HIDŽRA

Iznenadno prihvaćanje islama u plemenima Evs i Hazredž i mogućnost da se mekkanski i medinski muslimani ujedine silno su uplašili i razbjesnili mušrike. Držanje mekkanskih mušrika, koji su čuli za drugi bejat na Akabi, postalo je vrlo žestoko i vrlo opasno. Muslimanima je ostanak u Mekki postao nepodnošljiv. Posljednjim bejatom na Akabi Medina je postala mjesto gdje će muslimani naći mir i utočište. Željeli su na neki način učiniti hidžru iz ovoga grada i otići u krajeve gdje će moći barem malo odahnuti i barem malo slobodno živjeti. Iznijeli su svoje stanje Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem) i zatražili dopuštenje za hidžru. On je svojim ashabima savjetovao da se strpe. Jer dopuštenje za napuštanje Mekke još nije bilo došlo. Napokon je stiglo željeno božansko dopuštenje za hidžru. Toga je dana naš voljeni Poslanik radostan došao ashabima kiram i rekao: „Obaviješten sam o mjestu u koje ćete učiniti hidžru. To je Jesrib (Medina). Učinite hidžru onamo. Ondje se ujedinite sa svojom braćom muslimanima. Allah dželle-šanuhu učinio ih je vašom braćom. Jesrib (Medinu) učinio vam je zavičajem u kojem ćete naći sigurnost i mir.“ Po dopuštenju i savjetu Resulullaha muslimani su, skupina za skupinom, počeli činiti hidžru u Medinu.1 Poslanik je onima koji su činili hidžru strogo nalagao da budu krajnje oprezni i obazrivi. Da ne bi privukli pozornost mušrika, muslimani su polazili na put u malim karavanama i kretali se što je moguće tajnije. Ebu Seleme, koji je prvi učinio hidžru u Medinu, pretrpio je od mušrika mnogo zla. Mušrici, koji su tek nakon nekog vremena shvatili što se događa, počeli su vraćati s puta muslimane koji su krenuli na hidžru, kad god bi ih vidjeli, odvajati žene od muževa i bacati u tamnicu one koje su mogli svladati, te su ih izlagali raznim mukama. Činili su im svako zlo da ih odvrate od vjere. Ali iz straha da ne izbije unutarnji rat, nisu se usudili ubijati ih. Muslimani su, unatoč svemu, koristili svaku priliku i kretali na put za Medinu. Jednoga je dana i hazreti Omer opasao mač. Uzeo je sa sobom strijele i koplje i pred svima sedam puta obavio tavaf oko Ka’be. Mušricima koji su ondje bili glasno je rekao: „Evo, i ja činim hidžru na Allahovu putu da sačuvam svoju vjeru. Tko hoće da mu žena ostane udovica, djeca siročad i da mu majka plače, neka mi izađe na put iza ove doline!…“ Tako su hazreti Omer i dvadesetak muslimana usred bijela dana, bez ikakva straha, krenuli prema Medini. Iz straha od njega nitko se nije usudio dirnuti tu karavanu. Poslije toga seobe se više nisu prekidale i ashabi kiram su, skupina za skupinom, stizali u Medinu.

„Obaviješten sam o mjestu u koje ćete učiniti hidžru. To je Jesrib (Medina). Učinite hidžru onamo“ i „Ondje se ujedinite sa svojom braćom muslimanima. Allah dželle-šanuhu učinio ih je vašom braćom. Jesrib (Medinu) učinio vam je zavičajem u kojem ćete naći sigurnost i mir“ Hadisi šerif

Put hidžre

U međuvremenu je i hazreti Ebu Bekr zatražio dopuštenje za hidžru. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao mu je: „Strpi se. Nadam se da će Allah dželle-šanuhu i meni dati dopuštenje. Učinit ćemo hidžru zajedno.“ Kada je hazreti Ebu Bekr upitao: „Neka su ti žrtva i otac i majka! Ima li takve nade?“, naš ga je Poslanik obradovao riječima: „Da, ima.“ Hazreti Ebu Bekr kupio je dvije deve za osam stotina dirhema i počeo čekati taj dan. U Mekki su sada ostali samo naš voljeni Poslanik, hazreti Ebu Bekr, hazreti Alija, siromasi, bolesni, starci i vjernici koje su mušrici bacili u tamnicu.

S druge strane, Medinjani (ensarije) vrlo su lijepo dočekali i ugostili Mekkance koji su učinili hidžru (muhadžire). Među njima se uspostavilo čvrsto jedinstvo.

Zbog mogućnosti da i Resulullah učini hidžru i stane na čelo muslimana, mekkanski su se mušrici uznemirili. Okupili su se u Darun-Nedvi, gdje su se sastajali raspravljati o važnim poslovima, i počeli se dogovarati što da čine. Šejtan je došao među mušrike u liku Šejh-i Nedždija, to jest u obličju starca iz Nedžda. Slušao je njihove razgovore. Izneseni su razni prijedlozi. Ali nijedan se nije svidio. Tada se šejtan umiješao u razgovor i rekao svoje mišljenje: „Ništa od onoga što ste smislili ne može biti rješenje. Jer njegovo nasmiješeno lice i slatka riječ pokvarili bi svaku smicalicu. Smislite neko drugo rješenje.“

Poglavar Kurejšija Ebu Džehl rekao je: „Izaberimo iz svakog plemena po jednog snažnog čovjeka. Neka s mačevima u rukama napadnu Muhammeda. Neka ga udare mačevima i proliju mu krv. Neka se ne zna tko ga je ubio. Tako će oni, htjeli-ne htjeli, pristati na krvarinu (diju). A mi ćemo platiti njegovu krvarinu i riješiti se te nevolje.“ I šejtanu se taj prijedlog svidio, pa ga je žarko podržao i preporučio.2

Dok su mušrici bili zauzeti tim pripremama, došao je Džebrail alejhisselam i javio Resul-i ekremu odluku mušrika; rekao mu je da te noći ne spava u svojoj postelji i prenio mu naredbu Allaha dželle-šanuhu o hidžri. Po toj božanskoj naredbi naš voljeni Poslanik rekao je hazreti Aliji da legne u njegovu postelju i da stvari koje su mu bile povjerene vrati njihovim vlasnicima, i dodao: „Noćas lezi u moju postelju i spavaj, i pokrij se ovim mojim ogrtačem! Ne boj se, ništa ti se loše neće dogoditi.“

Hazreti Alija legao je onako kako mu je Poslanik naredio. Tada je imao dvadeset tri godine. Bio je spreman bez imalo straha žrtvovati svoj život umjesto Habibullaha.

U noći hidžre kafiri su opkolili Resulullahovu mubarek kuću. Te su noći objavljeni prvi ajeti sure Jasin. Izlazeći iz svoje mubarek kuće, Poslanik je nad njima proučio deveti ajeti kerim sure Jasin, čije je značenje: „Ispred njih smo pregradu metnuli i iza njih pregradu, i tako smo ih pokrili, pa oni ne vide“, uzeo sa zemlje šaku prašine i posuo je po glavama kafira. (Prenosi se da su svi oni na čiju je glavu pala ta prašina poginuli u bitki na Bedru.) Resulullah je živ i zdrav prošao između njih i stigao do kuće hazreti Ebu Bekra. Nitko od mušrika nije ga mogao vidjeti.

„O Ebu Bekre! Strpi se. Nadam se da će Allah dželle-šanuhu i meni dati dopuštenje. Učinit ćemo hidžru zajedno“ Hadisi šerif

Malo zatim netko je došao mušricima i upitao: „Što ovdje čekate?“, a oni su odgovorili: „Da Muhammed izađe iz kuće.“ Taj im je čovjek rekao: „Kunem se da je Muhammed prošao između vas i otišao, a još vam je i prašinu posuo po glavama.“ Mušrici su se uhvatili za glave. I doista, na glavama su našli prašinu. Obrisali su prašinu s lica i s glava. Odmah su jurnuli na vrata i ušli unutra. Kada su u postelji Resula alejhisselam vidjeli hazreti Aliju, upitali su gdje je Resul-i ekrem.

Hazreti Alija je rekao: „Ne znam! Zar ste mene postavili da ga čuvam?“ Na to su hazreti Aliju izgurali i istukli. Kafiri su izašli van i počeli tražiti Resulullaha. A hazreti Aliju neko su vrijeme držali zatočenog pokraj Ka’be, a zatim su ga pustili.3

Zatim su otišli u kuću hazreti Ebu Bekra i ispitivali njegovu kćer Esmu. Kada im nije odgovorila, istukli su je. Iako su pretražili svako mjesto, nisu ih našli, pa su pobjesnjeli. Najokorjeliji među njima, Ebu Džehl, dao je preko telala oglasiti po Mekki i okolici da će onima koji pronađu i dovedu našeg voljenog Poslanika i hazreti Ebu Bekra, ili koji kažu gdje su, dati 100 deva. Čuvši to obećanje, neki ljudi pohlepni za imetkom naoružali su se, uzjahali konje i dali se u potragu.

Kada je Resulullah došao u kuću hazreti Ebu Bekra i rekao: „Dano mi je dopuštenje da učinim hidžru“, hazreti Ebu Bekr Siddik uzbuđeno je upitao: „Neka lice svoje protrem o prašinu Vaših mubarek stopa, ja Resulallah!.. Idem li i ja s Vama?“ Poslanik je odgovorio: „Da…“ Hazreti Siddik zaplakao je od radosti. Kroz suze je rekao: „Neka su Vam žrtva i otac i majka i moj život, ja Resulallah! Deve su spremne. Koju god želite, izvolite je primiti.“ Sultan svjetova je rekao: „Ne jašem devu koja nije moja. (Samo) ću je kupiti za novac.“ Pred tom odlučnom naredbom hazreti Siddiku nije preostalo ništa drugo nego reći cijenu deve. Hazreti Ebu Bekr pozvao je čovjeka po imenu Abdullah ibn Urejkit, poznatog kao vodiča, unajmio ga uz plaću da im pokazuje put i naredio mu da deve nakon tri dana dovede u špilju na brdu Sevr.

Trinaeste godine bi’seta, 27. dana mjeseca safera, u četvrtak, Poslanik i Ebu Bekr Siddik ponijeli su nešto hrane i krenuli na put.

Hazreti Ebu Bekr išao je oko Resulullaha čas s desne, čas s lijeve strane, čas ispred, čas iza njega. Kada ga je naš Poslanik upitao zašto to čini, rekao je: „Da spriječim opasnost koja bi mogla doći sa strane. Ako dođe kakvo zlo, neka najprije dođe meni. Neka je moj život žrtva za Vas, ja Resulallah!“

Server-i alem je rekao: „O Ebu Bekre! Bi li volio da nevolja koja treba zadesiti mene zadesi tebe umjesto mene?“ Hazreti Siddik je rekao: „Da, ja Resulallah! Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji te poslao s pravom vjerom kao pravog poslanika, da bih volio da nevolja koja dolazi zadesi mene umjesto tebe.“4

Budući da su sandale našeg voljenog Poslanika bile tijesne, na putu su se raspale, njegove mubarek noge bile su ranjene i više nije imao snage hodati. S mukom su se popeli na brdo i stigli do špilje. Kada su došli do ulaza, hazreti Ebu Bekr je rekao: „Allaha radi, ja Resulallah, nemojte ulaziti! Pustite mene da uđem. Ako unutra ima nešto štetno, neka pogodi mene, neka Vas ne dotakne ni tuga ni bol“, i ušao je unutra. Počistio je unutrašnjost špilje. Lijevo i desno bilo je mnogo većih i manjih rupa. Razderao je svoj ogrtač i njime začepio rupe, ali je jedna ostala otvorena. I nju je zatvorio svojom petom i pozvao Resulullaha unutra. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) ušao je, položio svoju mubarek glavu u Ebu Bekrovo krilo i zaspao.

Tada je hazreti Siddika u nogu ujela zmija. Da se Resulullah ne bi probudio, trpio je i nije se ni pomaknuo. Ali kada je Ebu Bekrova suza kapnula na Resulullahovo mubarek lice, Resulullah je upitao: „Što se dogodilo, o Ebu Bekre?“ Hazreti Ebu Bekr je rekao: „Iz rupe koju sam zatvorio nogom ujela me zmija za nogu.“ Kada je Resulullah na Ebu Bekrovu ranu, da zacijeli, stavio svoju mubarek slinu, bol je odmah prestala i on je ozdravio.

Dok su Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) i Ebu Bekr Siddik bili unutra, mušrici su, prateći trag, došli do ulaza u špilju. Vidjeli su da je ulaz opleo pauk i da su dva goluba svila gnijezdo. Tragač Kurz ibn Alkama rekao je: „Evo, ovdje se trag prekida.“ Kafiri su rekli: „Da su oni ušli ovamo, paučina nad ulazom morala bi biti pokidana.“

Kada su neki rekli: „Kad smo već dovde došli, neka netko od vas uđe u špilju i pogleda!..“, kafir Umejja ibn Halef je rekao: „Zar nemate nimalo pameti? Što ćete u ovoj špilji na kojoj je paučina sloj preko sloja? Kunem se da je ovaj pauk svoju mrežu ispleo prije nego što se Muhammed rodio.“

Dok su se mušrici prepirali pred ulazom, hazreti Ebu Bekr je unutra zapao u strepnju i rekao je: „Ja Resulallah! Allaha mi, ne brinem za sebe. Ali se bojim da se Vama nešto ne dogodi. Ako mene ubiju, ja sam samo jedan čovjek, ništa se neće promijeniti. Ali ako Vama bude naneseno zlo, propast će cijeli ummet, srušit će se vjera.“ Sultan svemira je rekao: „O Ebu Bekre! Ne tuguj!.. Zaista je Allah dželle-šanuhu s nama.“

Kada je Ebu Bekr Siddik rekao: „Ja Resulallah! Neka ti je moj život žrtva! Kad bi netko od njih sagnuo glavu i pogledao, vidio bi nas!“, Poslanik je rekao: „O Ebu Bekre! Mi smo dvojica kojima je treći Allah dželle-šanuhu. Ne tuguj!.. Zaista je Uzvišeni Hakk s nama.“ Mušrici su se vratili ne pogledavši unutra.5

Allah dželle-šanuhu o ovom događaju u Kur’ani kerimu kaže, po značenju: „Ako mu vi (Mom Habibu) ne pomognete, (sjetite se onog vremena kada) su ga kafiri (iz Mekke) istjerali kao drugog od dvojice (s hazreti Ebu Bekrom), dok su bili u špilji (na vrhu brda Sevr), Allah dželle-šanuhu mu je (Resulullahu) pomogao. Tada je on rekao drugu svome (Ebu Bekru Siddiku): ‚Ne tuguj, pomoć i nusret Allaha dželle-šanuhu zaista su s nama.‘ Allah dželle-šanuhu spustio je na njega Svoj smiraj (sekinu), koji srcima daje spokoj, osnažio ga je (Svoga Habiba) vojskom (duhovnom) koju vi niste vidjeli (čuvao ga je melecima) i riječ kafira učinio je sasvim niskom. A riječ Allaha dželle-šanuhu (riječ tevhida) je najviša (ime Allah raširio je po cijelom svijetu i učinio ga vladajućim). Allah dželle-šanuhu je apsolutni Pobjednik. On je jedini Vlasnik presude i mudrosti.“6

„Allaha radi, ja Resulallah, nemojte ulaziti! Pustite mene da uđem. Ako unutra ima nešto štetno, neka pogodi mene, neka Vas ne dotakne ni tuga ni bol“ Ebu Bekr Siddik (radijallahu anhu)

Naš voljeni Poslanik i hazreti Ebu Bekr ostali su u toj špilji tri dana i tri noći. Abdullah, sin hazreti Ebu Bekra, noću je dolazio u špilju i javljao im što je čuo u Mekki, a njegov oslobođeni rob i pastir njegovih stada Amir ibn Fuhejra noću je donosio mlijeko i brisao tragove.

Četvrtoga dana, u noći uoči ponedjeljka, u vrijeme sehura, naš voljeni Poslanik napustio je špilju Sevr i uzjahao svoju devu po imenu Kasva. Prema jednoj predaji, iza sebe je posadio hazreti Ebu Bekra. Na drugu devu uzjahali su hazreti Amir ibn Fuhejra i Abdullah ibn Urejkit, koji je dobro poznavao putove.

Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) rastajao se od Mekke-i mukerreme, koju je Allah dželle-šanuhu pohvalio i koja je najvrjednija među gradovima, od svoga zavičaja. Okrenuvši svoju devu prema Harem-i šerifu, tužno je rekao: „Allaha mi! Ti si najbolje od mjesta koja je Allah dželle-šanuhu stvorio i najmilije kod moga Gospodara! Da me nisu istjerali iz tebe, ne bih izašao. Nema za mene ljepšeg i milijeg zavičaja od tebe. Da me moj narod nije istjerao iz tebe, ne bih izašao, niti bih ijedno drugo mjesto osim tebe izabrao za zavičaj i dom.“

U tom se trenutku spustio Džebrail alejhisselam i rekao: „Ja Resulallah! Čezneš li za svojim zavičajem, nedostaje li ti?“ Poslanik je odgovorio: „Da, čeznem!“ Džebrail alejhisselam proučio mu je 85. ajeti kerim sure Kasas, koji donosi radosnu vijest da će se na kraju vratiti u Mekku, i tako utješio njegovo mubarek srce.

Putovanje je teklo mirno. Iako su mušrici pretraživali svako mjesto, nisu ih mogli naći; Dženab-i Hakk čuvao je Svoga Habiba od njihova zla. Kada je Resulullah stigao u mjesto zvano Kudejd, zaustavio se pred šatorom žene po imenu Ummu Mabed, poznate po darežljivosti, pametne i čestite. Htjeli su za novac kupiti hrane, datulja i mesa. Ummu Mabed je rekla: „Da imam, ne bih tražila novac, nego bih vas ugostila i počastila. Zbog gladi i teškog života ništa nam nije ostalo u rukama.“ Kada su upitali: „Ima li mlijeka?“, odgovorila je: „Nema. Stoka je jalova.“ Sultan svemira (sallallahu alejhi ve sellem), pokazujući na jednu mršavu ovcu koja je stajala pokraj šatora, rekao je: „O Ummu Mabed! Zašto je ova ovca ovdje vezana?“ Ona je rekla: „Budući da je vrlo bolesna i slaba, zaostala je od stada. Nije imala snage otići.“ Kada je Poslanik upitao: „Ima li ona barem malo mlijeka? Dopuštate li mi da pomuzem ovu ovcu?“, ona je rekla: „Neka su Vam žrtva i otac i majka, ona nema mlijeka, ali ništa Vas ne sprječava da je pomuzete.“

Resulullah je prišao ovci i spomenuo ime Allaha dželle-šanuhu. Pošto je uputio dovu za bereket, prevukao je svoju mubarek ruku preko ovčjeg vimena. U tom se trenu vime napunilo mlijekom i mlijeko je počelo teći. Odmah su donijeli posudu i napunili je. Najprije ju je dao Ummu Mabed. Pošto se ona napila, dao je hazreti Ebu Bekru i ostalima i pili su dok se nisu napili. Na kraju je pio i sam. Zatim je još jednom svojom mubarek rukom dotaknuo ovčje vime, pomuzao ga i zatražio najveću posudu u šatoru. I nju je napunio i predao Ummu Mabed. Prema predaji, ta je ovca živjela još osamnaest godina, i oni su se, zahvaljujući bereketu Ponosa svijeta, njezinim mlijekom hranili ujutro i navečer. Pošto su otišli odande, vratio se muž Ummu Mabed i vidio mlijeko. Obradovan, upitao je: „Odakle ovo mlijeko?“, a Ummu Mabed je rekla: „Došao je jedan mubarek čovjek i počastio naš dom. Ovo što vidiš njegov je himmet i bereket.“ Muž je upitao: „Možeš li ga opisati? Kakve su mu osobine i ljepota?“

Ummu Mabed je rekla: „Taj mubarek čovjek kojega sam vidjela bio je vrlo skladna stasa i nasmiješena lica. U očima mu je bilo malo crvenila, a u glasu blagosti. Mubarek trepavice bile su mu duge. Bjeloočnica mu je bila vrlo bijela, a zjenica vrlo crna, kao da su mu oči od prirode namazane surmom. Kosa mu je bila crna, a brada gusta. Kad bi šutio, na njemu se vidjelo dostojanstvo i ozbiljnost. Dok je govorio, smiješio se, a riječi su mu, slatke kao nanizani biseri, tekle iz usta. Izdaleka je izgledao vrlo veličanstveno, a kad bi se približio, postajao je vrlo mio i privlačan. Oni koji su bili s njim svim su srcem hitali izvršiti njegovu naredbu.“ Tako je nabrojila još mnogo njegovih lijepih osobina. Muž, koji je to slušao u čudu, rekao je: „Kunem se da je to čovjek kojega Kurejšije traže. Da sam ga sreo, smatrao bih za čast služiti ga i ne bih se odvajao od njega.“ Muž Ummu Mabed pošao je za Resulullahom, stigao ga u dolini Rim i postao musliman. Udostojio se biti ashab. Poslije je i Ummu Mabed postala muslimanka.7