GODINA TUGE

Bol za djecom

Najstariji sin Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), Kasim, preselio je na ahiret kada mu je bilo sedamnaest mjeseci. Godinama nakon tog bolnog događaja preselio je na ahiret i njegov drugi sin Abdullah. Dok su mu iz mubarek očiju tekle suze, Resulullah se okrenuo prema planini i rekao: „O planino! Da je tebe snašlo ono što je snašlo mene, ne bi izdržala, srušila bi se!“, i tako izrazio svoju tugu. Na pitanje naše majke hazreti Hatidže: „Ja Resulallah! Gdje su oni sada?“ odgovorio je: „Oni su u džennetu.“

Kada su oba sina našeg voljenog Poslanika, Sultana svemira, preselila na ahiret, mušrici su se silno obradovali. Kafiri poput Ebu Džehla, smatrajući to prilikom, digli su viku na sve strane: „Muhammed je sada ebter, loza mu je prekinuta. Nije mu ostao nijedan muški potomak koji bi nastavio njegovu lozu. Kad i on umre, zaboravit će mu se i ime i spomen.“

Na to je Allah dželle-šanuhu objavio suru Kevser i utješio Svoga Resula. Njezino je značenje: „(Moj Habibe!) Mi smo ti, uistinu, Kevser dali (podarili smo ti havd Kevser i silno mnogo dobra). Zato klanjaj namaz Gospodaru svome i kurban kolji. Zaista, bezvrijedan i bez potomstva je onaj koji (govoreći da si bez potomstva) protiv tebe jezik pušta. (Onaj tko te naziva ebterom, on je sam bez poroda, bez časti i bez imena. A ti, o Moj Habibe – tvoja čista loza, tvoj ugled i tvoja čast trajat će do Sudnjeg dana. I na ahiretu su ti pripremljene mnoge velike počasti kakve ni na um ne mogu pasti.)“1

Smrt Ebu Taliba

U danima nakon smrti sinova Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) Ebu Talib se razbolio i bolest mu se iz dana u dan pogoršavala. Čuvši to, kurejšijski mušrici pomislili su: „Dok je bio živ, Ebu Talib se mnogo trudio zaštititi Muhammeda. Sada mu se približilo vrijeme da se preseli s ovoga svijeta. Hajde da ga posjetimo, makar i u posljednjim časovima. Jer musliman je postao i Hamza, arapski junak bez premca, i Omer, čiji su strahopoštovanje, snaga i neustrašivost očiti kao sunce. Svakoga dana iz arapskih plemena dolaze ljudi i četa za četom pristaje uz njega. Tako je muslimana iz dana u dan sve više i njihov glas ispunjava svijet. U ovakvom stanju moramo im se ili pridružiti ili biti spremni za rat i borbu. Hajde da odemo Ebu Talibu, da mu ispričamo kako stoje stvari i da nas pomiri. Mi nećemo dirati Muhammedovu vjeru, a ni on neka ne napada našu.“ S tom su mišlju došli Ebu Talibu. Poznati ljudi poput Ukbe, Šejbe, Ebu Džehla i Umejje ibn Halefa sjeli su na jastuke pokraj Ebu Talibove postelje. Rekli su: „Vjerujemo u tvoju veličinu i priznajemo tvoju nadmoć. Zato ti se nikada nismo suprotstavljali. Bojimo se da će se, kad ti umreš, Muhammed obračunavati s nama i da će se neprijateljstvo među nama nastaviti. Pomiri nas, da ne diramo jedni drugima vjeru.“

„O planino! Da je tebe snašlo ono što je snašlo mene, ne bi izdržala, srušila bi se!“ Hadisi šerif

Kao i mnogi kaburovi islamskih velikana, i turbe prve supruge našeg voljenog Poslanika (sallallahu teala alejhi ve sellem), naše majke hazreti Hatidže (radijallahu anha), srušeno je i uklonjeno.

Ebu Talib je pozvao Poslanika i rekao: „Svi kurejšijski prvaci mole te da se ne miješaš u njihovu vjeru. Ako to prihvatiš, oni će raditi po tvojoj naredbi i bit će ti pomagači.“ Predvodnik svjetova rekao je: „Striče! Ja ih želim pozvati samo na jednu riječ, kojom će im se pokoriti svi Arapi, a i oni koji nisu Arapi plaćat će im džizju.“ A kurejšijskim prvacima rekao je: „Da! Ako mi kažete jednu riječ, njome ćete zavladati svim Arapima, a i oni koji nisu Arapi pokorit će vam se.“ Ebu Džehl je rekao: „Može. Reći ćemo je i deset puta. Kakva je to riječ?“ Kada je Resulullah rekao: „Ako kažete ‚La ilahe illallah‘ i ako uklonite i odbacite idole kojima se, mimo Allaha dželle-šanuhu, klanjate“, mušrici su odmah rekli: „Traži od nas nešto drugo, samo ne to!…“ Poslanik je rekao: „Pa kad biste mi donijeli sunce i stavili mi ga u ruke, ja od vas ne bih tražio ništa drugo.“

Mušrici su rekli: „O Ebul-Kasime! Iznosiš vrlo čudan prijedlog. Mi tebi želimo ugoditi, a ti nama ne činiš po volji!“, pa su ustali i otišli. Kada su otišli, Ebu Talib je rekao Poslaniku: „Ono što si tražio od Kurejšija bilo je posve umjesno. Istinu si rekao.“ Ove riječi njegova strica dale su Resulullahu nadu; pomislivši da bi Ebu Talib mogao primiti iman, rekao je: „Striče! Reci samo jednom ‚La ilahe illallah‘!.. Da bih na Sudnjem danu mogao za tebe učiniti šefa’at.“ Ebu Talib mu je rekao da mu to teško pada na dušu: „Bojim se da će me ljudi koriti govoreći: ‚Pobojao se smrti, pa je zato postao musliman.‘ Inače bih ti učinio po volji.“ Kako mu se bolest sve više pogoršavala, umro je.2

Smrt naše majke hazreti Hatidže

Desete godine bi’seta, tri dana nakon Ebu Talibove smrti, preselila je na ahiret i mubarek naša majka hazreti Hatidža, Resulullahova suputnica u brizi i njegova životna družica dvadeset pet godina, nakon trogodišnje opsade provedene u mukama i tuzi, na početku mjeseca ramazana, tri godine prije hidžre, u 65. godini života.3 Ponos svemira (sallallahu alejhi ve sellem) svojim je mubarek rukama ukopao našu majku hazreti Hatidžu. Rastanak s njom silno ga je ožalostio.

Uzastopna smrt naše majke hazreti Hatidže i njegova strica Ebu Taliba u istoj godini bacila je Poslanika u tugu. Zato je ta godina nazvana „Senetul-huzn“, to jest godina tuge.

Smrt naše majke hazreti Hatidže potresla je našeg voljenog Poslanika i preko svake ga mjere ožalostila. Jer ona je prva primila iman i potvrdila Resulullaha. Osim toga, bila mu je najveća potpora i utjeha. Kada su svi bili neprijatelji, ona je širom otvorila svoje srce i ispunila ga ljubavlju prema našem Poslaniku. Sav svoj imetak, bogatstvo i sve što je imala potrošila je na putu islama; da bi služila našem voljenom Poslaniku, spajala je noć s danom. Nikada nije ožalostila Resulullaha, niti ga je ikada povrijedila. Poslanik je o tome s vremena na vrijeme pričao i tako spominjao vrline svoje mubarek supruge.

„Striče! Reci samo jednom ‚La ilahe illallah‘!.. Da bih na Sudnjem danu mogao za tebe učiniti šefa’at“ Hadisi šerif

Jednog dana, dok naš Poslanik nije bio kod kuće, hazreti Hatidža izašla ga je potražiti. Džebrail alejhisselam ukazao joj se u ljudskom liku. Naša majka hazreti Hatidža htjela ga je upitati za Poslanika, ali se, pomislivši da bi mogao biti netko od neprijatelja, vratila. Kada je našeg voljenog Poslanika vidjela kod kuće, ispričala mu je što se dogodilo. Ponos svemira rekao je: „Znaš li tko je bio onaj koga si vidjela i koga si htjela upitati za mene? To je bio Džebrail (alejhisselam). Rekao mi je da ti prenesem njegov selam. I rekao mi je da ti prenesem ovo: u džennetu ti je pripremljena građevina od bisera. Dakako, ondje neće biti ovakvih žalosnih, tegobnih, mučnih i teških stvari.“

Jednome je ruka ostala u zraku, drugi je oslijepio

Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) vodio je sa svojim ashabima, najsretnijima među ljudima, razgovore kojima nema ravnih i obasjavao im srca nurom. Objašnjavao je ajete koji su se spuštali i nije ostavljao ništa neispričano ni neshvaćeno. Ujedno je, da bi i mušrici primili iman, odlazio na mjesta gdje su se okupljali i neumorno ih, ne posustajući, pozivao u iman. Ebu Džehl i Velid ibn Mugira silno su se ljutili zbog toga i govorili: „Ako ovako nastavi, Muhammed će sve obratiti na svoju vjeru i neće ostaviti nikoga tko se klanja našim idolima.“ Jednog su dana odlučili da je jedini način da se ova stvar okonča – ubiti našeg voljenog Poslanika, Predvodnika svjetova. Ebu Džehl je poveo sa sobom Velida ibn Mugiru i nekoliko mladića iz Mahzumovih sinova i došao do Bejtullaha. U tom je času naš voljeni Poslanik klanjao namaz. Ebu Džehl je odmah jurnuo naprijed s kamenom koji je uzeo u ruku. U trenutku kada je podigao ruku da kamenom udari Habib-i ekrema i Nebijj-i muhterema, ruke su mu ostale nepomične u zraku. Ništa nije mogao učiniti i zapanjio se. Takav se vratio odakle je došao. Kada je stigao među mušrike, ruka mu se vratila u prijašnje stanje i kamen mu je pao na zemlju. Taj isti kamen zgrabio je jedan od Mahzumovih sinova i, rekavši: „Vidjet ćete! Ja ću ga ubiti!..“, krenuo prema Poslaniku. Kada se približio, odjednom je oslijepio i više nije vidio ništa oko sebe. Tada su svi Mahzumovi sinovi zajedno krenuli prema našem voljenom Poslaniku. U trenutku kada su mu se sasvim približili, više ga nisu mogli vidjeti. Ali čuli su njegov mubarek glas. Kada bi krenuli onamo odakle glas dolazi, glas bi se čuo iza njih, a kada bi se okrenuli, počinjao je dolaziti s prijašnjeg mjesta. To su vidjeli nekoliko puta. Na kraju su, zapanjeni, napustili to mjesto ne mogavši Resulullahu ništa učiniti.

Zaruke s hazreti Aišom i hazreti Sevdom

Kada je hazreti Hatidža (radijallahu anha) preselila na ahiret, nije ostao nitko tko bi vodio Resulullahov dom. Vidjevši to, Havla bint Hakim-hatun došla je Server-i alemu. Rekla je: „Ja Resulallah (sallallahu alejhi ve sellem)! Potrebna Vam je družica koja Vam pristaje i žena dostojna da Vam služi. Ako želite, ja ću Vam jednu isprositi.“ Resulullah je rekao: „O Havla, gdje je žena dostojna ove službe?“ Havla je rekla: „Ako želiš djevojku, to je Aiša, kći tvoga prijatelja Ebu Bekra. Ako želiš udovicu, odgovarala bi Sevda bint Zema.“ Resul alejhisselam rekao je: „Isprosi mi obje.“ Resulullah se najprije zaručio s hazreti Aišom, a zatim sa Sevdom. Hazreti Sevdu doveo je u svoju kuću u Mekki. Svadba s hazreti Aišom bila je u Medini, u mjesecu ševalu druge godine po hidžri.