OPSADA

Početak opsade

Sedma godina bi’seta… Mušrici su se neprestano trudili spriječiti da islam prodre u srca i da se širi. Ipak, muslimana je iz dana u dan bivalo sve više. Mučenja i nasilje kojima su ih izlagali nisu ih odvraćali s njihova puta; naprotiv, još su se više zbližavali i čvršće se držali jedni drugih. Nitko od njih nije otpadao od svoje vjere i nisu se ustručavali žrtvovati život na Resulullahovu putu. Kada su to čula plemena izvan Mekke, njihova je radoznalost rasla, a svjetlo islama dopiralo je do sve daljih krajeva. Kada su mušrici saznali da ljudi koje su poslali u Abesiniju nisu postigli što su htjeli, štoviše, da je Nedžaši Ashama primio islam, da štiti muslimane i lijepo postupa s njima, pobjesnili su. Da bi se za to višestruko osvetili i iskorijenili islam, okupili su se i donijeli ovu strašnu odluku: „Gdje god bio, gdje god ga vidjeli, Muhammed mora biti ubijen!…“

Kafiri su se za to zaklinjali, zakletvom na zakletvu.

Saznavši za ovu odluku mušrika, Ebu Talib se silno ožalostio. Zabrinuo se za život svoga mubarek sinovca, svoga milog čeda. Okupio je svoje pleme i naredio im da Sultana svemira štite od kurejšijskih mušrika. Hašimovi sinovi, iz revnosti prema rodu, ujedinili su se da izvrše tu naredbu. Zato su Poslanika i sve njegove ashabe koji su u njega povjerovali pozvali u Šib-i Ebu Talib, to jest u Ebu Talibovu četvrt, koja se nalazila na uzvisini sjeverno od Mekke, oko tri kilometra od Bejtullaha. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) okupio je svoje ashabe i počeo živjeti u Šibu. Od Hašimovih sinova jedino se Ebu Leheb usprotivio odluci da se Poslanik štiti i nije otišao u Šib. Mušrici, a s njima i on, udružili su se i počeli vrebati priliku da ubiju našeg Poslanika.1

Kada su mušrici vidjeli da su se Poslanik i njegovi ashabi okupili u Ebu Talibovoj četvrti, ponovno su se sastali. Zatim su donijeli ovu odluku: „Dok Muhammed alejhisselam ne bude predan Kurejšijama da bude ubijen, od Hašimovih sinova neće se uzimati djevojke za žene!… Neće im se davati djevojke!… Ništa im se neće prodavati!… Ništa se od njih neće kupovati!… S njima se neće sastajati ni razgovarati, neće se s njima viđati!… Neće se ulaziti u njihove kuće i četvrti!… Nikakav njihov zahtjev za pomirenje neće se prihvatiti!… Nikada ih nitko neće požaliti!…“

Ovu odluku zapisao je na papir jedan mušrik po imenu Mansur ibn Ikrima, a oni su je zapečatili. Objesili su je na zid Ka’be-i muazzame, da je svi vide i da je se pridržavaju.

Kada je ta vijest stigla do našeg voljenog Poslanika, silno se ožalostio i uputio dovu. Njegova je dova odmah primljena i nesretnom Mansuru ruke su se u trenu osušile. Mušrici su se zbunili i rekli: „Gledajte! Za kaznu zbog nasilja koje smo učinili Hašimovim sinovima, Mansuru su se osušile ruke i snašla ga je nesreća.“ Umjesto da se urazume, još su više podivljali. Na početke putova koji vode u Šib postavili su stražare. Nisu dopuštali da se onamo unese hrana i odjeća. Trgovcima koji su dolazili u Mekku rekli su da ne ulaze u Šib i da onamo ne nose svoju robu, a da će je, ako treba, oni sami otkupiti po visokoj cijeni. Mislili su da će tako stanovnike Šiba umoriti glađu ili da će se Hašimovi sinovi pokajati i predati im Poslanika. Takvo stanje trajalo bi svake godine do vremena posjećivanja Ka’be.

„O Moj Poslaniče! Dovoljni su ti Allah i oni od vjernika koji idu tvojim stopama!“ Enfal: 64

Po običajima, u to se vrijeme nije prolijevala krv. Zato su Hašimovi sinovi slobodno odlazili u Mekku i, kupujući i prodajući, nastojali namiriti potrebe za cijelu godinu. Kada bi netko od njih došao nekom trgovcu kupiti robu, mušrici poput Ebu Leheba i Ebu Džehla, koji su bili među mušričkim prvacima, odmah bi stigli i rekli trgovcima: „O trgovci! Silno podignite cijene Muhammedovim ashabima, tako da zbog skupoće nitko ništa ne može kupiti! Ako vam zbog toga roba ostane neprodana, mi smo je spremni svu otkupiti.“ I trgovci bi za svoju robu tražili visoke cijene, a muslimani bi se vraćali ne kupivši ništa…

Na tom su putu naš voljeni Poslanik, naša majka hazreti Hatidža i Ebu Bekr Siddik potrošili sav svoj imetak i trudili se utišati plač djece koji je od gladi dopirao do neba. Davali su im jesti koru drveća, korijenje trave, pa čak i komade osušene kože. Majke i očevi od nemoći su ostali kost i koža. S Poslanikom na čelu, ashabi kiram su od gladi vezivali kamenje na svoje mubarek trbuhe. Ako bi se koji mušrik sažalio i krišom donio nešto, tukli bi ga i teško vrijeđali. Jednom riječju, svako je dolaženje i odlaženje bilo presječeno i vjernici su zapali u teško stanje.

Mušrici su i dalje čekali da se Hašimovi sinovi pod ovim žestokim nasiljem urazume i da im Ebu Talib preda Poslanika. A muslimani u Ebu Talibovoj četvrti, posve suprotno njihovim mislima, štitili su Poslanika i poduzimali svaku mjeru da mu se ne dogodi zlo. Da bi spriječio mogući atentat, Ebu Talib je na mjesto gdje je Resulullah spavao postavljao stražare koji su se smjenjivali i tako omogućavao da on mirno spava u svojoj kući. A Poslanik, ne ustežući se ni od čega, ni trenutka nije trošio uzalud, nego je izvršavao naredbu Allaha dželle-šanuhu i širio islam; pozivajući ljude u vjeru, trudio se postati uzrokom njihova spasa od džehennema i strpljivo ih je i dalje savjetovao. Da bi i kurejšijski mušrici, koji su ga smatrali lažljivcem, shvatili što znači glad, Resulullah je jednog dana uputio dovu: „Allahu moj! Kao u vrijeme Jusufa (alejhisselam) sedam sušnih godina, daj i njima sedam godina kazne sušom i tako mi pomozi!“ U danima nakon toga s neba nije pala ni kap kiše. Zemlja je izgorjela od suše. Na tlu više nije bilo ni traga zelenilu. Kurejšijski mušrici nisu znali što ih je snašlo. Pokušavali su se spasiti od smrti jedući strvine stoke uginule od gladi i smrdljive pseće kože.

I njihova su djeca počela plakati i zapomagati od gladi. Mnogi su od njih pomrli od gladi. Kada bi od gladi pogledali u nebo, vidjeli bi kao da je dim prekrio sve strane. Kao da su došli k sebi i shvatili koliko su nasilje učinili. Iz svoje sredine poslali su Poslaniku Ebu Sufjana. Ebu Sufjan je došao, zakleo se i rekao: „O Muhammede! Ti kažeš da si poslan kao milost svjetovima, naređuješ nam da vjerujemo u Allaha i da pazimo na prava rodbine. A tvoj narod gine i umire od suše i gladi. Uputi jednu dovu svome Gospodaru da se ova nesreća skine s nas; Allah prima dovu koju ti uputiš. Ako uputiš takvu dovu, svi ćemo povjerovati!…“

Tako su, ostavivši po strani svoje nasilje i mučenja, zapali u nevolju i počeli preklinjati Resulullaha. Poslanik im nije prebacio ono što su učinili; na njihove riječi „Povjerovat ćemo“ podigao je svoje mubarek ruke i uputio dovu Dženab-i Hakku. Allah dželle-šanuhu primio je dovu Svoga Habiba i na Mekku poslao obilnu kišu; zemlja se napojila vodom i bilje je počelo zeleniti. Iako su se spasili od suše i gladi, mušrici su zaboravili danu riječ i nastavili ustrajati u nevjerstvu (kufru)…

Allah dželle-šanuhu im je odgovorio u ajetima koje je objavio; rekao je, po značenju: „Ali, oni (ne vjeruju ni u Allaha dželle-šanuhu ni u Muhammeda alejhisselam; u pogledu Kur’ani kerima, ahireta i ponovnog oživljenja…) sumnjaju i zabavljaju se. Pa ti zato (o Moj Habibe!) sačekaj Dan kad će se na nebu vidljivi dim pojaviti. Taj će dim posve prekriti sve ljude. To je vrlo teška patnja! (Ljudi će reći:) ‚Gospodaru naš, otkloni od nas ovu patnju, mi ćemo, sigurno, vjerovati!‘ A kako da tada razmisle i pouku prime, kada im je već bio došao poslanik koji im objašnjava istine? Zatim su se od njega okrenuli i rekli: ‚On je poučeni luđak.‘ Kada Mi malo otklonimo ovu patnju, vi ćete se opet vratiti u prijašnje stanje. Na Dan kada ih najžešće zgrabimo (na dan Bedra), Mi ćemo im se, zaista, osvetiti. Tako Mi Moje uzvišenosti, Mi smo i prije njih (kurejšijskih mušrika) faraonov narod u iskušenje stavili. Došao im je od Nas plemeniti poslanik (to je Musa alejhisselam). On im je rekao: ‚Predajte meni Allahove robove (sinove Israilove). (Pošaljite ih sa mnom. Pustite ih, ne mučite ih.) Ja sam vam, zaista, od Allaha dželle-šanuhu objavom poslan kao povjerljivi poslanik. Ne uzdižite se iznad Allaha dželle-šanuhu. Jer ja sam vam došao s dokazom koji pokazuje da je moj poziv istinit, s jasnom mudžizom. Znajte da ja tražim utočište kod Allaha dželle-šanuhu, i moga i vašega Gospodara, od toga da me kamenujete i ubijete; On će me sačuvati. Ako me ne potvrdite i ne povjerujete u mene, onda me na miru ostavite. (Odustao sam od vašega dobra; neka me barem ne dotakne vaše zlo.)‘ (Budući da ne samo da nisu povjerovali i proglasili ga lažljivcem, nego su ga počeli i uznemiravati i mučiti,) Musa (alejhisselam) uputio je dovu Allahu dželle-šanuhu i rekao: ‚Gospodaru moj! Ovo je narod koji ustraje u nevjerstvu.‘ Allah dželle-šanuhu mu je poslao objavu i rekao: ‚Izvedi noću (iz Egipta) Moje robove (sinove Israilove)! Kada faraon i njegove pristaše čuju da ste izašli, sigurno će krenuti za vama. Kada s narodom prijeđeš more, ostavi ga neka miruje (nemoj ponovno udariti štapom i zatvoriti putove koji su se otvorili; ostavi ih otvorenima). Jer faraon i njegova vojska ući će u te putove i bit će potopljeni, utopit će se.‘“2

Ukidanje opsade

Mušrici su se odrekli svojih riječi „Povjerovat ćemo“ i ponovno počeli činiti nasilje. Jednog dana Allah dželle-šanuhu je objavom obavijestio Poslanika „da je na povelju obješenu na Ka’bi poslao crva (moljca) i da je taj crv pojeo sve što je napisano, osim imena Allaha dželle-šanuhu“. Poslanik je rekao Ebu Talibu: „Striče! Allah dželle-šanuhu, moj Gospodar, poslao je crva na povelju Kurejšija. Od svega što je u njoj bilo napisano – nasilja, kidanja rodbinskih veza, klevete… – nije ostavio ništa osim imena Allaha dželle-šanuhu; sve je uništio.“

„Allahu moj! Kao u vrijeme Jusufa (alejhisselam) sedam sušnih godina, daj i njima sedam godina kazne sušom i tako mi pomozi!“ Hadisi šerif

Kada ga je Ebu Talib upitao: „Je li ti to javio tvoj Gospodar?“, Poslanik je rekao: „Da.“ Tada je Ebu Talib rekao: „Svjedočim da ti uvijek govoriš samo istinu.“ Odmah se obukao i otišao do Ka’be. Mušrički prvaci sjedili su ondje. Vidjevši da Ebu Talib dolazi, rekli su: „Sigurno nam dolazi predati Muhammeda!..“ Kada im je Ebu Talib prišao, rekao je: „O Kurejšije! Moj sinovac, El-Emin, koji nikada nije slagao, javio mi je da je crv pojeo sve što je napisano na listu koji ste napisali, osim imena Allaha dželle-šanuhu. Hajde, donesite taj papir koji ste napisali protiv nas, da vidimo!.. Ako su ove riječi istinite, kunem se da ćemo ga svi štititi dok ne umremo! A i vi se sada okanite ovoga nasilja i zlih postupaka…“ Mušrici su uzbuđeno skinuli list sa zida Ka’be i donijeli ga. Kada je Ebu Talib rekao: „Čitajte!“, jedan od njih otvorio je list da ga pročita i vidio da je izbrisano sve što je bilo napisano osim riječi „Bismike Allahumme“.3 Mušrici nisu znali što bi rekli ni što bi učinili. Budući da su neki od njih odustali, ukinuli su ovu tešku opsadu, koja je trajala tri godine, donijela nezaboravne patnje i otvorila duboke rane u srcima. Ali od svoga neprijateljstva nikako nisu odustali; štoviše, pokazali su još veću žestinu. Na sve su načine pokušavali spriječiti širenje islama. Unatoč svim tim naporima, islam se brzo širio: naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam trudio se spasiti ljude koji su se gušili u mraku (zulmetu) doba džahilijjeta i dovodio ih je do prave sreće. Oni koji su dosegnuli tu sreću zahvaljivali su na velikoj blagodati koju su stekli i nimalo nisu posustajali pred vrijeđanjem i mučenjem mušrika. Mnoga srca koja su vidjela mudžize Muhammeda alejhisselam i postojanost muslimana u vjeri obasjavala su se nurom islama.

Raspolućivanje Mjeseca

Jedna od velikih mudžiza Poslanika jest i raspolućivanje Mjeseca. Jedna skupina mušrika, među kojima su bili i Ebu Džehl i Velid ibn Mugira, rekla je Resul-i ekremu (sallallahu alejhi ve sellem): „Ako si ti zaista poslanik, raspolovi Mjesec, tako da se jedna polovica vidi iznad brda Kuajkian, a druga iznad brda Ebu Kubejs!..“ Resulullah je rekao: „Ako to učinim, hoćete li povjerovati?“ Oni su rekli: „Da, povjerovat ćemo.“ Resulullah je uputio dovu Allahu dželle-šanuhu da se Mjesec raspolovi. Džebrail alejhisselam odmah je došao našem voljenom Poslaniku i rekao: „O Muhammede! Obavijesti Mekkance da noćas promatraju mudžizu.“ Poslanik je objavio da će se četrnaeste noći mjeseca, kada je mjesec pun (bedr), to jest kada je posve okrugao i najsjajniji, Mjesec raspolutiti na dva dijela i da ga promatraju oni koji žele uzeti pouku. Te noći, kada je naš voljeni Poslanik pokazao svojim mubarek prstom, Mjesec se raspolutio na dva dijela. Jedan se njegov dio vidio iznad brda Ebu Kubejs, a drugi iznad brda Kuajkian. Zatim su se dijelovi ponovno spojili na nebu.

Resulullah je rekao: „O Ebu Seleme ibn Abdulesed, o Erkame ibn Ebul-Erkam! Budite svjedoci!“, a zatim i ostalim ashabima koji su bili s njim: „Budite svjedoci!“ A mušrici su svojim očima vidjeli još jednu očitu mudžizu. Ali ne samo da nisu održali riječ i povjerovali, nego su, da bi i druge spriječili da povjeruju, rekli: „Ovo nije ništa drugo nego Muhammedova čarolija nad nama! Ali on ne može začarati baš sve ljude!.. Hajde da pitamo i ljude koji dolaze iz drugih krajeva. Da vidimo, jesu li i oni bili svjedoci istog događaja. Ako su ga vidjeli, Muhammedova je tvrdnja o poslanstvu istinita. U protivnom, ovo je čarolija.“ Pitali su one koji su dolazili, pa čak i slali ljude u druge krajeve da pitaju. Od svih su čuli isto: „Da, te smo noći vidjeli da se Mjesec raspolutio na dva dijela!“ Ipak, opet su poricali. Na čelu poricatelja bio je Ebu Džehl. Da ljudi ne bi stekli blagodat imana, kvario je srca govoreći: „Čarolija Ebu Talibova siročeta djelovala je i na nebo!..“4 Zbog toga njegova poricanja Allah dželle-šanuhu objavio je ajete, čije je značenje:

„Bliži se Čas (kijamet) i Mjesec se raspolutio (na dva dijela). Kada oni (kurejšijski kafiri) vide neku mudžizu (koja ukazuje na poslanstvo Muhammeda alejhisselam), okreću se (od razmišljanja o njoj i od vjerovanja) i govore: ‚Ovo je neprekidna (koja ne prestaje, sveobuhvatna, snažna) čarolija.‘ Oni su (poslanika ili mudžizu) porekli i povode se za hirovima svojim (za željama i prohtjevima svojih nefsa). A svaka stvar stiže do svoga (cilja kojemu je usmjerena) ishoda, nalazi svoje mjesto. Kunem se, došle su im (mekkanskim mušricima) mnoge važne vijesti (propisi, zabrane) koje bi ih odvratile (od zla). (Ove naredbe i znanja) – mudrost su savršena. Ali poslanici, opomene i zastrašivanja (njima) nimalo ne koriste. Zato se i ti (o Moj Habibe, ako uporno ustraju u poricanju) okreni od njih. Na Dan kad ih glasnik (Israfil alejhisselam) pozove na nešto neviđeno i nepoznato (na mahšer, na obračun), oni će oborenih i poniženih pogleda (ne znajući od straha i užasa kamo će) iz kaburova izlaziti kao skakavci rasuti. Kafiri će, (pognutih vratova) žureći ka glasniku, govoriti: ‚Kako je ovo težak i mučan dan za nas!’“5

Neka i vama moj Gospodar podari hidajet

Nakon što se završila trogodišnja blokada koju su mušrici provodili protiv muslimana, Resulullahu je došla jedna skupina iz Nedžrana. Bilo ih je dvadesetak; za islam su čuli od ashaba kiram koji su učinili hidžru u Abesiniju i došli su u Mekku upoznati islam i steći sreću da vide Poslanika. S Resulullahom su se sastali pokraj Ka’be-i muazzame. Postavili su mnogo pitanja i dobili odgovore ljepše i savršenije nego što su željeli. A kurejšijski mušrici promatrali su ih sa strane. Naš voljeni Poslanik, poslan kao milost svjetovima, proučio im je neke ajete iz Kur’ani kerima. To ih je duboko dirnulo; nisu mogli zadržati suze i zaplakali su. Zatim su, na Poslanikov poziv, s velikom radošću izgovorili kelime-i šehadet i bili počašćeni time što su postali muslimani. Kada su zatražili dopuštenje da se vrate u svoju zemlju, prišao im je Ebu Džehl i izgovorio uvredljive riječi: „Nismo vidjeli nikoga glupljeg od vas!.. Samo što ste jednom sjedili pokraj njega, odvojili ste se od svoje vjere i potvrdili sve što je rekao!..“ Ovi ljudi, tek počašćeni time što su postali ashabi, odgovorili su: „Želimo da Allah dželle-šanuhu i vama podari hidajet (pravi put). Ovu uvredu i neznanje koje ste pokazali prema nama mi vama nećemo uzvratiti. Mi, uostalom, nismo pogazili nijedno vaše pravo. Ali dobro znajte ovo: zbog riječi nekoliko neznalica nipošto ne želimo izgubiti ovu veliku blagodat koju smo stekli i nećemo otpasti od ove prave vjere.“6

„Striče! Allah dželle-šanuhu, moj Gospodar, poslao je crva na povelju Kurejšija. Od svega što je u njoj bilo napisano – nasilja, kidanja rodbinskih veza, klevete… – nije ostavio ništa osim imena Allaha dželle-šanuhu; sve je uništio“ Hadisi šerif

Allah dželle-šanuhu je povodom ovog događaja u ajetima koje je objavio rekao, po značenju: „Oni kojima smo prije ovoga (prije Kur’ani kerima) dali Knjigu vjeruju u njega (u Kur’ani kerim). A kad im se on (Kur’ani kerim) kazuje, govore: ‚Mi vjerujemo u njega. Nema sumnje, on je istina (koja dolazi) od Gospodara našeg. Mi smo, zaista, i prije njega bili muslimani.‘ Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što su bili strpljivi (i postojani). Oni dobrim odbijaju zlo. Od onoga što smo im dali u opskrbu (na dobro) udjeljuju. A kad čuju ružnu riječ, od nje se okrenu i reknu: ‚Nama naša djela, a vama vaša djela. Selam vam (budite sigurni od nas). Mi ne tražimo neuke (i ne želimo njihovo prijateljstvo).‘“7

KASIDA O VODI8
Ne lij, oko, suze na vatru u srcu – uzalud je voda,
Vatri što se ovako razbuktala lijeka ne da voda.
Ne znam je li boje vode svod nebeski što se okreće,
Ili je iz mojih očiju svod nebeski obavila voda.
Nije čudo ako mi se srce od slasti tvog mača raspada,
Jer kuda proteče, pukotinu u zidu ostavi voda.
Ranjeno srce o vrhu tvoje strijele sa strahom zbori9,
Jer oprezno pije ranjenik kad mu se pruži voda.
Nek vrtlar pusti ružičnjak niz vodu i nek se ne muči,
Ruža kao lice tvoje ne cvate, ma tisuću vrtova pojila voda.
Nijedan pisar ne može naslikati tvoj savršeni lik,
Ma gledao kao pero dok mu na oči ne siđe crna voda.
Što mari ako mi se trepavice ovlaže kad se sjetim lica tvoga,
Ne propada trnu dana, u nadi na ružu, voda.
U dan tuge ne uskrati bolnom srcu svoj pogled kao mač,
Dobro je djelo kad se bolniku u tamnoj noći da voda.
O srce, išti vrh njegove strijele, ugasi žar rastanka,
Žedan sam; u ovoj pustinji nek mi se potraži voda.
Kao što isposnici Kevser žele, ja za tvojim usnama čeznem,
Kao što pijanom godi vino, a trijeznome voda.
U tvoju džennetsku ulicu neprestano teče,
Valjda se u taj čempres milog hoda zaljubila voda.
Postat ću prah i put joj u toj ulici zagraditi,
Neću pustiti da onamo ode, jer moj suparnik je voda.
O prijatelji, ako umrem u čežnji da mu ruku poljubim,
Od moga praha krčag načinite, nek u njemu Voljenom ode voda.

„Oni kojima smo prije ovoga dali Knjigu vjeruju u njega. A kad im se on (Kur’ani kerim) kazuje, govore: ‚Mi vjerujemo u njega. Nema sumnje, on je istina (koja dolazi) od Gospodara našeg. Mi smo, zaista, i prije njega bili muslimani‘“ Kasas: 52–53

Džennetul-Mualla

Groblje na kojem se nalaze turbeta mnogih ashaba kiram, na prvom mjestu naše majke
hazreti Hatidže (radijallahu anha).
Danas ta turbeta više nije moguće vidjeti. Nažalost, svi su ovi lijepi
povijesni spomenici srušeni.