HILJE-I SEADET
Izgled Habib-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) naziva se „Hilje-i seadet“. Islamski učenjaci su jasno, sa predanjima i dokazima, opisali sve vidljive udove Muhammeda alejhisselam, njegov lik, osobine, lepe naravi i ceo njegov život, sve do najsitnijih pojedinosti. Ovi podaci sakupljeni su iz hadis-i šerifa, koji su reči samog Poslanika, i iz predaja koje su preneli njegovi ashabi. Dela koja ih sadrže nazivaju se knjigama sire. Među hiljadama knjiga sire najpoznatije knjige koje opisuju hilje-i seadet Poslanika jesu „Eš-Šemailur-Resul“ imama Tirmizija, „Šifa-i šerif“ Kadi Ijada, „Delailun-nubuvve“ imama Bejhekija i Ebu Nuajma Isfahanija, kao i delo hazreti imama Kastalanija „Mevahib-i ledunnijje“. U hadis-i šerifima i u predajama ashab-i kirama hilje-i seadet našeg voljenog Poslanika opisuje se ovako: „Mubarek lice Ponosa vasione, svi njegovi časni udovi i njegov mubarek glas bili su lepši od lica, udova i glasova svih ljudi.
Mubarek lice bilo mu je malo okruglo, a kada bi bio raspoložen, sijalo bi kao mesec.1 Kad bi se obradovao, to se videlo po njegovom mubarek čelu.
Resulullah je noću video onako kako je video danju. Video je one iza sebe onako kako je video one ispred sebe. Kada bi hteo da pogleda u stranu ili unazad, okrenuo bi se celim telom. Više je gledao u zemlju nego u nebo. Mubarek oči bile su mu krupne, a trepavice duge. U mubarek očima imao je malo crvenila, zenice su mu bile veoma crne, a noću bi stavljao surmu. Čelo Ponosa sveta (sallallahu alejhi ve sellem) bilo je otvoreno.
Mubarek obrve bile su mu tanke, a razmak između obrva otvoren. Žila između obrva nabrekla bi kad bi se rasrdio. Mubarek nos bio mu je veoma lep, a u sredini malo uzdignut. Mubarek glava bila mu je krupna. Mubarek usta nisu mu bila mala. Mubarek zubi bili su mu beli, a prednji zubi malo razmaknuti. Kad bi govorio, kao da je između njegovih zuba izlazio nur. Među robovima Allaha teala nije viđen niko rečitiji i slađeg govora od njega.
Kad Ponos sveta navrši četrdeset godina,
kruna poslanstva stavi mu se na glavu.
Čas po čas čuo se glas: „O Emine,
Ja sam te učinio milošću svetovima.“
„Svakog episkopa svake crkve pored koje sam prošao pitao sam za osobine i hilje (lik) Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) i sve sam ih, jednu po jednu, sačuvao u pamćenju. Kada sam se vratio u Medinu, sve sam ih ispričao Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem). To mu se dopalo“ Mugira ibn Šuba (radijallahu anhu)
Kur’an-i kerim siđe, ajet po ajet, s jasnim dokazima,
mnoge mudžize raznih vrsta pokazaše se.
Iako je taj čisti čovek sav bio nur,
u svakom njegovom udu mudžiza je bila.
Najpre: senka njegovog mubarek tela
nikada na zemlju nije padala.
Od glave do pete telo mu je bilo nur,
a jasno je da nur senke nema.
Uz to, nad njegovom mubarek glavom
uvek bi bio oblak koji mu senku pravi.
Gde god bi pošao, i oblak bi išao s njim,
uvek bi stajao nad njegovom glavom.
Kakva je mudžiza bila u njegovim mubarek očima,
i to ću vam reći.
Kao što je jasno video ono što je pred njim,
tako je video i ono što je iza njega.
Čujte i o njegovom mubarek nosu,
pogledajte kakva je u njemu mudžiza.
Kad bi Džibril Emin silazio s vahjem,
u času kad bi se Džibril odvojio od neba,
Poslanik bi osetio njegov miris
i znao bi da silazi s vahjem.
Kad bi taj mesečevog lica pomakao usne,
na nebu bi se pomakao i sunčev krug.
Njegove mubarek reči razumevale su se veoma lako, osvajale su srca i privlačile duše. Kad bi govorio, reči su se nizale kao biseri. Ako bi neko hteo da broji njegove reči, mogao je da ih izbroji. Ponekad bi, da bi se dobro razumelo, ono što je rekao ponovio tri puta. (U džennetu će se govoriti onako kako je govorio Muhammed alejhisselam.) Njegov mubarek glas dopirao je do mesta do kojeg ničiji glas nije mogao dopreti. Ponos sveta (sallallahu alejhi ve sellem) bio je vedrog lica. Smejao se blagim osmehom, i tada su mu se videli mubarek prednji zubi.
Kad bi se nasmejao, njegov nur odbijao bi se o zidove. I plač mu je bio tih kao i smeh. Nije se smejao grohotom, niti je glasno plakao, ali kad bi se ražalostio, iz mubarek očiju tekle su mu suze i iz mubarek grudi čuo bi se zvuk. Plakao je kad bi razmišljao o gresima svog ummeta, iz straha od Allaha teala, kad bi slušao Kur’an-i kerim, a ponekad i dok je klanjao namaz. Mubarek prsti Ponosa sveta bili su krupni, a mubarek ruke mesnate. Mubarek dlanovi bili su široki. Miris celog njegovog tela bio je lepši od mošusa. Mubarek telo bilo mu je i meko i snažno. Enes ibn Malik kaže: „Služio sam Resulullaha deset godina. Njegove mubarek ruke bile su mekše od svile.“
Njegova mubarek koža mirisala je lepše od mošusa i cveća. Mubarek ruke, noge i prsti bili su mu dugi. Prsti na mubarek nogama bili su krupni, a tabani nisu bili mnogo udubljeni i bili su meki. Mubarek stomak bio je širok i u ravni s grudima. Kosti ramena bile su krupne, a mubarek grudi široke. Časno srce Resulullaha bilo je mesto u koje gleda božanski pogled. Resul-i ekrem nije bio ni suviše visok, ni nizak. Kad bi pored njega stao neko visok, Resul-i ekrem bi izgledao viši od njega. Kad bi sedeo, njegovo mubarek rame bilo bi iznad ramena svih koji su sedeli.
Mubarek kosa i brada nisu mu bile ni suviše kovrdžave ni sasvim ravne, nego po prirodi talasaste. Mubarek kosa bila mu je duga; u početku je kosu puštao na čelo, a kasnije je počeo da je razdeljuje na dve strane. Ponekad bi mubarek kosu puštao da raste, a ponekad bi je skraćivao. Kosu i bradu nije bojio. Kada je preselio na ahiret, belih vlasi u kosi i bradi imao je manje od dvadeset. Mubarek brkove je skraćivao. Dužina i oblik brkova bili su kao u njegovih mubarek obrva. Imao je svoje posebne berbere.
Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije odvajao od sebe misvak i češalj. Kad bi češljao mubarek kosu i bradu, gledao bi se u ogledalo. Ponos vasione hodao je brzo, gledajući preda se, a po njegovom lepom mirisu znalo se da je negde prošao. Resulullah je bio Arapin. To jest, boja lica mu je bila bela, pomešana s crvenom, a bio je veoma lep, nuran i mio.“ Ko za Poslanika kaže da je bio crn, postaje kafir. Reč „arab“ u rečniku znači „lep“. Na primer, „lisanul-arab“ znači „lep jezik“. A u terminološkom smislu, to jest u geografiji, Arapin je čovek koji je rođen i odrastao na poluostrvu koje se zove Arabija, koji je odrastao uz tamošnju klimu, vazduh, vodu i hranu i koji je od njihove krvi. Kao što se oni koji potiču od turske krvi u Anadoliji nazivaju Turcima, oni koji su rođeni i odrasli u Bugarskoj Bugarima, a oni u Nemačkoj Nemcima, tako je i Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) Arapin zato što je rođen na Arabijskom poluostrvu. Arapi su beli ili pšenične puti. Naročito je loza našeg Poslanika bila bela i veoma lepa. Jer je i njegov predak Ibrahim alejhisselam bio belog lica i bio je sin belog vernika po imenu Taruh, iz stanovništva grada Basre. Kafir Azer nije bio otac Ibrahima alejhisselam, nego njegov stric i očuh.
„Služio sam Resulullaha deset godina. Njegove mubarek ruke bile su mekše od svile. Njegova mubarek koža mirisala je lepše od mošusa i cveća“ Enes ibn Malik (radijallahu anhu)
Lepota Abdullaha, oca našeg voljenog Poslanika, pročula se sve do Egipta, i zbog nura na njegovom čelu blizu dve stotine devojaka došlo je u Mekku da se uda za njega. Ali nur Muhammeda alejhisselam bio je suđen Amini. I njegov stric Abbas i Abbasov sin Abdullah bili su beli. I potomstvo našeg Poslanika do Sudnjeg dana lepo je i belo. I ashabi Resulullaha bili su beli i lepi. Osman (radijallahu anhu) bio je beo i plav. Dihja Kelbi, izaslanik koga je Resulullah poslao vladi vizantijskog cara Iraklija, bio je veoma lep, i kada bi išao ulicama, vizantijske devojke izlazile su na ulice da vide njegovo lice. Džibril alejhisselam često je dolazio u liku Dihje (radijallahu anhu). Starosedeoci Egipta, Šama (Sirije), Afrike, Sicilije i Španije nisu Arapi. Ali pošto su Arapi, da bi širili islam po svetu, izašli s Arabijskog poluostrva i došli u te krajeve, danas ih ima i tamo. Tako ih ima i u Anadoliji, u Indiji i u drugim zemljama. Ali danas ne bi bilo ispravno stanovništvo nijedne od tih zemalja nazivati Arapima.
Stanovnici Egipta su tamnoputi. Stanovnici Abisinije su crni; njih zovu Habeši. Stanovnike Zanzibara zovu Zendžije; i oni su crni. Voleti i poštovati rođake i unuke našeg Poslanika jeste ibadet. Njih voli svaki musliman. Crni felahi, Habeši i Zendžije koji su kao gosti dolazili u Anadoliju predstavljali su se kao Arapi da bi im se ukazivali poštovanje i pažnja, a čisti muslimani Anadolije poverovali su njihovim rečima i zavoleli ih. Jer u toj ljubavi nema razlike između crnog i belog. Crni musliman je višestruko uzvišeniji, vredniji i miliji od belog kafira. To što je čovek crn ne umanjuje čast imana. Hazreti Bilal Habeši i Usama, koga je Resulullah mnogo voleo, bili su crni. Kafiri Ebu Leheb i Ebu Džehl, čija su zlodela i niskost svima poznata, bili su beli. Allah teala ne ceni boju čovekove kože, nego snagu njegovog imana i njegovu takvu (bogobojaznost). Ali to što su se crnci predstavljali kao Arapi poslužilo je neprijateljima islama, Jevrejima. S jedne strane, crne ljude prikazivali su kao niže i odvratne. Koristili su ih kao robove.
S druge strane, dozivajući crne mačke i pse rečima „Arap, Arap“ i nazivajući Arapima crne slike i karikature koje su objavljivali u novinama i časopisima, trudili su se da mladima predstave Arapa kao crnca i tako muslimansku decu udalje od našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem).
Sve lepe naravi bile su sabrane u našem voljenom Poslaniku. Njegove lepe naravi bile su dar Allaha teala (vehbi), a ne nešto što je stekao trudom (kesbi). Nikada nije prokleo nijednog muslimana navodeći mu ime i nikada svojom mubarek rukom nikoga nije udario. Svetio se radi Allaha, a radi sebe se nikada ni od koga nije svetio. Prema rođacima, ashabima i slugama ponašao se lepo i skromno. Kod kuće je bio veoma blag i vedrog lica. Posećivao je bolesnike i prisustvovao dženazama. Pomagao je ashabima u njihovim poslovima i uzimao njihovu decu u naručje. Ali njegovo srce nije bilo zauzeto time. Njegov mubarek duh bio je u svetu meleka. Onoga ko bi iznenada ugledao Resulullaha obuzimao bi strah. Da se on sam nije ponašao blago, niko zbog stanja poslanstva ne bi mogao da sedi pored njega, niti bi imao snage da sluša njegove reči. A on sam iz stida (haja) svojim mubarek očima nikome nije gledao u lice.
Ponos sveta (sallallahu alejhi ve sellem) bio je najdarežljiviji među ljudima. Niko nikada nije video da je rekao „nema“ kad bi ga neko nešto zamolio. Ako bi tražena stvar postojala, dao bi je, a ako ne, ćutao bi.
Imao je toliko dobročinstava i toliko darova da ni vizantijski carevi, ni iranski šahovi, ni bilo koji drugi vladar nisu mogli davati toliko koliko on. Ali on sam voleo je da živi u oskudici; živeo je takvim životom da mu ni jelo ni piće nisu padali na um. Nikada nije govorio: „Donesite jelo da jedemo“ ili „Skuvajte to i to jelo.“ Ako bi mu doneli jelo, jeo bi, a koje god voće da su mu dali, primio bi ga. Ponekad bi mesecima jeo malo i voleo je glad. Ponekad bi jeo i mnogo. Posle jela nije pio vodu. Vodu je pio sedeći.2 Kad bi jeo s drugima, poslednji bi prestajao da jede.3 Primao je svačiji poklon. Onome ko bi mu doneo poklon uzvraćao bi višestruko.
Običaj mu je bio da nosi različitu odeću. Kad bi dolazili izaslanici stranih država, ulepšao bi se, obukao skupocenu i lepu odeću i pokazivao svoje lepo lice. Nosio je srebrni prsten s kamenom od ahata (akik) i koristio ga kao pečat. Na prstenu je pisalo „Muhammedun Resulullah“. Postelja mu je bila od kože, napunjena vlaknima hurmine palme. Ponekad bi spavao na toj postelji, ponekad na koži prostrtoj po zemlji, a ponekad na hasuri ili na suvoj zemlji. Spavao je na desnoj strani, stavljajući mubarek dlan pod desni obraz.4 Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije primao zekatski imetak, nije jeo sirov luk, beli luk i slične stvari i nije govorio poeziju. Mubarek oči Poslanika spavale su, ali njegovo časno srce nije spavalo. Legao bi gladan, a ustajao sit. Nikada nije zevao. Njegovo mubarek telo bilo je nurano i njegova senka nije padala na zemlju. Na njegovu odeću nije sletala muva, a komarci i drugi insekti nisu pili njegovu mubarek krv.
Pošto je Allah teala objavio da je on Resulullah, šejtani više nisu mogli da se penju na nebesa i donose vesti, a ni kahini više nisu mogli da proricaju. Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) i sada je živ životom koji mi ne poznajemo. Njegovo časno telo nikada ne trune. U njegovom kaburu stoji jedan melek i javlja mu časne salavate koje donosi njegov ummet. Prostor između njegovog minbera i časnog kabura naziva se Ravda-i mutahhera. To mesto je jedan od džennetskih vrtova. Posetiti njegov časni kabur najveći je od svih vidova pokornosti i najvredniji od svih ibadeta. Velikani ashab-i kirama ovako su opisali lepotu Poslanika. Ebu Hurejre je rekao: „Nisam video čoveka lepšeg od Resulullaha. Kao da je sunce svim svojim sjajem sijalo na njegovom licu. Kad bi se nasmejao, zubi su mu obasjavali zidove.“
„Među mojim ummetom najviše me vole oni koji će doći posle mene i koji bi žrtvovali svoju porodicu i imetak samo da me vide“ Hadis-i šerif
Ibn Ebu Hala je rekao: „Mubarek lice Poslanika sijalo je kao pun mesec četrnaeste noći.“ Hazreti Alija je rekao: „Onoga ko bi ga iznenada ugledao obuzimao bi strah od njegove veličanstvenosti. A onaj ko bi s njim sedeo i upoznao ga, odmah bi mu se srcem približio i zavoleo ga.“
Džabir ibn Semura je rekao: „Resulullah mi je svojom mubarek rukom prešao preko lica. Osetio sam u njegovoj ruci lepi miris i svežinu, kao da je upravo izvađena iz torbe attara, to jest prodavaca mirisa. Kad bi Resulullah, rukujući se, dotakao nečiju ruku, taj lepi miris ne bi nestao s ruke tog čoveka ceo dan.“5
Naša majka hazreti Aiša rekla je: „Kad bi Resulullah pomilovao neko dete po glavi, to dete bi se među ostalom decom odmah prepoznalo po lepom mirisu.“6
Jednom je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) spavao u svojoj kući. Došla je Ummu Sulejm, majka Enesa ibn Malika. Dok je spavao, na mubarek licu Resulullaha pojavile su se kapi znoja. Ummu Sulejm je počela da skuplja mubarek znoj Poslanika. Kad se Poslanik probudio i upitao za razlog, Ummu Sulejm, koja mu je bila tetka po mleku, rekla je: „Dodajemo ga našim mirisima. Vaš znoj je najlepši i najmirisniji od svih mirisa.“7
Ebu Hurejre je rekao: „Nisam video nikoga ko hoda brže od Resulullaha. Kao da se zemlja pred njim savijala. Kad bismo išli s njim, ulagali bismo svu svoju snagu i naprezali se.“
Poslanik je govorio izuzetno lepo. Na najsavršeniji način znao je odakle treba početi govor i gde ga završiti. Njegove reči bile su jasne po izgovoru, krajnje rečite i delotvorne. U njegovim rečima uvek se pokazivala ispravnost značenja. Pošto mu je moć izražavanja bila izuzetno velika, dok je govorio nikada se nije zamarao niti mučio.
Poslanikova lepota
Veliki islamski učenjaci koji se zovu „ulema-i rasihin“ majstori su i u spoljašnjim (zahir) i u unutrašnjim (batin) znanjima i naslednici su Poslanika. Oni su ga videli u svoj njegovoj lepoti i zaljubili se u njega. Prvi među njima je Ebu Bekr Siddik. Videvši nur poslanstva u Resulullahu (sallallahu alejhi ve sellem) i spoznavši njegovu nadmoć, lepotu i uzvišenost, zaljubio se u njega i u tome je toliko napredovao da niko drugi nije mogao biti kao on. Hazreti Ebu Bekr je u svakom trenutku, gde god bi pogledao, video Resulullaha. Jednom je svoje stanje izrazio ovako: „Ja Resulallah! Gde god pogledam, vidim Vas.“ A drugi put je rekao: „Sva svoja dobra dela dao bih u zamenu za jednu Vašu omašku (sehv).“ Jedna od onih koji su lepotu Resulullaha najbolje videli, razumeli i opisali bila je i majka vernika, hazreti Aiša. Hazreti Aiša bila je učena žena, mudžtehid, mudra, oštroumna i vična književnosti. Govorila je veoma rečito i jasno. Veoma dobro je poznavala značenja Kur’an-i kerima, halal i haram, arapsku poeziju i računsku nauku. Ima pesme u kojima hvali Resulullaha. Sledeća dva bejta izgovorila je naša majka hazreti Aiša:
„Kad bi Resulullah pomilovao neko dete po glavi, to dete bi se među ostalom decom odmah prepoznalo po lepom mirisu“ Hazreti Aiša (radijallahu anha)
Ve lev semiu ehlu Misre evsafe haddihi,
Lema bezelu fi sevmi Jusufe min nakdin.
Levima Zeliha lev reejne džebinehu,
Leaserne bil-kat’il-kulubi alel-ejdi.
Značenje:
Da su oni u Egiptu čuli za lepotu njegovih obraza,
u pogađanju za Jusufa alejhisselam ne bi dali ni pare.
(Sav svoj imetak čuvali bi da vide njegove obraze.)
Da su žene koje su korile Zelihu videle njegovo sjajno čelo,
umesto ruku isekle bi svoja srca (i ne bi osetile bol).
Naša majka hazreti Aiša priča: „Jednog dana Resulullah je odvezivao kaiševe svojih mubarek sandala, a ja sam prela. Pogledala sam u njegovo mubarek lice. Sa sjajnog čela kapao mu je znoj. Svaka kap znoja prosipala je nur na sve strane i zaslepljivala mi oči. Ostala sam kao ukočena od čuda. Pogledao me je i rekao: ‚Šta ti je, zašto si se tako zamislila?‘ Rekla sam: ‚Ja Resulallah! Gledajući sjaj nurova na tvom mubarek licu i svetlost koju prosipaju kapi znoja na tvom mubarek čelu, zanela sam se.‘ Resulullah je ustao i prišao mi. Poljubio me je među oči i rekao: ‚O Aiša! Neka ti Allah teala da svako dobro! Nisam te mogao obradovati onako kako si ti obradovala mene.‘“ To jest, rekao je: „To što si ti obradovala mene više je od onoga što sam ja obradovao tebe.“ Poljubio je hazreti Aišu među njene mubarek oči zato što je ona, voleći Resulullaha, gledala njegovu lepotu razumevajući je. Zato je bila pohvaljena i počašćena.
Misra:
Blago mojim očima što mogu videti tvoju lepotu!
I bejt:
Kako su dobre one oči što u lepotu gledaju!
Kako je srećno ono srce što za njim izgara!
Spoljašnje lepote koje pokazuju unutrašnje lepote, sabrane u mubarek telu Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem), nisu se sabrale u telu nijednog čoveka.
Hazreti imam Kurtubi preneo je: „Lepota Resul-i ekrema nije se pokazala u potpunosti. Da se pokazala njegova prava lepota, ashab-i kiram ne bi imali snage da ga gledaju. Da je pokazao svoju pravu lepotu, niko ne bi mogao izdržati da ga gleda.“
Jusuf alejhisselam pokazao se ljudima spoljašnjom, a Resulullah unutrašnjom lepotom. Kad je viđena lepota Jusufa alejhisselam, ruke su se sekle. A savršenstvom Resulullaha kidali su se zunnari, lomili se kipovi i razilazili se oblaci kufra. Ashab-i kiram upitali su Poslanika: „Ja Resulallah! Jeste li lepši Vi ili je Jusuf alejhisselam bio lepši?“ Poslanik je odgovorio: „Moj brat Jusuf lepši je (sabih) od mene, a ja sam miliji (melih) od njega. Njegova vidljiva lepota veća je od moje vidljive lepote.“
U jednom hadis-i šerifu Poslanik je rekao: „Svaki poslanik koga je Allah teala poslao bio je lepog lica i lepog glasa. A vaš Poslanik je od njih najlepšeg lica i najlepšeg glasa.“
Jedan čovek došao je Resulullahu i upitao: „O Resule Allaha teala! Kada će nastupiti kijamet?“ Poslanik je rekao: „Šta si pripremio za kijamet?“ Taj čovek je rekao: „Iskreno, nisam se za kijamet pripremio klanjajući mnogo namaza, posteći i dajući sadaku. Ali ja volim Allaha teala i Njegovog Resula.“ Tada je Poslanik rekao: „Čovek je sa onim koga voli.“8
Voleti Resulullaha farz-i ajn je za sve muslimane.
Kad se ljubav prema tom Serveru nastani u nekom srcu, veoma je lako živeti islam i dosegnuti ukus i nezasitni užitak imana i islama. Ta ljubav je uzrok potpunog sledenja Predvodnika oba sveta. Tom ljubavlju čovek se udostojava da dosegne beskrajne i neopisive blagodati i berekete koje je Allah teala darovao Svom Habibu. Učenjaci ehli-sunneta i njihove knjige, koji svakog muslimana, malog i velikog, vode pravo ljubavi prema Resulullahu, dokazi su tih bereketa.
Vernik koji spominje ili čuje mubarek ime Resula alejhisselam dužan je (to mu je vadžib) da bude smiren i pristojan i da mu srcem i telom ukazuje poštovanje, kao da sedi na časnom skupu Resulullaha.
Kad se govori o nečemu što je preneto iz mubarek reči i postupaka Resulullaha, odgovoriti na to nečim što će uzdići njegov ugled – to je deo poštovanja i uvažavanja prema njemu. Ne opisivati Resulullaha rečima koje se među ljudima upotrebljavaju za nizak i ponižen položaj takođe je deo poštovanja prema njemu.
Na primer, za Resulullaha se ne kaže „siromah“. Ne kaže se „pastir“. Kad se kaže: „Resulullah je voleo to i to“, poštovanje prema njemu je ne reći: „A ja to ne volim.“ Isto tako, na reči Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem): „Ja ne jedem naslonjen ni oslonjen ni na šta“9 ne treba se suprotstaviti govoreći: „A ja jedem naslonjen“, pa zatim jesti naslonjen. Poštovanje ovih stvari deo je poštovanja prema Resulullahu. Svesno nepoštovanje ovih stvari, s namerom da im se ne pridaje važnost, otvara vrata kufra.
Ne stavljati drugu knjigu ili bilo kakav kućni predmet na Kur’an-i kerim i na knjige hadis-i šerifa takođe je deo poštovanja prema Allahu teala i Njegovom Resulu. Brisati prašinu s njih i ne bacati papir na kome je napisano časno ime Allaha teala ili mubarek imena Resulullaha – to je poštovanje prema Allahu teala i Njegovom Resulu. Takvi papiri se ne cepaju. Papirima ispisanim islamskim pismom treba ukazivati još veće poštovanje. Ako se knjige i papiri u kojima se nalaze časno ime Allaha teala i ajet-i kerime pocepaju od starosti, treba ih uviti u čisto platno i zakopati u zemlju, ili ih oprati vodom i izbrisati napisano, ili ih spaliti. Ako se spale, pepeo se zakopava. Spaljivanje je bolje od pranja i brisanja napisanog, jer voda koja se upotrebi pri pranju može dospeti pod noge.
Poštovanje i uvažavanje Medine-i munevvere, koja je harem Resulullaha, čuvanje od onoga što je tamo zabranjeno (ili od činjenja greha) i ukazivanje pažnje stanovnicima Medine-i munevvere takođe se ubraja u poštovanje prema Resulullahu.
Ti si sultan carstva moga bića,
zaista, ti si dragi moje duše.
Sezai je sada svoje biće uništio,
jedino što postoji – tvoje je dobročinstvo.
Hasan Sezâî
„Moj brat Jusuf lepši je (sabih) od mene, a ja sam miliji (melih) od njega. Njegova vidljiva lepota veća je od moje vidljive lepote“ Hadis-i šerif
