Putovanje Mekka – Taif

Poziv Taifljanima u iman

Iako su od našeg voljenog Poslanika vidjeli mnoge mudžize, mušrici iz inata nisu primali iman; štoviše, nisu prestajali uznemiravati i tlačiti svoju djecu, braću, rođake i prijatelje koji su postali muslimani. Njihovo nasilje i mučenja, koja su bivala sve žešća, silno su ožalostili našeg voljenog Poslanika. Naumio je otići u Taif, koji se nalazi blizu Mekke, i pozvati njegove stanovnike u islam. Zato je poveo sa sobom Zejda ibn Harisu i otišao u Taif.

Sastao se s taifskim prvacima, Amrovim sinovima Abdu Jalilom, Habibom i Mesudom. Objasnio im je islam i zatražio od njih da povjeruju u Allaha dželle-šanuhu. Oni ne samo da nisu povjerovali, nego su ga i vrijeđali, pa još rekli: „Zar Allah dželle-šanuhu nije našao nikoga drugog osim tebe da ga pošalje kao poslanika? Zar je Allah dželle-šanuhu nemoćan da nekoga drugog osim tebe pošalje kao poslanika? Izlazi iz naše zemlje i idi kamo hoćeš!.. Tvoj narod nije prihvatio ono što govoriš, pa si zato došao ovamo, zar ne? Kunemo se da ćemo se i mi držati daleko od tebe. Nećemo ispuniti nijednu tvoju želju.“

Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) otišao je od njih ožalošćen. Deset dana ili mjesec dana pozivao je pleme Sekif u islam, ali ne samo da nitko od njih nije povjerovao, nego su ga ismijavali, mučili i zviždali za njim. Djecu i mladiće poredali su uz put kojim je trebao proći i natjerali ih da navale na njega i zasipaju ga kamenjem. Hazreti Zejd je svojim tijelom zaklanjao našeg Poslanika od kamenja koje su bacali taifski mladići i trudio se da mu se ne dogodi nikakvo zlo. Hazreti Zejd se vrtio oko našeg voljenog Poslanika i upinjao se da kamenje ne dotakne njega. Da se njegovu mubarek tijelu ne bi dogodilo zlo, nije mario za kamenje koje je pogađalo njega samoga. Zar nije baš ovih dana čekao priliku da žrtvuje svoj život? Eto, sada su kamenovali Predvodnika svjetova i, uznemirujući ga i mučeći, pokušavali ga istjerati iz svoje zemlje.

Što je hazreti Zejd više trčao lijevo i desno da zaštiti Poslanika, to ga je kamenje više pogađalo, kamen za kamenom, u glavu, u tijelo i u noge. Zato je hazreti Zejd bio sav u krvi. Ulagao je svu svoju snagu da zaštiti svoga voljenog Poslanika i iz sveg glasa vikao na nasilnike koji su bacali kamenje: „Nemojte!.. Ne udarajte! On je Predvodnik svjetova! On je Resulullah! Mene raskomadajte, samo neka se našem Poslaniku ne dogodi nikakvo zlo!“ Kamenje koje je prelijetalo preko Zejda ibn Harise i pogađalo Resulullaha okrvavilo je njegove mubarek noge.

Ožalošćen, umoran i ranjen, naš voljeni Poslanik približio se vinogradu dvojice braće po imenu Utba i Šejba. Ondje je Resulullah, za kojega su svi vjernici željeli žrtvovati svoje živote, obrisao krv koja je tekla iz njegovih mubarek nogu.

Uzeo je abdest i ispod drveta klanjao namaz od dva rekata. Zatim je podigao svoje mubarek ruke i počeo upućivati dovu, preklinjući svoga Gospodara.

Vlasnici vinograda promatrali su to. Vidjeli su što je snašlo Resulullaha i bili svjedoci njegove osamljenosti u tuđini. Probudila se u njima samilost. Poslali su mu grožđe po svom robu imenom Addas. Kada je počeo jesti grožđe, naš voljeni Poslanik izgovorio je besmelu (Bismillahir-rahmanir-rahim). Rob koji je donio grožđe bio je kršćanin. Čuvši besmelu, začudio se i upitao: „Godinama sam ovdje i ni od koga nisam čuo takve riječi. Kakav je to govor?“

Resulullah je upitao: „Odakle si?“ Addas je rekao: „Iz Ninive sam.“ Resulullah je rekao: „Znači, ti si iz kraja Junusa (alejhisselam).“ Addas je rekao: „Odakle ti znaš Junusa? Ovdje ga nitko ne zna.“ Resulullah je rekao: „On je moj brat. I on je, kao i ja, bio poslanik.“

Addas je rekao: „Vlasnik ovoga lijepog lica i ovih slatkih riječi ne može biti lažljivac. Povjerovao sam da si ti Allahov Resul.“ Postao je musliman i rekao: „Ja Resulallah! Godinama sam služio kao rob ovim nasilnicima, ovim lažljivcima. Jedu svačije pravo. Svakoga varaju. Nemaju nijedne dobre strane. Da bi zgrnuli ovosvjetska dobra i zadovoljili svoje strasti, spremni su na svaku podlost. Mrzim ih. Želim poći s Vama, počastiti se služenjem Vama, biti meta nepoštovanja koje će Vam iskazivati neznalice i glupani i žrtvovati se da bih zaštitio Vaše mubarek tijelo.“2

Resulullah se osmjehnuo i rekao: „Zasad ostani kod svojih gospodara! Uskoro ćeš moje ime čuti posvuda. Tada dođi k meni.“

„Nemojte!.. Ne udarajte! On je Predvodnik svjetova! On je Resulullah! Mene raskomadajte, samo neka se našem Poslaniku ne dogodi nikakvo zlo!“ Zejd ibn Harisa (radijallahu anhu)

Pošto su se malo odmorili, krenuli su prema Mekki. Kada je do Mekke ostalo dva dana hoda, vidio je da ih jedan oblak zaklanja svojom sjenom. Kada je pažljivo pogledao, shvatio je da je to Džebrail alejhisselam. Ovaj je događaj naš voljeni Poslanik kasnije ispričao našoj majci Aiši Siddiki.

U „Sahih-i Buhariju“ i u „Musnedu“ Ahmeda ibn Hanbela prenosi se sljedeće: jednog je dana naša majka hazreti Aiša upitala: „Ja Resulallah! Je li ti prošao koji dan teži od dana Uhuda?“ Resulullah je ovako odgovorio: „Allaha mi, od tvoga sam naroda podnio takve muke kakve nisam podnio ni od kafira u bitki na Uhudu. Kada sam sebe ponudio Ibn Abdu Jalilu ibn Abdu Kulalu (to jest, kada sam mu saopćio svoje poslanstvo i pozvao ga u vjeru), nije prihvatio. Od njih sam otišao s tako velikom patnjom da nisam došao k sebi sve dok nisam stigao do mjesta koje se zove Karnus-Sealib. Ondje sam podigao glavu. Vidio sam da me jedan oblak zaklanja svojom sjenom. Pogledam, a u oblaku stoji Džebrail (alejhisselam). Zazvao me je i rekao: ‚O Muhammede! Uzvišeni Hakk čuo je što je tvoj narod rekao o tebi. Saznao je i da te ne žele zaštititi. Poslao ti je ovoga meleka zaduženog za planine, da mu narediš što god želiš.‘ I taj me je melek zazvao, nazvao mi selam i rekao: ‚O Muhammede! Kao što je rekao Džebrail, Uzvišeni Hakk poslao je mene, meleka planina, tebi, da mi narediš što god želiš. Spreman sam za tvoju naredbu. Ako želiš da se ova dva strma brda (brdo Kuajkian i brdo Ebu Kubejs) spoje jedno s drugim tako da se sruše na Mekkance (i posve satru mušrike), naredi, pa ću ih spojiti.‘ Nisam na to pristao, nego sam rekao: ‚(Ne! Ja sam poslan kao milost svjetovima.) Upućujem dovu da Allah dželle-šanuhu iz potomstva ovih mušrika izvede naraštaj koji će činiti ibadet samo Dženab-i Hakku i neće Allahu dželle-šanuhu pripisivati ništa kao druga.‘“

Vraćajući se iz Taifa u Mekku, Poslanik se malo odmorio na mjestu koje se zove Nahla. U jednom je trenutku stao na namaz. Jedna skupina džina iz Nusajbina, prolazeći tuda, čula je ajete Kur’ani kerima koje je učio naš voljeni Poslanik, pa su stali i slušali. Zatim su razgovarali s Poslanikom i postali muslimani. Poslanik im je rekao: „Kada dođete svome narodu, prenesite i njima moj poziv u iman. Pozovite i njih u iman.“

Kada su ti džini otišli svome narodu i obavijestili ga o tome, svi džini koji su to čuli povjerovali su.3 O tome se govori u Kur’ani kerimu, u suri Džin, i u poznatim zbirkama hadisi šerifa pod imenom „Buhari“ i „Muslim“.

Kada se približio Mekki, vjernici su poručili Resulullahu: „Kurejšije su čuli za ružno postupanje taifskih nitkova prema Vama. Ako sada dođete, mogli bi pojačati svoje nasilje.“ Kada je stigao do brda Hira, Poslanik je poslao jednog čovjeka Suhejlu ibn Amru s molbom da ga uzme pod svoju zaštitu. Budući da taj nesretnik nije pristao, poručio je Mutimu ibn Adiju. On je ovu molbu prihvatio. Habib-i ekrem i Nebijj-i muhterem ušao je u Mekku pod zaštitom Mutima ibn Adija. Mutim je o tome obavijestio i Kurejšije. Resulullah je obavio tavaf oko Bejt-i šerifa i poljubio Hadžer-i esved. Nakon nekoliko dana rekao je Mutimu: „Neću više ostati pod tvojom zaštitom.“ Mutim je to prihvatio. Dženab-i Hakk čuvao je Svoga Habiba pod Svojom zaštitom.

Spasite se govoreći „La ilahe illallah“

Resul alejhisselam nastavio je pozivati ljude na pravi put. Na to su mušrici ponovno podivljali i počeli muslimane mučiti i tlačiti još više nego prije. Tada je Dženab-i Hakk naredio Poslaniku da se u vrijeme posjećivanja Ka’be sastaje s arapskim plemenima koja dolaze u posjet i da ih poziva u islam. Nakon ove naredbe naš je voljeni Poslanik počeo odlaziti na sajmove Zul-Medžaz, Ukaz i Medžena, koji su se održavali u okolici Mekke.

Često je odlazio onamo i pozivao plemena u jednoću Allaha dželle-šanuhu i u ibadet Njemu te im govorio da prihvate da je on poslanik. Saopćavao im je da će im, ako prihvate, Dženab-i Hakk dati džennet. Nažalost, na ove pozive, koje je Poslanik upućivao gotovo preklinjući, nitko od njih nije obraćao pozornost; neki su se ponašali grubo i vrijeđali ga, a neki su se mrštili i izgovarali ružne riječi. A kurejšijski mušrici išli su za njim i kvarili plemena koja je obilazio.

Prema onome što su prenijeli imam Ahmed, Bejheki, Tabarani i Ibn Ishak, Rebia ibn Abbad je kazivao: „Bio sam mlad. S ocem sam otišao na Minu. Resul alejhisselam odlazio je na mjesta gdje su odsjela arapska plemena i govorio: ‚O sinovi toga i toga! Ja sam resul Allaha dželle-šanuhu, koji vam naređuje da odbacite ove idole kojima se klanjate i da Allahu dželle-šanuhu činite ibadet ne pripisujući Mu nikakva druga, da vjerujete u mene i da me potvrdite, i da me štitite dok ne objasnim i ne izvršim dužnost s kojom sam poslan od Uzvišenog Hakka!…‘

Za njim je išao jedan razroki čovjek upletene kose i govorio: ‚O sinovi toga i toga! Ovaj vas odvraća od klanjanja našim idolima Latu i Uzzi i poziva vas u vjeru koju je sam izmislio!.. Čuvajte se! Ne slušajte ga i ne pokoravajte mu se!..‘ Upitao sam oca: ‚Tko je ovaj što ide za njim?‘ Rekao je: ‚To je njegov stric Ebu Leheb.‘“

Tabarani je prenio od Tarika ibn Abdullaha: „Vidio sam Resula alejhisselam na sajmu Zul-Medžaz. Da bi ga ljudi čuli, obraćao im se glasno: ‚O ljudi! Recite „La ilahe illallah“ (nema božanstva osim Allaha dželle-šanuhu) i spasite se!‘ A jedan čovjek koji je išao za njim bacao mu je u noge kamenje koje bi dohvatio i govorio: ‚O ljudi! Ne vjerujte!.. Čuvajte ga se! Jer on je lažljivac!..‘ Iako mu je kamenje koje ga je pogađalo okrvavilo mubarek noge, on je i dalje, ne posustajući i ne zamarajući se, nastavljao svoj poziv. Ljudi su pitali: ‚Tko je ovaj mladić?‘ Netko je odgovorio: ‚Jedan mladić iz Abdulmuttalibovih sinova.‘ Kada su upitali: ‚Tko je taj što baca kamenje?’, rekao je: ‚Njegov stric Ebu Leheb.‘“

Imam Buhari u „Tarihul-kebiru“ i Tabarani u „Mu’džemul-kebiru“ navode: Mudrik ibn Munib prenio je od svoga oca, a on od svoga oca, koji je rekao: „S ocem sam došao na Minu i ondje smo odsjeli. Naišli smo na jednu skupinu. Jedan im je čovjek govorio: ‚O ljudi! Recite La ilahe illallah i spasite se!‘ Neki od ljudi oko njega pljuvali su u to njegovo lijepo lice, neki su mu sipali zemlju na glavu, a neki su ga psovali i raznim riječima vrijeđali. To je trajalo do podne. Tada je onamo došla jedna djevojčica s posudom za vodu u ruci. Kada ga je vidjela u takvom stanju, počela je plakati. Onaj se čovjek napio vode, okrenuo se djevojčici i rekao: ‚Kćeri moja! Ne boj se da će tvoga oca namamiti u zamku i ubiti, niti da će biti ponižen!‘ Tada smo upitali one koji su bili ondje: ‚Tko je ovo, a tko je ta djevojčica?‘ Rekli su: ‚Ovo je Muhammed iz Abdulmuttalibovih sinova, a ona pokraj njega njegova je kći Zejneb.‘“

„On (Junus alejhisselam) je moj brat. I on je, kao i ja, bio poslanik“ Hadisi šerif

Said ibn Jahja ibn Said Emevi u knjizi „Megazi“ prenio je od svoga oca. A on je prenio od Ebu Nuajma i od Abdurrahmana Amirija, a Abdurrahman Amiri od mnogih ljudi. Oni su rekli: jednog je dana naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) otišao na sajam Ukaz. Došao je do plemena Beni Amir i upitao ih: „O Beni Amir! Kako kod vas stoji zaštita onih koji kod vas nađu utočište?“ Oni su rekli: „Nitko nam ne smije ni riječ dobaciti, nitko se bez našega znanja ne može ogrijati na našoj vatri!..“ Poslanik je rekao: „Ja sam resul Allaha dželle-šanuhu. Ako dođem k vama, hoćete li me štititi dok ljudima ne prenesem dužnost poslanstva koju mi je dao moj Gospodar?“ Upitali su: „Iz kojih si Kurejšija?“ Kada je Poslanik rekao: „Iz Abdulmuttalibovih sinova“, oni su rekli: „Kad si već iz Abdulmuttalibovih sinova, zašto te oni ne štite?“ Resulullah je rekao: „Oni su prvi među onima koji su me proglasili lažljivcem.“ Skupina Beni Amira rekla je: „O Muhammede! Niti ćemo te odbaciti, niti ćemo povjerovati u ono što si donio. Ali štitit ćemo te dok ljudima ne preneseš svoju dužnost poslanstva.“

Na to je Poslanik sjeo kod njih. Tada je jedan od prvaka Beni Amira, Bejhara ibn Faris, završivši svoju trgovinu na sajmu, došao do njih i, pokazujući na Poslanika, upitao prisutne: „Tko je ovo?“ Rekli su: „To je Muhammed ibn Abdullah.“ Kada je Bejhara rekao: „Što imate s njim, pa ste ga posjeli pokraj sebe?“, rekli su: „Našao je kod nas utočište, kaže da je Allahov resul i traži da ga štitimo dok ljudima ne prenese dužnost poslanstva.“ Na to se Bejhara okrenuo Poslaniku i rekao: „Uzeti te u zaštitu znači izložiti svoja prsa strijelama svih Arapa.“ A svome je narodu rekao: „Nema plemena koje se u svoju zemlju vratilo s nečim gorim od vas. Znači, vi ćete ratovati sa svim Arapima i izložiti svoja tijela njihovim strijelama, a!.. Da je njegov narod vidio u njemu išta dobro, najprije bi ga sami štitili. Vi pokušavate primiti i pomoći čovjeku kojega je njegov narod proglasio lažljivcem i otjerao od sebe!.. Vrlo pogrešno mislite!..“

Zatim se onaj nesretnik okrenuo našem voljenom Poslaniku i drznuo se reći: „Odmah se odvoji od nas i vrati se svome narodu!.. Kunem se, da nisi među mojim narodom, sad bih ti odsjekao glavu!..“ Nakon ovih riječi Predvodnik svjetova u velikoj je tuzi uzjahao svoju devu. A onaj drski Bejhara oborio je Resulullaha s deve. Vidjevši to, jedna žena od ashaba kiram po imenu Dabaa bint Amir povikala je i obratila se svojim rođacima: „Kako možete smatrati dopuštenim ovo što se čini Habibu Allaha dželle-šanuhu? Zar nema nikoga tko bi, meni za ljubav, spasio Resulullaha iz ruku ovih ljudi?“ Trojica njezinih bratića po stricu odmah su navalila na nesretnog Bejharu. Iako su dvojica iz Bejharina naroda htjela mu pomoći, ostali su Bejharu i njegove pomagače izudarali i istukli. Promatrajući to, naš voljeni Poslanik uputio je dovu za onu trojicu koji su se za njega tukli: „Gospodaru moj! Podari ovim ljudima Svoj bereket!“, a za Bejharu i njegove pomagače: „Gospodaru moj! Udalji ih od Svoje milosti!“

Oni za koje je uputio dobru dovu bili su počašćeni time što su postali muslimani, a ostali su umrli kao kafiri. Kada su se pripadnici plemena Beni Amir vratili u svoju zemlju, ispričali su što im se dogodilo u Mekki jednom starcu iz svoga plemena koji je čitao nebeske knjige. Kada je taj čovjek čuo Poslanikovo ime, ukorio ih je: „O Beni Amir! Što ste to učinili? Nitko od Ismailovih sinova dosad nije lažno tvrdio da je poslanik. Nema sumnje, ono što je govorio bilo je istinito i pravo. Ovu propuštenu priliku sada je vrlo teško nadoknaditi!..“

Dok je s Džebrailom razgovor vodio,
Refref pred njega dođe i selam mu nazva,
Ponese tada tog vladara svijeta
I do Sidre ga odnese odmah.

„O ljudi! Recite La ilahe illallah i spasite se!“ Hadisi šerif

Isra i Miradž