BEJATI NA AKABI

Prvi bejat na Akabi

Jedanaeste godine bi’seta (početka poslanstva), u mjesecu zulhidže, Es’ad ibn Zurara i jedanaest njegovih drugova ponovno su u vrijeme hadža došli u Mekku. Od njihova prethodnog susreta s Predvodnikom svjetova prošla je puna godina. Te su godine mušrici nanosili muslimanima više zla i muka nego ikoje godine prije. Neprestano su pratili Resulullaha i mučili svakoga tko bi s njim razgovarao. Kada su to saznali, Medinjani su se dogovorili da se s našim Poslanikom sastanu noću na Akabi. Kada je pala noć, sastali su se. Izrazili su mu svoju odanost, obećali da će se pokoriti svim njegovim naredbama i željama i dali mu prisegu na vjernost (bejat). Tim su se ugovorom obvezali „da Allahu dželle-šanuhu neće pripisivati druga, da neće činiti blud, da neće krasti, da će se čuvati potvore i da svoju djecu neće ubijati iz straha od sramote i oskudice“.1

Naš voljeni Poslanik postavio je ovih dvanaest ljudi, od kojih su dvojica bila iz plemena Evs, a ostali iz plemena Hazredž, za predstavnike njihovih plemena. Oni su trebali svojim plemenima objašnjavati islam i u njihovo ime biti jamci pred Resulullahom. Es’ad ibn Zurara određen je za predstavnika svih njih. Petorica koji su prethodne godine bili na susretu na Akabi i sedmorica koji su tek primili islam bili su: od sinova Malika ibn Nedždžara Es’ad ibn Zurara, Avf ibn Haris i Muaz ibn Haris; od sinova Zurejka ibn Amira Rafi ibn Malik i Zekvan ibn Abdulkajs; od sinova Ganma ibn Avfa Ubada ibn Samit; od Gusajninih sinova Jezid ibn Sa’leba; od sinova Adžlana ibn Zejda Abbas ibn Ubada; od sinova Harama ibn Ka’ba Ukba ibn Amir; od sinova Sevada ibn Ganma Kutba ibn Amir; od sinova Abdulešhela ibn Džušema Ebul-Hejsem Malik ibn Tejjihan i od sinova Amra ibn Avfa Uvejm ibn Saida.

Sunce koje je izašlo u Medini

Pošto su se nakon prvog bejata (ugovora) na Akabi vratili u Medinu, hazreti Es’ad ibn Zurara i njegovi drugovi danju su i noću objašnjavali islam svojim plemenima i pozivali ih u pravu vjeru. Kao plod tog poziva islam se u Medini počeo brzo širiti, i to toliko da su se plemena Evs i Hazredž, koja su prije bila neprijatelji, ujedinila i zatražila od Resulullaha učitelja kako bi bolje naučila islam. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) poslao je u Medinu kao učitelja hazreti Mus’aba ibn Umejra, jednog od svojih ashaba u Mekki, da ih uči Kur’ani kerim i islam. Hazreti Mus’ab odsjeo je u kući hazreti Es’ada. Zajedno su išli od kuće do kuće i svakome govorili o islamu. Tražili su od ljudi da zavole Resulullaha i da obećaju kako će svim srcem nastojati zaštititi ga od svih njegovih neprijatelja. Tako su ih pripremali za bejat koji će dati Resulullahu. Poglavar plemena hazreti Es’ada ibn Zurare bio je Sa’d ibn Muaz, i njih su dvojica bili rođaci. Budući da je tada među Arapima bio običaj ne vrijeđati rođake, Sa’d ibn Muaz, koji još nije bio primio iman, nije otišao u kuću hazreti Es’ada ibn Zurare da spriječi taj posao. Kao poglavar plemena nije se htio sam u to miješati. Zato je Usejdu ibn Hudajru, jednom od uglednih ljudi svoga plemena, rekao: „Idi u našu četvrt, pogledaj toga čovjeka što je došao i učini što misliš. Da Es’ad nije sin moje tetke, ne bih to prepustio tebi.“

Tada je Usejd ibn Hudajr uzeo koplje i otišao u kuću u kojoj je bio hazreti Mus’ab ibn Umejr. Kada je stigao onamo, počeo je gnjevno govoriti: „Zašto ste nam došli? Obmanjujete ljude! Ako ne želite izgubiti život, odmah odlazite odavde!“ Vidjevši ga tako gnjevnog, Mus’ab ibn Umejr odgovorio mu je vrlo blago i uljudno: „Sjedni najprije malo i saslušaj što govorimo! Shvati što želimo, pa ako ti se svidi, prihvatit ćeš. Ako ne, spriječit ćeš nas…“ Usejd se smirio i rekao: „Pravo si rekao“, pa je zabio koplje u zemlju i sjeo. Slušao je slatki govor hazreti Mus’aba, njegove riječi koje prodiru u srce i ajete Kur’ani kerima koje je učio lijepim glasom. Zanesen, promrmljao je: „Kako je ovo lijepo!“ Zatim je upitao: „Što treba učiniti da bi se ušlo u ovu vjeru?“ Objasnili su mu, i Usejd ibn Hudajr izgovorio je kelime-i šehadet i postao musliman. Ne mogavši od radosti mirovati, hazreti Usejd je rekao: „Otići ću i poslati vam jednog čovjeka. Ako on primi islam, u Medini od njegova naroda neće ostati nitko tko nije primio iman…“, pa je brzo ustao i otišao. Otišao je ravno Sa’du ibn Muazu. Kada ga je vidio, Sa’d ibn Muaz je rekao: „Kunem se da se Usejd ne vraća s onim licem s kojim je otišao.“ Zatim je upitao: „Što si učinio, o Usejde?“ Budući da je silno želio da Sa’d ibn Muaz primi islam, hazreti Usejd ibn Hudajr odgovorio mu je: „Razgovarao sam s tim čovjekom (s Mus’abom ibn Umejrom) i nisam kod njih vidio nikakvo zlo. Samo smo čuli da su Beni Harisa, posumnjavši da tvoj tetić Es’ad u svojoj kući skriva takvog čovjeka, krenuli da ga ubiju.“ Te su riječi jako pogodile Sa’da ibn Muaza. Jer nekoliko godina prije, u jednom ratu, pobijedili su Beni Harisu i natjerali ih da se sklone u Hajber. Godinu dana poslije oprostili su im i dopustili im da se vrate u svoj kraj. Unatoč tome, sama pomisao da se oni tako ponašaju silno je razgnjevila Sa’da ibn Muaza. A zapravo ničega takvog nije ni bilo. Posluživši se tim lukavstvom, Usejd ibn Hudajr htio je spriječiti da Sa’d ibn Muaz naudi svojoj tetki i njezinu sinu Es’adu ibn Zurari, a time i Mus’abu ibn Umejru. Tako je pripremio tlo da prijeđe na njihovu stranu i da napokon primi islam. Na te riječi Usejda ibn Hudajra Sa’d ibn Muaz skočio je sa svog mjesta i otišao hazreti Es’adu ibn Zurari. Kada je stigao onamo, vidio je da Es’ad i Mus’ab ibn Umejr sjede i razgovaraju u potpunom miru i spokoju. Prišao im je i rekao: „O Es’ade! Da među nama nema srodstva, ti ovo ne bi mogao raditi…“ Na te riječi hazreti Mus’ab ibn Umejr odgovorio mu je: „O Sa’de! Stani malo, sjedni, saslušaj nas, shvati… Ako ti se naše riječi svide, tim bolje, a ako ti se ne svide, nećemo ti to nuditi, a ti ćeš ustati i otići!“ Pred tim blagim i slatkim riječima Sa’d ibn Muaz se smirio, sjeo po strani i počeo ih slušati. Mus’ab ibn Umejr najprije je Sa’du ibn Muazu pričao o islamu. Objasnio mu je temelje islama. Zatim mu je slatkim i lijepim glasom proučio nešto iz Kur’ani kerima. Što je više učio, Sa’du ibn Muazu stanje se sve više mijenjalo i sve se više zanosio. Pred nedostižnom rječitošću Kur’ani kerima srce mu je omekšalo i bio je silno dirnut. Ne mogavši se suzdržati, upitao je: „Što vi činite da biste ušli u ovu vjeru?“ Mus’ab ibn Umejr odmah ga je naučio kelime-i šehadet. I on je postao musliman izgovorivši: „Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu“. Od spokoja i radosti što je postao musliman Sa’d ibn Muaz nije mogao mirovati. Odmah je otišao kući i uzeo gusul, kako je naučio. Zatim je zatražio da se okupi njegov narod. Poveo je sa sobom Usejda ibn Hudajra i došao na mjesto gdje se narod nalazio. Obraćajući se Abdulešhelovim sinovima, upitao je: „O Abdulešhelovi sinovi! Kakav sam ja po vama?“ Oni su u jedan glas odgovorili: „Ti si naš poglavar i naš starješina, mi te slijedimo!“ Na te njihove riječi Sa’d ibn Muaz je rekao: „Onda svima vama objavljujem: počašćen sam time što sam postao musliman. Želim da i vi povjerujete u Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula. Ako ne povjerujete, neću ni s kim od vas ni razgovarati ni viđati se!…“

„Onda svima vama objavljujem: počašćen sam time što sam postao musliman. Želim da i vi povjerujete u Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula“ Sa’d ibn Muaz (radijallahu anhu)

Senetus-surur (Godina radosti)

Čim su čuli da je njihov poglavar Sa’d ibn Muaz postao musliman i da i njih poziva u islam, Abdulešhelovi sinovi svi su zajedno postali muslimani. Toga su dana do večeri nebo Medine ispunjali glasovi kelime-i šehadeta i tekbira.2 Nedugo pošto su Abdulešhelovi sinovi skupno primili islam, cijeli narod Medine, i plemena Evs i Hazredž, prihvatio je islam. Svaka se kuća obasjala nurom islama. Sa’d ibn Muaz i Usejd ibn Hudajr razbili su sve idole koji su pripadali njihovim plemenima. Kada je to javljeno našem voljenom Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem), jako se obradovao. Muslimani u Mekki bili su puni radosti. Zato je ova godina (621. nove ere) nazvana „Senetus-surur“ (godina radosti).

Essalatu vesselamu alejke ja Resulallah!
Essalatu vesselamu alejke ja Habiballah!
Essalatu vesselamu alejke ja Sejjidel-evveline vel-ahirin!

Drugi bejat na Akabi

Dvanaeste godine bi’seta nasilje mekkanskih mušrika nad muslimanima doseglo je vrhunac i postalo nepodnošljivo. A u Medini su, zahvaljujući trudu Es’ada ibn Zurare i Mus’aba ibn Umejra, pripadnici Evsa i Hazredža gorjeli takvom ljubavlju i žarom da su bili spremni muslimanima raširenih ruku pružiti utočište, privinuti ih na grudi i za njih podnijeti svaku žrtvu. Željeli su da Resulullah što prije počasti Medinu svojim dolaskom i davali su riječ da za njega neće štedjeti ni imetak ni život. Došlo je vrijeme hadža. U mjesecu zulhidže, zajedno s Mus’abom ibn Umejrom, iz Medine su u Mekku došla 73 muslimana i 2 muslimanke. Nakon hadža svi su se ponovno sastali s našim Poslanikom na Akabi. Dvanaest predstavnika, među njima i Es’ad ibn Zurara, u ime svojih plemena zamolili su našeg Poslanika i predložili mu da učini hidžru u Medinu. Resulullah im je proučio nekoliko ajeti kerima iz Kur’ani kerima, a zatim je od njih zatražio čvrstu riječ da će i njega čuvati onako kako čuvaju i paze svoje živote, svoje žene i djecu. Ondje je bio i Resulullahov stric hazreti Abbas, koji još nije bio musliman. Skupini koja je došla radi bejata obratio se ovim riječima: „O Medinjani! Ovo je sin moga brata. Među ljudima njega najviše volim. Ako ga smatrate istinitim i vjerujete u ono što je donio od Allaha, i ako ga želite povesti sa sobom, morate mi dati čvrstu riječ koja će me umiriti. Kao što znate, Muhammed alejhisselam je od nas. Mi smo ga štitili od onih koji ne vjeruju u njega. On među nama živi zaštićen, u ugledu i časti. Unatoč svemu tome, okrenuo je leđa svima i odlučio vam se pridružiti i poći s vama. Ako imate toliku ratnu snagu da se oduprete svim arapskim plemenima kada se ujedine i napadnu vas, onda se upustite u ovaj posao. Dobro se o tome dogovorite i posavjetujte među sobom, da se poslije ne biste razišli. Hoćete li ostati pri danoj riječi i moći ga zaštititi od njegovih neprijatelja? Ako to možete učiniti kako dolikuje, tim bolje. A ako ćete ga ostaviti samog kada izađete iz Mekke, odustanite odmah, pa neka živi u svom zavičaju, zaštićen i u časti.“ Te su riječi hazreti Abbasa ražalostile medinske muslimane. Bilo im je kao da su čuli riječi koje kažu da Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem), kad ga odvedu u svoj kraj, neće moći zaštititi od mušrika i da će ga napustiti kad ih pritisne nevolja. Od medinskih ashaba hazreti Es’ad ibn Zurara okrenuo se Poslaniku i rekao: „Ja Resulallah! Ako dopustite, imam nekoliko riječi. Dopustite da ih iznesem pred Vas.“ Kada mu je Ponos svemira dao dopuštenje, hazreti Es’ad je rekao: „Neka su Vam žrtva i otac i majka, ja Resulallah! Svaki poziv ima svoj blagi ili strogi put i način. Vi nas sada pozivate u nešto što ljudi vrlo teško prihvaćaju. Jer ljudima je vrlo teško napustiti idole kojima se klanjaju od davnina i primiti islam. Unatoč tome, mi smo islam prihvatili svim srcem. Zatim ste nam naredili da prekinemo veze s rođacima koji su mušrici, i to smo iskreno prihvatili. Znate da je i to vrlo teško prihvatiti. Vama, koga ni Vaši stričevi nisu zaštitili, nego su Vam postali neprijatelji, raširili smo ruke i ovu časnu dužnost smatrali smo za sebe vadžibom i obvezom. Svi smo složni u ovim riječima. Što god govorimo jezikom, to srcem potvrđujemo. Kunemo se da ćemo Vaše mubarek tijelo čuvati do posljednje kapi krvi, kao što čuvamo svoje žene i djecu. Ako prekršimo ovaj zavjet, neka budemo u skupini nesretnika koji nisu ostali pri riječi danoj Allahu dželle-šanuhu. Ja Resulallah! Mi smo iskreni u ovoj riječi. Neka Allah dželle-šanuhu podari uspjeh!“ Zatim je nastavio: „Ja Resulallah! Možete od nas uzeti jamstvo koje želite za sebe i postaviti uvjete.“

Poslanik ih je potaknuo na islam i proučio im Kur’ani kerim. Zatim je rekao: „Moj uvjet od vas za moga Gospodara jest da činite ibadet Allahu dželle-šanuhu i da Mu ništa ne pripisujete kao druga. A moj uvjet za mene i moje ashabe jest da nas primite kod sebe, da meni i mojim ashabima budete pomagači i da i nas branite od onoga od čega branite i čuvate sebe.“

Bera ibn Marur je rekao: „Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji te poslao kao poslanika s pravom vjerom i Knjigom, da ćemo i tebe braniti kao što branimo i čuvamo svoje žene i djecu! Primi od nas bejat, ja Resulallah!“ Abbas ibn Ubada, jedan od medinskih muslimana, da bi učvrstio dogovor sklopljen s Poslanikom, rekao je svojim drugovima: „O ljudi iz Hazredža! Znate li zašto prihvaćate Muhammeda alejhisselam?“ Oni su odgovorili: „Znamo.“ Tada je rekao: „Vi ga prihvaćate i slijedite i u vrijeme mira i u vrijeme rata. Ako ćete našeg Poslanika ostaviti samog i bez pomoći kada vam imetak pretrpi štetu i kada vam rođaci i najbliži izginu, učinite to odmah. Allaha mi, ako tako nešto učinite, propast ćete i na ovom i na onom svijetu! A ako ste sigurni da ćete mu ostati vjerni u onome u što poziva, iako vam propadne imetak i iako vam budu ubijeni najbliži rođaci, onda ga se držite. Allaha mi, to je dobro i za vaš ovaj svijet i za vaš ahiret.“ Na to su njegovi drugovi rekli: „Nećemo odustati od našeg Poslanika, pa makar nam propao imetak i makar nam izginuli najbliži. Nikada se nećemo odvojiti od njega. Radije smrt nego uzmak!“

„Ako prekršimo ovaj zavjet, neka budemo u skupini nesretnika koji nisu ostali pri riječi danoj Allahu dželle-šanuhu. Ja Resulallah! Mi smo iskreni u ovoj riječi. Neka Allah dželle-šanuhu podari uspjeh!“ Es’ad ibn Zurara (radijallahu anhu)

Zatim su se okrenuli Poslaniku i upitali: „Ja Resulallah! Ako ispunimo ovaj zavjet, što nas čeka?“ Tada je naš voljeni Poslanik rekao: „Zadovoljstvo Allaha dželle-šanuhu i džennet!“ Svaki od njih dao je riječ kao predstavnik i opunomoćenik svoga naroda. Najprije je hazreti Es’ad ibn Zurara rekao: „Dajem bejat da ću ispuniti riječ danu Allahu dželle-šanuhu i Njegovu Resulu i ostvariti svoje obećanje da ću mu pomagati svojim životom i imetkom“, i rukovao se. Poslije njega svaki je na isti način dao bejat i izrazio svoje zadovoljstvo i pokornost riječima: „Prihvatili smo poziv Allaha dželle-šanuhu i Njegova Resula, čuli smo i pokorili smo se.“ Tako su bez oklijevanja stavili svoje živote i imetke na Resulullahov put. Bejat sa ženama obavljen je samo riječju. Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) uzeo je od njih riječ „da Allahu dželle-šanuhu ništa neće pripisivati kao druga, da neće krasti, potvarati ni činiti blud, da neće ubijati svoju djecu, da neće lagati i da se neće protiviti dobrim djelima…“ Dok su Medinjani davali bejat Poslaniku, s brda Akabe neki je glas povikao: „O vi koji ste se utaborili na Mini! Poslanik i medinski muslimani dogovorili su se da će ratovati protiv vas!“ Naš Poslanik rekao je za taj glas: „Ovo je šejtan Akabe“, a onome koji je vikao rekao je: „O neprijatelju Allaha dželle-šanuhu! Obračunat ću se i s tobom!“ A Medinjanima koji su dali bejat rekao je: „Vratite se odmah u svoja prenoćišta.“ Abbas ibn Ubada je rekao: „Ja Resulallah! Kunem se, ako hoćeš, sutra ujutro krenut ćemo na kafire koji su na Mini i sve ćemo ih posjeći mačevima.“ Poslanik se tome obradovao, ali je rekao: „Nama još nije naređeno da tako postupimo. Zasad se vratite na svoja mjesta.“ Prema predaji koju imam Nesai prenosi od Abdullaha ibn Abbasa, oni od ensarija koji su bili na bejatu na Akabi postali su i muhadžiri time što su došli Resulullahu.3

Čempres se oholi i ne čuje gugutkinu molbu,
osim ako mu se pred noge baci i zamoli ga voda.
Ruža bi lukavo htjela piti krv slavuja,
osim ako u narav ružine grane uđe i spasi ga voda.
Svoju čistu narav obznanila je cijelom svijetu,
putem Ahmeda Muhtara pošla je voda.
Predvodnik ljudskog roda, more odabranih bisera –
njegove mudžize za vatru zlikovaca su voda.
Da obnovi sjaj ružičnjaka poslanstva,
njegovom mudžizom iz tvrde stijene potekla je voda.
Njegova je mudžiza u svijetu beskrajno more,
iz njega je i do ognjišta kafira stigla voda.
Tko ovo čuje, od čuda prst će zagristi:
u teškom danu ensarijama iz njegovih prstiju poteče voda.