HIDŽRA U ABESINIJU

Prva hidžra u Abesiniju

Pete godine Resulullahova poslanstva (bi’seta), unatoč mučenjima mušrika, broj muslimana i dalje je rastao. Ali i mušrici su pojačavali svoja mučenja i činili sve što su mogli. Poslanika je veoma žalostilo što njegovi ashabi trpe nepodnošljiva mučenja, što ih užadima za noge vežu za deve i rastržu vukući na suprotne strane. Ta su mučenja iz dana u dan postajala sve žešća i njegovo srce, puno milosrđa, nije ih moglo podnijeti.

Jednoga je dana okupio ashabe kiram i rekao: „O moji ashabi! Sada se raspršite po zemlji. Allah dželle-šanuhu uskoro će vas ponovno sabrati na jedno mjesto.“

Oni su upitali: „Ja Resulallah! Kamo da idemo?“ Naš je Poslanik mubarek rukom pokazao prema zemlji Abesiniji i rekao: „Eno tamo! Idite u abesinsku zemlju!1 Jer ondje je vladar koji nikome od onih oko sebe ne čini zulum. A to je i zemlja istinitosti. Ostanite ondje dok vam Allah dželle-šanuhu ne otvori izlaz i put spasa iz nevolja u kojima ste.“

Tako je Server-i alem Muhammed Mustafa (sallallahu alejhi ve sellem) odlučio svoje ashabe spasiti od mučenja, a borbu protiv mekkanskih mušrika sam nastaviti. Naš voljeni Poslanik, koji je, kad se rodio, rekao: „Ummete moj! Ummete moj!“, sada je žrtvovao sebe radi spasa svojih ashaba. Po tom njegovu dopuštenju dio ashaba kiram napuštao je svoju domovinu i činio hidžru!.. Ali budući da su se rastajali od našeg voljenog Poslanika, i njihova je tuga bila veoma velika.

U toj prvoj hidžri sudjelovali su hazreti Osman i njegova žena hazreti Rukajja bint Resulullah, Ebu Huzejfa i njegova žena Sehla bint Suhejl, Zubejr ibn Avvam, Mus’ab ibn Umejr, Abdurrahman ibn Avf, Ebu Seleme ibn Abdulesed i njegova žena Ummu Seleme, Hatib ibn Amr, Amir ibn Rebia i njegova žena Lejla bint Ebu Hasma, Osman ibn Mazun, Ebu Sebra ibn Ebu Ruhm i njegova žena Ummu Gulsum bint Suhejl, Suhejl ibn Bejda i Abdullah ibn Mesud (radijallahu anhum).2 Poslanik je za hazreti Osmana rekao: „Nema sumnje, Osman je prvi čovjek koji je nakon poslanika Luta učinio hidžru zajedno sa svojom ženom.“

Dio ashaba kiram jašući, a dio pješice, potajno su napustili Mekku. Kada je karavan stigao u Šuajbu, milošću uzvišenog Allaha ondje su bila pristala dva trgovačka broda. Ashabi su trgovcima platili po pola zlatnika i ukrcali se na brodove. U to su vrijeme mušrici, koji su to saznali, pošli u potjeru za ashabima. Kada su stigli na morsku obalu, muhadžiri su se već bili ukrcali na brodove i isplovili na more, tako da nijednoga nisu mogli uhvatiti. Njihov je trud ostao uzaludan i vratili su se razočarani. Ashabi su preko Crvenog mora stigli u Abesiniju živi i zdravi.3 Abesinski vladar Nedžaši primio je muslimane u svoju zemlju. Prema njima se ponio veoma lijepo.

„O moji ashabi! Sada se raspršite po zemlji. Allah dželle-šanuhu uskoro će vas ponovno sabrati na jedno mjesto“ Hadisi šerif

Nakon što su ashabi otišli u Abesiniju, objavljena je sura Nedžm. Kada je Resulullah u Mesdžid-i haramu učio tu suru Kurejšijama i stigao do mjesta u 19. i 20. ajetu gdje se spominju idoli mušrika, prokleti šejtan ubacio je nešto poput: „Idoli su uzvišeni idoli, od njih se očekuje šefa’at.“ Mušrici su pomislili da je to rekao Resulullah. Rekli su: „Kad se on već složio s našom vjerom, i mi smo se pomirili s njim.“ U to je vrijeme Resulullahu došao i Velid ibn Mugira i rekao: „Odsad te nećemo dirati“, pa se Poslanik začudio. Vijest o tom „miru“ (!) mušrika stigla je do ashaba u Abesiniji potkraj mubarek mjeseca ramazana. Muslimani u Abesiniji primili su vijest: „U Mekki su mušrici i muslimani sklopili sporazum!“ Na to su pomislili: „Naša hidžra, to što smo napustili svoj kraj i zavičaj, bila je zbog neprijateljstva mušrika. Sada se njihovo neprijateljstvo pretvorilo u prijateljstvo. Onda hajdemo otići i steći čast služenja Resul-i ekremu (sallallahu alejhi ve sellem).“ U to je vrijeme Džebrail alejhisselam obavijestio Resulullaha o ovoj šejtanovoj spletki. Resulullah se veoma ražalostio. Dženab-i Hakk objavio je 52. ajet sure Hadž, čije je značenje: „Kad god su resuli, vlasnici šerijata, koje smo poslali prije tebe, i nebiji koji su ih slijedili htjeli učiti ajet ili reći nešto od sebe, šejtan je u ono što uče ili govore ubacivao nešto. Allah dželle-šanuhu odvaja ono što je šejtan ubacio od ispravnoga. Zatim učvršćuje Svoje ajete. Allah dželle-šanuhu zna stanja ljudi i izvršava Svoju presudu.“ Kada su čuli taj ajet, mušrici su ponovno počeli sa zlostavljanjem i mučenjem. Muhadžiri su, dobivši dopuštenje od abesinskog vladara, u mjesecu ševalu došli u Mekke-i mukerremu. Ali saznali su da je vijest koju su primili bila lažna.4 Kada su saznali što se dogodilo, bili su zbunjeni. Zatim su došli Poslaniku i o Abesiniji rekli: „Ondje smo našli dobro susjedstvo i zaštitu. Nitko nije dirao našu vjeru, nitko nas nije vrijeđao. Nismo čuli ni riječ koja bi nam bila neugodna. U miru smo činili ibadet Allahu dželle-šanuhu.“5 Dugo su pričali kako abesinska voda, zrak i voće daju snagu, kako ondje postoje četiri bogomolje, kako se na tim mjestima svakoga dana kolju deve i ovce, kako se siromasi i stranci pozivaju i lijepo goste, kako ih je njihov vladar posjetio, dao im aman i otklonio im teškoće, i izrazili su svoje zadovoljstvo.6 Ostali su u Abesiniji više od dva mjeseca.

Kako je hazreti Hamza postao musliman

Šesta godina bi’seta… Glas islama iz dana u dan širio se od uha do uha, dopirao do srca i sezao još dalje. To je izluđivalo kurejšijske mušrike: unatoč svim naporima, nisu mogli spriječiti širenje islama. U knjigama „Delailun-nubuvve“ i „Mearidžun-nubuvve“ zabilježeno je sljedeće:

Jedan od mušrika, po imenu Velid, imao je idola. Okupljali su se na brdu Safa i činili ibadet tom idolu. Jednoga je dana Poslanik otišao k njima i pozvao mušrike u iman. Jedan džin, koji je bio kafir, ušao je u taj idol i izgovorio o našem voljenom Poslaniku nedolične riječi. Ponos svijeta (sallallahu alejhi ve sellem) se ražalostio. Drugoga dana netko nevidljiv nazvao je Poslaniku selam i rekao: „Ja Resulallah! Jedan džin kafir rekao je o tebi nedolične stvari. Našao sam ga i ubio. Ako želiš, hoćeš li sutra doći na brdo Safa? Ti ćeš ih opet pozvati u islam. A ja ću ući u taj idol i izgovoriti riječi koje tebe hvale.“ Poslanik je prihvatio prijedlog tog džina po imenu Abdullah.

Sutradan je naš voljeni Poslanik otišao onamo i ponovno pozvao mušrike u iman.

I Ebu Džehl bio je ondje. Džin musliman ušao je u idol koji su mušrici držali u rukama i izgovorio lijepe riječi i stihove koji opisuju našeg voljenog Poslanika i islam. Kada su čuli te riječi, mušrici su razbili idol koji su držali u rukama i nasrnuli na Resulullaha. Njegova mubarek kosa bila je sva razbarušena. Mubarek lice oblilo mu se krvlju. Podnoseći ta njihova zlostavljanja i mučenja, rekao je: „O Kurejšije! Tučete me. A ja sam vaš Poslanik.“ Zatim je otišao odande i došao kući. Jedna je sluškinja vidjela taj događaj od početka do kraja. U to je vrijeme hazreti Hamza lovio u planini. Kada je htio odapeti strijelu na jednu gazelu, gazela je progovorila: „O Hamza! Bolje bi bilo da, umjesto što gađaš mene, gađaš one koji hoće ubiti tvoga sinovca.“ Čudeći se tim riječima, hazreti Hamza žurno je krenuo kući. Imao je običaj, kad se vrati iz lova, svratiti u Harem-i šerif da obavi tavaf, a tek onda otići kući. Toga dana, dok je obavljao tavaf, sluškinja mu je prišla. Ispričala mu je što je Ebu Džehl učinio Muhammedu alejhisselam. Kada je čuo da je Poslanik uvrijeđen, u hazreti Hamzi prekipjela je rođačka revnost. Uzeo je oružje i došao onamo gdje su bili mušrici. Rekavši: „Jesi li ti taj koji je mome sinovcu rekao ružne riječi i povrijedio mu srce? Evo, i moja je vjera njegova vjera. Ako možeš, učini i meni ono što si učinio njemu!“, lukom koji mu je visio o vratu razbio je Ebu Džehlu glavu. Kafiri koji su ondje bili htjeli su nasrnuti na hazreti Hamzu. Ali Ebu Džehl je rekao: „Ne dirajte ga, Hamza je u pravu. Rekao sam ružne riječi njegovu sinovcu.“ Kad je hazreti Hamza otišao odande, Ebu Džehl je rekao onima oko sebe: „Pazite, ne dirajte ga! Naljutit će se na nas i postat će musliman. Time će Muhammed ojačati.“ Jer Hamza je bio ugledan, cijenjen i snažan. Ebu Džehl pristao je i da mu se razbije glava samo da hazreti Hamza ne postane musliman. Hazreti Hamza došao je Poslaniku i rekao: „O Muhammede! Osvetio sam te Ebu Džehlu. Oblio sam ga krvlju. Ne tuguj, raduj se!“ Naš voljeni Poslanik je rekao: „Ja se takvim stvarima ne radujem.“ Kada je hazreti Hamza rekao: „Učinit ću što god hoćeš da te obradujem i izbavim iz tuge!“, Poslanik je rekao: „Ja se radujem samo tome da ti primiš iman i spasiš svoje dragocjeno tijelo od džehennemske vatre.“

Hazreti Hamza odmah je postao musliman. O njemu je objavljen ajet. Prema riječima hazreti Abdullaha ibn Abbasa, onaj o kojem se u 122. ajetu sure En’am kaže da je „oživljen i doveden do nura…“ jest hazreti Hamza, a onaj o kojem se govori da „luta u tminama…“ jest Ebu Džehl.

Hazreti Hamza otišao je među mušrike, objavio da je postao musliman i da će habiba Allaha dželle-šanuhu, Muhammeda alejhisselam, braniti makar i po cijenu svoga života, i proučio je jednu kasidu. U toj je kasidi rekao: „Hvala Allahu dželle-šanuhu što je moje srce priklonio islamu i istini. Ovu je vjeru poslao Allah dželle-šanuhu, Gospodar svjetova, koji zna sve što Njegovi robovi čine, koji se prema svakome odnosi Svojom blagošću i čija moć nadvladava sve. Kada se uči Kur’ani kerim, suze teku iz očiju onih koji imaju srca i razuma. Kur’ani kerim objavljen je Muhammedu alejhisselam u obliku ajeta izloženih jasnim i rječitim jezikom. On, Muhammed Mustafa, mubarek je čovjek među nama, čija se riječ sluša i pred kojim se povijaju vratovi. O mušrici! Nemojte, izgubivši pamet i pomračena vida, govoriti o njemu oštre, teške i grube riječi. Ako vas obuzme takva pomisao, nitko ga ne može dirnuti a da ne prijeđe preko lešina nas muslimana.“

„O Kurejšije! Tučete me. A ja sam vaš Poslanik“ Naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam

Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) veoma se obradovao što je hazreti Hamza postao musliman. I muslimani su, kad im se i on pridružio, veoma ojačali. Primanjem islama hazreti Hamze stanje se promijenilo. Jer Mekkanci su znali da je hazreti Hamza ratnik, hrabar, muževan čovjek, pehlivan i velik junak. Zato kurejšijski mušrici više nisu mogli bez ikakva razloga loše postupati s muslimanima, a osobito su se pribojavali oštrice mača hazreti Hamze.7

Pođoh na put s ljubavlju prema tebi,
Šefa’at, ja Resulallah!
Grješan sam, lice mi je crno,
Šefa’at, ja Resulallah!

Kako je hazreti Omer postao musliman

Vjera islam širila se iz dana u dan, nur Kur’ani kerima obasjavao je duše. Oni kojima je bilo suđeno primali su iman dobročinstvom Allaha dželle-šanuhu i nalazili hidajet. Ti mubarek ljudi, počašćeni time što su postali ashabi kiram (radijallahu anhum), držeći se ruku pod ruku, srce uz srce, kružili su oko Resulullaha kao leptiri oko svijeće. Njegovu najmanju želju i znak smatrali su velikom naredbom, natjecali se tko će ih ispuniti i na tom se putu nisu ustezali ni žrtvovati svoje živote. A uznemirenost i briga mušrika dosegli su vrhunac. Jer i hazreti Hamza, jedan od junaka na koje se prstom pokazivalo, postao je musliman i zauzeo mjesto u Resulullahovim redovima. Taj neočekivani događaj posve je razbjesnio mušrike. Zbog toga je Hattabov sin Omer (koji još nije bio postao musliman) jednoga dana izašao iz kuće s namjerom da ubije Resulullaha gdje god ga vidi.

Našao je našeg voljenog Poslanika u Mesdžid-i haramu dok je klanjao namaz. Dok je čekao da završi namaz, privuklo mu je pozornost ono što je učio i počeo je znatiželjno slušati. Habib-i ekrem učio je suru Hakka. Po značenju: „Kijamet, čiji je dolazak istina!.. Što je kijamet čiji je dolazak istina (znaš li)? I što ti znaš što je kijamet čiji je dolazak istina? Semud i Ad (narodi) poricali su i smatrali lažnim kijamet od čijeg će užasa srca zadrhtati. Narod Semud uništen je zbog svoje obijesti (povikom Džebraila alejhisselam).

A što se tiče naroda Ad, i oni su uništeni vjetrom (orkanom) koji sve pustoši, koji huči, bijesan i žestok. Allah dželle-šanuhu držao je taj orkan nad njima neprekidno sedam noći i osam dana. (Došli su u takvo stanje da bi,) da si tada bio ondje, vidio kako su pomrli i popadali kao šuplja debla datuljinih palmi iščupana iz korijena! Vidiš li sada išta što je od njih ostalo (ijednog čovjeka, ijedno živo biće)? I faraon, i oni prije njega, i stanovnici prevrnutih gradova (Lutov narod) svi su činili tu grešku (širk i nepokornost)… Tako su se pobunili protiv poslanika svoga Gospodara (protiv Luta alejhisselam i drugih). Tada ih je zahvatila kazna žešća od kazne koja je stigla druge ummete… Zaista smo Mi, kada je (u Nuhovu potopu) voda preplavila sve, vas (vaše pretke, koji su uzrok vašeg postojanja) nosili u lađi, da vam to bude pouka i da je uši koje čuju sačuvaju i zapamte.

Kada se u Sur jednom puhne, a zemlja i planine budu podignute sa svojih mjesta i snažno udarene jedna o drugu, pa se rasprše, toga će dana nastupiti kijamet. Toga će dana nebo, izgubivši snagu i čvrstoću, puknuti i raspasti se.

Meleci će biti po rubovima neba (čekajući naredbu svoga Gospodara). Toga će dana Arš tvoga Gospodara (od onih koji su oko neba) nositi osam meleka. Toga ćete dana biti izvedeni (na račun pred Allaha dželle-šanuhu), tako da (Allahu dželle-šanuhu) neće ostati skrivena nijedna vaša tajna (za koju ste mislili da ste je na ovom svijetu sakrili). Tada će onaj kome knjiga bude dana u desnu ruku reći (radujući se): ‚Evo, čitajte moju knjigu! Ja sam zaista pouzdano znao da ću se suočiti sa svojim računom.‘

On je u životu kojim je zadovoljan, u uzvišenom džennetu… Čiji su (plodovi) nadohvat ruke. (Njima će se reći:) ‚Jedite i pijte, u zdravlje, kao nagradu za dobra djela koja ste unaprijed poslali u minulim danima (na ovom svijetu).‘

A onaj kome knjiga bude dana u lijevu ruku reći će: ‚Jao! Kamo sreće da mi knjiga nije dana… I da nisam ni saznao kakav je moj račun. Jao! Kamo sreće da je ona (smrt) bila konačni kraj (moga života) (pa da nisam oživljen)! Moj mi imetak nije nimalo koristio. Sva moja vlast (moja moć, moj dokaz, sve što sam imao) otišla je od mene i propala!..‘ (Allah dželle-šanuhu reći će melecima zaduženima u džehennemu:) ‚Zgrabite i njega i svežite ga (ruke mu vežite za vrat)!.. Zatim ga bacite u Džahim (najžešće mjesto kazne u džehennemu)! Zatim ga uvucite (ponovno) u lanac dug sedamdeset aršina!.. Jer on nije vjerovao u Allaha dželle-šanuhu, Velikoga. Nije poticao da se siromah nahrani (a kamoli da ga sam nahrani). Zato ovdje danas nema nikoga bliskoga (ni prijatelja) (tko bi mu se smilovao). Nema ni hrane osim gislina (gnoja stanovnika džehennema pomiješanog s krvlju). Nju ne jede nitko osim onih koji (svjesno) griješe (kafira)…’“8 Hazreti Omer s divljenjem je slušao ono što je Poslanik učio. U životu nije čuo tako lijepe riječi. To je poslije i sam ispričao ovako: „Bio sam zadivljen rječitošću, skladom i sažetošću riječi koje sam slušao. Rekao sam sebi: ‚Kunem se, ovo mora biti pjesnik, kao što kažu Kurejšije!’“ U tom je trenutku naš Poslanik nastavio učiti ajete: „Kunem se onim što vidite i onim što ne vidite, nema sumnje da je on (Kur’ani kerim) govor koji je donio (od svoga Gospodara) veoma časni Resul kod Allaha dželle-šanuhu. On nije riječ pjesnika. Kako vi malo vjerujete!..“9 Hazreti Omer je ispričao: „Opet sam rekao sebi: ‚Ovo mora biti kahin, jer je shvatio što mi prolazi kroz glavu!..‘“ Resulullah je nastavio učiti suru: „On nije ni riječ kahina. Kako vi malo razmišljate!.. On (Kur’ani kerim) spušten je od Gospodara svjetova (Muhammedu alejhisselam po Džebrailu alejhisselam). Da je on (Poslanik) sam od sebe izmislio o Nama kakve riječi (koje Mi nismo rekli), zacijelo bismo ga snažno dohvatili, a zatim mu, nema sumnje, presjekli žilu kucavicu (vratnu žilu) i uništili ga!

„(O striče!) Ja se radujem samo tome da ti primiš iman i spasiš svoje dragocjeno tijelo od džehennemske vatre“ Hadisi šerif

I nitko ga između vas ne bi mogao od toga obraniti! Nema sumnje, on (Kur’ani kerim) jasna je pouka za bogobojazne. Mi zacijelo znamo da među vama ima onih koji ga smatraju lažnim (kao što ima i onih koji ga potvrđuju). Zaista je on (Kur’ani kerim) za kafire (neizbježan) jad (kad na ahiretu vide blagodati dane onima koji su ga potvrdili). Zaista je on (Kur’ani kerim) hakkul-jakin (on je zacijelo istina pouzdanog znanja, on je samo pouzdano znanje). Zato slavi ime svoga uzvišenog Gospodara.“10

Hazreti Omer je rekao: „Kada je Resulullah proučio cijelu suru, u mome se srcu pojavila naklonost prema islamu.“ Tri dana nakon što je hazreti Hamza postao musliman, Ebu Džehl je okupio mušrike i rekao: „O Kurejšije! Muhammed je digao jezik na naše idole. Rekao je da se naši preci, koji su živjeli prije nas, muče u džehennemu i da ćemo i mi onamo otići!..

Nema drugog izlaza osim da ga ubijemo!.. Onome tko ga ubije dat ću sto crvenih deva i bezbroj zlatnika!..“ U tren je iz srca Hattabova sina Omera nestala naklonost prema islamu; skočio je sa svoga mjesta i rekao: „Ovaj posao nitko ne može učiniti osim Hattabova sina.“ „Hajde, Hattabov sine! Da te vidimo!“ rekli su i pljeskali mu.

Pripasao je mač i krenuo na put. Usput je sreo Nuajma ibn Abdullaha. Nuajm je upitao: „Kamo si se uputio s tolikom žestinom i srdžbom, o Omere?“ A on je rekao: „Idem ubiti Muhammeda, koji je među narod unio razdor i zavadio brata s bratom.“ Nuajm je rekao: „O Omere! To je težak posao. Njegovi ashabi kruže oko njega kao leptiri i strepe nad njim da mu se što ne dogodi. Teško im je i prići. A i ako ga ubiješ, nećeš se izvući iz ruku Abdulmuttalibovih sinova.“

Hazreti Omer veoma se naljutio na te riječi: „Da nisi i ti jedan od njih? Najprije ću s tobom svršiti“, i mašio se mača. „O Omere! Pusti mene! Bolje idi svojoj sestri Fatimi i njezinu mužu Saidu ibn Zejdu; i oni su postali muslimani“, rekao je Nuajm. Hazreti Omer nije povjerovao u te riječi. „Ako ne vjeruješ, idi i pitaj! Shvatit ćeš“, rekao je.

Da je hazreti Omer uspio u tom poslu, vjerska bi podjela nestala, ali bi se pojavila krvna osveta, koja je bila običaj Arapa, Kurejš bi se podijelio nadvoje i počeli bi sukobi kojima ne bi bilo kraja. Tako ne bi bio ubijen samo Omer ibn Hattab, nego i svi Hattabovi sinovi. Ali budući da je Omer ibn Hattab bio veoma snažan, hrabar i plahovit, na to nije mogao pomisliti. Zabrinut za sestru, odmah je otišao do njihove kuće.

Tih je dana tek bila objavljena sura Taha; Said i Fatima (radijallahu anhuma) dali su je zapisati, pozvali u kuću jednoga od ashaba, hazreti Habbaba ibn Ereta, i učili su je. Hazreti Omer s vrata je čuo njihov glas. Veoma je snažno zalupao na vrata. Kada su ga vidjeli s mačem za pojasom i srditog, sakrili su zapis, a sakrili su i hazreti Habbaba. Zatim su otvorili vrata. Kad je ušao, upitao je: „Što ste učili?“ Rekli su: „Ništa.“

Srdžba mu je još više porasla i povikao je: „Točno je ono što sam čuo, i vi ste se dali prevariti njegovom čarolijom!“ Zgrabio je hazreti Saida za ovratnik i oborio ga na zemlju. Kada je sestra htjela izbaviti muža, srdito je i nju udario po licu. Kada je vidio da joj iz lica teče krv, sestre mu je bilo žao. Fatima je osjećala bol, bila je oblivena krvlju. Ali snaga imana pokrenula ju je i, utječući se Allahu dželle-šanuhu, rekla je: „O Omere! Zašto se ne stidiš Allaha i ne vjeruješ u Poslanika kojega je On poslao s ajetima i mudžizama? Evo, i ja i moj muž počašćeni smo time što smo postali muslimani. I da nam glave odsiječeš, od toga nećemo odustati“, i proučila je kelime-i šehadet.

Pred takvim imanom svoje sestre hazreti Omer odjednom se smekšao i sjeo na zemlju. Blagim glasom rekao je: „De, iznesite tu knjigu koju ste učili.“ Fatima je rekla: „Dok se ne očistiš, neću ti je dati.“ Hazreti Omer uzeo je gusul.

Potom je Fatima donijela list Kur’ani kerima. Hazreti Omer lijepo je čitao. Počeo je čitati suru Taha. Rječitost, krasnorječivost, značenja i uzvišenost Kur’ani kerima sve su mu više smekšavali srce. Kada je pročitao ajet čije je značenje: „Njegovo je sve što je na nebesima i na zemlji, i što je između njih, i što je pod (sedmerostrukim) tlom“11, duboko se zamislio. Rekao je: „O Fatima! Zar sva ova bića, kojima nema kraja, pripadaju Allahu kojem se vi klanjate?“ Sestra je odgovorila: „Da, tako je! Zar ima sumnje?“ Čuđenje mu je raslo i rekao je: „O Fatima! Mi imamo oko tisuću i pet stotina idola, izrezbarenih i ukrašenih, od zlata, srebra, bronce i kamena. Nijedan od njih nema ničega na zemlji.“ Pročitao je još malo i razmišljao o ajetu čije je značenje: „Nema istinskog božanstva kojemu se treba činiti ibadet i klanjati osim Allaha dželle-šanuhu. Njegova su najljepša imena.“12 „Zaista, kako je to istinito!“ rekao je. Kada je to čuo, Habbab je iskočio iz svoga skrovišta, donio tekbir i rekao: „Radosna vijest, o Omere! Resulullah je uputio dovu Allahu dželle-šanuhu: ‚Gospodaru moj! Ojačaj ovu vjeru Ebu Džehlom ili Omerom!‘ Eto, to blago i ta sreća tebi su suđeni.“

Taj ajet i ta dova izbrisali su i pomeli neprijateljstvo iz srca hazreti Omera. Odmah je rekao: „Gdje je Resulullah?“ Srce mu se već bilo vezalo za Resulullaha. Toga je dana Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) u kući hazreti Erkama davao savjete svojim ashabima. Ashabi kiram bili su okupljeni; gledajući njegovo lice puno nura i slušajući njegove slatke, dirljive riječi, čistili su svoja srca i, prelazeći iz stanja u stanje u beskrajnom užitku, slasti i radosti, osvježavali svoje duše.

Iz Erkamove kuće vidjelo se da dolazi hazreti Omer. Uz njega je bio i mač. Budući da je bio strašan i snažan, ashabi kiram okružili su Resulullaha. Hazreti Hamza je rekao: „Što tu ima da se bojimo Omera? Ako je došao s dobrim, dobro nam došao. Ako nije, odrubit ću mu glavu prije nego što isuče mač!“ Tada je Resulullah rekao: „Napravite prolaz, neka uđe!“

„On nije ni riječ kahina. Kako vi malo razmišljate!.. On (Kur’ani kerim) spušten je od Gospodara svjetova (Muhammedu alejhisselam po Džebrailu alejhisselam)“ Hakka: 42–43

Džebrail alejhisselam već je prije javio da hazreti Omer dolazi primiti iman i da je na putu. Resulullah je dočekao hazreti Omera smiješeći se i rekao: „Pustite ga, odmaknite se od njega.“ Hazreti Omer kleknuo je pred Resulullaha. Resulullah je uhvatio hazreti Omera za ruku i rekao: „Primi iman, o Omere!“ A on je čista srca izgovorio kelime-i šehadet. Ashabi kiram od radosti su podigli glasove tekbira do neba.

Nakon što je postao musliman, hazreti Omer opisao je svoje stanje ovako:

„Kada sam postao musliman, ashabi kiram skrivali su se od mušrika i svoje ibadete obavljali potajno. To me je veoma ražalostilo i upitao sam: ‚Ja Resulallah! Zar mi nismo na istini?‘ Poslanik je rekao: ‚Da. Kunem se Allahom dželle-šanuhu, u čijoj je ruci moje postojanje, bili živi ili mrtvi, vi ste zacijelo na istini.‘

Na to sam rekao: ‚Ja Resulallah! Kad smo već mi na istini, a mušrici na ništavnom putu, zašto onda skrivamo svoju vjeru? Allaha mi, mi imamo više prava i dostojniji smo javno objaviti vjeru islam nasuprot nevjerstvu (kufru). Vjera Allaha dželle-šanuhu u Mekki će, nema sumnje, nadvladati. Ako se naš narod prema nama ponese pravedno, dobro je; a ako hoće prijeći mjeru, borit ćemo se s njima.‘ Resulullah je rekao: ‚Nas je veoma malo!‘

Rekao sam: ‚Ja Resulallah! Kunem se Allahom dželle-šanuhu, koji te je poslao kao istinitog Poslanika, neće ostati nijedno okupljanje mušrika na kojem neću, bez ustezanja i bez straha, sjesti i govoriti o islamu. Hajdemo sada izaći javno!‘ Kada je to prihvatio, izašli smo u dva reda i krenuli prema Harem-i šerifu. Na čelu jednog reda bio je Hamza, a na čelu drugoga ja. Čvrstim koracima, kao da zemlju meljemo u brašno, dostojanstvenim i veličanstvenim hodom ušli smo u Mesdžid-i haram. Kurejšijski mušrici gledali su čas mene, čas Hamzu. Obuzela ih je takva tuga i jad da možda nikada u životu nisu pali u takav očaj.“ Vidjevši kako hazreti Omer dolazi, Ebu Džehl je istupio i rekao: „O Omere! Kakvo je ovo stanje?“, a hazreti Omer, ne obazirući se nimalo na njega, rekao je: „Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.“ Ebu Džehl nije znao što bi rekao. Skamenio se. Hazreti Omer okrenuo se toj mušričkoj gomili i rekao: „O Kurejšije!.. Tko me zna, zna me! A tko me ne zna, neka zna da sam ja Omer, Hattabov sin… Tko hoće da mu žena ostane udovica, a djeca siročad, neka se makne s mjesta! Tko se makne, mačem ću ga isjeći i oboriti na zemlju!…“ Na te su se riječi kurejšijski mušrici u tren razišli i udaljili odande. Resulullah i njegovi uzvišeni ashabi poredali su se u red i na sav glas donosili tekbir. Mekkanska su nebesa odjekivala od uzvika ashaba kiram: „Allahu ekber!… Allahu ekber!…“ Prvi je put u Harem-i šerifu javno klanjan namaz.13 Kada je hazreti Omer postao musliman, objavljen je 64. ajet sure Enfal. Po značenju: „O Moj Poslaniče! Kao pomagači dovoljni su ti Allah dželle-šanuhu i oni od vjernika koji idu tvojim stopama.“ Neki ljudi koji su se kolebali u sumnji, vidjevši da je hazreti Omer postao musliman, izabrali su islam i stekli čast da postanu ashabi.

Otada je broj muslimana iz dana u dan počeo rasti kao lavina.

„Gospodaru moj! Ojačaj ovu vjeru Ebu Džehlom ili Omerom!“ Hadisi šerif

U svakom poslu ime Rahmana spominjaše taj rudnik darežljivosti, Poslanik bješe vrelo hvale i slave, taj rudnik darežljivosti. On bješe mjesto božanskih milosti, izvor znanja i blagosti, Lijepim ahlakom bješe ispunjen taj dragi, taj rudnik darežljivosti. Prema Hakkovim stvorenjima, radi Allaha, blag i smjeran, Svim je ljudima dobro činio taj rudnik darežljivosti.

Druga hidžra u Abesiniju

Kada su ashabi kiram (alejhimur-ridvan) došli u Mekku, mušrici su ih ponovno počeli zlostavljati i mučiti. Njihov se zulum sve više pojačavao. Bez ustezanja su ih mučili na sve načine. Jednoga je dana hazreti Osman rekao: „Ja Resulallah! Abesiniju sam vidio kao dobro mjesto za trgovinu. Jednomjesečna trgovina donosi veliku zaradu. Dok Allah dželle-šanuhu ne odredi mjesto hidžre, za muslimane ne može biti boljeg mjesta od ovoga. Barem će se vjernici spasiti od kurejšijskog zlostavljanja. Nedžaši nam je iskazao mnogo ljubaznosti i dobročinstva.“ Na to je Poslanik rekao: „Vratite se opet u Abesiniju, da biste bili zaštićeni imenom Allaha dželle-šanuhu.“ Kada je hazreti Osman rekao: „Ja Resulallah! Kad biste Vi onamo otišli, možda bi oni postali muslimani. Budući da su sljedbenici Knjige, brzo će prići islamu i neće uskratiti svoju pomoć“, naš voljeni Poslanik je rekao: „Meni nije naređeno tražiti mir i udobnost. Što se tiče hidžre, čekam mubarek naredbu Allaha dželle-šanuhu. Kako mi bude naređeno, tako ću postupiti.“

Šeste godine bi’seta, prema jednoj predaji, karavan od sto jednog čovjeka iz redova ashaba kiram (radijallahu anhum), od kojih 83 muškarca i 18 žena, krenuo je po drugi put prema Abesiniji. Za predvodnika ovog karavana određen je hazreti Džafer ibn Ebu Talib. Stigli su u Nedžašijevu zemlju živi i zdravi. Događaje u Abesiniji hazreti Ummu Seleme (radijallahu anha) ispričala je ovako: „Kada smo stigli u Abesiniju, ondje smo naišli na veoma dobra susjeda. Taj je susjed bio vladar Nedžaši. Ispunio nam je svaku želju. Mogli smo izvršavati naredbe svoje vjere onako kako smo željeli. Mogli smo slobodno činiti ibadet Allahu dželle-šanuhu i nismo trpjeli nikakvo zlostavljanje. Nismo čuli nijednu ružnu riječ.“ Kada su mekkanski mušrici saznali za to, odlučili su abesinskom vladaru poslati dva izaslanika. Za Nedžašija su, osim veoma dragocjenih stvari, pripremljeni i darovi od mekkanske štavljene kože, koju je veoma volio. Osim toga, predviđeni su darovi i za svećenike i državne velikodostojnike. Taj je posao povjeren Abdullahu ibn Ebu Rebii i Amru ibn Asu. Ta su dva izaslanika poučena što trebaju reći pred Nedžašijem. Rečeno im je: „Prije nego što razgovarate s vladarom, dajte darove svakom od njegovih patrijarha i zapovjednika. Zatim predajte Nedžašijev dar. Kad to učinite, tražite da vam se predaju muslimani koji su ondje. Ne dopustite Nedžašiju da se sastane i razgovara s muslimanima.“14 Izaslanici su došli u Abesiniju. Nakon što su posjetili državne velikodostojnike i predali im darove, svakome od njih rekli su: „Među nama su se pojavili neki ljudi. Oni su izmislili novu vjeru, koju ne poznajemo ni mi ni vi. Hoćemo ove što su došli odvesti u njihovu zemlju. Kada budete razgovarali s vladarom o njima, potrudite se da nam ih preda a da se s njima ne razgovara. Oni koji se njima najbolje mogu baviti njihovi su rođeni roditelji i susjedi. Oni ih vrlo dobro poznaju.“15 Patrijarsi su prihvatili taj prijedlog. Zatim su mekkanski izaslanici predali Nedžašijeve darove. Vladar Nedžaši primio je darove, pozvao ih i neko vrijeme razgovarao s njima.

„Vratite se opet u Abesiniju, da biste bili zaštićeni imenom Allaha dželle-šanuhu“ Hadisi šerif

Izaslanici su Nedžašiju rekli: „O vladaru! Neki ljudi iz našeg naroda našli su utočište u Vašoj zemlji. Ovi što su došli, kao što su napustili vjeru svoga naroda, tako nisu ušli ni u Vašu vjeru. Imaju nekakvu izmišljenu vjeru, po svojoj volji. Tu vjeru ne poznajemo ni mi ni Vi. Nas su Vama poslali ugledni ljudi naroda kojemu oni pripadaju. Ti su ugledni ljudi očevi i najbliži rođaci ljudi koji su našli utočište u Vašoj zemlji. Njihova je želja da im se ovi što su došli vrate. Jer oni ih bolje poznaju. Bolje znaju što ovi ne odobravaju u svojoj vlastitoj vjeri…“ I Amr ibn As i Abdullah ibn Ebu Rebia najviše su željeli da Nedžaši sasluša te riječi i postupi onako kako oni žele. Nakon što su izaslanici izgovorili te riječi, Nedžašijevi patrijarsi uzeli su riječ i rekli: „Ovi su govorili posve točno. Njihov se narod može bolje baviti njima, bolje prosuđuje što im se sviđa, a što ne. Zato Vi predajte ove ljude, pa neka ih ovi odvedu u njihovu zemlju i njihovu narodu.“ Vladar Nedžaši veoma se naljutio na te riječi: „Allaha mi, ne! Neću predati ove ljude. Ne mogu iznevjeriti ljude koji su kod mene našli utočište i došli u moju zemlju. Oni su mene pretpostavili drugima i došli u moju zemlju. Zato ću pozvati u svoj dvor muhadžire koji su došli, pitat ću ih što će reći na riječi ovih ljudi i saslušat ću njihove odgovore. Ako su muhadžiri onakvi kakvima ih ovi opisuju, predat ću ih ovima što su došli i vratiti ih njihovu narodu. Ako nisu takvi, zaštitit ću ih i činit ću im dobro dokle god budu u mojoj zemlji.“ Nedžaši je još prije proučavao nebeske knjige. Znao je da je blizu vrijeme dolaska Muhammeda alejhisselam, da će ga njegov narod nazvati lažljivcem i neće mu vjerovati te da će ga istjerati iz Mekke. Nedžaši je upitao mekkanske izaslanike: „Tko je taj u koga oni vjeruju?“ Oni su rekli: „Muhammed.“ Kada je čuo to ime, Nedžaši je shvatio da je on poslanik, ali to nije pokazao. Ponovno je upitao pridošlice: „Koja je njegova vjera i njegov put i u što poziva?“ Amr je rekao: „On nema puta.“ Nedžaši je rekao: „Kako da predam skupinu koja se meni utekla, a čiju vjeru i put ne poznajem? Sazovimo medžlis. Dovedimo i njih. Suočimo vas. Neka se vidi kakvo je stanje svih vas. Da upoznam i njihovu vjeru.“ Muslimane su pozvali u dvor. Muslimani su se najprije međusobno savjetovali (dogovorili) i razgovarali: „Što da kažemo tako da se abesinskom vladaru svidi i da odgovara njegovoj naravi?“ Hazreti Džafer je rekao: „Allaha mi, ono što mi o tome znamo samo je ono što nam je naredio naš Poslanik. Kakav god bio ishod, zadovoljni smo.“ Svi su to prihvatili i, složivši se da govori samo hazreti Džafer, došli su pred Nedžašija. I vladar Nedžaši okupio je svoje učene ljude. Sazvan je velik divan. Zatim su doveli muhadžire. Kada su muslimani ušli, nazvali su selam.

Ali nisu učinili sedždu. Kada ih je Nedžaši upitao: „Zašto niste učinili sedždu?“, odgovorili su: „Mi ne činimo sedždu nikome osim Allahu dželle-šanuhu. Poslanik nam je zabranio činiti sedždu ikome osim Allahu dželle-šanuhu i rekao: ‚Sedžda pripada samo Allahu dželle-šanuhu.‘“ Nedžaši je rekao muhadžirima: „O skupino koja si došla preda me! Recite mi. Zašto ste došli u moju zemlju? Kakvo je vaše stanje? Niste trgovci, a nemate ni kakav zahtjev. Kakvo je stanje tog vašeg Poslanika koji se pojavio? Zašto ne pozdravljate onako kako pozdravljaju ljudi iz vaše zemlje koji ovamo dolaze?“

Džafer (radijallahu anhu) je rekao: „O vladaru! Najprije ću reći tri riječi. Ako govorim istinu, potvrdite me, a ako lažem, opovrgnite me. Prije svega, naredite da od ovih ljudi govori samo jedan, a drugi neka šuti!“

Amr ibn As je rekao: „Ja ću govoriti.“ Nedžaši je rekao: „O Džafere, ti govori prvi.“

Hazreti Džafer je rekao: „Imam tri riječi. Pitajte ovog čovjeka: jesmo li mi robovi koje treba uhvatiti i vratiti njihovim vlasnicima?“ Nedžaši je upitao: „O Amre! Jesu li oni robovi?“ Amr je rekao: „Ne! Oni nisu robovi, oni su slobodni!“ Hazreti Džafer je rekao: „Jesmo li možda nepravedno prolili nečiju krv, pa nas treba predati onima čija je krv prolivena?“ Kada je Nedžaši upitao Amra: „Jesu li ovi nepravedno koga ubili?“, Amr je rekao: „Ne, nisu prolili ni kap krvi.“ Hazreti Džafer je rekao Nedžašiju: „Imamo li možda na sebi imetak koji smo nepravedno uzeli od drugih i koji smo dužni vratiti?“ Nedžaši je rekao: „O Amre! Ako ovi jadnici imaju dugova, makar to bilo i mnogo zlata što trebaju platiti, ja ću to platiti, recite!“ Amr je rekao: „Ne, nema ni jednog kirata (novčane jedinice)!“ Kada je Nedžaši upitao: „Onda što hoćete od njih?“, Amr je rekao: „Mi i oni bili smo u jednoj vjeri i na jednom putu. Oni su to napustili. Pošli su za Muhammedom i njegovom vjerom.“ Nedžaši je upitao Džafera: „Zašto ste napustili vjeru u kojoj ste bili i pošli za drugom? Budući da ste se odvojili od vjere svoga naroda, a niste ni u mojoj vjeri, kakva je ta vjera u koju vjerujete? Hoćeš li mi reći nešto o njoj?“

Hazreti Džafer je rekao: „O vladaru! Bili smo neuk narod. Klanjali smo se idolima. Jeli smo strvinu i činili svako zlo. Kidali smo veze s rođacima, nismo se lijepo ponašali prema susjedima. Naši jaki činili su zulum slabima i nisu znali što je milosrđe. Tako smo živjeli sve dok nam Allah dželle-šanuhu nije poslao poslanika iz naše sredine, čiju smo iskrenost, pouzdanost, čestitost, čistoću i plemenitost porijekla poznavali. Taj nas je poslanik pozvao da vjerujemo u postojanje i jednoću Allaha dželle-šanuhu, da Mu činimo ibadet i da ostavimo kamenje i idole kojima smo se mi i naši preci od davnina klanjali. Naredio nam je da budemo istinoljubivi, da ne iznevjeravamo povjereno nam dobro (amanet), da poštujemo prava rođaka, da lijepo živimo sa susjedima, da se klonimo grijeha i prolijevanja krvi. Zabranio nam je svaki nemoral, laž, posezanje za imetkom siročadi i klevetanje čestitih žena. Naredio nam je da činimo ibadet Allahu dželle-šanuhu ne pripisujući Mu ni druga ni sudruga. I mi smo to prihvatili, povjerovali u sve što je donio od Allaha dželle-šanuhu i izvršavali ono što je rekao. Činili smo ibadet Allahu dželle-šanuhu. Ono što nam je On zabranio smatrali smo haramom, a ono što nam je dopustio halalom, i tako smo postupali. Zbog toga nam je naš narod postao neprijatelj i činio nam zulum. Da bi nas odvratili od naše vjere i od ibadeta Allahu dželle-šanuhu i da bismo se ponovno klanjali idolima, podvrgavali su nas raznim mučenjima i nevoljama. Činili su nam zulum. Pritiskali su nas sve više i više. Stali su između nas i naše vjere i htjeli nas od nje odvojiti. A mi smo, ostavivši svoj zavičaj i svoje domove, našli utočište u Vašoj zemlji. Vas smo pretpostavili drugima. Žudjeli smo za Vašom zaštitom i Vašim susjedstvom. Nadamo se da kod Vas nećemo trpjeti zulum i nepravdu.“ Hazreti Džafer nastavio je svoj govor ovako: „Što se tiče pozdravljanja, mi smo Vas pozdravili Resulullahovim selamom. I jedni drugima tako nazivamo selam. Poslanik nam je javio da je i selam stanovnika dženneta takav. Zato smo i Vas tako pozdravili. Budući da je Poslanik rekao da se ljudima ne čini sedžda, utječemo se Allahu dželle-šanuhu od toga da učinimo sedždu ikome osim Allahu dželle-šanuhu.“ Nedžaši je upitao: „Znaš li išta od onoga što je Allah objavio?“ Kada je hazreti Džafer rekao: „Znam“, Nedžaši je rekao: „Prouči mi to.“ Hazreti Džafer počeo je učiti prve ajete sure Merjem. (Prenosi se i da je učio iz sura Ankebut i Rum.) Nedžaši je plakao. Suze koje su mu tekle iz očiju okvasile su mu bradu. Plakali su i svećenici. Nedžaši i svećenici rekli su: „O Džafere! Prouči još malo od ovog slatkog i lijepog govora.“ Hazreti Džafer proučio je početak sure Kehf, u kojoj se, po značenju, kaže: „Hvala Allahu, koji je Svome robu (Muhammedu alejhisselam) spustio pravu Knjigu (Kur’ani kerim), u čijim riječima nije dao nikakve iskrivljenosti, a u značenju nikakve proturječnosti (daleku od pretjerivanja i umanjivanja), da bi kafire opomenuo najtežom kaznom (džehennemom) koja dolazi od Njega (Uzvišenoga), a vjernike koji čine dobra djela obradovao lijepom nagradom (džennetom), u kojoj će vječno ostati, i da bi opomenuo one koji kažu: ‚Allah dželle-šanuhu uzeo je dijete.‘ Ni oni (koji kažu da je Allah dželle-šanuhu uzeo dijete) ni njihovi preci nemaju o tome (o toj riječi) nikakva znanja (ni spoznaje). Ta riječ što im izlazi iz usta (teška je i) krajnje opasna. Oni govore samo laž. (O Moj Resule!) Ako oni ne povjeruju u ovaj Kur’ani kerim, zar ćeš od tuge i srdžbe sebe uništiti idući za njima! Sve što je na zemlji (šume, rijeke, rudna blaga, životinje i biljke…) učinili smo ukrasom da bismo iskušali tko od ljudi čini dobra djela…“16

„Sedžda pripada samo Allahu dželle-šanuhu“ Hadisi šerif

Nedžaši se nije mogao suzdržati, pa je rekao: „Allaha mi, ovo je nur koji izvire iz istog kandila. S njim su došli i Musa i Isa (alejhimesselam).“ Zatim se okrenuo kurejšijskim izaslanicima i rekao: „Idite! Allaha mi, niti ću vam ih predati, niti ću o njima pomisliti išta loše.“ Abdullah ibn Ebu Rebia i Amr ibn As izašli su od Nedžašija.17 Amr je rekao Abdullahu: „Kunem se da ću pred Nedžašijem iznijeti jednu njihovu krivnju i iskorijeniti ih, pa ćeš vidjeti!“ Drug mu je odgovorio: „Iako nam se protive, ipak smo, kako god bilo, s njima u rodu; nemoj to činiti.“ Amr je rekao: „Javit ću Nedžašiju da oni Isu alejhisselam smatraju robom.“ Sutradan je otišao Nedžašiju i rekao: „O vladaru! Oni govore teške riječi o Isi, sinu Merjeminu (alejhisselam). Pošalji po njih čovjeka i upitaj ih što govore o Isi alejhisselam.“ Nedžaši je poslao čovjeka muslimanima da ih upita što misle o hazreti Isi. Muslimani su se ponovno okupili i govorili jedni drugima: „Ako nas upitaju o Isi alejhisselam, što ćemo odgovoriti?“ Hazreti Džafer je rekao: „Allaha mi, o hazreti Isi reći ćemo ono što je rekao Allah dželle-šanuhu i što nam je donio Poslanik.“ Kada su izašli pred Nedžašija, on ih je upitao: „Što vi kažete o Isi, sinu Merjeminu (alejhisselam)?“ Hazreti Džafer je odgovorio: „Mi o Isi alejhisselam govorimo ono što nam je Poslanik donio od Allaha dželle-šanuhu i saopćio. Prihvaćamo da je on rob i resul Allaha dželle-šanuhu i Njegova riječ (kelima) koju je Allah dželle-šanuhu spustio hazreti Merjemi, čednoj ženi koja se odrekla ovoga svijeta i muškaraca i predala se Uzvišenom Hakku. Takvo je stanje i dostojanstvo Ise, sina Merjemina. Kažemo: kao što je hazreti Adema stvorio od zemlje, tako je i Isu alejhisselam stvorio bez oca.“ Na to je Nedžaši pružio ruku prema tlu, uzeo sa zemlje jednu slamku i rekao: „Kunem se da ni Isa, sin Merjemin, nije ništa više od onoga što vi kažete. Razlike nema ni koliko je ova slamka.“

Kada je Nedžaši to rekao, državni velikodostojnici i zapovjednici oko njega počeli su međusobno šaptati i gunđati.

Vidjevši to, Nedžaši im je rekao: „Kunem se, što god vi rekli, ja o njima mislim dobro.“ Zatim se okrenuo muslimanima muhadžirima i rekao: „Čestitam vama i onome od koga ste došli! Ja sam povjerovao da je on Allahov resul. Mi smo ga, uostalom, vidjeli u Indžilu. Toga Resula najavio je i Isa, sin Merjemin. Allaha mi, da je on ovdje, otišao bih k njemu, nosio mu obuću i prao mu noge! Idite! Živite sigurni i spokojni u netaknutom dijelu moje zemlje, daleko od svakog nasilja. Tko vam učini zlo, uništit ću ga. Ni kad bi mi dali zlata koliko planina, ne bih ožalostio nijednoga od vas!“

Zatim je Nedžaši za darove koje su donijeli kurejšijski izaslanici rekao: „Meni ovo ne treba! Kada mi je Allah dželle-šanuhu vratio ovu moju vlast, koju su mi drugi bili oteli, i kada mi je pokorio narod, nije od mene uzeo mito“, i vratio im je darove. Kurejšijski izaslanici otišli su od Nedžašija praznih ruku. A sretni Nedžaši izabrao je islam i silno obradovao ashabe kiram.18

HAKK JE STVORIO SVIJET
Hakk je stvorio svijet iz ljubavi prema Muhammedu,
Mjesec i sunce stvori iz čežnje za Muhammedom.
„Budi!“ reče – i bi svijet, ispisaše se Levh i Kalem,
Prouči se hatma u čast Muhammedu.
Dođoše sve evlije, lica na prag spustiše,
Tevhid-zikr učiniše nuru Muhammedovu.
Uvejs Karani dosegnu, a opet još zaželje,
Osam se dženneta okiti iz ljubavi prema Muhammedu.
Ptice što u zraku lete, brda i stijene što zelene,
Stabla što plod daju – sve iz ljubavi prema Muhammedu.
Dođoše oni bez imana, od njega iman primiše,
Pet namaza klanjaše iz ljubavi prema Muhammedu.
Dođoše meleci, u safove se poredaše,
Pet namaza klanjaše iz ljubavi prema Muhammedu.
Tko je Junus da ga hvali – hvali ga ajet Kur’ana,
Sjeti se, donesi salavat iz ljubavi prema Muhammedu.

„Čestitam vama i onome od koga ste došli! Ja sam povjerovao da je on Allahov resul. Mi smo ga, uostalom, vidjeli u Indžilu. Toga Resula najavio je i Isa, sin Merjemin“ Nedžaši Ashama