DOBA MEDINE-I MUNEVVERE
Hidžrom našeg voljenog Poslanika u Medinu, trinaeste godine bi’seta, 12. rebiul-evvela, 622. godine nove ere, počelo je medinsko doba, koje će trajati deset godina. Kada je Poslanik počastio svojim dolaskom kuću Halida ibn Zejda Ebu Ejjuba Ensarija, radije je izabrao stanovati u prizemlju i ondje se smjestio.1 Tako je tom mubarek čovjeku pripala čast da ugosti Predvodnika svemira i da ga ima u svojoj kući.
Hazreti Halid je pričao: „Kada je Resulullah počastio moju kuću, izabrao je stanovati u prizemlju. A mi smo stanovali na katu i zbog toga smo bili vrlo tužni. Jednoga dana rekao sam: ‚Neka su Vam žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Srce mi ne da da ja stanujem gore, a Vi u prizemlju, ne smatram to pristojnim. To mi vrlo teško pada. Molim Vas, dopustite da Vi stanujete gore, a mi dolje.‘ Na to je on rekao: ‚O Ebu Ejjube! Nama više odgovara i zgodnije nam je biti u prizemlju kuće.‘ Da bi lakše primao posjetitelje koji dolaze, smatrao je prikladnim ostati u prizemlju. A mi smo bili na katu kuće.
Jednoga dana razbio nam se ćup s vodom. Bojeći se da voda koja se prolila ne prokapa na Resulullaha i ne uznemiri ga, žena i ja odmah smo na vodu pritisnuli jedini baršunasti jorgan kojim smo se pokrivali.“
Ebu Ejjubu Ensariju bilo je vrlo neugodno što je na katu. Na kraju je sam sišao u prizemlje, a Resulullaha premjestio na kat. Hazreti Ebu Ejjub je rekao: „Resulullahu smo uvijek spremali večeru i slali mu je. Kada bi nam vratio ono što je ostalo, ja i moja žena Ummu Ejjub tražili smo mjesta koja je dotaknula Resulullahova ruka, jeli s tih mjesta i time stjecali bereket. Jedne večeri Resulullah je vratio jelo s lukom ili češnjakom koje smo spremili i poslali. Kada na njemu nisam vidio trag njegove ruke, otišao sam k njemu jecajući i rekao: ‚Ja Resulallah! Neka su Vam žrtva i otac i majka! Vi ste vratili večeru. Ali na njoj nisam vidio trag Vaše mubarek ruke. A ja i Ummu Ejjub tražimo u jelu koje vratite mjesta koja je dotaknula Vaša ruka i time stječemo bereket.‘ Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao: ‚Osjetio sam neki miris u tom povrću. Zato nisam jeo od njega. Ja sam čovjek koji razgovara s melekom.‘ Upitao sam: ‚Je li to jelo haram?‘ Kada je rekao: ‚Nije! Ali mi se nije svidjelo zbog njegova mirisa‘, rekao sam: ‚Što se Vama ne sviđa, ne sviđa se ni meni!‘ Naš je Poslanik rekao: ‚Vi ga jedite.‘ Tada smo ga mi pojeli i više nikada Resulullahu nismo spremali jelo od toga povrća.
Drugi put spremio sam jela koliko je bilo dovoljno za Resulullaha i Ebu Bekra i odnio im. Resulullah je rekao: ‚O Ebu Ejjube! Pozovi trideset ljudi od uglednih ensarija.‘ Dok sam mislio kako je jela malo i da je Resul-i ekrem možda pomislio da ga ima mnogo, on je ponovno rekao: ‚O Ebu Ejjube! Pozovi trideset ljudi od uglednih ensarija.‘ Obuzet tisućama misli, pozvao sam trideset ensarija i oni su došli. Jeli su od toga jela i nasitili se. Kada su shvatili da je to mudžiza, onima koji su došli ojačao je iman i ponovno su dali bejat. Zatim su otišli. Pošto su ti odabrani ashabi otišli, ovaj je put rekao: ‚Pozovi šezdeset ljudi.‘ Budući da sam vidio da se jelo, kao mudžiza, nije smanjilo, još sam se više obradovao i pozvao šezdeset ljudi pred Resulullaha.
„Pustite devu da prođe! Njoj je naređeno gdje će kleknuti“ Hadisi šerif
Medine-i munevvere i okolica
Došli su i jeli od toga jela. Svi su se vratili potvrđujući Resulullahovu mudžizu. Zatim je rekao: ‚Pozovi devedeset ensarija.‘ Pozvao sam ih i došli su. Po Resulullahovoj naredbi sjedali su za sofru po desetorica i jeli; i svi su vidjeli tu veliku mudžizu i otišli. Tako je sto osamdeset ljudi jelo. A jela je bilo onoliko koliko sam odnio i izgledalo je kao da ga nitko nije ni dotaknuo.“2
Bratimljenje ensarija i muhadžira
Da bi se u Medine-i munevveri uspostavila još čvršća povezanost, Poslanik je muhadžire, koji su učinili hidžru, i ensarije, koji su ih primili u svoje kuće, učinio međusobno braćom. Kada je hazreti Alija ostao posljednji, pomislio je da je zaboravljen i upitao: „Ja Resulallah! Jeste li me zaboravili?“ Tada je Predvodnik svjetova rekao: „Ti si moj brat i na ovom i na onom svijetu.“ To se bratstvo temeljilo na materijalnom i duhovnom međusobnom pomaganju. Tako se trebala barem donekle ublažiti tuga zbog odvojenosti od zavičaja, doma i rodbine. Medinski muslimani su ionako svojoj braći muhadžirima, koji su napustili svoju domovinu da bi mogli živjeti po vjeri Allaha dželle-šanuhu i širiti je, raširili ruke, pozvali ih u svoje kuće i svim se srcem trudili pružiti im svaku pomoć. Uspostavom toga bratstva još su se srdačnije privili jedni uz druge. Resulullah je svakog muhadžira učinio bratom s jednim ensarijom koji mu je bio po naravi. To je bratstvo bilo na takvom stupnju da su dijelili čak i imetak naslijeđen od očeva.3
Svaki je Medinac svoju zemlju, vinograd, vrt, kuću, imetak… što god je imao dijelio na dvoje i polovinu od srca davao svome bratu muhadžiru. Hazreti Abdurrahman ibn Avf, jedan od muhadžira, pričao je: „Kada smo učinili hidžru u Medine-i munevveru, Resulullah me učinio bratom sa Sa’dom ibn Rebijem. Tada mi je moj brat Sa’d rekao: ‚O brate moj Abdurrahmane! Ja sam po imetku najbogatiji među medinskim muslimanima. Podijelio sam svoj imetak na dvoje, polovina je tvoja.‘ A ja sam rekao: ‚Neka ti Allah dželle-šanuhu tvoj imetak učini mubarek i neka ti donese dobro. Meni imetak nije potreban. Samo me odvedi na vašu tržnicu, gdje trgujete, i to je dovoljno.‘“
Takva je požrtvovnost bila moguća samo zahvaljujući islamskom bratstvu. Od Adema alejhisselam do toga vremena bilo je mnogo seoba. Ali tako smislene i uzvišene hidžre, tako ljubavlju ispunjenog zbližavanja i tako iskrenog zagrljaja između došljaka i domaćeg naroda nije bilo. Tako je Allah dželle-šanuhu rekao, po značenju: „Vjernici su samo braća.“4 Time je ukazano na to da prava ljubav i iskrenost ne mogu počivati na materijalnoj koristi, nego samo na imanu i vjeri. To se stanje ashaba kiram postizalo jednim jedinim Resulullahovim sohbetom. Fejz i bereket koji su poput mora izvirali iz mubarek srca našeg voljenog Poslanika tekli su u srca ashaba kiram, i kao plod toga voljeli su jedni druge s neviđenom požrtvovnošću i pretpostavljali svoju braću sebi.
„Gospodaru moj! Kao što nam je mio grad Mekka, učini nam milom i Medinu. Učini nam je milijom od Mekke. Gospodaru moj! Podari bereket našim mjerama i posudama. Učini grad Medinu zdravim za nas. Učini njezin zrak lijepim!“ Hadisi šerif
Ensarije i muhadžiri su u tom novom islamskom središtu, ruku pod ruku, srce uz srce, dali riječ da će podnijeti svaku žrtvu kako bi ojačala vjera islam i da će napokon postići stupanj šehida. Tako su, okupivši se oko Resulullaha i slijedeći temelje vjere islama, zasnivali novi poredak i sretan život. Islam je sada događajem hidžre učinio prvi korak na putu da postane „država“. A Medine-i munevvere postajala je kolijevka i središte vjere islama.
U Medini je, osim ashaba kiram, bilo i kršćana, Židova i mušrika koji su se klanjali idolima. Židovi su se sastojali od triju plemena: Beni Kajnuka, Beni Kurejza i Beni Nadir. Oni su bili krajnje neprijateljski raspoloženi prema islamu, a osobito prema našem voljenom Poslaniku.
U međuvremenu su mekkanski mušrici u tome što je Poslanik u Medini svoje ashabe zbližio učinivši ih braćom vidjeli veliku opasnost za sebe. Ako ubrzo ne izađu s tim na kraj, muslimani će ojačati i napasti Mekku, pa bi im mogli oteti zemlje, kuće i zavičaj koji su ostavili… Od mekkanskih mušrika, obuzetih tim mislima, počela su medinskim muslimanima stizati prijeteća pisma. U jednom od tih pisama pisalo je: „Zaista nas nijedno arapsko pleme s kojim smo u neprijateljstvu nije toliko razgnjevilo kao vi. Jer, umjesto da nam predate jednog čovjeka koji je od nas, vi ste mu pomogli i raširenih ga ruku zaštitili. To je za vas vrlo velika krivnja. Molimo vas, ne stojte između njega i nas i prepustite ga nama. Ako njegova stvar krene dobro, najviše ćemo se tome obradovati mi. A ako bude suprotno, opet je na nama da ga obuzdamo!..“
Na to je pismo hazreti Ka’b ibn Malik napisao vrlo lijep odgovor, u kojem je hvalio našeg Poslanika.
Mekkanski su mušrici pisali isto takva prijeteća pisma i medinskim mušricima. I njima su prijetili riječima: „Ako našeg čovjeka ne istjerate iz svoga grada ili ga ne ubijete, krenut ćemo na vas, pobit ćemo vas, a vaše ćemo žene uzeti da nam služe!..“
Na to su se medinski mušrici okupili oko munafika (licemjera) Abdullaha ibn Ubejja i donijeli odluku da će nauditi Resulullahu čim im se ukaže prilika.
Kada su muslimani to saznali, uložili su sav mogući trud da zaštite našeg voljenog Poslanika i čvrsto su se zbili oko njega. Došli su u takvo stanje da noću nisu mogli ni izaći na ulicu ni spavati u svojim kućama.
Ubejj ibn Ka’b je pričao: „Kada su Resulullah i njegovi ashabi počastili Medine-i munevveru svojim dolaskom, muslimani su postali meta neprijateljstva mušričkih arapskih plemena. Ashabi su naoružani čuvali stražu do zore.“
Ashabi kiram postali su kao jedno tijelo i u opasnim su prilikama svom snagom hitali u pomoć svojoj braći muslimanima. Na njihovu je čelu bio naš voljeni Poslanik. Kao što je u svakoj lijepoj osobini bio prvi, tako je Resulullah i u hrabrosti bio ispred svojih ashaba. U koji god sat noći da se začuje kakav povik, naš bi Poslanik, prije nego što bi itko stigao, na svom konju stizao onamo kao munja, javljao svojim ashabima da nema ničega čega bi se trebalo bojati i smirivao ih.
„O Alija! Ti si moj brat i na ovom i na onom svijetu“ Hadisi šerif
Sultana oba svijeta –
mjesec njegova rođenja opet dođe,
rudnika znanja i marifeta –
mjesec njegova rođenja opet dođe.
Nek dođe tko šefa’at traži,
nek nađe radost tko njega voli,
onoga što lijepim ahlakom zrači –
mjesec njegova rođenja opet dođe.
Punog mjeseca u tami, sunca jutra,
ruže iz Allahova ružičnjaka,
Hakkova habiba Mustafe –
mjesec njegova rođenja opet dođe.
Gdje je iskreni zaljubljenik? –
nek mu se smire duša i tijelo,
riznice tajne istine –
mjesec njegova rođenja opet dođe.
Tko njega, Hudaji, voli,
do željenog cilja stiže,
Ponosa svijeta, najboljeg među ljudima –
mjesec njegova rođenja opet dođe.
Stari pogled na Medinu
Mesdžid-i Nebevi / Medine-i munevvere
Zemljište na kojem je kleknula deva Kasva kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) učinio hidžru u Medine-i munevveru.
Naš voljeni Poslanik kupio je to zemljište i na njemu dao podići mesdžid.
Na ahiret je preselio u svojoj kući, koja je bila prislonjena uz ovaj mesdžid,
i njegov mubarek Kabr-i šerif napravljen je u toj sobi.
Poslije su u tu sobu ukopani hazreti Ebu Bekr i hazreti Omer (radijallahu anhuma).
Objavljeno je da će na mjestu za jednu osobu pokraj njih
biti ukopan Isa alejhisselam.