ZLOSTAVLJANJE, MUČENJE I ZULUM

Neka se osuše ruke Ebu Leheba

Poslanikova kuća nalazila se između kuća dvojice okorjelih mušrika, Ebu Leheba i Ukbe ibn Muajta. Oni su pri svakoj prilici nastojali našem voljenom Poslaniku nanijeti neko zlo. Noću bi čak bacali životinjske burage pred vrata Resulullahove kuće. Njegov stric Ebu Leheb nije se zadovoljavao ni time, nego bi iz kuće svoga susjeda Adija bacao kamenje na njega i tako ga uznemiravao.

Ni njegova žena Ummu Džemil nije zaostajala za njim: trnovite grane koje je skupljala prosipala je po putovima kojima je Resulullah trebao proći, da mu se zabodu u mubarek noge. Jednoga dana, dok je Ebu Leheb istresao nečistoću koju je donio pred Poslanikova vrata, vidio ga je hazreti Hamza. Odmah je potrčao, zgrabio svoga brata Ebu Leheba i nečistoću koju je donio istresao mu na glavu.

Nakon tih zala Ebu Leheba i njegove žene objavljena je o njima sura Tebbet, koja počinje riječima „Neka se osuše ruke Ebu Leheba, a već su se i osušile…“. Kada je Ebu Lehebova žena Ummu Džemil čula da je o njima objavljena sura, počela je tražiti Poslanika. Kada je saznala da je kod Ka’be, uzela je u ruku velik kamen i otišla onamo. Hazreti Ebu Bekr upravo je tada bio počašćen razgovorom s našim Poslanikom.

Kada je vidio kamen u ruci Ummu Džemil, rekao je: „Ja Resulallah! Dolazi Ummu Džemil. Ona je vrlo zla žena, bojim se da Vam ne naudi. Da se barem sklonite u stranu, pa da Vas ne stigne njezino zlo!“ Resulullah je rekao: „Ona mene ne može vidjeti.“ Ummu Džemil je stala nad glavom hazreti Ebu Bekra i izgovorila niske riječi: „O Ebu Bekre! Reci brzo gdje ti je onaj prijatelj! Mene i moga muža ismijavao je u stihovima i kudio. Ako je on pjesnik, i ja sam pjesnikinja, i moj je muž pjesnik. Evo, i ja njega ismijavam u stihovima. Mi mu se protivimo, ne priznajemo njegovo poslanstvo i ne sviđa nam se njegova vjera. Kunem se, da sam ga samo vidjela, udarila bih ga ovim kamenom u glavu…“ Kada je hazreti Ebu Bekr rekao: „Moj predvodnik nije pjesnik i nije te ismijavao u stihovima“, Ummu Džemil se okrenula i otišla. Hazreti Ebu Bekr okrenuo se Poslaniku i upitao: „Ja Resulallah! Zar Vas nije vidjela?“ On je rekao: „Nije me vidjela. Allah dželle-šanuhu učinio joj je oči takvima da me ne može vidjeti.“2

Poslanikova mubarek kći hazreti Ummu Gulsum bila je zaručena s Ebu Lehebovim sinom Utejbom, a hazreti Rukajja s njegovim drugim sinom Utbom, ali se još nisu bili vjenčali.

Kada je objavljena sura Tebbet, džehennemlija Ebu Leheb, njegova žena i kurejšijski prvaci predložili su Utbi i Utejbi: „Uzevši njegove kćeri, olakšali ste mu teret. Otpustite njegove kćeri, pa neka se muči. Mi ćemo vam uzeti koju god hoćete djevojku iz Kurejša.“ Oni su rekli: „Dobro, otpustili smo ih.“ Onaj niski čovjek po imenu Utejba otišao je još dalje: došao je pred našeg Poslanika (sallallahu teala alejhi ve sellem) i uvrijedio ga ovim riječima: „O Muhammede! Ne priznajem ni tebe ni tvoju vjeru. Otpustio sam i tvoju kćer. Odsad niti ti mene voli, niti ću ja tebe! Niti ti meni dolazi, niti ću ja tebi doći!…“ Zatim je nasrnuo na našeg voljenog Poslanika i zgrabio ga za mubarek ovratnik. Razderao mu je košulju i vrijeđao ga. Na to ga je naš voljeni Poslanik prokleo riječima: „Gospodaru moj! Pusti na njega jednu od Svojih zvijeri!“ Kada je nesretni Utejba otišao ocu i ispričao što se dogodilo, Ebu Leheb je rekao: „Bojim se Muhammedove kletve protiv moga sina.“ Nekoliko dana poslije Ebu Leheb je poslao sina Utejbu trgovačkim poslom u Damask. Karavan je stao na konak u mjestu zvanom Zerka. Oko njega je počeo kružiti jedan lav. Čim ga je vidio, Utejba je rekao: „Jao! Kunem se, Muhammedova (alejhisselam) kletva je primljena. Ovaj će me lav pojesti! Iako je on u Mekki, moj je ubojica on!“ Malo poslije lav je nestao. Utejbu su smjestili da spava na jednom višem mjestu. Noću je lav ponovno došao. Onjušio je jednoga po jednoga u karavanu i došao do Utejbe. Skočio je na njega, rasporio mu trbuh, zgrabio ga za glavu i dokrajčio ga strašnim ugrizima. Utejba je izdahnuo zapomažući: „Zar vam nisam rekao da je Muhammed najistinitiji u govoru među ljudima?“ A Ebu Leheb je, kada je čuo da mu je sina rastrgao lav, zaplakao: „Zar vam nisam rekao da se bojim Muhammedove kletve protiv moga sina?“3

„Neka se osuše ruke Ebu Leheba (neka propadne), a već su se i osušile. Nisu mu koristili ni imetak (koji mu je ostao u nasljedstvo od oca) ni ono što je stekao. On će ući u vatru rasplamsalu, a i žena njegova, nosačica drva, s upredenim užetom oko vrata“ Tebbet: 1–5

Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) pozivao je ljude vječnoj sreći; pozivajući ih da vjeruju u postojanje i jednoću Allaha dželle-šanuhu, trudio se da ne gore u džehennemu. A mušrici su, govoreći: „Ovo je vjera naših očeva“, i dalje obožavali idole. Poslanik ih je pozivao da žive kao ljudi, da budu časni i dostojanstveni, da se spase ništavnosti i uzdignu do visokih i uzvišenih stupnjeva. A oni su ostajali uporni u svojoj tvrdoglavosti. Ebu Leheb prednjačio je među onima koji su ga vrijeđali i zlostavljali. Neprestano je išao za Resulullahom i trudio se odvratiti ljude od slušanja njegovih riječi i posijati im sumnju u srca. Na mjestima okupljanja i na sajmovima, kad god bi Resulullah rekao: „O ljudi! Recite ‚La ilahe illallah‘ pa ćete se spasiti!“, Ebu Leheb bi odmah stizao za njim i govorio: „O ljudi! Ovaj što govori moj je sinovac. Nikako ne vjerujte njegovim riječima. Držite se daleko od njega!“

Jednoga je dana Muhammed alejhisselam klanjao namaz kod Ka’be-i šerifa. Skupina od sedam mušrika, među kojima su bili kurejšijski prvaci Ebu Džehl, Šejba ibn Rebia, Utba ibn Rebia i Ukba ibn Ebu Muajt, došla je i sjela na mjesto blizu Resulullaha. U blizini su ležali burag i ostaci deve zaklane dan prije. Niski Ebu Džehl okrenuo se onima pokraj sebe i iznio gnusan prijedlog: „Tko će od vas uzeti burag ove deve i staviti ga Muhammedu među pleća kad padne na sedždu?“ Najnasilniji, najokrutniji, najnemilosrdniji i najnesretniji među njima, Ukba ibn Ebu Muajt, rekao je: „Ja ću“ i odmah ustao. Dok je naš Poslanik bio na sedždi, stavio mu je burag, zajedno sa svim što je bilo u njemu, na mubarek pleća. Gledajući to, mušrici su se počeli valjati od smijeha. Poslanik je produljio sedždu i nije dizao svoju mubarek glavu. Tada je to vidio Abdullah ibn Mesud, jedan od ashaba kiram. On je taj događaj ispričao ovako:

„Kada sam vidio Resulullaha u takvom stanju, krv mi je jurnula u glavu. Ali nisam imao ni naroda ni plemena koje bi me zaštitilo od mušrika. Bio sam sam samcat i slab. U tom trenutku nisam imao snage čak ni progovoriti. Stajao sam na mjestu i s velikom tugom gledao Resulullaha.

Ah, da sam tada imao snage ili zaštitnika koji bi me obranio od mušrika, pa da skinem i bacim ono što su stavili Resulu alejhisselam na mubarek pleća! Dok sam tako čekao, o tome su obavijestili Resulullahovu kćer hazreti Fatimu. Fatima je tada bila mala. Dotrčala je i zbacila ono što je bilo na njezinu ocu. Onima koji su to učinili uputila je kletvu i rekla im teške riječi. A Resulullah je, kao da se ništa nije dogodilo, dovršio namaz i tri puta rekao:

‚Allahu moj! Tebi prepuštam ovu skupinu Kurejšija! Allahu moj! Tebi prepuštam Ebu Džehla Amra ibn Hišama! Allahu moj! Tebi prepuštam Utbu ibn Rebiu! Allahu moj! Tebi prepuštam Šejbu ibn Rebiu! Allahu moj! Tebi prepuštam Ukbu ibn Muajta! Allahu moj! Tebi prepuštam Umejju ibn Halefa! Allahu moj! Tebi prepuštam Velida ibn Utbu! Allahu moj! Tebi prepuštam Umaru ibn Velida!‘

Kada su čuli tu kletvu izrečenu protiv sebe, mušrici su se prestali smijati i uplašili su se. Jer su vjerovali da se dova upućena u Bejtullahu prima. Resulullah je rekao Ebu Džehlu: ‚Allaha mi, ili ćeš se okaniti ovoga, ili će ti Allah dželle-šanuhu spustiti na glavu kakvu nesreću!‘ Kunem se Allahom dželle-šanuhu, vidio sam da je svaki od tih ljudi čija je imena Resulullah izgovorio ubijen u bitki na Bedru i pao na zemlju, a zatim, kao strvina koja je zaudarala od vrućine, bačen u jamu na Bedru.“

Jednoga je dana Ebu Džehl u Bejtullahu rekao kurejšijskim mušricima: „O Kurejšije! Vidite da Muhammed ne prestaje kuditi našu vjeru, dizati jezik na naše idole i na naše očeve koji su ih obožavali i gledati na nas kao na bezumnike. Kunem se pred vama i kažem: sutra, kad dođe ovamo klanjati namaz i padne na sedždu, svom ću mu snagom spustiti na glavu kamen koji ni sam neću lako ponijeti. Tada me branite od Abdulmuttalibovih sinova ili me ne branite – kako hoćete. Kad ga ubijem, neka mi njegova rodbina čini što hoće…“ Mušrici koji su se ondje nalazili poticali su ga: „Kunemo se, i branit ćemo te i nikome te nećemo predati. Samo ti njega ubij!“ Ujutro je Ebu Džehl došao do Ka’be s golemim kamenom u ruci. Sjeo je pokraj mušrika i počeo čekati. Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) došao je, kao i uvijek, u Bejtullah i počeo klanjati namaz. Ebu Džehl je ustao i krenuo prema Resulullahu da ga udari golemim kamenom koji je držao u ruci. Svi su mušrici s uzbuđenjem pratili što se događa. Kada se Ebu Džehl približio Resulullahu, odjednom je počeo drhtati. Golemi mu je kamen ispao iz ruke na zemlju, lice mu je posivjelo kao pepeo i povukao se u velikom strahu. Začuđeni mušrici došli su do Ebu Džehla i upitali: „O Amre ibn Hišame! Reci, što se dogodilo?“ Ebu Džehl je rekao: „Baš kad sam podigao kamen da ga ubijem, preda mnom se pojavila jedna razjarena deva. Kunem se, u životu nisam ni vidio ni čuo za devu tako visokih nogu, oštrih zuba i tako strašnu. Da sam se još malo približio, zacijelo bi me ubila.“ Drugom prilikom Ebu Džehl je okupio mušrike i upitao: „Klanja li Abdullahovo siroče ovdje namaz i tare li lice o zemlju?“ Oni su rekli: „Da.“ Ebu Džehl, koji je upravo tu riječ i čekao, rekao je: „Ako ga vidim tako, zgazit ću mu glavu nogom.“ Jednoga je dana predvodnik poslanika stao na namaz kod Ka’be. Ebu Džehl je sjedio sa svojim drugovima. Ustao je i krenuo prema Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem). Prišao je sasvim blizu. Ali odjednom je, brišući rukom lice, počeo bježati. Mušrici su mu prišli i rekli: „Što je bilo, kakvo ti je to stanje?“ Ebu Džehl je odgovorio: „Između nas pojavila se jama puna vatre. Kada sam vidio da neki ljudi jurišaju na mene, vratio sam se.“ Mušrički prvaci kao što su Velid ibn Mugira, Ebu Džehl (Amr ibn Hišam), Esved ibn Muttalib, Umejja ibn Halef, Esved ibn Abdu Jagus, As ibn Vail i Haris ibn Kajs ismijavali su Resulullaha kad god bi ga vidjeli: „I ovaj misli da je poslanik i da mu dolazi Džebrail.“ Zbog toga je jednoga dana, kada se Habib-i ekrem veoma ražalostio, došao Džebrail alejhisselam i donio nekoliko ajeti kerima. Po značenju:

„(O Moj Resule!) Zaklinjem se, i poslanicima koji su poslani prije tebe rugali su se. One koji su ih ismijavali i koji su im se (poslanicima) rugali, kao kazna za to ismijavanje, sa svih su strana obuhvatile nesreća i kazna.“4 „Zaista smo Mi dovoljni protiv onih koji ti se rugaju. Oni su ti koji pored Allaha dželle-šanuhu priznaju drugo božanstvo. Oni će uskoro saznati (kakav ih kraj čeka). Mi, zaista, znamo da ti se od njihovih riječi (od toga što Allahu pripisuju druga, što dižu jezik na Kur’ani kerim i što ti se podrugljivo obraćaju) stežu prsa i teško ti je u duši.“5

„O Ebu Džehle! Allaha mi, ili ćeš se okaniti ovoga, ili će ti Allah dželle-šanuhu spustiti na glavu kakvu nesreću“ Naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam

Jednoga dana, dok je Sultan svemira obavljao tavaf oko Ka’be-i muazzame, došao je Džebrail alejhisselam i rekao: „Naređeno mi je da se obračunam s njima (s onima koji se rugaju).“ Malo poslije pokraj njih je prošao Velid ibn Mugira. Džebrail alejhisselam upitao je: „Kakav je čovjek ovaj što prolazi?“ Poslanik je rekao: „On je jedan od najgorih robova Allaha dželle-šanuhu.“ Tada je Džebrail alejhisselam pokazao na Velidovu nogu i rekao: „S njim sam se obračunao!“ Malo poslije prolazio je As ibn Vail. Kada je upitao i za njega i dobio isti odgovor, pokazao je na njegov trbuh i rekao: „I njemu sam pokazao gdje mu je mjesto!“ Kada je prošao Esved ibn Muttalib, pokazao je na njegovo oko, a kada je vidio Abdu Jagusa, na njegovu glavu. A kada je prolazio Haris ibn Kajs, pokazao je na njegov trbuh i rekao: „O Muhammede! Allah dželle-šanuhu spasio te je od njihova zla. Uskoro će svakoga od njih snaći kakva nesreća.“

Asu ibn Vailu zabio se trn u nogu. Koliko god su ga liječili, nisu mu mogli naći lijeka. Naposljetku mu je noga natekla kao devin vrat i izdahnuo je zapomažući: „Muhammedov Allah me je ubio!“

Esved ibn Muttalib je oslijepio. Džebrail alejhisselam udario ga je glavom o drvo i uništio ga.

Esvedu ibn Abdu Jagusu, dok je bio u mjestu zvanom Bad-i semum, lice i tijelo posve su pocrnjeli. Kada je došao kući, nisu ga prepoznali i otjerali su ga s vrata. Umro je od jada udarajući glavom o vrata svoje kuće.

A Haris ibn Kajs pojeo je usoljenu ribu. Vatra u njemu sve je više rasla. Koliko god je pio vode, nije mogao utažiti žeđ. Na kraju je pukao i umro. I Velidu ibn Mugiri zabio se komad željeza u potkoljenicu. Rana mu nije zacijelila, izgubio je mnogo krvi i izdahnuo je i on zapomažući: „Muhammedov Allah me je ubio!“

Tako je svaki od njih dobio zasluženu plaću za ono što je činio. Osim toga, ajetima je objavljeno da će mušrici vječno ostati u džehennemu. Jednoga je dana naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) sreo Hakema ibn Ebul-Asa. Kada se Poslanik udaljio, Hakem mu se rugao iza leđa, kriveći usta, lice i tijelo.

Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) nurom poslanstva vidio je što Hakem čini i uputio dovu da takav i ostane. Hakemovo tijelo obuzelo je drhtanje i takav je ostao do kraja života.

Mučenja ashaba kiram

Mušrici nisu zlostavljali samo Poslanika. Mučili su i njegove slavne ashabe (radijallahu anhum). Osobito su birali siromašne i one koji nisu imali nikoga te ih bez ustezanja tlačili i mučili koliko su god mogli, tako da se to ni zamisliti ne može. Najviše su mučeni Bilal Habeši, Zinnira-hatun, Habbab ibn Eret, Ammar ibn Jasir i njegova obitelj (radijallahu anhum edžmain). Neke od njih pekli su kamenjem užarenim na sunčevoj žegi, a neke su držali gladne i žedne i mučili govoreći: „Otpadni od Muhammedove vjere!“ A oni su podnosili te nepodnošljive patnje i nikada nisu otpadali od vjere islama.

Allah je jedan, Allah je jedan

Hazreti Bilal, rob jednog mušrika po imenu Umejja ibn Halef, postao je musliman posredstvom Ebu Bekra Siddika. Budući da je od svojih dvanaest robova najviše volio Bilala, Umejja ga je postavio za čuvara hrama idola. Kada je postao musliman, hazreti Bilal oborio je sve idole u hramu ničice, kao da čine sedždu. Kada je ta vijest stigla do Umejje, obuzeo ga je velik užas. Pozvao ga je i upitao: „Ti si postao musliman. Čujem da činiš sedždu Muhammedovu Gospodaru, je li tako?“ Hazreti Bilal je rekao: „Da. Činim sedždu Allahu dželle-šanuhu, Velikom i Uzvišenom.“ Kad je dobio taj odgovor, koji mu se nije svidio, Umejja ga je odmah počeo zlostavljati i mučiti. U podne, kad sunce stane točno iznad glave, svlačio bi ga i na njegovo golo tijelo stavljao kamenje užareno od vrućine i tako ga pekao. Kad bi mu dio kamenja, koje je gorjelo kao vatra, natrpao na leđa, a dio na trbuh, govorio bi: „Otpadni od vjere islama!.. Povjeruj u idole Lat i Uzzu!“ A hazreti Bilal objavljivao bi svoj iman govoreći: „Allah dželle-šanuhu je jedan! Allah dželle-šanuhu je jedan!“

Kad god bi vidio tu njegovu strpljivost, Umejja ibn Halef bi pobjesnio, vukao ga po trnju, ranjavao mu tijelo i mučio ga. A hazreti Bilal, ne obazirući se na krv koja mu je u mlazovima tekla niz tijelo, govorio bi: „Allahu moj! Zadovoljan sam onim što dolazi od Tebe! Allahu moj! Zadovoljan sam onim što dolazi od Tebe!“ i ostajao postojan u svom imanu. Hazreti Bilal to je svoje stanje opisao ovako:

„Onaj pokvareni Umejja po dnevnoj bi me žegi vezivao, a noću mučio. Bio je vruć dan. Kao i uvijek, ponovno me počeo mučiti. Da bi me odvratio od islama, kad god bi rekao: ‚Klanjaj se našim idolima! Zaniječi Muhammedova Allaha, zaniječi, zaniječi!’, ja bih govorio: ‚Allah je jedan! Allah je jedan!‘ Da bi iskalio bijes, toga mi je dana stavio na prsa golemu stijenu. U tom sam trenutku izgubio svijest. Kada sam došao k sebi, vidio sam da je stijena maknuta s mene i da je sunce zašlo za oblak. Zahvalio sam Allahu dželle-šanuhu i rekao sam sebi: ‚O Bilale! Sve što dolazi od Dženab-i Hakka lijepo je i ugodno.‘“

Jednoga je dana Umejja ibn Halef ponovno izveo Bilala Habešija van da ga muči. Svukao mu je odjeću i ostavio ga samo u gaćama, položio ga na užareni pijesak po žegi koja prži i natrpao na njega kamenje. Mušrici su se okupili i teško ga mučili govoreći: „Ako ne otpadneš od svoje vjere, ubit ćemo te.“ A Bilal Habeši govorio je pod tim nepodnošljivim mukama: „Allah je jedan! Allah je jedan!“ U to je vrijeme onuda prolazio naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem). Kada je vidio u kakvom je stanju hazreti Bilal Habeši, veoma se ražalostio i rekao: „Spominjanje imena Allaha dželle-šanuhu spasit će te.“

Ubrzo nakon što se Poslanik vratio kući, došao mu je hazreti Ebu Bekr. Poslanik je Ebu Bekru Siddiku ispričao kakve muke trpi Bilal Habeši i rekao: „Veoma sam se ražalostio.“ Hazreti Ebu Bekr odmah je otišao onamo. Rekao je mušricima: „Što dobivate time što tako mučite Bilala? Prodajte ga meni.“ Oni su rekli: „Ne bismo ga prodali ni da nam daš zlata koliko je cijeli svijet. Ali možemo ga zamijeniti za tvoga roba Amira.“ Amir, rob hazreti Ebu Bekra, vodio je njegove trgovačke poslove i zarađivao mnogo novca. Osim vlastitog imetka imao je deset tisuća zlatnika. Bio je pomoćnik hazreti Ebu Bekra i vodio sve njegove poslove. Ali bio je kafir i uporno je ostajao u svom nevjerstvu (kufru). Hazreti Ebu Bekr je rekao: „Dao sam vam Amira, sa svim njegovim imetkom i novcem, za Bilala.“ Umejja ibn Halef i ostali mušrici veoma su se obradovali i rekli: „Prevarili smo Ebu Bekra.“

„(O Moj Resule!) Zaklinjem se, i poslanicima koji su poslani prije tebe rugali su se. One koji su ih ismijavali i koji su im se (poslanicima) rugali, kao kazna za to ismijavanje, sa svih su strana obuhvatile nesreća i kazna“ En’am: 10

Hazreti Ebu Bekr odmah je zbacio teško kamenje s Bilala Habešija i podigao ga na noge. Bilal Habeši bio je od teških mučenja posve iznemogao. Hazreti Ebu Bekr uzeo ga je za ruku, doveo ga ravno našem voljenom Poslaniku i rekao: „Ja Resulallah! Danas sam Bilala oslobodio radi Allahova zadovoljstva.“ Resulullah se veoma obradovao i uputio mnogo dova za hazreti Ebu Bekra. Tada je Džebrail alejhisselam donio 17. i 18. ajet sure Lejl, koji donose radosnu vijest da je Ebu Bekr daleko od džehennema. U tim ajetima rečeno je, po značenju: „Onaj koji je (poput hazreti Ebu Bekra) veoma bogobojazan (kloni se širka i grijeha) i koji svoj imetak troši na putu dobra da bi bio čist kod Allaha dželle-šanuhu (i da bi stigao do božanskog obećanja), udaljen je od njega (od džehennema).“

Nečuveno mučenje

I hazreti Habbab ibn Eret bio je jedan od onih nad kojima je činjen zulum da bi otpali od vjere. Ni hazreti Habbab nije imao nikoga i bio je rob jedne mušrikinje po imenu Ummu Enmar.

Budući da nije imao rođaka koji bi ga zaštitio, mušrici bi se okupljali, svlačili mu odjeću s mubarek tijela i grebli ga trnjem. Ponekad bi mu na golo tijelo navlačili željeznu košulju i držali ga na suncu. Kamenje koje su zagrijali na suncu ili na vatri pritiskali su mu na golo tijelo govoreći: „Otpadni od svoje vjere! Klanjaj se Latu i Uzzi!“ A Habbab bi ostajao postojan u svom imanu i suprotstavljao im se riječima: „La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah.“

Jednoga su se dana mušrici okupili i naložili vatru na jednom trgu. Svezali su hazreti Habbaba i doveli ga onamo. Svukli su ga i položili na vatru. Htjeli su ga ili odvratiti od vjere ili spaliti u vatri. Položen na leđa nasred vatre, hazreti Habbab upućivao je dovu: „Allahu moj! Ti vidiš moje stanje i znaš u kakvom sam položaju. Učvrsti iman u mome srcu i podari mi veliko strpljenje!“ Jedan od mušrika stao mu je nogom na prsa. Ali oni nisu znali da Allah dželle-šanuhu čuva one koji vjeruju.

Mnogo godina poslije, kada su Habbaba pitali o tom događaju, otkrio je leđa, pokazao tragove opeklina i rekao: „Naložili su vatru zbog mene, a onda me dovukli i bacili u nju. Tu je vatru ugasilo samo moje meso.“

Dok su hazreti Habbaba tako mučili vani, i njegova vlasnica Ummu Enmar usijavala je željezo u vatri i pekla mu glavu pritiskajući je njime, da bi ga odvratila od vjere. On je radi svoje vjere podnosio sve te bolove, nije činio ono što su od njega tražili i nije odstupao od svog imana.

Jednoga je dana hazreti Habbab izašao pred našeg voljenog Poslanika i rekao: „Ja Resulallah! Mušrici me vani, gdje god me vide, peku na vatri. A kod kuće mi vlasnica Ummu Enmar usijanim željezom peče glavu. Molim Vas za dovu!“ Zatim je pokazao opekline na leđima i na glavi. Našem je Poslaniku bilo veoma žao zbog njegova stanja. Nije mogao podnijeti patnju koju je trpio da ne bi otpao od vjere ni zulum koji mu je činjen, pa je uputio dovu: „Gospodaru moj! Pomozi Habbabu!“ Dženab-i Hakk odmah je primio dovu Svoga Resula i zadao Ummu Enmar jaku glavobolju. Ummu Enmar je od glavobolje ječala do zore. Kao lijek savjetovali su joj da joj glavu peku željezom usijanim u vatri. Na kraju je pozvala Habbaba i naredila mu da usija željeznu šipku u vatri i njome joj peče glavu… I hazreti Habbab pekao joj je glavu željezom…

U prvim danima islama mušrici nisu mnogo marili za Habbaba ibn Ereta. Ali broj onih koji su primali iman iz dana u dan je rastao. Na kraju su, htjeli-ne htjeli, morali ovu stvar shvatiti ozbiljno. Tada su pojačali mučenja hazreti Habbaba: tukli su ga preko svake mjere, udarali, ranjavali i nanosili mu muku za mukom…

Unatoč svemu tome, hazreti Habbab nije ni za trunku popustio u svom imanu. Ali i zlostavljanja i mučenja postala su nepodnošljiva. Iznio je Predvodniku svemira sve što se događa i rekao: „Ja Resulallah! Hoćete li uputiti dovu da se spasimo od muka koje trpimo?“

Na to je Resulullah rekao: „Među ummetima prije vas bilo je ljudi kojima su željeznim češljem gulili i strugali kožu i meso, ali ni to mučenje nije ih moglo odvratiti od vjere. Pilom su ih od tjemena rezali nadvoje, ali ni ta mučenja nisu ih mogla odvratiti od vjere. Allah dželle-šanuhu zacijelo će dovršiti ovu stvar (islam). Učinit će ga nadmoćnim nad svim vjerama. Bit će toliko sigurno da se čovjek koji, jašući na svojoj životinji, sam putuje od Sane do Hadramevta neće bojati nikoga osim Allaha dželle-šanuhu, a za svoje ovce neće strahovati ni od čega osim da ih vuk ne napadne. Ali vi žurite.“ Zatim je uputio dovu za Habbaba i pomilovao ga po leđima. Te blage Resulullahove riječi, koje su hrana i lijek dušama, ublažile su Habbabove bolove.

Hazreti Habbab imao je poveće potraživanje osobito kod obijesnog mušrika Asa ibn Vaila. Otišao je k njemu tražiti svoj dug. As ibn Vail rekao je Habbabu: „Dok ne zaniječeš Muhammeda, neću ti dati što ti dugujem.“ Hazreti Habbab je odgovorio: „Allaha mi, kao što to ne mogu dok sam živ, tako ni kad nakon smrti ustanem iz kabura nikada neću moći odbaciti i zanijekati svoga poslanika. Odreći ću se svega, ali to nijekanje ne mogu učiniti.“ Na to je As ibn Vail rekao: „Zar ćemo nakon smrti biti oživljeni? Ako tako što postoji, onda ću tada imati i imetka i djece. Toga ću ti dana vratiti dug.“

Zbog tih riječi Asa ibn Vaila Allah dželle-šanuhu je u Kur’ani kerimu, u 77–79. ajetu sure Merjem, rekao, po značenju: „(O Moj Habibe!) Jesi li vidio onoga koji poriče Naše ajete i kaže: ‚Meni će zacijelo (na Sudnjem danu) biti dani i imetak i djeca‘ (Asa ibn Vaila)? Zar je on saznao što je u gajbu ili je od Milostivog obećanje primio? Nipošto! Mi ćemo ono što on govori zapisati (na Sudnjem danu ćemo ga zbog toga pozvati na odgovornost) i kaznu ćemo mu sve više i više povećavati.“

Mučenje do nesvijesti

Mušrici u mučenju nisu pravili razliku između žene i muškarca. I Zinnira-hatun, koja je bila među prvim muslimanima i nije imala nikoga, bila je robinja. Kada su saznali da je postala muslimanka, mušrici se nimalo nisu ustezali mučiti i nju. Zinniru-hatun prisiljavali su da se klanja idolima Latu i Uzzi, stezali joj grlo i mučili je sve dok, ostavši bez daha, ne bi izgubila svijest. Unatoč tome nikada nije otpala od svoje vjere niti je činila ono što su govorili. Osobito ju je mnogo mučio Ebu Džehl. Zbog toga su Zinnirine oči prestale vidjeti. Jednom prilikom, kada joj je Ebu Džehl rekao: „Vidiš li? Lat i Uzza su te oslijepili!“, Zinnira-hatun pokazala je svoj iman i rekla: „O Ebu Džehle! Allaha mi, nije tako kako ti kažeš. Idoli koje ti zoveš Lat i Uzza ni za što ne valjaju; oni ne znaju ni za one koji im se klanjaju ni za one koji im se ne klanjaju. Moj Gospodar zacijelo ima moć vratiti mi vid i vratiti me u prijašnje stanje.“

„(O Bilale!) Spominjanje imena Allaha dželle-šanuhu spasit će te“ Hadisi šerif

Ebu Džehl ostao je zapanjen pred nepokolebljivim imanom hazreti Zinnire. Allah dželle-šanuhu primio je Zinnirinu dovu i njezine su oči počele vidjeti bolje nego prije. Iako su to vidjeli, Ebu Džehl i kurejšijski mušrici iz tvrdoglavosti nisu primili iman. Štoviše, rekli su: „I ovo je jedna od čarolija njihova poslanika! Zar se ne čudite ovim bezumnicima koji idu Muhammedovim putem? Da je put kojim oni idu dobar i istinit, mi bismo ga prvi slijedili. Dakle, zar je prije nas jedna robinja našla istinu?“

Tada je Allah dželle-šanuhu objavio 11. ajet sure Ahkaf. Po značenju: „Ti kafiri rekli su o onima koji vjeruju: ‚Da u njemu (u islamu) ima kakva dobra, oni (siromasi, jadnici) nas u tome ne bi pretekli, ne bi prije nas pohitali k njemu.‘ A kako pomoću njega (Kur’ani kerima, poput vjernika) pravi put nisu našli, oni će (da bi zanijekali Kur’ani kerim) reći: ‚Ovaj Kur’ani kerim (ono što je Muhammed iznio) davna je izmišljotina.‘“

Darul-Erkam

Našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) veoma su žalostili zulum i mučenja kojima su mušrici izlagali njegove ashabe. Za širenje i učenje islama bilo je potrebno sigurno mjesto. Poslanik je za tu svetu dužnost izabrao kuću hazreti Erkama.6 Ta se kuća nalazila istočno od brda Safa, u jednoj uskoj ulici, na malo višem mjestu. Odande se Ka’be-i muazzama lako vidjela. Ulaz i izlaz kuće bili su vrlo pogodni za nadzor nad prolaznicima. Osim toga, hazreti Erkam bio je jedan od mekkanskih prvaka, čovjek velikog ugleda. Habib-i ekrem je u toj kući svojim ashabima izlagao islam. Oni kojima je bilo suđeno postati muslimani dolazili su onamo, bivali počašćeni islamom i stjecali bereket slušajući mubarek riječi Resulullaha, koje su lijek srcima. Poslanika su slušali bez daha, kao da im je na glavu sletjela ptica koja bi odletjela čim progovore. Njegove mubarek riječi pamtili su gutajući ih, tako reći, ne propuštajući nijednu riječ. Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) dane je provodio u Erkamovoj kući i od jutra do večeri bavio se odgojem svojih ashaba. To je mjesto bilo prvo središte muslimana, „Darul-islam“. Prvi muslimani ondje su se okupljali i tako bili zaštićeni od svakog zla mušrika.

Mučenje do smrti

Ammar ibn Jasir priča: „Htio sam otići u Darul-Erkam, vidjeti Resulullaha i postati musliman. Na vratima sam sreo hazreti Suhajba. Kad sam ga upitao: ‚Što ti ovdje radiš?’, i on je meni postavio isto pitanje. Rekao sam: ‚Hoću ući k hazreti Muhammedu, slušati njegove riječi i postati musliman.‘ A on je rekao: ‚I ja sam zbog toga došao.‘ Zajedno smo ušli u njegovu uzvišenu i časnu prisutnost. Izložio nam je islam. S radošću smo postali muslimani.“7

Ammar je bio jedan od mudžahida koji se nisu bojali javno objaviti da su muslimani. Podnosio je najteža mučenja da ne bi otpao od svoje vjere. Kad god bi ga mušrici zatekli sama, odvodili bi ga u mekkanske stijene, na mjesto zvano Ramda, svlačili mu odjeću i navlačili na njega željeznu košulju.

Tako su ga držali pod žarkim suncem i mučili. Ponekad su mu leđa pekli vatrom i podvrgavali ga mučenjima kojima nije bilo kraja. Svaki su put govorili: „Zaniječi!… Zaniječi!… Klanjaj se Latu i Uzzi pa se spasi!..“ A hazreti Ammar podnosio je te nepodnošljive muke s velikim strpljenjem i odgovarao: „Moj je Gospodar Allah, moj je poslanik Muhammed alejhisselam.“ Mušrici su se zbog toga još više ljutili. Stavljali su mu na prsa stijene užarene od vrućine, a ponekad su ga bacali u zdenac i pokušavali utopiti u vodi. Jednoga dana, kada je bio počašćen prisutnošću našeg voljenog Poslanika, Ammar ibn Jasir je rekao: „Ja Resulallah! Mušrici nas muče preko svake mjere.“ Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) sažalio se na hazreti Ammara i rekao: „Strpi se, o oče Jahzanov!“, a zatim uputio dovu: „Gospodaru moj! Ne daj da itko iz Ammarove obitelji okusi džehennemsku kaznu!“

Prvi šehid, prva krv

Cijela obitelj hazreti Ammara – otac Jasir, majka Sumejja i brat Abdullah – primila je islam. Mušrici su njegovu majku, oca i brata mučili još više nego hazreti Ammara. Tijekom mučenja htjeli su ih natjerati da izgovore riječi nevjerstva, a oni su odgovarali: „I kad biste nam kožu oderali i meso na komade izrezali, ne bismo vas poslušali“ i govorili: „La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah.“ Jednoga drugog dana, dok su u mjestu zvanom Batha zajedno mučili Jasirovu obitelj, onuda je prolazio naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem). Kada je vidio nepodnošljive muke svojih ashaba, veoma se ražalostio. Kada je hazreti Jasir upitao: „Ja Resulallah! Zar će nam vrijeme stalno prolaziti u ovakvim mukama?“, Poslanik je rekao: „Strpite se, o Jasirova obitelji! Radujte se, o Ammarova obitelji! Nema sumnje, vaše je mjesto nagrade džennet.“ I jednoga su dana mekkanski mušrici mučili Ammara vatrom. Resulullah je došao onamo i rekao: „O vatro! Budi za Ammara hladna i spasonosna, kao što si bila za Ibrahima (alejhisselam)!“ Poslije, kada je Ammar otkrio leđa, vidio se trag vatre. Taj je trag bio od prije Resulullahove dove. Nekoga drugog dana, dok su mučili Jasirovu obitelj, strelicama su učinili šehidima hazreti Jasira i njegova sina hazreti Abdullaha. Ebu Džehl je naredio da se hazreti Sumejji mubarek noge vežu užetom. Za krajeve užadi naredio je da se vežu dvije deve i da se tjeraju na suprotne strane; dao je hazreti Sumejju rastrgati i tako ju je učinio šehidom. Kada su Poslanik i ashabi kiram (alejhimur-ridvan) čuli vijest da su nemilosrdni, okrutni zulumćar Ebu Džehl i ostali mušrici mučenjem učinili šehidima Jasirovu obitelj, veoma su se ražalostili. Taj je događaj bio razlog da se ashabi još čvršće vežu i zbiju jedni uz druge.8 Kada su htjeli klanjati namaz, ashabi kiram odlazili bi na mjesta gdje nije bilo nikoga i ondje potajno obavljali svoje ibadete. Jednoga takvog dana Sa’d ibn Ebu Vekkas, Said ibn Zejd, Abdullah ibn Mesud, Ammar ibn Jasir i Habbab ibn Eret klanjali su namaz na mjestu zvanom Ebu Dub, u jednoj od mekkanskih dolina. Tada su im prišli Ahnes ibn Šerik i neki mušrici, koji su ih pratili, i počeli se rugati njihovu ibadetu i kuditi ga. Ne mogavši to podnijeti, hazreti Sa’d ibn Ebu Vekkas i njegovi drugovi jurnuli su na mušrike. Hazreti Sa’d je devinom kosti koju je dograbio udario jednog od kafira i razbio mu glavu. Mušrici su se uplašili i pobjegli. Tako su muslimani prvi put prolili kafirsku krv.

„O Ebu Džehle! Allaha mi, nije tako kako ti kažeš. Idoli koje ti zoveš Lat i Uzza ni za što ne valjaju; oni ne znaju ni za one koji im se klanjaju ni za one koji im se ne klanjaju. Moj Gospodar zacijelo ima moć vratiti mi vid i vratiti me u prijašnje stanje“ Zinnira-hatun (radijallahu anha)

Kako je hazreti Ebu Zerr Gifari postao musliman

Ljudi su jedan po jedan, dvojica po dvojica nalazili hidajet, a nur islama počeo se širiti i izvan Mekke i obasjavati svijet. Pred viješću o pojavi islama i njegovu širenju mušrici su tražili načine da ga spriječe. Naposljetku je ta vijest stigla i do plemena Beni Gifar. Čim je čuo tu vijest, Ebu Zerr Gifari poslao je svoga brata Unejsa u Mekku i zamolio ga da ispita kako stoje stvari. Unejs je otišao u Mekku i bio u Poslanikovu medžlisu. Vratio se zadivljen. Kada ga je brat, hazreti Ebu Zerr, upitao: „Kakvu si vijest donio?“, rekao je: „Gospodine moj! Allaha mi, vidio sam veoma uzvišenog čovjeka koji uvijek naređuje dobro i dobročinstvo i odvraća od zla.“ Kada je Ebu Zerr Gifari rekao: „Dobro, a što ljudi govore o njemu?“, njegov brat Unejs, jedan od čuvenih pjesnika toga vremena, odgovorio je: „Govore da je pjesnik, kahin, čarobnjak. Ali njegove riječi ne nalikuju riječima kahina i čarobnjaka. Osim toga, ono što govori usporedio sam sa svim vrstama pjesama pjesnika. Ni njima ne nalikuje. Te riječi, kojima nema ravnih, ne mogu se mjeriti ni s čijim riječima. Allaha mi, taj čovjek objavljuje istinu, govori ono što je točno. Oni koji mu ne vjeruju lažljivci su i nalaze se u zabludi.“ Nakon te vijesti Ebu Zerr Gifari odlučio je otići u Mekku, vidjeti Poslanika i postati musliman. Uzeo je u ruku štap i nešto hrane i sa žarom krenuo putem Mekke. Kada je stigao u Mekku, nikome nije pričao o sebi. Jer su mušrici prema Poslaniku i onima koji su tek postali muslimani pokazivali žestoko neprijateljstvo, a svoja su zlostavljanja sve više pojačavali. Osobito su mnogo mučili one koji su postali muslimani, a nisu imali nikoga i bili su tuđinci. Ebu Zerr u Mekki nije poznavao nikoga. Bio je tuđinac i stranac. Zato nikoga ništa nije pitao. Kod Ka’be je vrebao priliku da vidi Resulullaha i tražio kakav znak da sazna gdje je. Predvečer se povukao u jedan kut ulice. Hazreti Alija vidio je Ebu Zerra. Shvativši da je tuđinac, poveo ga je svojoj kući. Kako ga nije pitao o njegovim prilikama, ni Ebu Zerr nije otkrio svoju tajnu. Kada je svanulo, ponovno je otišao do Ka’be. Iako je lutao do večeri, nije postigao ono što je želio. Otišao je i sjeo na prijašnje mjesto. Hazreti Alija i te je noći prolazio onuda. Rekavši: „Ovaj jadnik još nije saznao gdje mu je kuća“, ponovno ga je poveo sa sobom. Ujutro je opet otišao u Bejtullah i povukao se u kut u kojem je sjedio. Hazreti Alija ponovno ga je pozvao kući. Ovoga ga je puta upitao odakle je i zašto je došao. Hazreti Ebu Zerr je rekao: „Ako mi čvrsto obećaš da ćeš mi dati točan odgovor, reći ću ti.“ Kada je hazreti Alija rekao: „Reci, nikome neću otkriti tvoju tajnu“, Ebu Zerr Gifari je rekao: „Čuo sam da se ovdje pojavio jedan poslanik. Došao sam vidjeti se s njim i doći do njega.“ Hazreti Alija je rekao: „Našao si pravi put, postupio si pametno. Ja sad idem k njemu. Idi za mnom i uđi u kuću u koju ja uđem. Ako na putu primijetim da bi ti tko mogao naškoditi, pravit ću se da popravljam obuću. Tada ti, ne čekajući me, prođi i nastavi put.“ Ebu Zerr Gifari išao je za hazreti Alijom. Naposljetku je bio počašćen time što je vidio mubarek lice našeg Poslanika i nazvao je selam riječima: „Esselamu alejkum.“

„Strpite se, o Jasirova obitelji! Radujte se, o Ammarova obitelji! Nema sumnje, vaše je mjesto nagrade džennet“ Hadisi šerif

Taj je selam bio prvi selam nazvan u islamu, a Ebu Zerr Gifari prvi čovjek koji je tako nazvao selam. Poslanik mu je odgovorio na selam i rekao: „Neka je na tebi milost Allaha dželle-šanuhu.“ Zatim je Poslanik upitao: „Tko si ti?“ On je rekao: „Ja sam iz plemena Gifar.“ „Otkad si ovdje?“ upitao je Poslanik. – „Ovdje sam već tri dana i tri noći.“ – „Tko te je hranio?“ – „Nisam našao ništa za jelo i piće osim Zemzema. Kad god bih pio Zemzem, nisam osjećao ni glad ni žeđ.“ Naš Poslanik je rekao: „Zemzem je mubarek. Gladnoga zasićuje.“ Nakon toga Ebu Zerr Gifari rekao je Poslaniku: „Objavi mi islam.“ Naš mu je Poslanik izgovorio kelime-i šehadet, a on ju je ponovio i, počašćen islamom, pridružio se prvim muslimanima.9 Kad je postao musliman, hazreti Ebu Zerr Gifari rekao je našem Poslaniku: „Ja Resulallah! Kunem se Dženab-i Hakkom, koji te je poslao kao istinitog poslanika, ovo ću javno reći među mušricima.“ Otišao je do Ka’be i glasno rekao: „O Kurejšije! Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu – svjedočim da nema božanstva osim Allaha dželle-šanuhu i da je Muhammed alejhisselam Njegov rob i Njegov resul.“ Čim su to čuli, mušrici su odmah jurnuli na njega. Udarali su ga kamenjem, motkama i komadima kostiju i oblili ga krvlju. Vidjevši to, hazreti Abbas je rekao: „Pustite ovog čovjeka, ubit ćete ga! On je iz plemena koje živi na putu kojim prolazi vaš trgovački karavan. Kako ćete onda ondje više prolaziti?“ Tako je hazreti Ebu Zerra spasio iz ruku mušrika. Ebu Zerr se od radosti što je počašćen islamom nije mogao smiriti. Sutradan je opet kod Ka’be iz sveg glasa, vičući, izgovorio kelime-i šehadet. Mušrici su ga i ovoga puta istukli i on je pao na zemlju. Opet je stigao hazreti Abbas i spasio ga iz njihovih ruku. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) naredio je hazreti Ebu Zerru Gifariju da se vrati u svoj kraj i ondje širi islam. Po toj se naredbi vratio među svoje pleme i govorio im o jednoći Allaha dželle-šanuhu i o tome da je Muhammed alejhisselam Njegov resul. Rekao je da je ono što on objavljuje istina i točno, a da su idoli kojima se klanjaju ništavni, prazni i besmisleni. Dio mnoštva koje ga je slušalo počeo se buniti. Tada je poglavar plemena Haffaf ušutkao one koji su vikali i rekao: „Stanite, da čujemo što će reći.“ Na to je hazreti Ebu Zerr nastavio: „Prije nego što sam postao musliman, jednoga sam dana otišao do idola Nuhema i stavio pred njega mlijeko. Vidio sam kako je došao jedan pas, popio mlijeko i onečistio idol. Posve sam jasno shvatio da idol nema snage to spriječiti. Kako vam se može sviđati klanjati se idolu kojeg je i pas ponizio? Zar to nije ludost? Eto, to je ono čemu se vi klanjate.“ Svi su stajali pognutih glava. Kada je jedan od njih rekao: „Dobro, a što objavljuje taj Poslanik o kojem govoriš? Kako si shvatio da govori istinu?“, hazreti Ebu Zerr glasno je rekao: „On objavljuje da je Allah dželle-šanuhu jedan, da nema božanstva osim Njega, da je On stvorio sve i da je Vlasnik i Gospodar svega… Poziva ljude da povjeruju u Njega… Poziva na dobro, na lijep ahlak i na međusobno pomaganje. Objavljuje koliko je ružno živu zakopavati žensku djecu, kao i svako drugo zlo, nepravda i zulum koje činite, i da ih se treba kloniti.“ I dugo je objašnjavao islam. Nabrojio je jednu po jednu zabludu u kojoj je bilo njegovo pleme. Zatim je govorio o njihovoj šteti i ružnoći.

Od onih koji su ga slušali mnogi su postali muslimani, a prvi među njima poglavar plemena Haffaf i Ebu Zerrov rođeni brat Unejs.10

Javno učenje Kur’ani kerima kod Ka’be

Jednoga su se dana ashabi kiram okupili na jednom osamljenom mjestu i razgovarali: „Allaha mi, osim Resulullaha nije se našao nitko tko bi ovim kurejšijskim mušricima javno dao da čuju Kur’ani kerim. Ima li ikoga tko će im javno učiti Kur’ani kerim i dati da ga čuju?“ Ondje je bio i hazreti Abdullah ibn Mesud. Rekao je: „Ja ću im dati da čuju.“ Kada su neki od ashaba rekli: „O Abdullahe! Bojimo se da će ti mušrici naškoditi. Mi želimo čovjeka koji ima narod i pleme koje će ga, kad zatreba, zaštititi od mušrika“, on je ustrajao: „Vi meni dopustite da odem. Dženab-i Hakk će me sačuvati.“ Sutradan je u vrijeme duhe (prijepodne) otišao do Makam-i Ibrahima. Mušrici su se ondje bili okupili. Ibn Mesud je stojeći proučio Bismillahir-rahmanir-rahim i počeo učiti suru Rahman. Mušrici su rekli jedni drugima: „Što to govori sin Ummu Abd? Zacijelo uči ono što je donio Muhammed“, i nasrnuli su na njega. Šakama, nogama i pljuskama toliko su mu izmodrili lice i oči da je postao neprepoznatljiv. Ali on je pod pljuskama i udarcima šakama nastavio učiti. Vratio se među ashabe kiram lica i očiju posve u ranama i modricama. Ashabi kiram veoma su se ražalostili i rekli: „Mi smo se, uostalom, i bojali da ćeš tako proći. Naposljetku te je snašlo ono čega smo se bojali.“ Ali Abdullah ibn Mesud nimalo nije bio tužan i rekao je: „Neprijatelje Allaha dželle-šanuhu nikada nisam vidio slabijima nego danas. Ako hoćete, sutra ujutro mogu im dati da čuju još toliko.“ Ashabi kiram rekli su: „Ne, dosta ti je ovo. Onim okorjelim kafirima dao si da čuju ono što im se ne sviđa.“11

Kako je Tufejl ibn Amr postao musliman

Tih je godina, kada je počeo javno širiti islam u Mekki, naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) danju i noću savjetovao ljude i pozivao ih u vjeru islam. Mekkanski mušrici trudili su se osujetiti te Resulullahove napore. Prema onima koji su prihvaćali ono što je govorio i primali iman smatrali su dopuštenom svaku laž, klevetu i mučenje. Čim bi vidjeli nekoga tko se sreo i razgovarao s Poslanikom, odmah bi mu prišli i posezali za svakom prijevarom i laži da ga ne bi slušao i ne bi vjerovao onome što govori. Činili su sve što su mogli da se oni koji izvana dolaze u Mekku ne sastanu s njim. U vrijeme kada su muslimani bili u nevolji i trpjeli zlostavljanja od kafira, u Mekku je došao Tufejl ibn Amr Devsi. Kad su ga vidjeli, mušrički predvodnici otišli su k njemu i rekli: „O Tufejle! Došao si u našu zemlju. Abdulmuttalibovo siroče, koje se pojavilo među nama, ima mnogo čudnih osobina. Riječi koje govori kao da su čarolija. Razdvaja sina od oca, brata od brata, muža od žene! Mislima koje je iznio uznemirio je sve naokolo. Sin koji čuje njegovu riječ ne obazire se na oca, nego ide za njim. Više nitko nikoga ne sluša, nego postaje musliman. Bojimo se da će ova nesreća razdora, koja je snašla nas, snaći i tebe i tvoj narod. Neka ti je ovo naš savjet: nikako ne razgovaraj s njim! Ni ti njemu riječ ne govori, ni njegovu riječ ne slušaj. Ne obraćaj pozornost na ono što priča! Budi vrlo oprezan. Nemoj ni ostajati ovdje dugo. Odmah idi!“ Ono što je bilo nakon toga Tufejl ibn Amr pripovijeda ovako:

„Allaha mi, taj čovjek objavljuje istinu, govori ono što je točno. Oni koji mu ne vjeruju lažljivci su i nalaze se u zabludi“ Hazreti Unejs Gifari (radijallahu anhu)

„Kunem se, toliko su to ponavljali da sam na kraju odlučio ne razgovarati s njim i nikako ne slušati njegove riječi. Čak sam, kad sam ulazio u Ka’bu, za svaki slučaj, iz straha da ne čujem njegove riječi, začepio uši pamukom. Sutradan ujutro otišao sam do Ka’be. Vidio sam da Resul alejhisselam ondje klanja namaz. Stao sam na mjesto blizu njega. Po mudrosti Dženab-i Hakka, nešto od onoga što je učio doprlo mi je do uha. Kako su lijepe bile riječi koje sam čuo! Rekao sam sebi: ‚Pa ja nisam čovjek koji ne zna razlikovati dobro od zla. Uz to sam i pjesnik. Zašto ne bih slušao ono što on govori? Ako mi se njegove riječi učine lijepima, prihvatit ću ih, a ako mi se ne svide, ostavit ću ih.‘ Sakrio sam se u stranu i ondje čekao dok Resulullah nije dovršio namaz i krenuo kući. Onda sam pošao za njim. Kad je ušao u kuću, ušao sam i ja i rekao: ‚O Muhammede alejhisselam! Kad sam došao u ovaj kraj, tvoj mi je narod rekao to i to… Tražili su da se držim daleko od tebe. Od straha sam začepio uši pamukom da ne čujem tvoju riječ. Ali Allah dželle-šanuhu dao mi je da čujem nešto od onoga što učiš. Učinilo mi se veoma lijepim. Sada mi objavi što mi imaš reći! Spreman sam prihvatiti.‘ Resulullah mi je izložio islam i proučio nešto iz Kur’ani kerima. Kunem se, u životu nisam čuo ljepše riječi od ovih. Odmah sam izgovorio kelime-i šehadet i postao musliman. Tada sam rekao: ‚Ja Resulallah! Ja sam u svom narodu čovjek čija se riječ sluša i koji ima ugled. Nitko od njih ne ide protiv moje riječi. Otići ću i pozvati i njih u vjeru islam. Uputite dovu da mi Allah dželle-šanuhu podari kakav znak, kakav keramet! Neka mi taj znak bude olakšanje i pomoć kad budem pozivao svoj narod u islam!‘ Na tu moju molbu Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) uputio je dovu: ‚Allahu moj! Podari mu jedan znak, obilježje!‘ Zatim sam se vratio u svoj kraj. Jedne mračne noći, kad sam stigao na brdo iznad izvora gdje je živio moj narod, na čelu mi se pojavio nur poput kandila i počeo svijetliti. Tada sam uputio dovu: ‚Allahu moj! Premjesti ovaj nur s moga čela na neko drugo mjesto! Da neznalice iz plemena Devs, kad ga vide, ne pomisle da mu je Allah ovo iznio na čelo kao božansku kaznu zato što je otpao od svoje vjere!‘ Taj je nur odmah prešao na vrh biča u mojoj ruci i ostao visjeti poput kandila. Kad sam se približio naselju svoga plemena i počeo se spuštati niz strminu, oni koji su se ondje nalazili pokazivali su jedni drugima nur koji je blistao poput kandila na vrhu biča u mojoj ruci. Tako sam se spustio niz strminu i došao kući. Prvi mi je prišao otac i vidio me u tom stanju. Iz ljubavi prema meni zagrlio me je oko vrata. Moj je otac bio veoma star. Rekao sam mu: ‚Babo moj! Ako ostaneš u svom prijašnjem stanju, niti sam ja tvoj, niti si ti moj!‘ Kad je čuo te moje riječi, otac se začudio i upitao: ‚Zašto, sine moj?‘ Odgovorio sam mu: ‚Ja sam sada ušao u vjeru Muhammeda alejhisselam i postao musliman.‘ Na to je moj otac rekao: ‚Sine moj, i ja sam ušao u vjeru u koju si ti ušao. Neka tvoja vjera bude i moja vjera!‘ i odmah izgovorio kelime-i šehadet i postao musliman. Nakon toga naučio sam ga ono što sam znao o vjeri islamu. Zatim se okupao i obukao čistu odjeću. Potom mi je došla žena. I njoj sam rekao isto. I ona je prihvatila i postala muslimanka. Kad je svanulo, izašao sam među pleme Devs. Izložio sam im islam i sve ih pozvao u islam. Ali oni su oklijevali prihvatiti. Dugo su se protivili. Nisu se okanili svojih djela, koja su grijeh i zlo. Otišli su i dalje: namigujući i mičući obrvama, ismijavali su me; zbog svoje strasti prema kamati i kocki nisu slušali moje riječi. Bježali su od toga da slijede islam. Pobunili su se protiv Allaha i Njegova Poslanika.

Nakon nekog vremena došao sam u Mekku i požalio se Resulullahu na svoj narod: ‚Ja Resulallah! Pleme Devs pobunilo se protiv Allaha dželle-šanuhu. Nisu prihvatili moj poziv da uđu u islam. Uputite dovu za njih!‘ Naš voljeni Poslanik, koji je prema svakome imao mnogo samilosti i milosrđa, podigao je ruke, okrenuo se prema kibli i uputio dovu: ‚Gospodaru moj! Pokaži narodu Devsa pravi put i dovedi ih u vjeru islam!‘ A meni je rekao: ‚Vrati se svom narodu. Nastavi ih vedra lica i blagom riječju pozivati u islam! Budi prema njima blag!‘ Odmah sam se vratio u svoj kraj i ni na trenutak nisam prestao pozivati narod Devsa u islam.“12

Pozivanje na sajmovima

Svake su godine ljudi iz raznih gradova dolazili u određene dane u Mekku da posjete Ka’be-i muazzamu. I Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) dočekivao je one koji dolaze, svakoj skupini izlagao islam i objavljivao „da je Allah dželle-šanuhu jedan, da je on istiniti poslanik i da je u tome spas“. Jednoga je dana Velid ibn Mugira okupio mušrike i rekao: „O Kurejšije! Opet je došlo vrijeme posjećivanja Ka’be. Muhammedov se glas raširio po svijetu. Arapska plemena dolaze k njemu, privlače ih njegove slatke riječi i ulaze u njegovu vjeru. Protiv toga treba smisliti kakvu mjeru. Hajdemo se svi složiti, da ne bismo, govoreći o njemu svaki nešto drugo, jedni druge činili lažljivcima.“ Kurejšije su rekli: „O oče Abdu Šemsa! Ti si među nama najdalekovidniji. Što god kažeš da govorimo, to ćemo i mi govoriti.“ Kada je Velid rekao: „Ne, vi recite, a ja ću slušati“, oni su rekli: „Recimo da je kahin.“ Velid se odmah usprotivio: „Ne! Kunem se, on nije kahin. Vidjeli smo mnogo kahina. Oni bez ustezanja govore i istinu i laž. Ono što Muhammed uči nimalo ne nalikuje onome što kahini izmišljaju. Osim toga, do sada od Muhammeda nismo čuli ni jednu jedinu laž. Ako tako kažemo, nitko nam neće vjerovati.“ Ovoga su puta rekli: „Recimo da je medžnun, da je lud.“ Velid se opet usprotivio: „Ne! Kunem se, on nije ni medžnun ni lud. Mi poznajemo lude i medžnune, razumijemo se i u znakove ludila. Kod njega nema ni gušenja, ni trzanja i drhtanja, ni umišljenih strahova. Ako tako kažemo, opovrgnut će nas i proglasiti lažljivcima.“ Kurejšije su rekli: „Recimo da je pjesnik…“ Velid se opet usprotivio: „Nije on ni pjesnik! Mi vrlo dobro poznajemo svaku vrstu poezije. Ono što on uči nimalo ne nalikuje poeziji.“ Ovoga su puta rekli: „Recimo da je čarobnjak.“ Velid je rekao: „On nije čarobnjak. Vidjeli smo čarobnjake i čarolije koje prave, i njih poznajemo. U njegovim riječima nema ni traga čaroliji. Muhammedov govor nadmašuje cijeli svijet. Nije on ni nepoznat čovjek. Ne možemo narod odvojiti od njega i spriječiti ih da razgovaraju s njim. Osim toga, u rječitosti i krasnorječivosti, u lijepom i smislenom govoru nadmašuje svoje vršnjake. Jednom riječju, što god o njemu rekli, narod će shvatiti da je naša riječ laž.“ Kurejšije, ne našavši što bi rekli, rekli su: „Ti si među nama najstariji i najiskusniji; na što god ti kažeš, mi pristajemo.“

„Naš je Poslanik uputio dovu: ‚Gospodaru moj! Pokaži narodu Devsa pravi put i dovedi ih u vjeru islam!‘ A meni je rekao: ‚Vrati se svom narodu! Nastavi ih vedra lica i blagom riječju pozivati u islam! Budi prema njima blag!’“ Tufejl ibn Amr (radijallahu anhu)

Na to je Velid ibn Mugira malo razmislio i, zavodeći one oko sebe, rekao: „Ipak je najbolje od svega da kažemo da je čarobnjak, vrač; to je razumu najprihvatljivije. Jer svojim riječima odvaja ljude od njihova naroda i rođaka. Brata otuđuje od brata, dvojicu prijatelja jednoga od drugoga.“ Kurejšije su se odmah razišli i ljudima koje su u Mekki okupili oko sebe govorili: „Muhammed je čarobnjak!..“ i to širili među narodom. Kada su plemena počela dolaziti da posjete Ka’bu, izlazili su im u susret i nisu ostavili nikoga koga nisu upozorili da se ne sastaje s Poslanikom. Zbog tih postupaka mušrika u svim se arapskim zemljama počelo buditi zanimanje za islam, a u mislima su se počele javljati sumnje i pitanja o idolima. Allah dželle-šanuhu objavio je ajete o tome da će kafiru Velidu ibn Mugiri dati da okusi gorke kazne. Primjerice, u 11–29. ajetu sure Muddessir rečeno je, po značenju: „(O Moj Resule!) Meni prepustite posao (kaznu) onoga koga sam stvorio sama (lišena imetka) (nekog kafira poput Velida ibn Mugire)! (Ja ću tom kafiru dati kaznu koju je zaslužio.) Dao sam mu veoma mnogo imetka (tom nezahvalnom čovjeku, koji ništa nije posjedovao, podario sam mnoge vinograde, vrtove i imetke, a poslije sam ga doveo do mnogih blagodati). Dao sam mu sinove koji su uvijek uz njega (koji ga paze i nadziru, moćne i snažne, spremne odmah odbiti svaki napad na njega). Sve sam mu olakšao, podario sam mu veoma velike mogućnosti (doveo sam ga u stanje da lako dođe do svega, otvorio sam mu put. U Mekki je došao do visokog položaja. Dan mu je nadimak Rejhanetul-Arab. Svom se narodu predstavljao kao veoma odabran čovjek). Zatim (taj pohlepni, nezahvalni čovjek) nakon svih tih mogućnosti želi da mu (imetak i djecu) još više umnožimo (pohlepno traži i ne trudi se cijeniti blagodati koje je dobio i na njima zahvaljivati). Nikako! Njegove želje nikada neće biti ispunjene! (Želja tog poricatelja, tog pohlepnika neće se ispuniti; njegov se imetak i djeca neće umnožiti.) Jer on je postao krajnje tvrdoglav prema Našim ajetima. Silom ću ga vući po skliskoj stijeni u džehennemu, na kojoj se noga ne može zadržati (u žestokoj i bolnoj patnji džehennema kaznit ću ga kaznom koju je zaslužio), bacit ću ga u nevolju i muku! (Jednoga dana, dok je Poslanik kod Ka’be naglas učio Kur’ani kerim, ajeti su ostavili dubok trag na Velidu. On je otišao Kurejšijama i rekao: ‚Čuo sam jedan govor koji Muhammed uči. To ne može biti riječ ni čovjeka ni džina. Taj govor nije poezija, nije ni riječ kahina. Ovaj čovjek i ne laže. Ja sam čovjek koji je čuo mnoge sažete i smislene riječi. Ali ga ni s čim nisam mogao usporediti. Jeste li ga ikada vidjeli da je slagao?‘ Kurejšije su zapali u veliku brigu i rekli su: ‚Jao! I ovog pametnog, bogatog i utjecajnog čovjeka ispustili smo iz ruku! Muhammedove (sallallahu alejhi ve sellem) riječi djelovale su i na njega.‘ Odmah su mu poslali Ebu Džehla. Ebu Džehl je došao i rekao: ‚Što ti je, pa te vidim tako tužna i slomljena? Zar je Muhammedova čarolija djelovala i na tebe ili ti je dopalo nešto od njegova imetka i imanja? Mi smo se međusobno dogovorili: ako žudiš za imetkom i imanjem, dat ćemo ti imetka i imanja koliko hoćeš. Nemoj tako skretati na stranputice.‘ A Velid ibn Mugira je rekao: ‚Ja sam najbogatiji među Kurejšijama. Kako mi možete tako što ponuditi?‘ Ebu Džehl je rekao: ‚Dobro! Onda zašto si izgovorio pohvalne riječi o Kur’anu koji on uči?’) (Tada je taj poricatelj, da bi digao jezik na Kur’ani kerim koji je čuo od Resulullaha,) u mislima smišljao neke stvari (razmišljao i promišljao) i nakon toga izrekao sud o vrijednosti (mjerilo) (iznio ishod svog razmišljanja). Proklet bio (propao), kako je samo procijenio! (Iznio je neosnovanu, nesuvislu ocjenu, koja pobija ono što je maločas rekao i koja nikako ne može biti točna. Ovaj je čovjek osjetio potrebu protumačiti svoje riječi: kako da im objasnim ove riječi koje sam rekao.)

„Ne, opet ću otići i učiti. Mušrike prvi put vidim u ovako jadnom stanju. Njihova me nemoć veoma raduje. Ne osjećam bol od mučenja koja su mi nanesena“ Abdullah ibn Mesud (radijallahu anhu)

Zatim, proklet bio, kako je samo (tako strašan) sud izrekao! Zatim je pogledao (usredotočio se na stvar, ponovno je pronicljivo sagledao predmet i ponovno o njemu razmislio da bi ga posve stavio pod svoj nadzor). Zatim se namrštio i smrknuo. Zatim je okrenuo leđa istini i uzoholio se. I rekao je: ‚Ovo nije ništa drugo do vradžbina koju su ljudi naslijedili (koja neprekidno prelazi s jednoga na drugoga). Ovo su samo čovjekove riječi!’“ (A taj je čovjek prije među svojim narodom priznao da je Kur’ani kerim čudesan govor i da ne nalikuje riječima ljudi i džina. Zatim je taj poricatelj, da bi zadovoljio svoj narod, promijenio svoju riječ i iznio o Kur’ani kerimu klevete koje mu nikako ne priliče. Tako je sebe učinio zaslužnim za božansku kaznu. Allah dželle-šanuhu je rekao:) „Bacit ću ga u džehennem (u Sekar, u žestoku vatru). A znaš li ti što je Sekar? (Otkud ti da znaš što je žestoka vatra? Znaš li išta o njezinim osobinama?) Ništa ne ostavlja i ničega se ne mane! (Niti ostavlja na životu, niti uništava! To jest, čovjeka niti ubija, niti oživljava! One koji uđu u nju niti pušta van, niti ih prestaje mučiti.) Skida čovjeku svu kožu (prži je, pali, crnom čini) i ogoljuje mu kosti.“

Kako su mušrici slušali Kur’ani kerim

Mušrički prvaci raznim su spletkama i zulumom sprječavali ljude da prime iman. Stanovnicima Mekke zabranjivali su slušati ajete koje je učio Muhammed alejhisselam. A oni sami noću su potajno dolazili do kuće u kojoj je bio naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam, skrivali se u kakav kut i slušali. Kada bi svanulo i počelo se razdanjivati, mušrički prvaci, vidjevši da su, ne znajući jedan za drugoga, noću došli slušati Kur’ani kerim, korili bi jedni druge i govorili: „Da to više ne radimo.“ Ali sljedeće bi noći opet, ne znajući jedan za drugoga, odlazili, skrivali se u kakav kut i ponovno slušali. A kad bi svanulo, vidjeli bi jedni druge i čudili se. Razilazili bi se zaklinjući se da to više neće činiti, ali se toga nisu mogli okaniti. Ipak, zato što su se povodili za svojim nefsima, pravili se nadmoćnima, bojali se da ih ostali mušrici ne prekore i predavali se još mnogim ispraznim mislima, nisu primili iman. U tome su sprječavali i druge. Štoviše, po ulicama su vikali: „Muhammed je čarobnjak.“ Jedne su se večeri mušrici okupili oko Ka’be i rekli: „Hajdemo pozvati Muhammeda i razgovarati o ovoj stvari! Da nas poslije ne kore, nego da nas opravdaju“, i poslali su poruku Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem). Na taj je poziv Poslanik došao do Ka’be i sjeo sučelice mušricima. Mušrici su rekli: „O Muhammede! Poslali smo po tebe da se s tobom sporazumijemo. Kunemo se, među Arapima nije viđen čovjek kao ti, koji je svoj narod uvalio u toliku nevolju! Kudio si našu vjeru! Digao si jezik na naša božanstva! Omalovažio si našu pamet! Razbio si naše jedinstvo i zavadio nas jedne s drugima! Nema zla koje nisi navukao na nas! Ako tim postupcima i riječima želiš se obogatiti, skupit ćemo ti imetka više nego što želiš. Ako želiš steći slavu i čast, prihvatit ćemo te za poglavara nad nama. Ako želiš biti vladar, proglasit ćemo te vladarom i okupiti se oko tebe. Ako si pod utjecajem nečega, spasit ćemo te od toga. Ako je to bolest koja dolazi od džina, potrošit ćemo sav svoj imetak da ti nađemo lijek!…“ Predvodnik svjetova strpljivo ih je saslušao, a zatim im dao ovaj veličanstveni odgovor: „O Kurejšije! Od svega što govorite ništa nije u meni. Nisam došao s onim što sam vam donio da tražim vaš imetak, ni da među vama steknem veliku čast i slavu, ni da postanem vladar nad vama. Nego me je Allah dželle-šanuhu poslao vama kao poslanika i spustio mi Knjigu. Naredio mi je da vama (onima od vas koji prihvate) budem donositelj radosne vijesti (o džennetu) i opominjatelj (onima od vas koji ne prihvate, džehennemom).

I ja sam vam prenio ovu naredbu svoga Gospodara, dao sam vam savjet. Ako prihvatite ono što sam donio, to će vam biti udio i nafaka i na ovom i na onom svijetu. A ako ne prihvatite, nego odbijete, moje je da, dok Allah dželle-šanuhu ne presudi između mene i vas, podnosim svaku teškoću, dočekujući je prsima, da bih izvršio naredbu Dženab-i Hakka…“ Ebu Džehl, Umejja ibn Halef i ostali mušrici rekli su: „O Muhammede! Znaš da nema nikoga tko živi u težim prilikama od nas. Kad si već poslanik, zamoli svoga Gospodara da ukloni i udalji ove planine koje nas stješnjavaju i otežavaju nam život! Neka nam proširi zemlju i neka po njoj poteku rijeke kao rijeke Šama i Iraka! Osim toga, neka oživi neke od naših preminulih predaka, a prije svih Kusajja ibn Kilaba! Kusajj ibn Kilab bio je istinoljubiv i uzvišen čovjek. Da njega pitamo je li istina ili neistina ono što govoriš! Ako te on potvrdi i ako učiniš ono što tražimo, potvrdit ćemo te. Tako ćemo saznati i kakav je tvoj položaj kod tvoga Gospodara. Ako to ne učiniš za nas, zatraži nešto od svoga Gospodara za sebe. Traži da pošalje meleka koji će potvrditi tvoje riječi i odvratiti nas od tebe! Osim toga, neka ti tvoj Gospodar da vrtove, dvorce, riznice, pa da se oslobodiš brige za život! Jer i ti, kao i mi, obilaziš tržnice i mučiš se da zaradiš za život!…“ Ponos svijeta rekao im je: „Nisam vam poslan s tim. Ja sam vam od Dženab-i Hakka donio samo ono s čim me je Allah dželle-šanuhu poslao. To sam vam prenio. Ja nisam čovjek koji će od svoga Gospodara tražiti (da daje imetak i imanje)… Allah dželle-šanuhu poslao me je kao donositelja radosne vijesti (onima od vas koji prihvate ono što sam donio, džennetom) i opominjatelja (onima od vas koji ne prihvate, nego odbiju, džehennemom).“ Tada su mušrici rekli: „Kad već tvoj Gospodar zacijelo čini sve što hoće, zatraži onda da rascijepi ovo nebo i sruči ga na nas!… Dok to ne učiniš, nećemo ti vjerovati!“ Poslanik je rekao: „To je stvar Allaha dželle-šanuhu. Ako vam On to hoće učiniti, zacijelo će učiniti.“ Na to su mušrici otišli još dalje: „O Muhammede! Zar tvoj Gospodar nije znao da ćemo sjediti s tobom, što ćemo te pitati i što ćemo od tebe tražiti, pa da te unaprijed obavijesti i pouči? Zašto nije objavio što će nam učiniti ako ne prihvatimo ono što nam prenosiš?… Dok nam ne dovedeš meleke kao svjedoke istinitosti svojih riječi, nećemo ti vjerovati… Sada više nemamo nikakve obveze prema tebi. Kunemo se, više te nećemo ostaviti na miru! Ili ćemo mi uništiti tebe, ili ti nas…“ Vidjevši da se, umjesto da mu se približe, tako posve udaljavaju, naš voljeni Poslanik otišao je od njih.13 Kad su mekkanski mušrici odbacili Sultana svemira, Allah dželle-šanuhu je po Džebrailu alejhisselam poslao vahj i odgovorio im ajetima. Objavio je gorke kazne koje će ih snaći. Od 4. do 11. ajeta sure En’am rečeno je, po značenju: „Ne dođe im nijedan ajet od ajeta njihova Gospodara (ajet od ajeta Kur’ani kerima, dokaz od dokaza ili mudžiza od mudžiza), a da se od njega ne okrenu.

„Divljaci, neznalice tvrda srca, neće povjerovati u tebe. Većina njih su munafici (licemjeri)“ Tevba: 97

Eto, oni su zanijekali i odbacili Istinu (Kur’ani kerim) kada im je došla. Ali uskoro će im stići vijest (kazna) o onome čemu su se rugali i čime su se podsmjehivali. Zar oni (stanovnici Mekke) nisu vidjeli koliko smo naraštaja prije njih uništili? Zar nisu pouzdano znali? Njima smo bili dali sve mogućnosti koje vama nismo dali. S neba smo im slali obilne kiše. (Ispod njihovih vrtova, voćnjaka i dvoraca) dali smo da teku rijeke. Zatim smo ih uništili zbog njihovih grijeha (i zato što na tim blagodatima nisu zahvaljivali). Na njihovo smo mjesto stvorili druge i druge naraštaje. I da smo ti spustili knjigu napisanu na papiru, pa da su je oni rukama svojim opipali, ti bi kafiri opet iz tvrdoglavosti rekli: ‚Ovo nije ništa drugo do očita vradžbina.‘ I rekli su: ‚Kamo sreće da mu je (Muhammedu alejhisselam) poslan melek (kojeg bismo i mi vidjeli, pa da nam kaže da je on poslanik)!‘ Da smo poslali meleka (a oni ni tada ne bi primili iman), stvar bi zacijelo bila završena (bila bi donesena presuda da svi budu uništeni). Tada im se ne bi dao rok ni koliko da se trepne, niti bi se na njih više čekalo. Da smo ga (Poslanika) učinili melekom, zacijelo bismo ga opet pokazali (u liku) čovjeka i opet bismo ih bacili u sumnju u koju su pali. Zaklinjem se, i poslanicima prije tebe rugali su se i podsmjehivali, pa ih je sa svih strana obuhvatila nesreća i kazna, koja je bila plaća za ono čemu su se rugali. Reci: ‚Putujte po zemlji, pa pogledajte kakav je bio kraj onih koji su poslanike smatrali lažljivcima!’“ I u 7–10. ajetu sure Furkan rečeno je, po značenju: „Kafiri su rekli: ‚Kakav je ovo poslanik? Jede i pije kao mi, hoda po ulicama. Da je poslanik, došao bi mu melek. Imao bi pomagače, pa bi i oni nas obavještavali i džehennemom nas plašili. Ili bi mu Gospodar slao riznice novca, ili bi imao voćnjake i imanja, pa bi jeo što hoće.‘ Ti zulumćari rekli su jedni drugima: ‚Ako njega budete slijedili, slijedit ćete opčinjena čovjeka.‘ (O Moj Habibe!) Pogledaj kakve su ružne primjere o tebi navodili, pa su skrenuli s pravog puta i pali u zabludu. Oni više ne mogu izaći iz zablude i naći put k hidajetu. Kako je uzvišen Allah dželle-šanuhu! Ako On hoće, dat će ti (na ovom svijetu) nešto bolje od toga: vrtove i voćnjake kroz koje rijeke teku, i sagradit će ti dvorce!“ I u 21. ajetu rečeno je, po značenju: „Oni koji se ne nadaju susretu s Nama rekli su: ‚Kamo sreće da su nama spušteni meleci (pa da nam jave da Muhammed govori istinu), ili da vidimo svoga Gospodara!‘ Zaklinjem se, oni su se u dušama svojim uzoholili i u velikoj su obijesti prešli svaku mjeru…“ U 9. ajetu sure Sebe rečeno je, po značenju: „Da hoćemo, dali bismo da ih zemlja proguta (kao Karuna, zato što su vidjeli Naše jasne ajete i zanijekali ih) ili bismo na njih sručili komade neba (kao što smo učinili stanovnicima Ejke).“ I u 97. ajetu sure Isra rečeno je, po značenju: „…Na Sudnjem danu sakupit ćemo ih licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe! Njihovo je prebivalište džehennem; kad god mu plamen jenja, Mi ćemo im oganj pojačati!“ Pred ajetima koji su o njima objavljeni mušrici su svoje neprijateljstvo još više pojačali.

Osobito su Ubejj ibn Halef i njegov brat Umejja veoma žalostili Resulullaha. Nesretni Ubejj došao je u uzvišenu prisutnost našeg Poslanika s jednom istrulom kosti. Rekao je: „O Muhammede! Tvoj će Allah, kažeš, oživjeti ovu kost nakon što istrune, je li tako? Dakle, misliš da će tvoj Gospodar ovo oživjeti nakon što istrune!“ i smrvio je kost. Zatim je njezinu prašinu otpuhnuo prema našem voljenom Poslaniku. Nastavljajući, rekao je: „O Muhammede! Tko će, kažeš, ovo oživjeti nakon što ovako istrune?“ Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao: „Da. Allah dželle-šanuhu usmrtit će i tebe i nju… Zatim će tebe oživjeti i baciti u džehennem.“ Povodom tog događaja Dženab-i Hakk objavio je ove ajete. Po značenju: „Zar taj (poricatelj) čovjek nije vidio, zar nije pouzdano znao da smo ga stvorili od kapi sjemena? Pa ipak je postao otvoreni svađalica. Zaboravivši kako je stvoren, Nama je naveo primjer: ‚Tko će oživjeti ovu kost kad istrune i raspadne se?‘ (O Moj Resule!) Reci: ‚Oživjet će ih Onaj koji ih je (kad ih nije bilo) prvi put stvorio (Allah dželle-šanuhu), i On dobro zna svako stvorenje. On (Allah dželle-šanuhu) je Onaj koji vam iz zelenog drveta izvodi vatru, pa vi njome potpaljujete. Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar stvoriti njima slične? Jest, kadar je. On je Stvoritelj svega, On sve zna…’“14

Iman Halida ibn Saida

U prvim vremenima poziva u islam Halid ibn Said usnio je jedan san. U snu je stajao na rubu džehennema, a otac ga je htio gurnuti unutra. Baš je u tom trenutku vidio kako ga je naš Poslanik uhvatio oko pojasa i spasio da ne padne u džehennem. Probudio se vičući i rekao: „Allaha mi, ovaj je san istina.“ Kad je izašao van, sreo je hazreti Ebu Bekra i ispričao mu san. Hazreti Ebu Bekr rekao mu je: „Tvoj je san istinit, taj je čovjek poslanik Allaha dželle-šanuhu. Odmah idi i slijedi ga! Ti ćeš ga slijediti, ući ćeš u vjeru koju je donio i bit ćeš s njim. A on će te, kao što si vidio u snu, sačuvati da ne padneš u džehennem. A tvoj će otac ostati u džehennemu!“

Hazreti Halid ibn Said bio je pod dojmom sna. Ne gubeći vrijeme, odmah je otišao na mjesto zvano Edžjad, Muhammedu alejhisselam, i upitao: „O Muhammede! U što pozivaš ljude?“

Poslanik mu je odgovorio: „Pozivam čovjeka da vjeruje u jednog jedinog Allaha, koji nema ni druga ni sličnoga, i da je Muhammed (alejhisselam) Njegov rob i poslanik, te da se prestane klanjati nekakvim komadima kamena koji ne čuju, ne vide, ne donose nikakvu štetu ni korist i ne znaju ni za one koji im se klanjaju ni za one koji im se ne klanjaju.“

Na to je Halid ibn Said odmah rekao: „I ja svjedočim da nema božanstva kojem se treba klanjati osim Allaha dželle-šanuhu, i još svjedočim da si ti poslanik Allaha dželle-šanuhu!“ i postao musliman. Njegovo primanje islama veoma je obradovalo našeg Poslanika. Nakon njega i njegova žena Umejja stekla je čast da postane muslimanka. Hazreti Halid ibn Said želio je da i njegova braća postanu muslimani i trudio se oko toga. Od njih je Omer ibn Said već bio postao musliman.

„Na Sudnjem danu sakupit ćemo ih licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe! Njihovo je prebivalište džehennem; kad god mu plamen jenja, Mi ćemo im oganj pojačati!“ Isra: 97

Kada je njihov otac Ebu Uhajha, žestoki neprijatelj islama, saznao da su Halid i Omer postali muslimani i da klanjaju namaz na jednom osamljenom mjestu u Mekki, poslao je po njih one od svoje djece koji nisu postali muslimani i doveo ih k sebi. Zatim im je rekao da napuste vjeru u koju su tek ušli. Počeo ih je koriti i tući.

Zatim je rekao Halidu ibn Saidu: „Zar si ti pošao za Muhammedom? A vidiš da on postupa protivno svom narodu i da onim što je donio vrijeđa naše idole i naše pretke!“

Kada je hazreti Halid ibn Said rekao: „Allaha mi, Muhammed alejhisselam govori istinu. Pošao sam za njim. I umrijet ću, ali neću otpasti od svoje vjere!“, očeva se srdžba još više raspalila. Tukao ga je motkom dok se nije slomila, a onda rekao: „Ti, nevaljali sine! Idi kamo hoćeš. Zaklinjem se, neću ti dati ni kruha!“ Hazreti Halid je rekao: „Ako mi ti uskratiš opskrbu, Allah dželle-šanuhu zacijelo će mi podariti nafaku.“

Otac je ostaloj djeci zaprijetio: „Ako itko od vas bude razgovarao s njim, učinit ću vam ono što njemu nisam učinio.“ A hazreti Halida zatvorio je u podrum kuće i tri ga dana ostavio gladna i žedna na mekkanskoj žegi.

Hazreti Halid ibn Said našao je načina i spasio se iz očevih ruku. Otac mu se teško razbolio. Ležeći bolestan, Ebu Uhajha je zbog svog neprijateljstva prema islamu govorio:

„Ako se spasim od ove bolesti i ustanem na noge, svatko će se u Mekki klanjati našim idolima. Nitko neće moći činiti ibadet nikome osim njima!..“ Da bi prestalo očevo neprijateljstvo prema pravoj vjeri i da otac ne bi naškodio njegovoj braći muslimanima, hazreti Halid podigao je ruke i uputio dovu: „Allahu moj, koji si stvorio svjetove! Ne daj da moj otac ustane iz ove bolesti!“ Dženab-i Hakk primio je njegovu dovu: Ebu Uhajha nije mogao ustati iz bolesničke postelje i umro je.

Kako je Mus’ab ibn Umejr postao musliman

Mus’ab ibn Umejr (radijallahu anhu) pripadao je jednoj plemenitoj i bogatoj kurejšijskoj obitelji. Kada je čuo mubarek riječi našeg Poslanika, u srcu mu se rodila velika ljubav. Gorio je od želje da dođe do njega. Naposljetku je otišao u Darul-Erkam i postao musliman. Kada su to čuli, majka i otac lišili su ga svega i počeli ga mučiti. Da bi ga odvratili od vjere, zatvorili su ga u podrum svoje kuće i danima ga ostavljali gladna i žedna. Podvrgavali su ga teškim i jedva podnošljivim mučenjima pod žarkim arabijskim suncem. Ali hazreti Mus’ab ibn Umejr strpljivo je podnosio ta teška i nemilosrdna mučenja i nije otpao od islama.

Prije nego što je postao musliman, hazreti Mus’ab je, zahvaljujući bogatstvu svoje obitelji, odrastao u blagostanju i obilju. Svatko mu je zavidio. Kada je postao musliman, obitelj ga je lišila svega i podvrgnula mučenjima. Mus’ab ibn Umejr, koji je radi svoje vjere podnosio svaku teškoću, jednoga je dana došao Resulullahu. Taj njegov dolazak hazreti Alija opisao je ovako: „Sjedili smo s Resulullahom. Tada je došao Mus’ab ibn Umejr. Na sebi je imao zakrpanu odjeću i bio je u stanju za žaljenje. Kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) vidio to njegovo stanje, mubarek oči napunile su mu se suzama. Budući da Mus’ab, unatoč mučenjima i siromaštvu koje je podnosio, nije otpao od svoje vjere, Resulullah je rekao: ‚Pogledajte ovoga čovjeka, kojemu je Allah dželle-šanuhu obasjao srce nurom. Vidio sam kako su ga majka i otac hranili najboljim jelima i pićima. Ljubav prema Allahu dželle-šanuhu i Njegovu Resulu dovela ga je u stanje u kojem ga vidite.‘“

„Allahu moj! Oprosti im grijehe! Jer oni ne znaju što čine“ Hadisi šerif

Spominji Hakka, goreći sav!
Stići ćeš do mnogih darova,
Otvorit će ti se svaka vrata,
Ukazat će ti se Džemalullah.
Šems-i Tebriz to dobro zna:
Svijet neće ostati, nestat će,
Sva će stvorenja iščeznuti,
Vječan ostaje samo Allah.
Salatullah, selamullah,
Alejke ja Resulallah.

Hidžra u Abesiniju