam. Poslanik je nekoliko puta rekao: ‚Pij!’, i ja sam svaki put pio. Napokon sam rekao: ‚Neka su ti žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Više ne mogu piti. Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji te poslao s pravom vjerom, da sam se dobro napio.‘ Rekao je: ‚Onda mi daj čašu.‘ Dao sam mu je. Pošto je izrekao hvalu i slavu Allahu dželle-šanuhu, izgovorio je besmelu i popio mlijeko.“

Medinski su ashabi gajili neviđenu ljubav prema tim odličnim ashabima, koji su u mesdžidu učili znanje ne propuštajući nijedan Resulullahov sohbet. Jedne večeri jedan ashab sa Suffe, koji od gladi više nije imao snage, došao je pred Resulullaha i iznio svoje stanje. Poslanik je upitao ukućane ima li u kući nešto za jelo. Kada je dobio odgovor: „Trenutačno u kući nema ništa za jelo osim vode“, rekao je ashabima koji su ondje bili: „Tko će ugostiti ovoga gladnog?“ Jedan od medinskih ashaba požurio je prije svih i rekao: „Neka su ti žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Ja ću ga ugostiti.“ Otišao je sa svojim gostom kući i rekao ženi: „Spremi nešto da ugostimo Resulullahova gosta.“ Žena je odgovorila: „Trenutačno u kući nemamo ništa osim hrane za djecu.“ Ashab je rekao: „Najprije uspavaj djecu. Onda donesi tu hranu“, pa je uzeo hranu, koje je bilo dovoljno samo za jednog čovjeka, i ušao u sobu u kojoj je bio gost. Postavio je sofru i ponudio ga. Pošto su zajedno počeli jesti, ustao je, praveći se da namješta svjetiljku, i ugasio ju je. Ponovno je u mraku sjeo za sofru. Praveći pokrete kao da jede, čekao je da se gost najede. Kada se gost najeo, pospremio je sofru. Te su noći s djecom gladni dočekali jutro. Ujutro, kada su došli pred Poslanika, Resulullah je rekao: „Allah dželle-šanuhu zadovoljan je vašim noćašnjim postupkom.“ Zatim je Allah dželle-šanuhu, objavivši 9. ajeti kerim sure Hašr, rekao, po značenju: „Oni (ensarije) pretpostavljaju ih (muhadžire) sebi, makar i sami bili u siromaštvu i oskudici.“

Stih:

Što god bilo, najslađe je govoriti o voljenome!

Sohbet Sultana srdaca

Ponos svemira (sallallahu alejhi ve sellem) je, da bi odgojio i usavršio ashabe kiram, u Mesdžid-i Nebevi držao sohbete kojima nema ravnih i u njihova srca izlijevao fejz i bereket koji mu je Allah dželle-šanuhu podario. Oni koji su se udostojili biti na Poslanikovu sohbetu već bi na prvom sohbetu osjetili u srcu veliku promjenu i stigli bi do vrlo visokih božanskih spoznaja (marifeta). Zahvaljujući bereketu tih sohbeta ashabi kiram počinjali su voljeti, prije svega našeg voljenog Poslanika, a zatim i svu svoju braću ashabe, više nego svoje živote. Allah dželle-šanuhu pohvalio ih je u ajetima. Pred Resulullahom sjedili su vrlo pristojno i pozorno, kao da im je ptica sletjela na glavu, pa će odletjeti čim se pomaknu. Tako su ashabi kiram postali, poslije poslanika i velikih meleka, najvrjedniji i najuzvišeniji među stvorenjima. Resulullah je svojim ashabima do tančina objašnjavao naredbe i zabrane naše vjere i učio ih njima: uvjete imana i islama; sve propise o namazu, postu, hadžu i zekatu; tefsire ajeta; haram i halal jela i odjeću; zakletve, zavjete11 i kefarete; znanja o trgovini; pravila lijepog ponašanja pri jelu i piću, odijevanju, posjećivanju i razgovoru, pozdravljanju; odnose prema susjedima, rodbini i prijateljima; propise o braku, uzdržavanju (nafaki), nasljeđivanju i ostavini; parnice, kazne, ugovore i ortakluke; znanja o zdravlju; borbu s neprijateljem, ratno pravo… jednom riječju, sva znanja vjere islama od „a“ do „ž“, koja se odnose na ahiret i na ovaj svijet, objašnjavao je tako da svatko razumije, a stvar koju je smatrao važnom ponavljao je tri puta.12 A znanja koja se tiču žena učio je preko svojih mubarek supruga.

Hadisi šerif o Džebrailu

Hrabri imam muslimana, jedan od najvećih među ashabima kiram, poznat po tome što je uvijek govorio istinu, naš voljeni velikan Omer ibn Hattab radijallahu anhu kaže:

– Bio je to jedan takav dan: nekolicina nas od ashaba kiram bila je u prisutnosti i službi Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem). Taj dan, taj čas bio je tako častan, tako dragocjen i tako neponovljiv. Toga smo se dana udostojili biti na Resulullahovu sohbetu, pokraj njega, i vidjeti njegovo lijepo lice, koje je hrana dušama i koje srcima daje užitak i radost. (Da bi objasnio čast i vrijednost toga dana, rekao je: „Bio je to jedan takav dan…“ Može li biti tako častan i dragocjen trenutak kao dan u kojem je bilo suđeno da se Džebrail alejhisselam vidi u ljudskom liku, da se čuje njegov glas i da se znanje potrebno robovima čuje vrlo lijepo i jasno iz Resulullahovih mubarek usta?)

„O ashabi Suffe! Blago vama! Ako od moga ummeta ostane netko tko je zadovoljan ovim teškim uvjetima u kojima ste vi, on će, zaista, biti od mojih prijatelja“ Hadisi šerif

Tada nam je prišao jedan čovjek, kao kad mjesec izađe. Odjeća mu je bila vrlo bijela, a kosa vrlo crna. Na njemu se nisu vidjeli znakovi putovanja, kao što su prašina, zemlja i znoj. Nitko od nas, Resulullahovih ashaba, nije ga poznavao. To jest, nije bio od ljudi koje smo vidjeli i znali. Sjeo je pred Resulullaha. Svoja je koljena prislonio uz njegova mubarek koljena. (Onaj koji je došao bio je Džebrail. Uzeo je ljudski lik. Džebrail alejhisselam ovako je sjeo da bi ukazao na nešto važno. Time je pokazao da nije ispravno stidjeti se kada se uči vjersko znanje i da učitelju ne priliče oholost i nadmenost. Džebrail alejhisselam tim je svojim držanjem pokazivao ashabima kiram da svatko treba slobodno i bez ustručavanja pitati učitelje ono što želi naučiti o vjeri. Jer nije ispravno stidjeti se u učenju vjere, ni ustručavati se u ispunjavanju prava Allaha dželle-šanuhu, u podučavanju i učenju.)

Taj časni čovjek stavio je svoje ruke na mubarek koljena Resul-i ekrema i rekao: „Ja Resulallah! Objasni mi islam, muslimanstvo.“

Resul-i ekrem je rekao: „Prvi od uvjeta islama jest izgovoriti kelime-i šehadet. (Izgovoriti kelime-i šehadet znači reći: ‚Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu‘. To jest, da razuman i balig čovjek koji može govoriti kaže: ‚Ni na zemlji ni na nebu, osim Njega, nema ničega i nikoga tko je dostojan da mu se čini ibadet i da mu se klanja.

Pravi mabud samo je Allah dželle-šanuhu. On je vadžibul-vudžud. Svako je savršenstvo u Njemu. U Njemu nema nikakve mane. Njegovo je ime Allah‘, i da u to srcem čvrsto vjeruje. I da isto tako kaže: ‚Uzvišeni čovjek po imenu Muhammed, Abdullahov sin, iz Hašimove loze, ružičasta, bijelo-rumena, sjajna i mila lica, crnih obrva i crnih očiju, otvorena mubarek čela, lijepe naravi, čija sjena ne pada na zemlju, slatke riječi, nazvan Arapinom zato što je rođen u Arabiji, u Mekki, rob je i resul Allaha dželle-šanuhu, to jest Njegov poslanik.‘)

Zatim – klanjati namaz kad dođe njegovo vrijeme. Davati zekat od imetka. U časnom mjesecu ramazanu postiti svaki dan. Obaviti hadž jednom u životu, ako je tko u mogućnosti.“

Kada je taj čovjek čuo te odgovore od Resulullaha, rekao je: „Istinu si rekao, ja Resulallah!“ Mi koji smo slušali začudili smo se tim njegovim riječima: „I pita, i potvrđuje!“

On je ponovno rekao: „Ja Resulallah! Obavijesti me i što je iman.“ (U ovom hadisi šerifu ne treba misliti na jezično značenje imana. Jer, budući da jezično značenje jest potvrditi i vjerovati, među neukim Arapima nije bilo nikoga tko to značenje nije znao. A kamoli da ga ashabi kiram (radijallahu teala anhum edžmain) nisu znali! Džebrail alejhisselam htio je ashabe kiram naučiti značenju imana. Ovdje se pita što se u islamu naziva imanom.) Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) objavio je da je iman vjerovanje u određenih šest stvari, ovako: „Najprije vjerovati u Allaha dželle-šanuhu, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove resule, u Sudnji dan, u kader i da su dobro i zlo od Allaha dželle-šanuhu.“ On je opet potvrdio rekavši: „Istinu si rekao.“

Zatim je ponovno rekao: „Ja Resulallah! Obavijesti me i što je ihsan.“ Resulullah je rekao: „To je da činiš ibadet Allahu dželle-šanuhu kao da Ga vidiš. Jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe zacijelo vidi.“ On je ponovno rekao: „Ja Resulallah! Obavijesti me o kijametu!“ Resul alejhisselam je rekao: „O tome onaj koga se pita ne zna više od onoga koji pita.“ On je opet rekao: „Onda mi kaži njegove predznake.“ Resulullah je rekao: „Kad robinje budu rađale svoje gospodare i kad vidiš bose, gole, siromašne pastire (koji su se obogatili) kako se međusobno natječu u podizanju visokih zgrada.“ Nakon toga se okrenuo i otišao. Resulullah se okrenuo meni i upitao: „O Omere! Znaš li tko je bio onaj koji je pitao?“ Rekao sam: „Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul znaju bolje.“ Tada je Resulullah rekao: „To je bio Džibril (Džebrail). Došao je naučiti vas vašoj vjeri.“13 Poslanik je svojim ashabima objašnjavao prema njihovu stupnju u vjeri, tako da razumiju.

Hazreti Omer, jedan od najvećih među ashabima kiram, vidio je jednoga dana, idući u mesdžid, kako Resulullah nešto objašnjava Ebu Bekru Siddiku. Otišao je do njih i slušao. To su vidjeli i drugi, ali su se ustručavali doći i slušati. Sutradan, kada su vidjeli hazreti Omera, rekli su: „O Omere! Resulullah vam je jučer nešto objašnjavao. Reci, da i mi naučimo.“ Jer Resulullah je uvijek govorio: „Ono što čujete od mene pričajte i svojoj braći u vjeri! Prenosite jedni drugima!“ Hazreti Omer je rekao: „Jučer je hazreti Ebu Bekr pitao za značenje jednog ajeta iz Kur’ani kerima koji nije mogao razumjeti, a Resulullah mu ga je objašnjavao. Slušao sam čitav sat, ali ništa nisam razumio.“ Jer objašnjavao je prema visokom stupnju hazreti Ebu Bekra. Hazreti Omer bio je toliko uzvišen da je Resulullah o njemu rekao: „Ja sam posljednji od poslanika. Poslije mene neće doći poslanik. Da poslije mene dolazi poslanik, Omer bi bio poslanik.“ Iako je bio tako uzvišen i iako je odlično znao arapski, koji mu je bio materinski jezik, nije mogao razumjeti tefsir Kur’ani kerima koji je objašnjavan hazreti Ebu Bekru. Ebu Bekrov stupanj bio je mnogo viši od njegova. Hazreti Ebu Bekr, pa čak i Džebrail alejhisselam, pitali su Resulullaha za značenje i tajne Kur’ani kerima. Resulullah je svojim ashabima objasnio tefsir cijelog Kur’ani kerima.

Naš voljeni Poslanik je, osim što je ashabe učio vjeri, razmatrao i parnice, saslušavao svjedoke i rješavao najteže sporove; ulagao je velik trud da se islam upozna i raširi i da još jedan čovjek bude spašen od vatre džehennema; svojim je ponašanjem i postupcima bio uzor ljudima, a brinuo se i da se poduzmu potrebne mjere kako bi se vjernici zaštitili od zla mušrika.

„O Omere! Znaš li tko je bio onaj koji je pitao? To je bio Džibril (Džebrail). Došao je naučiti vas vašoj vjeri“ Hadisi šerif

O ljepoto što si nur očiju evlija,
pomozi, o rudniče Allahova nura!
Prah pod tvojim stopama surma je očima asfija,
pomozi, o rudniče Allahova nura!
Bez tebe nitko ne može stići do Hakka,
milošću tvojom čovjek biva prihvaćen,
ti si „milost svjetovima“, o Resule,
pomozi, o rudniče Allahova nura!
Bezmjerno sam griješio i grijehe činio,
s onima što strasti slijede drugovao,
za moje grijehe šefa’at učini, o Darežljivi,
pomozi, o rudniče Allahova nura!
O rudniče darežljivosti, Resule Uzvišenog Allaha,
ovaj Selimi, pun grijeha, najniži je među tvojim robovima,
tvojim se vratima utječe, dar od tebe moli,
pomozi, o rudniče Allahova nura!
Yavuz Sultan Selim (Selîmî)