BI’SET1 I POZIV

Prvi vahj

Kada je Poslanik imao četrdeset godina, ponovno se, u jednom mjesecu ramazanu, povukao u špilju na brdu Hira i udubio u razmišljanje. 17. dana mjeseca ramazana, u noći uoči ponedjeljka, nakon ponoći, čuo je glas koji ga je pozvao po imenu. Kada je podigao glavu i pogledao unaokolo, drugi je put čuo isti glas i vidio da je iznenada sve unaokolo obavio nur. Zatim se pred njim pojavio Džebrail3 alejhisselam i rekao: „Čitaj!“ Poslanik mu je odgovorio: „Ja ne znam čitati!“ Tada ga je melek uhvatio i stegnuo tako da mu je nestalo snage i rekao: „Čitaj!“ On je opet odgovorio: „Ja ne znam čitati!“ Melek ga je još jednom stegnuo i rekao: „Čitaj!“ Kada je rekao: „Ja ne znam čitati!“, melek ga je stegnuo treći put. Zatim ga je pustio i donio prvih pet ajeta sure Alak, čije je značenje: „(O Muhammede alejhisselam!) Čitaj s imenom Gospodara svoga, Allaha, koji je sve stvorio! On je stvorio čovjeka od zgrušane krvi (alaka)! Čitaj, Allah je Vlasnik velike darežljivosti. On poučava perom, poučava onome što se nije znalo.“4 I Muhammed alejhisselam čitao je zajedno s njim. Tako je došao prvi vahj i tako se rodilo sunce islama, koje je obasjalo cijeli svijet.5

Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) izašao je iz špilje na brdu Hira obuzet velikom jezom i uzbuđenjem i počeo silaziti. Kada je stigao do sredine brda, čuo je glas. Džebrail alejhisselam rekao je: „O Muhammede! Ti si resul Allaha dželle-šanuhu, a ja sam Džebrail“ i udario petom o zemlju. Iz mjesta gdje je udario potekla je voda i on je počeo uzimati abdest. Poslanik ga je pažljivo promatrao. Kada je Džebrail alejhisselam završio abdest, rekao je Poslaniku da uzme abdest onako kako je vidio. Kada je naš voljeni Poslanik završio abdest, Džebrail alejhisselam postao je imam6 i klanjali su dva rekata namaza.

Zatim je Džebrail alejhisselam rekao: „O Muhammede! Tvoj ti Gospodar šalje selam!“, a potom mu je prenio da je On rekao: „Ti si Moj Resul džinima i ljudima. Zato ih pozovi u tevhid.“ Zatim se rastao od njega i uzdigao na nebo. Tako je naš voljeni Poslanik i vidio Džebraila alejhisselam i razgovarao s njim.

Selam kamenja i drveća

Dok nije stigao do svoga sretnog doma, Poslanik je čuo kako mu svaki kamen i svako drvo pokraj kojega je prolazio govori: „Esselamu alejke ja Resulallah!“ Kada je došao kući, rekao je: „Pokrijte me! Pokrijte me!“ i odmarao se dok ga jeza nije prošla. Zatim je našoj majci hazreti Hatidži ispričao što je vidio i rekao: „Džebrail (alejhisselam) nestao mi je iz vida. Ali njegova veličanstvenost, snaga i strah koji je izazvao nisu me napustili. Bojao sam se da će ljudi reći da sam lud i da će me ogovarati i klevetati.“ Hazreti Hatidža, koja je čekala ova stanja i ove dane i bila spremna za njih, rekla je: „Neka Allah dželle-šanuhu sačuva. Uzvišeni Hakk dat će ti dobro i neće ti željeti ništa osim dobra. Tako mi Allaha dželle-šanuhu, vjerujem da ćeš biti poslanik ovoga ummeta. Jer ti voliš goste. Iskren si i pouzdan. Pomažeš nemoćnima, štitiš siročad, pomažeš siromasima. Lijepe si naravi; onaj tko ima ove osobine nema se čega bojati.“7

Zatim su otišli Vereki ibn Nevfelu da ga pitaju o ovom stanju. Kada je saslušao ono što je Resulullah ispričao, Vereka je rekao: „Raduj se, o Muhammede alejhisselam! Kunem se Allahom dželle-šanuhu da si ti posljednji poslanik o kojemu je javio hazreti Isa. Melek koji ti se ukazao jest Džebrail alejhisselam, koji je prije tebe dolazio Musi alejhisselam. Ah! Da sam barem mlad! Da doživim vrijeme kada će te istjerati iz Mekke, pa da ti pritrčim u pomoć! Uskoro će ti biti naređeno dostavljati vjeru i činiti džihad.“ Poljubio je Poslanikovu mubarek ruku. Nije prošlo mnogo vremena, a on je preminuo.8

Dolazak naredbe da dostavlja vjeru (teblig)

Tako je našem voljenom Poslaniku došao prvi vahj kojim mu je objavljeno poslanstvo. Zatim je prekinut i nije dolazio tri godine. U međuvremenu je dolazio melek po imenu Israfil alejhisselam i naučio ga nekim stvarima. To nije bio vahj. U to bi vrijeme Resulullah ponekad jako patio. Kad god bi se ražalostio, ukazao bi mu se Džebrail alejhisselam, rekao mu: „O Habibullah! Ti si poslanik Allaha dželle-šanuhu“ i smirio njegovu tugu. Poslanik je rekao: „Bilo je to u vrijeme kada je vahj bio prekinut. Dok sam silazio s brda Hira, iznenada sam s neba čuo glas. Pogledao sam gore i vidio Džebraila (alejhisselam). Sjedio je na jednoj stolici između zemlje i neba. Obuzeo me strah. Došao sam kući i rekao: ‚Pokrijte me nečim.‘ Tada je Uzvišeni Hakk spustio prve ajete sure Muddessir, čije je značenje: ‚O ti pokriveni, Muhammede alejhisselam! Ustani i (kafire kaznom Allaha dželle-šanuhu) opominji! I Gospodara svoga veličaj i uzvisuj! I haljine svoje očisti!‘9 Nakon toga vahj više nije prekidan.“

Ponos svemira (alejhi efdalus-salavat) počeo je pozivati ljude u islam i dostavljati naredbe i zabrane Allaha dželle-šanuhu. Džebrail alejhisselam, kada bi donosio vahj, ponekad bi uzimao ljudski lik i dolazio u liku Dihje Kelbija, jednoga od ashaba. Ponekad bi vahj spuštao u Poslanikovo srce; tada ga Resulullah ne bi vidio. Ponekad bi vahj dolazio u snu, a ponekad uz strahovit tutanj.

Taj je vahj Poslaniku padao najteže i najmučnije. U takvim stanjima Resulullahu bi i najhladnijeg dana s mubarek čela tekao znoj, a ako bi bio na devi, deva bi od težine vahja klekla na zemlju. I ashabi koji su bili pokraj njega osjećali su težinu vahja. Džebrail alejhisselam nekoliko je puta došao i u svom pravom liku.

„O ti pokriveni, Muhammede! Ustani i (kafire kaznom Allaha dželle-šanuhu) opominji! I Gospodara svoga veličaj i uzvisuj!“ Muddessir: 1–3

Allah dželle-šanuhu slao je Poslaniku vahj i bez meleka i bez zastora, to jest bez ikakva posrednika. To se dogodilo u noći Miradža. Dostavljanje islama od Muhammeda Mustafe (sallallahu alejhi ve sellem), koji je dolaskom prvog vahja započeo dužnost poslanstva, trajalo je dvadeset tri godine. Trinaest godina toga vremena proteklo je u Mekki, a deset u Medini. Kur’ani kerim objavljivan je i dovršen tijekom 22 godine, 2 mjeseca i 22 dana.

Muhammed alejhisselam bio je ummi, to jest nije čitao knjige, nije pisao i ni od koga nije učio. Rođen je i odrastao u Mekki, među poznatim ljudima. Pa ipak, javljao je o spoznajama i događajima koji se nalaze u Tevratu, u Indžilu i u knjigama napisanima u grčko i rimsko doba. Da bi objavio islam, krajem šeste i početkom sedme godine po hidžri poslao je pisma vladarima Bizanta, Irana i Abesinije i drugim arapskim vladarima. Pred njega je došlo više od šezdeset stranih izaslanika. O tome je u Kur’ani kerimu, po značenju, objavljeno ovako: „Ti prije ovoga Kur’ani kerima nijednu knjigu nisi čitao. Nisi ni pisao. Da si znao čitati i pisati, rekli bi da si učio od drugih.“10

A u hadisi šerifu rečeno je: „Ja sam ummi poslanik Muhammed… Poslije mene nema poslanika.“11 A u Kur’ani kerimu kaže se i ovo: „On (Muhammed alejhisselam) ne govori po hiru svome. Njegove su riječi samo ono što mu se objavljuje i čemu ga vahj poučava.“12

Prvi muslimani (Sabikun-i islam)

Nakon što je Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem) došao prvi vahj, prva je povjerovala naša majka hazreti Hatidža.13 Bez ikakva kolebanja odmah je prihvatila islam i udostojila se časti da bude prvi musliman.

Poslanik je našu majku hazreti Hatidžu naučio uzimati abdest onako kako ga je naučio Džebrail alejhisselam. Zatim je Poslanik postao imam i zajedno su klanjali dva rekata namaza. Naša majka hazreti Hatidža na najsavršeniji se način pokoravala svakoj riječi i svakoj naredbi našeg voljenog Poslanika. Tako je kod Allaha dželle-šanuhu postigla vrlo visoke stupnjeve. Kad god bi se Resulullah ražalostio ili patio od ismijavanja onih koji su poricali, ona bi ga tješila i otklanjala mu tugu. Govorila je: „Ja Resulallah! Ne tuguj nimalo, ne brini. Na kraju će naša vjera ojačati, a mušrici će propasti. Tvoj će ti se narod pokoriti…“ Zbog te njezine pomoći jednoga je dana došao Džebrail alejhisselam i rekao: „Ja Resulallah! Prenesi Hatidži selam od Allaha dželle-šanuhu.“ Poslanik je rekao: „O Hatidža! Evo, Džebrail (alejhisselam) prenosi ti selam od Allaha dželle-šanuhu.“14

Poslanik je jednom rekao i ovo: „Allah dželle-šanuhu naredio mi je da Hatidži donesem radosnu vijest o kući od bisera u džennetu. Ondje nema ni bolesti, ni tuge, ni glavobolje.“

Nakon hazreti Hatidže prvi od odraslih koji je primio islam bio je hazreti Ebu Bekr, jedan od Resulullahovih bliskih prijatelja. Hazreti Ebu Bekr bio je dvadeset godina prije usnuo san: „Pun mjesec sišao je s neba, došao do Ka’be-i muazzame, raspao se na komade i svaki je komad pao na po jednu od kuća u Mekki; zatim su se ti komadi ponovno sastavili i uzdigli na nebo. A komad koji je pao na Ebu Bekrovu kuću nije se uzdigao na nebo. Kada je to vidio, hazreti Ebu Bekr brzo je zatvorio vrata svoje kuće, kao da nije dao tom komadu mjeseca otići.“

Ebu Bekr se uzbuđen probudio iz sna i, čim je svanulo, odmah otrčao jednom židovskom učenjaku i ispričao mu san. Taj je učenjak odgovorio: „Ovo je jedan od zbrkanih snova, zato se ne tumači.“ Ali taj san nije prestajao mučiti Ebu Bekra, a ni odgovor Židova nije ga zadovoljio. Jednom, kada je išao radi trgovine, put ga je nanio u kraj monaha Bahire. Kada je od Bahire zatražio tumačenje sna koji je usnuo, Bahira je upitao: „Odakle si ti?“ Kada je hazreti Ebu Bekr odgovorio: „Iz Kurejša“, Bahira je rekao: „Ondje će se pojaviti poslanik i nur hidajeta stići će u svaki kutak Mekke. Ti ćeš mu za njegova života biti vezir, a nakon njegove smrti halifa.“ Hazreti Ebu Bekr silno se začudio ovom odgovoru. Taj svoj san i njegova tumačenja nije nikome pričao sve dok Poslanik nije obznanio svoje poslanstvo. Kada je naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam obznanio svoje poslanstvo, hazreti Ebu Bekr odmah je dotrčao Poslaniku i upitao: „Poslanici imaju dokaze za svoje poslanstvo; koji je tvoj dokaz?“ Poslanik je odgovorio: „Dokaz moga poslanstva jest onaj san čije si tumačenje tražio od jednoga židovskog učenjaka. Taj je učenjak rekao: ‚To je od zbrkanih snova, ne tumači se.‘ Zatim ga je monah Bahira točno protumačio“, a onda se obratio hazreti Ebu Bekru: „O Ebu Bekre! Pozivam te Allahu i Njegovu Resulu.“

Na to je hazreti Ebu Bekr rekao: „Svjedočim da si ti resul Allaha dželle-šanuhu, da je tvoje poslanstvo istina i da je ono nur koji obasjava svijet“, i primio islam.

Prema jednom drugom predanju, hazreti Ebu Bekr je, prije nego što je Poslaniku došlo poslanstvo, otišao radi trgovine u Jemen. Na tom je putu u Jemenu sreo jednoga starca iz plemena Ezd, koji je pročitao mnogo knjiga. Taj je starac pogledao hazreti Ebu Bekra i rekao: „Mislim da si ti iz Mekke.“ Hazreti Ebu Bekr rekao je: „Da, tako je“, i među njima se odvio ovakav razgovor:

– Jesi li iz Kurejša?

– Da!

– Jesi li iz Beni Temima?

– Da!

– Ostao je još jedan znak. – Koji?

– Otkrij trbuh da vidim.

– Reci mi, što ti je namjera?

– Čitao sam u knjigama da će u Mekki doći poslanik. Dvojica će mu biti pomoćnici. Jedan mlad, a drugi star. Onaj mladi mnoge će teškoće pretvoriti u lakoću i otkloniti mnoge nevolje. A starac je bijela lica, tanka struka i ima na trbuhu crn madež. Mislim da si to ti. Otkrij trbuh da vidim.

„On (Muhammed alejhisselam) ne govori po hiru svome. Njegove su riječi samo ono što mu se objavljuje i čemu ga vahj poučava“ Nedžm: 3–4

Tada je hazreti Ebu Bekr otkrio svoj mubarek trbuh; kada je starac vidio crni madež iznad njegova pupka, rekao je: „Allaha mi, to si ti“ i dao Ebu Bekru mnogo savjeta. Kada je hazreti Ebu Bekr završio posao, došao je starcu da se oprosti i zamolio ga da mu izgovori nekoliko bejtova o Poslaniku. Tada je starac izrecitirao dvanaest bejtova, a hazreti Ebu Bekr naučio ih je napamet.

Kada se hazreti Ebu Bekr s putovanja vratio u Mekke-i mukerremu, posjetili su ga kod kuće kurejšijski prvaci kao što su Ukba ibn Ebu Muajt, Šejba, Ebu Džehl i Ebul-Buhteri. Hazreti Ebu Bekr upitao ih je: „Je li se među vama što dogodilo?“ Oni su odgovorili: „Može li biti čudnije stvari od ove: Ebu Talibovo siroče tvrdi da je poslanik i kaže da ste vi, vaši očevi i djedovi u ništavnoj vjeri. Da nije bilo tebe, mi ga dosad ne bismo ostavili na životu. Ti si mu blizak prijatelj, ti sam riješi ovu stvar.“

Hazreti Ebu Bekr otarasio ih se i saznao da je Poslanik u kući hazreti Hatidže. Otišao je i pokucao na vrata. Kada ga je Poslanik dočekao, Ebu Bekr je upitao: „O Muhammede! Što je to što se o tebi priča?“ Poslanik je rekao: „Ja sam poslanik Uzvišenog Hakka. Poslan sam tebi i svim Ademovim sinovima. Primi iman, da postigneš zadovoljstvo Uzvišenog Hakka i sačuvaš dušu od džehennema.“

Kada je hazreti Ebu Bekr upitao: „Koji je dokaz za to?“, Resul-i ekrem je rekao: „Dokaz je priča o starcu kojega si vidio u Jemenu.“ Hazreti Ebu Bekr rekao je: „Ja sam u Jemenu vidio mnogo starih i mladih.“ Poslanik je odgovorio: „Onaj starac koji ti je dao u amanet dvanaest bejtova i poslao ih meni“ i izrecitirao sve te bejtove. Kada je hazreti Ebu Bekr upitao: „Tko ti je to javio?“, Poslanik je odgovorio: „Javio mi je melek koji je dolazio poslanicima prije mene.“ Čim je to rekao, hazreti Ebu Bekr rekao je: „Daj mi ruku“, uhvatio ga za mubarek ruku, rekao: „Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu“ i primio islam.15 S velikom radošću kakvu nikada prije u životu nije osjetio, hazreti Ebu Bekr vratio se kući kao musliman. A u hadisi šerifu rečeno je: „Kome god sam ponudio iman, mrštio bi se i gledao s kolebanjem. Samo se Ebu Bekr Siddik nije nimalo kolebao ni oklijevao primiti iman.“

Jednoga dana, dok je Poslanik klanjao namaz s našom majkom hazreti Hatidžom, vidio ih je hazreti Alija. Tada je imao deset ili dvanaest godina. Nakon namaza upitao je: „Što je ovo?“ Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) rekao je: „Ovo je vjera Allaha dželle-šanuhu. Pozivam te u ovu vjeru. Allah dželle-šanuhu je jedan, nema Mu druga. Pozivam te da povjeruješ u Allaha, koji je jedan i koji nema ni premca ni druga…“ Hazreti Alija rekao je: „Najprije da se posavjetujem s ocem.“ Resulullah mu je rekao: „Ako ne prihvatiš islam, ovu tajnu nikome ne govori!“ Sutradan ujutro hazreti Alija došao je pred Resulullaha, rekao: „Ja Resulallah! Nauči me islamu“ i primio islam.16

Hazreti Alija bio je treći od onih koji su primili islam. A požrtvovnost koju je pokazao na putu Resul-i ekrema i to što ga je stavljao ispred sebe iznad su svake pohvale.

Zejd ibn Harisa bio je među prvima koji su povjerovali. Udostojio se časti da bude četvrti musliman, nakon hazreti Hatidže, hazreti Ebu Bekra i hazreti Alije, a među oslobođenim robovima prvi. Zajedno s njim islam je primila i njegova žena Ummu Ejmen.17

Kada je primio islam, hazreti Ebu Bekr odmah je otišao svojim dragim prijateljima. I njih je uvjerio da prime islam. Najistaknutiji među njima bili su ugledni ashabi, uzvišene ličnosti i prvaci svoga naroda: Osman ibn Affan, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, Abdurrahman ibn Avf i Sa’d ibn Ebu Vekkas.18 Ovih osam osoba koje su primile islam nakon naše majke hazreti Hatidže nazivaju se Sabikun-i islam, to jest prvi muslimani. Hazreti Osman ovako pripovijeda kako je primio islam: „Imao sam tetku (majčinu sestru) koja je bila kahinka (vračara). Jednom sam je posjetio. Rekla mi je: ‚Bit će ti suđena jedna žena. Ali ni ti prije nje nećeš vidjeti nijednu ženu, ni ona prije tebe nijednoga muškarca. Ona će biti gospođa lijepa lica, pobožna, i bit će kći nekoga velikog poslanika.‘

Začudio sam se ovim tetkinim riječima. Rekla mi je još: ‚Došao je jedan poslanik. Njemu je s neba spušten vahj.‘ Rekao sam: ‚O tetka! Za takvu tajnu u gradu se uopće nije čulo. Onda kaži tu riječ otvoreno.‘ Tada je tetka rekla: ‚Muhammedu ibn Abdullahu objavljeno je poslanstvo. On poziva narod u vjeru. Za malo vremena svijet će se obasjati njegovom vjerom, a onima koji mu se suprotstave pasti će glave.‘

Ove su me tetkine riječi silno dirnule. Obuzela me briga. Između hazreti Ebu Bekra i mene bilo je veliko prijateljstvo; nikada se nismo razdvajali. Nakon dva dana otišao sam hazreti Ebu Bekru da porazgovaram o toj stvari. Kada sam mu ispričao što je tetka rekla, rekao mi je: ‚O Osmane! Ti si pametan čovjek. Kako nekoliko komada kamenja koje ne vidi i ne čuje, i koje nikome ne može ni koristiti ni naštetiti, može biti dostojno božanstva?‘ Rekao sam: ‚Istinu govoriš, tetka je rekla istinu.‘“

Pošto je hazreti Osmanu objasnio islam, hazreti Ebu Bekr odveo ga je pred Poslanika, Resulus-sekalejna, to jest poslanika ljudi i džina. Naš je voljeni Poslanik rekao hazreti Osmanu: „O Osmane! Uzvišeni Hakk poziva te u goste u džennet. I ti se odazovi ovom pozivu. Ja sam poslan svim ljudima kao vodič na pravi put.“ Zadivljen Resulullahovim uzvišenim stanjima i riječima koje je izgovorio nasmijana lica, hazreti Osman s velikim je žarom i predanošću rekao: „Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu“ i primio islam.

Resulullah je u prve tri godine poslanstva pozivao ljude u islam tajno. Ljudi su polako, jedan po jedan, dvojica po dvojica, počeli primati islam. Za to vrijeme broj muslimana jedva je dosegnuo trideset. I oni su svoje ibadete obavljali po kućama i tajno učili i pamtili spuštene svete ajete Kur’ani kerima.

„Sabikun-i islam, to jest prvi muslimani: Ebu Bekr Siddik, Alija ibn Ebu Talib, Zejd ibn Harisa, Osman ibn Affan, Abdurrahman ibn Avf, Sa’d ibn Ebu Vekkas, Zubejr ibn Avvam i Talha ibn Ubejdullah“ (radijallahu anhum edžmain)

Pozivanje bliske rodbine

Kada je spuštena sura Muddessir, Resulullah je počeo pozivati ljude u vjeru islam. Taj je poziv obavljao tajno. Nakon nekog vremena spušten je sveti ajet čije je značenje: „Opominji svoju najbližu rodbinu kaznom Allaha dželle-šanuhu i pozovi ih u pravu vjeru.“19 Na to je Poslanik Muhammed alejhisselam poslao hazreti Aliju da pozove njegovu rodbinu u vjeru i sve ih je pozvao u Ebu Talibovu kuću. Pred njih je stavio tanjur jela, koliko je dovoljno za jednoga čovjeka, i čašu mlijeka. Najprije je sam počeo jesti s besmelom, a zatim je rekao rodbini koja je došla: „Izvolite.“ Okupilo se četrdeset ljudi. Ali jelo koje je postavljeno zasitilo ih je sve i nimalo se nije smanjilo. Prisutni su se zapanjili pred ovom mudžizom. Nakon jela Poslanik je htio početi govoriti da pozove svoju rodbinu u islam. Tada je njegov stric Ebu Leheb s neprijateljstvom rekao: „Ovakvo čarobnjaštvo kakvo smo vidjeli danas nikada nismo vidjeli. Vaš vas je rođak opčinio čarolijom. O sinovče! Nikada nisam vidio čovjeka koji je donio toliko zla i opačine kao ti“, i nastavio govoriti uvredljive riječi.

Naš je Poslanik rekao Ebu Lehebu: „Zlo koje mi ne bi mogli učiniti ni Kurejšije ni sva arapska plemena učinio si mi ti!“ Razišli su se, a da nijedan od njih nije primio islam. Nije prošlo mnogo vremena nakon toga događaja, a on je ponovno pozvao rodbinu. Hazreti Alija ponovno ih je sve pozvao i doveo.

Kao i prvi put, pred njih je postavljeno jelo. Nakon jela Poslanik je ustao i rekao: „Hvala pripada samo Allahu dželle-šanuhu. Samo od Njega tražim pomoć. U Njega vjerujem i na Njega se oslanjam. Bez sumnje znam i objavljujem da nema boga osim Allaha dželle-šanuhu, On je jedan. Nema On ni premca ni druga.“ Zatim je nastavio ovako: „Nikada vam ne govorim laž, govorim vam istinu… Pozivam vas da povjerujete u Allaha dželle-šanuhu, koji je jedan i osim kojega nema boga. Ja sam poslanik kojega je On poslao vama i cijelom čovječanstvu. Allaha mi, umrijet ćete kao što zaspite i bit ćete oživljeni kao što se iz sna budite, i bit ćete pozvani na odgovornost za sve što ste činili; za svoja dobra djela dobit ćete nagradu, a za zla djela kaznu. A to je ili vječni boravak u džennetu, ili vječni boravak u džehennemu. Vi ste prvi među ljudima koje opominjem kaznom ahireta.“

Kada je saslušao ove riječi, Ebu Talib je rekao: „O poštovani sinovče! Ne znam ništa dragocjenije od toga da ti pomognem. Tvoje smo savjete usvojili i prihvatili, a tvoje riječi srcem potvrdili. Ovi što su se sada ovdje okupili djeca su tvoga djeda Abdulmuttaliba. Nema sumnje da sam i ja jedan od njih. Za onim što ti želiš ja ću prvi među nama potrčati. Obećavam da te ni za trenutak neću prestati okruživati i štititi. Ti nastavi ono što ti je naređeno. Ali kada je riječ o napuštanju moje stare vjere, ne mogu na to privoljeti svoju dušu.“

Osim Ebu Leheba, rođaci i stričevi koji su bili ondje govorili su blago. Ali Ebu Leheb, rekavši: „O Abdulmuttalibovi sinovi! Spriječite ga vi prije nego što ga drugi uhvate za ruku i spriječe. Ako danas prihvatite ono što on kaže, bit ćete poniženi i osramoćeni. Ako se prihvatite da ga štitite, svi ćete biti pobijeni…“, izgovorio je drske riječi i sipao prijetnje. Poslanikova tetka odgovorila je Ebu Lehebu: „O brate moj! Dolikuje li ti ostaviti bez pomoći sina moga brata i njegovu vjeru? Allaha mi, učenjaci koji danas žive javljaju da će iz Abdulmuttalibove loze doći poslanik. Evo, taj je poslanik on.“

Na ove je riječi Ebu Leheb nastavio sa svojim ružnim govorom. Ebu Talib se razljutio na Ebu Leheba i rekao: „Kukavice! Allaha mi, dok smo živi, mi smo njegovi pomagači i zaštitnici.“ Okrenuo se Muhammedu alejhisselam i rekao: „O sinovče! Javi nam kada budeš htio pozvati ljude da povjeruju u tvoga Gospodara; naoružat ćemo se i izaći zajedno s tobom.“ Nakon toga Ponos svemira ponovno je počeo govoriti i rekao: „O Abdulmuttalibovi sinovi! Allaha mi, nema među Arapima čovjeka koji je svome narodu donio nešto uzvišenije i bolje od onoga što sam ja vama donio, a što je dobro za vaš ovaj i onaj svijet (to jest od ove vjere). Pozivam vas da izgovorite dvije riječi koje su lake za jezik, a teške na mizanu. To je da posvjedočite da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov rob i resul. Allah dželle-šanuhu naredio mi je da vas u to pozovem. Onda, tko će od vas prihvatiti ovaj moj poziv i biti mi pomagač na ovom putu?“ Nitko se nije oglasio. Svi su oborili glave. Poslanik je ove svoje riječi ponovio tri puta. Svaki put kada bi ih izgovorio, hazreti Alija bi ustao. Treći je put rekao: „Ja Resulallah! Iako sam po godinama najmlađi od njih, ja ću ti biti pomagač.“ Tada je Resulullah uzeo hazreti Aliju za ruku.

Ostali su se, začuđeni, razišli. Habib Allaha dželle-šanuhu (sallallahu alejhi ve sellem) silno se ražalostio zbog ovakva držanja svoje rodbine.

Ali, ne klonuvši duhom, nastavio ih je pozivati, da se spase od džehennema i postignu sreću.

U četvrtoj godini bi’seta spušten je devedeset četvrti ajet sure Hidžr. Kada je došla božanska naredba čije je značenje: „(O Moj Habibe!) Javno objavi ono što ti se naređuje (naredbe i zabrane). Okani se mušrika! Ne obaziri se na njihove riječi!“, naš je voljeni Poslanik počeo otvoreno pozivati Mekkance u islam. Jednoga se dana popeo na brdo Safa i rekao: „O narode Kurejša! Okupite se ovdje i saslušajte moje riječi!“ Kada su se plemena okupila, upitao je: „O narode moj! Jeste li ikada od mene čuli lažnu riječ?“ Svi su u jedan glas rekli: „Ne, nismo čuli.“ Rekao je: „Allah dželle-šanuhu podario mi je poslanstvo i poslao me vama kao poslanika.“ Zatim je proučio sto pedeset osmi ajet sure A’raf, čije je značenje: „(O Moj Habibe!) Reci im: ‚O ljudi! Ja sam svima vama poslani resul Allaha dželle-šanuhu, vlasnika zemalja i nebesa. On je Onaj koji svakom živom biću daje smrt i život. Nema boga (dostojnog ibadeta) osim Njega.‘“ Njegov stric Ebu Leheb, koji je bio među slušateljima, razljutio se i, ustrajući u nevjerstvu (kufru), povikao: „Moj je sinovac poludio! Ne slušajte riječi onoga tko se ne klanja našim idolima i tko je napustio našu vjeru!“ Prisutni su se razišli i nitko nije povjerovao. Iako su znali da je Poslanik iskren i uzvišena ahlaka, okrenuli su se od njega i postali mu neprijatelji.

„Opominji svoju najbližu rodbinu Allahovom kaznom i pozovi ih u pravu vjeru“ Šu’ara: 214

Jednoga drugog dana, pokoravajući se naredbi Allaha dželle-šanuhu: „Javno objavi ono što ti se naređuje (naredbe i zabrane)“, Poslanik se ponovno popeo na brdo Safa. Visokim i snažnim glasom obratio se narodu: „Ja sabahah! Dođite ovamo, okupite se, imam za vas važnu vijest!“20 Nakon ovoga poziva plemena su se trčeći okupila. Počela su čekati u čudu i radoznalosti. Oni koji nisu došli poslali su svoje ljude da saznaju zašto se okuplja. Jedna skupina od onih koji su došli počela je pitati: „O Muhammedul-Emine! Zašto si nas ovdje okupio, što ćeš nam javiti?“ A on im se obratio riječima: „O kurejšijska plemena!“ Svi su ga slušali s velikom pažnjom. Nastavio je: „Moje i vaše stanje nalikuje stanju čovjeka koji je, ugledavši neprijatelja, potrčao javiti svojoj obitelji i, bojeći se da neprijatelj ne stigne do njegove obitelji prije njega i ne naudi joj, povikao: ‚Ja sabahah!‘ (Neprijatelj nas je opkolio! Svanulo je! Brzo se spremajte za borbu!) O kurejšijska družino! Kad bih vam rekao da iza ovoga brda ima neprijateljska vojska koja samo što nije navalila na vas, biste li mi vjerovali?“ Oni su rekli: „Da, vjerovali bismo. Jer dosad kod tebe nismo vidjeli ništa osim iskrenosti. Nikada nismo vidjeli da si slagao!..“

Na to je nabrojio sva kurejšijska plemena: „O Hašimovi sinovi! O Abdu Menafovi sinovi! O Abdulmuttalibovi sinovi!“ i nastavio: „Ja sam vam opominjač pred teškom kaznom koja će sigurno doći. Allah dželle-šanuhu naredio mi je da svoju najbližu rodbinu opomenem kaznom ahireta. Pozivam vas da povjerujete govoreći: La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh (Allah je jedan, nema boga osim Njega). A ja sam Njegov rob i resul. Ako u to povjerujete, ući ćete u džennet. Dok ne kažete ‚La ilahe illallah‘, ja vam ne mogu pribaviti ni korist na ovom svijetu ni udio na ahiretu.“ Ebu Leheb, koji je bio među plemenima što su slušala, rekao je: „Zar si nas zato okupio?“ i bacio na našeg voljenog Poslanika kamen koji je podigao sa zemlje. Od ostalih nije došlo takvo protivljenje; razišli su se razgovarajući među sobom.21

Makar mi sunce stavili u desnu ruku!

Nakon ovih poziva naš je voljeni Poslanik, gdje god bi vidio nekoga čovjeka ili skupinu, objašnjavao im islam. Objavio je da je pravo spasenje moguće samo ako se čovjek udalji od povođenja za nefsom, od zuluma, nepravde i svih zlih djela i povjeruje u Allaha dželle-šanuhu. Oni koji su se povodili za željama i strastima svoga nefsa, koji su tlačili slabe i pretjerano se odali obijesti, žestoko su se tome usprotivili. Vidjevši da će svim tim njihovim pokvarenim djelima biti stavljen kraj, porekli su ono što je objavio Muhammed alejhisselam. Postali su neprijatelji njemu i onima koji su povjerovali. Mušrici su se u početku podsmjehivali. Zatim su odlučili pojačati pritisak i mučenja. Htjeli su zastrašiti i ušutkati vjernike i ugasiti poziv u islam. Na njihovu su čelu bili Ebu Džehl, Utba, Šejba, Ebu Leheb, Ukba ibn Ebu Muajt, As ibn Vail, Esved ibn Muttalib, Esved ibn Abdu Jagus, Velid ibn Mugira…

Jednoga su dana Utba, Šejba i Ebu Džehl rekli Ebu Talibu: „Ti si naš starješina. Mi te uvijek poštujemo i uvažavamo. A sada je tvoj sinovac osnovao novu vjeru. Psuje naše idole i optužuje nas za nevjerstvo. Posavjetuj ga. Odvrati ga od toga posla. Ako ne odustane, znamo mi kako ćemo s njim izaći na kraj…“

Ebu Talib ih je umirio i vratio, a da se naš Poslanik ne bi ražalostio, to je od njega prešutio. Nakon nekog vremena mušrici su se ponovno okupili i došli Ebu Talibu. Rekli su: „Već smo ti i prije dolazili i rekli kako stoje stvari. Nisi se obazirao na naše riječi. A on i dalje kudi naše idole. Više nemamo snage trpjeti. Borit ćemo se s vama obojicom do posljednje kapi krvi. U Mekki će nestati ili on ili mi.“ Ebu Talib ih je pokušao umiriti, ali oni su ostali uporni u svojoj tvrdoglavosti.22

Ebu Talib nije želio da se Resulullah uvrijedi, ali nije želio ni da između njega i njegova naroda izbije ikakvo neprijateljstvo. Došao je našem Poslaniku i rekao: „O Muhammede! Sav se narod ujedinio u neprijateljstvu prema tebi i došli su mi se žaliti. Neprijateljstvo među rođacima nije dobro. Oni žele da ih ne nazivaš kafirima i da ih ne kudiš govoreći da su na krivom putu.“ Na to je Habib-i ekrem rekao:

„Striče! Znaj, kad bi mi u desnu ruku stavili sunce, a u lijevu mjesec (što god da obećaju), ja nikada neću odustati od ove vjere ni od toga da je prenosim i objavljujem ljudima. Ili će Allah dželle-šanuhu raširiti ovu vjeru po cijelom svijetu i moja će dužnost biti ispunjena, ili ću na tom putu dati svoj život.“ Nakon toga je ustao. Njegove mubarek oči bile su pune suza.

Vidjevši da se Resulullah ražalostio, Ebu Talib se pokajao zbog onoga što je rekao, zagrlio ga oko vrata i rekao: „Sinovče moj! Nastavi svojim putem i čini što želiš. Dok sam god živ, štitit ću te i čuvati.“23

Kada je deset mušričkih prvaka shvatilo da Ebu Talib štiti hazreti Muhammeda, poveli su sa sobom Umaru ibn Velida i otišli Ebu Talibu. Iznijeli su mu prijedlog koji je bilo nemoguće prihvatiti: „O Ebu Talibe! Znaš da je ovaj Umara najljepši, najsnažniji i najljepšeg ahlaka među mekkanskim mladićima. Uz to je i pjesnik. Dajemo ga tebi, neka ti služi u tvojim poslovima. A nama umjesto Umare daj Muhammeda da ga ubijemo. Čovjek za čovjeka! Što ćeš više?“ Ebu Talib se na te riječi silno razljutio. Rekao je: „Vi meni najprije dajte svoje sinove. Ja ću njih ubiti. Onda ću vam dati svoga sinovca.“ Tada su mušrici shvatili koliko je stvar ozbiljna i rekli: „Pa naša djeca ne rade ono što on radi…“ Ebu Talib je rekao: „Kunem se, moj je sinovac bolji od sve vaše djece. Dakle, vi ćete meni dati svoga sina da ga hranim, a moje milo čedo uzet ćete da ga ubijete!… Čak ni deva ne čezne ni za čijim mladunčetom osim za svojim, niti štiti tuđe. Ovo je daleko od svakog razuma. Stvar je sada prešla svaku mjeru. Tko je neprijatelj mog milog čeda Muhammeda (alejhisselam), i ja sam njegov neprijatelj. Neka vam je to znano, pa činite što god možete!“24 Mušrici su ljutito ustali i otišli. Ebu Talib je odmah okupio Hašimove i Abdulmuttalibove sinove. Izložio im je kako stoje stvari i uvjerio ih da pomognu našem voljenom Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem). Ruke koje se dignu da ubiju Resulullaha bit će slomljene. U tome su se ujedinili protiv mušrika. Jedino im se Ebu Leheb nije pridružio. Ebu Talib im je rekao: „O junaci! Sutra neka svaki od vas pripaše mač i pođe za mnom!“

„Striče! Znaj, kad bi mi u desnu ruku stavili sunce, a u lijevu mjesec (što god da obećaju), ja nikada neću odustati od ove vjere ni od toga da je prenosim i objavljujem ljudima. Ili će Allah dželle-šanuhu raširiti ovu vjeru po cijelom svijetu i moja će dužnost biti ispunjena, ili ću na tom putu dati svoj život“ Naš voljeni Poslanik Muhammed alejhisselam

Sutradan je Ebu Talib otišao do Poslanikove kuće i svi su zajedno krenuli prema Harem-i šerifu. Za njima su išli junaci Hašimovih sinova. Došli su do Ka’be i stali sučelice mušricima. Ebu Talib je rekao mušricima: „O Kurejšije! Čuo sam da ste odlučili ubiti moga sinovca. Znate li da ovi mladići iza mene, s rukama na balčacima mačeva, nestrpljivo čekaju moj znak? Kunem se, ako ubijete Muhammeda, nijednoga od vas neću ostaviti na životu!…“ Zatim je počeo kazivati stihove u pohvalu našeg voljenog Poslanika. Mušrici koji su se ondje nalazili, s Ebu Džehlom na čelu, razišli su se.