POSLANIK, SULTAN VASIONE
Muhammed alejhisselam je habib (miljenik) Allaha teala; on je u svakom pogledu najviši, najlepši i najčasniji od svih stvorenih ljudi i ostalih stvorenja. On je poslednji i najviši poslanik koga je Allah teala pohvalio, odabrao i poslao kao poslanika svim ljudima i džinima.
Poslan je kao milost svetovima i sve je stvoreno njemu u čast. Njegovo mubarek ime je Muhammed, što znači „onaj koji je iznova i iznova hvaljen, veoma hvaljen“. Ima i druga mubarek imena, kao što su Ahmed, Mahmud, Mustafa. Njegov otac zvao se Abdullah. Poslanik je rođen 53 (po sunčevom računanju 51) godine pre hidžre, dvanaestog dana meseca rebiul-evvela, u noći uoči ponedeljka, pred zoru, u Mekke-i mukerremi. Istoričari pišu da taj dan odgovara dvadesetom aprilu 571. godine nove ere.
Nekoliko meseci pre njegovog rođenja preselio je na ahiret njegov otac Abdullah, a kada je imao šest godina i majka Amina. Zbog toga je Poslaniku dat i nadimak „Durr-i jetim“ (jedinstveni, veliki i najvredniji biser u školjci vasione). Do osme godine živeo je kod dede Abdulmuttaliba, a posle njegove smrti kod strica Ebu Taliba. U dvadeset petoj godini oženio se našom majkom Hatidžetul-Kubrom. Prvi sin rođen iz tog braka zvao se Kasim. Kod Arapa je bio običaj da se čovek naziva po svom prvom sinu – kunjom. Zato su našeg Poslanika zvali „Ebul-Kasim“, to jest „Kasimov otac“.
U četrdesetoj godini Allah teala mu je objavio da je poslanik svim ljudima i džinima. Tri godine kasnije počeo je da poziva sve u iman. U pedeset drugoj godini dogodio se Miradž.1 Godine 622. nove ere, u svojoj 53. (po sunčevom računanju 51.) godini, učinio je hidžru iz Mekke u Medinu. Dvadeset sedam puta išao je u bitku: u devet je jurišao kao običan borac, a u ostalima je bio na mestu vrhovnog zapovednika. Preselio je na ahiret 11. godine po hidžri (632. godine nove ere), dvanaestog dana meseca rebiul-evvela, u ponedeljak pre podne, u 63. (po sunčevom računanju 61.) godini, u Medine-i munevveri.
Iako se svim poslanicima obraćao njihovim imenom, Allah teala mu je ukazao počast nazivajući ga „Moj Habib“ (Moj miljenik). Dženab-i Hakk je rekao u jednom ajet-i kerimu, po značenju2: „Tebe smo poslali kao milost svetovima“3, a u jednom hadis-i kudsiju: „Da nije tebe, da nije tebe, ne bih stvorio stvorenja!“4 Kao što je rekao hazreti Sejjid Abdulhakim Arvasi: „Svaki poslanik u svoje vreme i u svom kraju u svakom pogledu nadmašuje čitav svoj narod. A naš Poslanik Muhammed alejhisselam je, od dana kada je svet stvoren pa do Sudnjeg dana, u svako vreme i u svakoj zemlji, u svakom pogledu najvredniji i najviši od svih bića koja su bila i koja će biti. Niko ni u čemu nije iznad njega. Dženab-i Hakk ga je takvim stvorio.“
Stvaranje njegovog mubarek nura
Allah teala je pre svega, to jest pre nego što je išta stvorio, stvorio mubarek nur našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam. Mnogi naši učenjaci tefsira i hadisa saopštili su sledeće: „Dženab-i Hakk je iz Svoga nura stvorio jedan nežan i veliki dragulj. Iz tog dragulja On je, redom, dao postojanje celoj vasioni. Taj dragulj naziva se ‚Nur-i Muhammedi‘. Početak i izvor svih duša i tela jeste taj dragulj.“
„Da nije tebe, da nije tebe, ne bih stvorio stvorenja!“ Hadis-i kudsi
Jednog dana Džabir ibn Abdullah, jedan od ashaba, upitao je: „Ja Resulallah! Šta je Allah teala stvorio pre svega?“ Resulullah je odgovorio: „Pre svega On je iz Svoga nura stvorio nur tvoga Poslanika, to jest moj nur. Tada nije bilo ni Levha, ni Kalema, ni dženneta, ni džehennema, ni meleka, ni semavata (nebesa), ni arza (zemlje), ni sunca, ni meseca, ni ljudi, ni džina.“
Kada su stvoreni srce i mubarek telo Adema alejhisselam, Nur-i Muhammedi stavljen je između njegovih obrva. Kada mu je udahnuta duša, Adem alejhisselam osetio je na svom čelu nur koji sija poput zvezde Danice.
Kada je Adem alejhisselam stvoren, kroz ilham je shvatio da mu se Dženab-i Hakk obraćao rečima Ebu Muhammed, to jest Muhammedov otac. Kada je Adem upitao: „Gospodaru moj! Zašto si mi dao kunju Ebu Muhammed?“, Allah teala mu je rekao: „O Ademe! Podigni glavu!“ Adem alejhisselam podigao je glavu, pogledao i na Arš-i ala5 ugledao od nura ispisano ime našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) – ime Ahmed. Tada je upitao: „Gospodaru moj! Ko je ovo?“ Allah teala je rekao: „Ovo je jedan poslanik iz tvog potomstva. Njegovo ime na nebesima je Ahmed, a na zemlji Muhammed. Da nije njega, ne bih stvorio tebe. Ne bih stvorio ni zemlju ni nebesa.“6
Njegov nur prelazi sa čistih čela na čista čela
Kada je Adem alejhisselam stvoren, na njegovo čelo stavljen je mubarek nur našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam. Taj nur počeo je da sija na njegovom čelu. Kao što se navodi u „Tefsir-i Mazhariju“, nur je od Adema alejhisselam, preko čistih očeva i čistih majki, stigao do Poslanika. Allah teala je to u ajet-i kerimu7 objavio, po značenju, ovako:
„Ti, to jest tvoj nur, neprestano je prenošen od onih koji čine sedždu na one koji čine sedždu i tako je stigao do tebe.“8
U jednom hadis-i šerifu rečeno je: „Allah teala je stvorio ljude. Mene je stvorio iz najboljeg dela ljudi. Zatim je od tih delova odabrao najbolji (u Arabiji). Mene je stvorio iz njih. Zatim je odabrao najbolje među domovima i porodicama i mene iz njih doveo na svet. Dakle, i moja duša i moje telo najbolji su među stvorenjima. Moja loza i moji preci najbolji su ljudi.“
U drugom hadis-i šerifu rečeno je: „Allah teala je sve stvorio iz ničega. Među svim stvarima zavoleo je ljude i učinio ih vrednima; one koje je odabrao među ljudima smestio je u Arabiju. Među odabranima u Arabiji odabrao je mene. Smestio me je među odabrane i najbolje ljude svih vremena. Dakle, oni koji vole one u Arabiji koji su meni privrženi, vole ih zbog mene. A oni koji im neprijateljuju, meni neprijateljuju.“
Kada Hakk teala stvori Adema,
Ademom svet ovaj ukrasi On.
Meleke pred Adema na sedždu stavi,
I Darežljivi ga milošću obilno dari.
Na čelo mu Mustafin nur položi
I reče: „Znaj, to je nur Mog Habiba.“
Taj nur na njegovom čelu se nastani,
S njim ostade kroz mnoga vremena.
Zatim, znaj, na Havvino čelo pređe,
I tu mnoge mesece i godine osta.
Rodi se Šit – na njega nur pređe,
Na njegovom čelu nur zablista.
Stiže i do Ibrahima i Ismaila,
Odužila bi se reč da kažem ostalo.
Tako, kao karike lanca spojene,
Sve dok na Mustafu ne pređe, traja.
Kada dođe on – milost svetovima,
Nur mu stiže i u njemu se nastani.
Ako želite od vatre spas da nađete,
S ljubavlju i bolom donosite salavat!
„Ti, to jest tvoj nur, neprestano je prenošen od onih koji čine sedždu na one koji čine sedždu i tako je stigao do tebe“ Šu’ara: 219
Budući da je Adem alejhisselam, prvi stvoreni čovek, nosio česticu Muhammeda alejhisselam, na njegovom čelu sijao je Poslanikov nur. Ta čestica prešla je najpre na hazreti Havvu, a potom na Šita alejhisselam, i tako je prelazila sa čistih muškaraca na čiste žene i sa čistih žena na čiste muškarce. I nur Muhammeda alejhisselam prelazio je zajedno sa tom česticom sa čistih čela na čista čela. Kad god bi meleci pogledali u lice Adema alejhisselam, na njegovom čelu videli bi nur Muhammeda alejhisselam i činili bi za njega istigfar (tražili oprost).
Kada je trebalo da preseli na ahiret, Adem alejhisselam je rekao svome sinu Šitu alejhisselam: „Sine moj! Ovaj nur što ti sija na čelu jeste nur poslednjeg Poslanika, Muhammeda alejhisselam. Predaj ga vernim, čestitim i čistim ženama i isto to oporuči i svome sinu!“
Sve do Muhammeda alejhisselam, svi očevi su to oporučivali svojim sinovima. Svi su ispunili tu oporuku i ženili se najplemenitijim i najuglađenijim devojkama. Nur je, prelazeći sa čistih čela muškaraca i žena, stigao do svog pravog vlasnika. Ako bi neko od Resulullahovih predaka imao dva sina, ili ako bi se neko pleme podelilo na dva ogranka, nur našeg Poslanika Muhammeda alejhisselam uvek bi bio na onoj strani koja je najčasnija i najbolja. U svakom veku onaj koji je bio njegov predak raspoznavao se po nuru na licu. Postojala je jedna odabrana loza koja je nosila njegov nur; u svakom veku lice onoga ko je bio iz te loze bilo je veoma lepo i puno nura. Tim nurom isticao se među braćom, a pleme kome je pripadao bilo je uzvišenije i časnije od drugih plemena.9
Poslanik je u jednom svom hadis-i šerifu rekao: „Nijedan od mojih predaka nije učinio blud. Allah teala me je doveo na svet od čistih, dobrih očeva i čistih majki. Da je neko od mojih predaka imao dva sina, ja bih bio u najboljem i najodabranijem od njih.“ Ovaj nur, koji je od Adema alejhisselam prelazio sa pokolenja na pokolenje, prešao je na Taruha, od njega na njegovog sina Ibrahima alejhisselam, a zatim na njegovog sina Ismaila alejhisselam. Nur koji je i na njegovom čelu sijao poput sunca prešao je među njegovim potomstvom na Adnana, od njega na Me’ada, a od njega na Nizara. Kada se Nizar rodio, njegov otac Me’ad ugledao je nur na čelu svog sina i obradovao se. Priredio je veliku gozbu i rekao: „Za ovakvog sina i ovolika gozba je nešto malo“, pa je njegov sin zato dobio ime Nizar, to jest „nešto malo“. Posle toga nur je, prelazeći redom, stigao do svog pravog vlasnika – pečata poslanika (Hatem-ul-enbija), našeg voljenog Poslanika Muhammeda alejhisselam.
Poslanik je u jednom hadis-i šerifu rekao: „Ja sam Muhammed, sin Abdullaha, Abdulmuttaliba, Hašima (Amr), Abdu Menafa (Mugira), Kusajja (Zejd), Kilaba, Murre, Ka’ba, Luvejja, Galiba, Fihra, Malika, Nadra, Kinane, Huzejme, Mudrike (Amir), Ilijasa, Mudara, Nizara, Me’ada, Adnana. Kad god bi se zajednica kojoj pripadam podelila na dve, Allah teala bi me sigurno smestio u njen najbolji deo…“10
U drugom hadis-i šerifu on je rekao: „Allah teala je od Ibrahimovih sinova odabrao Ismaila. Od Ismailovih sinova odabrao je Kinanine sinove. Od Kinaninih sinova odabrao je Kurejš. Od Kurejša odabrao je Hašimove sinove. Od Hašimovih sinova odabrao je Abdulmuttalibove sinove. A od Abdulmuttalibovih sinova odabrao je mene.“11
Časna loza Poslanika do Adnana je sledeća:
Muhammed alejhisselam Abdullah Abdulmuttalib (Šejba) Hašim (Amr) Abdu Menaf (Mugira) Kusajj (Zejd) Kilab Murra Ka’b Luvejj Galib Fihr Malik Nadr Kinana Huzejma Mudrika (Amir) Ilijas Mudar Nizar Me’ad Adnan
Deda hazreti Abdulmuttalib
Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) potiče iz ogranka Hašimovih sinova, iz plemena Kurejš. Njegov otac je Abdullah. Abdullahov otac bio je Šejba. Deda našeg Poslanika, Šejba, rođen je u Medini. Kada mu je preselio otac Hašim, Šejba je još bio dete. Jednog dana u Medini, pred kućom svojih ujaka, vežbao je sa drugovima gađanje strelom. Stariji koji su ih posmatrali zadivili su se, naslutivši po nuru što je sijao na Šejbinom čelu da je on sin nekog uglednog čoveka.
Kada je Šejba došao na red, zategao je luk i odapeo strelu u metu. Kada je strela pogodila pravo u cilj, on je uzbuđeno uzviknuo: „Ja sam Hašimov sin. Moja strela sigurno pogađa svoj cilj!“ Po tim njegovim rečima shvatili su da je on sin Mekkanca Hašima. Hašim tada više nije bio među živima.
Kada se jedan od sinova Abdu Menafa vratio u Mekku, rekao je Hašimovom bratu Muttalibu: „Tvoj sinovac Šejba, koji živi u Medini, veoma je pametan dečak. Na čelu mu sija nur koji sve zadivljuje. Je li ispravno da tako dragoceno dete živi daleko od vas?“ Na to je Muttalib odmah otišao u Medinu i doveo svog sinovca Šejbu u Mekku. Onima koji su ga na ulicama Mekke pitali „Ko je ovo dete?“ odgovarao je: „Moj rob.“ Posle toga Šejba je ostao zapamćen po imenu Abdulmuttalib, što znači „Muttalibov rob“.12
„Sine moj! Ovaj nur što ti sija na čelu jeste nur poslednjeg Poslanika, Muhammeda alejhisselam. Predaj ga vernim, čestitim i čistim ženama i isto to oporuči i svome sinu!“ Adem alejhisselam
Abdulmuttalib je živeo kod svog strica Muttaliba sve dok ovaj nije preselio na ahiret. Iz Abdulmuttalibovog mubarek tela širio se miris mošusa. Na njegovom čelu sijao je nur Muhammeda alejhisselam, habiba Allaha teala, i oko sebe rasipao dobro i bereket. Kad god u Mekki ne bi bilo kiše i nastupila bi suša, Mekkanci bi uzeli Abdulmuttaliba za ruku, izveli ga na brdo Sebir i preklinjali ga da uputi dovu. A on nikoga nije odbijao, nego bi uputio dovu Allahu teala da im podari kišu. A Dženab-i Hakk bi, radi bereketa nura našeg voljenog Poslanika što je sijao na Abdulmuttalibovom čelu, primao njegovu dovu i slao obilnu kišu. Tako su Abdulmuttalibov ugled i poštovanje iz dana u dan rasli. Mekkanci su ga izabrali za svog poglavara. Niko mu se nije suprotstavljao, a ko se stavljao pod njegovu vlast, nalazio je mir i spokoj. I vladari tog doba priznavali su Abdulmuttalibovu vrlinu i veličinu. Samo ga iranski car (kisra) nije podnosio i gajio je prema njemu otvoreno i prikriveno neprijateljstvo. Abdulmuttalib je bio hanif, to jest musliman.13 Bio je na putu tevhida, verovao je u postojanje i jednoću Allaha, nije imao nijedne druge misli osim Njega i bio je u veri svog pretka Ibrahima alejhisselam, koji je bio hanif. Zato se nikada nije klanjao kipovima, pa im se čak nije ni približavao.
Oko Ka’be je upućivao dove Allahu teala i činio Mu ibadet.
Zemzem
Jednog dana neko mu je u snu rekao: „O Abdulmuttalibe! Ustani, iskopaj Tajjibu!“ – i nestao. Sledećeg dana rekao je: „Ustani, iskopaj Berru!“ Trećeg dana isti taj čovek je naredio: „Ustani, iskopaj Mednunu!“ Snovi nisu prestajali. Kada mu je četvrtog dana isti čovek ponovo rekao: „O Abdulmuttalibe! Ustani, iskopaj bunar Zemzem!“, Abdulmuttalib je upitao: „Šta je Zemzem? Gde je taj bunar?“ Čovek je rekao: „Zemzem je voda koja nikada ne opada i čije se dno ne može dosegnuti. Dovoljna je svim hadžijama koji dolaze sa četiri strane sveta. Izbila je na mestu gde je Džibril alejhisselam udario svojim krilom. To je voda koju je Allah teala stvorio za Ismaila alejhisselam. Napaja žedne. Gladne zasićuje, bolesne leči. Reći ću ti gde je. Kada kolju kurbane, ostatke bacaju na jedno mesto. Dok budeš tamo, doći će jedna vrana crvenog kljuna.
Kljunom će kopati zemlju. Na mestu gde vrana bude kopala videćeš i mravinjak. Eto, to je mesto Zemzema.“14
Ujutro je Abdulmuttalib poveo svog sina Harisa, otišao do Ka’be i počeo uzbuđeno da čeka. Malo zatim, kao što mu je u snu rečeno, došla je vrana crvenog kljuna, sletela u jednu tamošnju udubinu i počela kljunom da udara po zemlji. Ispod nje se pojavio mravinjak. Abdulmuttalib i njegov sin Haris odmah su počeli da kopaju na tom mestu. Pošto su neko vreme kopali, ukazao se otvor bunara. Kada je to video, Abdulmuttalib je počeo da donosi tekbir: „Allahu ekber, Allahu ekber!“
Kurejšije, koji su od početka pažljivo pratili kopanje bunara, okrenuli su se prema njemu i rekli: „O Abdulmuttalibe! Ovo je bunar našeg pretka Ismaila. I mi imamo pravo na njega. Moraš nas učiniti ortacima u ovom poslu!“ Abdulmuttalib se odmah usprotivio i odgovorio: „Ne! Ovaj posao je dužnost koja je podarena samo meni.“ Tada su Kurejšije rekli: „Ti si sam. Nemaš nikoga osim jednog sina. Ne možeš nam se tako suprotstaviti!“
Bunar Zemzem
Bunar Zemzem
Nalazio se u Mesdžid-i haramu, naspram ugla Hadžer-i esveda. Imao je kameni venac. Pod mu je bio popločan mermerom i nagnut prema zidovima. Abdulhamid-han I dao je da se bunar ozida tako da voda ne prodire. Ovo lepo umetničko delo, dragocena uspomena istorije, srušeno je 1963. godine. Otvor bunara i nekoliko metara oko njega spušteni su nekoliko metara ispod tla. Zatim je sve potpuno pokriveno i popločano mermerom. Danas se ovaj bunar ne vidi.
Tada mu se steglo srce, jer su ga korili što nema nikoga. Podigao je ruke prema nebu i zavapio: „Gospodaru moj! Podari mi deset sinova. Ako mi primiš ovu dovu, jednog od njih prineću kao kurban kod Ka’be.“15
Abdulmuttalib je pomislio da kopanje poprima opasan tok i da na kraju može doći do žestokih sukoba. Zato je prekinuo kopanje i izabrao put sporazuma.
Želeo je da stvar razreši neki presuditelj. Najzad su odlučili da će rešenje naći kahin (vrač) koji živi u Damasku. Sa grupom kurejšijskih prvaka krenuli su na put. Na putu je karavan, iznuren od žeđi i vrućine, došao u stanje da ne može da se makne. Bili su spremni da daju život za kap vode. Iako im je to bila jedina želja, usred pustinje koja prži bilo je nemoguće naći vodu.
U trenutku kada su svi izgubili nadu, Abdulmuttalib im je viknuo: „Dođite, dođite! Skupite se! Našao sam vode dovoljno i za vas i za vašu stoku!“ Dok je Abdulmuttalib, koji je na čelu nosio mubarek nur Muhammeda alejhisselam, tražio vodu, noga njegove kamile zapela je za veliki kamen, i kada se kamen pomerio s mesta, ispod njega je potekla voda. Svi su dotrčali.
Napili su se do mile volje i kao da su ponovo oživeli.
Posramljeni Abdulmuttalibovom veličinom, Kurejšije su rekli: „O Abdulmuttalibe! Nemamo ti više šta reći. Ti si najdostojniji da kopaš bunar Zemzem. Više se nećemo prepirati s tobom oko toga. Nema više potrebe ni da idemo presuditelju, vraćamo se.“ I krenuli su putem ka Mekki. Radi nura što je sijao na njegovom čelu, Abdulmuttalib je stekao čast da iskopa bunar Zemzem i izvadi njegovu vodu.16
„Zemzem zasićuje i bolesnima donosi lek“ Hadis-i šerif
Sin određen za kurban
Pošto je iskopao bunar Zemzem, Abdulmuttalibov ugled i slava još su više porasli. Protekle su godine. Dženab-i Hakk je primio dovu koju je uputio iz dubine srca i podario Abdulmuttalibu, osim Harisa, još deset sinova i šest kćeri. Njegovi sinovi zvali su se Kusem, Ebu Leheb, Abdulka’ba, Hadžl, Zubejr, Ebu Talib, Abdullah, Gajdak, Dirar i Mukavvim (Hamza i Abbas još se nisu bili rodili). Kćeri su mu bile Safija, Atika, Ummu Hakim Bejda, Berra, Umejma i Erva. Od sve svoje dece Abdulmuttalib je najviše voleo Abdullaha, jer je nur sa njegovog čela počeo da sija na Abdullahovom čelu.
Jednog dana Abdulmuttalibu je u snu rečeno: „O Abdulmuttalibe! Ispuni svoj zavet!“
Ujutro je Abdulmuttalib prineo ovna kao kurban. Noću mu je u snu naređeno: „Prinesi kao kurban nešto veće od toga!“ Ujutro je prineo kao kurban kravu. Kada mu je u snu ponovo naređeno da prinese kao kurban nešto veće od toga, on je upitao: „Šta je veće od toga?“ Tada mu je rečeno: „Zavetovao si se da ćeš, ako ti bude podareno deset sinova, jednog od njih prineti kao kurban. Ispuni svoj zavet!“
Sutradan je Abdulmuttalib okupio svoju decu i ispričao im o dovi koju je uputio pre mnogo godina. Zatim je sinovima saopštio da jednog od njih mora prineti kao kurban. Od svoje dece nije naišao ni na kakvo protivljenje. Štaviše, oni su pristali rekavši: „Oče naš! Ispuni svoj zavet! Slobodan si da učiniš šta želiš!“ Abdulmuttalib je bacio ždreb da utvrdi koji će sin biti kurban. Ždreb je pao na njegovog najvoljenijeg sina – na Abdullaha, koji je na čelu nosio nur Muhammeda alejhisselam, habiba Allaha teala. Abdulmuttalib se za trenutak zateturao, a oči su mu se napunile suzama. Morao je da ispuni reč datu Allahu teala. Uzevši u jednu ruku nož, a u drugu svoje milo čedo Abdullaha, došao je do Ka’be da ispuni reč datu svom Gospodaru. Otac uplakanih očiju završio je sve pripreme da Abdullaha prinese kao kurban. U tom trenutku kurejšijski prvaci pogledima punim čuđenja pratili su šta se dešava.
Među njima Abdullahov ujak je rekao: „O Abdulmuttalibe! Stani! Mi nikako ne pristajemo da zakolješ ovog svog sina. Ako tako nešto učiniš, to će među Kurejšijama postati običaj. Svako će se zavetovati da će sina prineti kao kurban i zaklaće ga. Nemoj biti začetnik takvog dela! Zadovolji svog Gospodara na neki drugi način!“ Zatim je predložio: „Pitaj nekog kahina, neka ti on pokaže put.“
Posle tih reči Abdulmuttalib je otišao kahinu po imenu Kutba (ili Sedžak), koji je živeo u Hajberu, i ispričao mu šta se dogodilo. Kahin je upitao: „Kolika je kod vas krvnina (dija) za jednog čoveka?“ Kada je dobio odgovor: „Deset kamila“, rekao je: „Bacite ždreb između deset kamila i vašeg sina. Ako ždreb padne na sina, dodajte još deset kamila i bacajte ždreb iznova, povećavajući tako broj, sve dok ždreb ne padne na kamile.“
Abdulmuttalib se odmah vratio u Mekku i učinio kako je kahin rekao. Povećavajući svaki put broj kamila za deset, bacao je ždreb mnogo puta. Ždreb je uvek padao na Abdullaha. Međutim, kada je broj kamila stigao do stotinu, ždreb je pao na kamile. Da bi bio siguran, bacio je ždreb još dva puta. Oba puta ždreb je pao na kamile. Donoseći tekbire: „Allahu ekber! Allahu ekber!“, Abdulmuttalib je kamile prineo kao kurban. Od njihovog mesa nisu uzeli ni on ni ijedan od njegovih sinova. Sve je podelio siromasima.17
Među događajima sa kurbanom od Adema alejhisselam naovamo, jedan je i onaj kada je Ismail alejhisselam trebalo da bude prinet kao kurban. Budući da loza Poslanika seže do Ismaila alejhisselam, on je rekao: „Ja sam sin dva kurbana.“18
Otac hazreti Abdullah
Kada se rodio Abdullah, koji je na čelu nosio nur našeg Poslanika Muhammeda alejhisselam, predvodnika oba sveta, sledbenici Knjige javljali su jedni drugima: „U Mekki je na svet došao otac ahir-zemanskog Pejgambera.“ Sinovi Israilovi imali su jedno džube istkano od vune; ono je pripadalo Jahji alejhisselam, nosio ga je na sebi kada je postao šehid, i njegova mubarek krv je kapnula na to džube. U njihovim knjigama bilo je zapisano: „Kad god se ova krv osveži i počne da kaplje, na svet će doći otac ahir-zemanskog Pejgambera.“ I upravo videvši taj znak, sledbenici Knjige shvatili su da se Abdullah rodio. Iako su ga iz zavisti mnogo puta pokušali ubiti, Allah teala je sačuvao Abdullaha radi bereketa nura na njegovom čelu.
Kada je Abdullah ušao u doba buluga (verske zrelosti), istakao se među ljudima i lepim ahlakom i lepotom. Naročito kada je napunio osamnaest godina, njegova lepota postala je nadaleko čuvena. Nur na njegovom čelu sijao je kao sunce, i srca devojaka koje su ga videle, htele-ne htele, okretala su se ka njemu. Glas o njegovoj lepoti i slavi proširio se sve do Egipta.
Izdaleka i izbliza svako se nadmetao da mu da svoju kćer. Mnogi vladari dolazili su Abdulmuttalibu i nudili da svoje kćeri uzme za svog sina. Izjavljivali su i da su radi toga spremni na svaku žrtvu. Isto tako, blizu dvesta devojaka došlo je sve do Mekke, nudeći da se udaju za Abdullaha. Ali Abdulmuttalib je svaku od njih prigodnim rečima odbijao.
Jer Abdulmuttalib je svom sinu tražio najuglađeniju, najplemenitiju i najlepšu devojku iz reda hanifa, to jest muslimanku, privrženu veri njihovih predaka, koju su sledili još od Ibrahima alejhisselam.
Sinovi Israilovi, shvativši da ahir-zemanski Pejgamber, o kome govore njihove knjige, neće biti iz njihovog naroda, iz zavisti su se zakleli da će ubiti Abdullaha. Radi toga su u Mekku poslali sedamdeset naoružanih ljudi. Počeli su da vrebaju pogodnu priliku. Najzad, jednog dana, kada je Abdullah izašao u polje, u trenutku kada su mislili da ih niko ne vidi, isukali su mačeve i nasrnuli na njega. Tog dana je, po božanskoj mudrosti19, jedan od Abdullahovih rođaka, Vehb ibn Abdu Menaf, takođe sa nekoliko drugova izašao u lov. Oni su upravo u tom trenutku videli sinove Israilove kako se obrušavaju na Abdullaha. Podstaknuti rođačkom revnošću, odlučili su da pomognu i spasu Abdullaha. Ali protivnika je bilo mnogo. Bilo je jasno da će u tom okršaju biti poraženi. Najzad su odlučili da pokušaju lepom rečju i savetom. Kada su im se približili, videli su kako se, iznenada, iz nevidljivog sveta, poput munje pojavilo mnogo ljudi na vrancima, s mačevima u rukama, kakvima niko na ovom svetu nije sličan; kako su sa tekbirima nasrnuli na sinove Israilove, sve ih posekli mačem i nestali. Vehb se začudio ovome i shvatio kako je Abdullah zaštićen i koliko je vredan kod Allaha teala.
Kada je došao kući, ispričao je sve svojoj ženi. Oboje su shvatili da je Abdullah mladić dostojan njihove kćeri i odlučili da mu daju Aminu.
„Ja sam sin dva kurbana“ Hadis-i šerif
I Abdulmuttalib je čuo za lepotu, čestitost, stidljivost i pobožnost Amine, kćeri Vehba, starešine plemena Beni Zuhra. I po poreklu su bili rođaci, loze su im se spajale nekoliko kolena unazad. Otišao je u Vehbovu kuću s namerom da tu devojku zaprosi za svog sina Abdullaha. Kada je Abdulmuttalib zaprosio Vehbovu kćer za svog sina Abdullaha, Vehb je rekao: „Rođače! Mi smo ovu ponudu dobili pre vas“, pa je ispričao događaj čiji je svedok bio, a zatim dodao i ovo: „Aminina majka usnila je jedan san. Kako priča, u našu kuću ušao je nur i njegova svetlost ispunila je i zemlju i nebesa. A ja sam noćas u snu video našeg pretka Ibrahima alejhisselam. Rekao mi je: ‚Ja sam sklopio nikah između Abdullaha, sina Abdulmuttalibovog, i tvoje kćeri Amine. Prihvati i ti to!‘ Od jutros sam pod utiskom tog sna. Pitao sam se kada li će doći.“ Kada je to čuo, Abdulmuttalibu su s jezika potekle reči: „Allahu ekber! Allahu ekber!“
Najzad je svog osamnaestogodišnjeg sina Abdullaha oženio Vehbovom četrnaestogodišnjom kćerkom Aminom. O venčanju Amine i Abdullaha postoje i druga predanja.20
Njegov mubarek nur prelazi na majku
Kada je mubarek nur Server-i alema (sallallahu alejhi ve sellem) prešao na njegovu majku, vukovi i ptice javljali su jedni drugima radosnu vest:
„Približilo se vreme kada će Predvodnik vasione počastvovati svet svojim dolaskom; on je emin21zemlje i sunce vremena.“ Te noći svi kipovi u Ka’bi pali su ničice. Šejtani su izgubili moć i više nisu mogli da rade svoje. Meleci su razbili Iblisov presto i bacili ga u more, a samog Iblisa četrdeset dana su kažnjavali i mučili. Zatim je on pobegao, popeo se na brdo Ebu Kubejs i strašno zakričao. Čuvši taj Iblisov krik, sve njegove vojske skupile su se oko njega. On im je rekao: „Teško vama! Približilo se rođenje Muhammeda alejhisselam. Od sada se Lat i Uzza više neće obožavati. Nur tevhida prekriće ceo svet.“ Te noći svi čarobnjaci i kahini postali su nemoćni u svom poslu. Proricanje je prestalo. Njihove čini ostale su bez dejstva. Te noći oni na zemlji čuli su sa neba glas: „Približilo se vreme da dođe ahir-zemanski Pejgamber sa hiljadama dobročinstava i darova.“
U to vreme u Mekke-i mukerremi vladala je oskudica. Godinama nije pala kiša. Na drveću nije bilo nijednog zelenog lista, od letine nije ostalo ni traga. Ljudi su zapali u nevolju i nisu znali šta da rade. Pošto je mubarek nur našeg voljenog Poslanika prešao sa hazreti Abdullaha na hazreti Aminu, palo je toliko kiše i rodilo toliko letine da su tu godinu nazvali „godinom izobilja“. Hazreti Amina tokom devet meseci, dok ga je nosila pod srcem, nije osetila nikakav bol ni tegobu.
Kada je trudnoća naše majke Amine bila u drugom mesecu, njen muž Abdullah otišao je trgovinom u Damask. Na povratku se razboleo. Preselio je na ahiret u osamnaestoj ili dvadeset petoj godini, u Darun-Nabigi, u blizini Medine, kod svojih ujaka, Nedždžarovih sinova.22 Kada se ova vest čula u Mekki, ceo grad je utonuo u tugu.23
„Kada je Abdullah, otac Poslanika, preselio na ahiret pre nego što mu se sin rodio, meleci su rekli: ‚Gospodaru naš! Tvoj Resul ostao je siroče‘“ Abdullah ibn Abbas (radijallahu anhuma)
Abdullah ibn Abbas (radijallahu anhuma), jedan od ashaba, ispričao je ovako: „Kada je Abdullah, otac Poslanika, preselio na ahiret pre nego što mu se sin rodio, meleci su rekli: ‚Gospodaru naš! Tvoj Resul ostao je siroče.‘ Allah teala je rekao: ‚Njegov zaštitnik i pomagač sam Ja.‘“
Amina-hatun se veoma ražalostila zbog smrti svog muža. U jednoj svojoj pesmi ovako je opevala tugu za njim:
Kada se niko nije nadao, odneo ga je smrtni čas,
A bio je tako darežljiv, tako milostiv.
Događaj sa slonom
Događaj sa slonom
Do rođenja Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) ostalo je još oko dva meseca. Upravo tada dogodio se Događaj sa slonom. Ebreha, namesnik Abisinskog kraljevstva u Jemenu, koji je želeo da spreči ljude da sa svih strana u talasima dolaze i posećuju Ka’bu, uz pomoć vizantijskog cara dao je da se u Sani sagradi velika crkva po imenu „Kulejs“. Želeo je da ljudi posećuju tu crkvu. Ali Arapi, pošto su od davnina posećivali Ka’bu, nisu nimalo marili za tu crkvu. Gledali su na nju s prezirom. Čak ju je jedan od njih uprljao.
Razgnevljen time, Ebreha je odlučio da sruši Ka’bu; s tim ciljem spremio je veliku vojsku i krenuo na Mekku. Kada se Ebrehina vojska približila Mekki, vojnici su počeli da pljačkaju imovinu Kurejšija, a zaplenili su i dvesta kamila koje su pripadale Abdulmuttalibu. Abdulmuttalib je otišao Ebrehi i zatražio svoje kamile. Ebreha je rekao: „Ja sam došao da srušim vašu svetu Ka’bu. A ti nećeš da je braniš, nego tražiš svoje kamile?“
Abdulmuttalib je rekao: „Ja sam vlasnik kamila. A Ka’ba, naravno, ima svog Vlasnika. On će je sačuvati.“ „Nema toga ko će je od mene odbraniti!“ rekao je Ebreha, pa je vratio Abdulmuttalibu kamile i pustio ga da ide. Zatim je naredio svojoj vojsci da krene prema Ka’bi. U Ebrehinoj vojsci bio je slon po imenu „Mahmuda“; vodili su ga na čelu vojske, jer su verovali da će tako izvojevati pobedu. Jedan od Ebrehinih vodiča, Nukajl ibn Lebib, nagnuo se velikom slonu do uha i rekao: „O Mahmuda, kuća koju ideš da srušiš jeste kuća Allaha teala. Odmah klekni! Ne idi napred! Inače ćeš propasti!“ Kada je Ebreha okrenuo slona prema Ka’bi, slon je kleknuo i nije hteo da se makne. A kada bi ga okrenuli prema Jemenu, odmah bi potrčao.
Tako je Allah teala na Ebrehinu vojsku, koja nije imala snage da se približi Mekki i napadne, poslao jato ptica koje se zovu ebabil, to jest planinske laste. Svaka od tih ptica nosila je po tri kamena veličine leblebije ili sočiva: jedan u kljunu, a dva u nogama. Pustile su ih na Ebrehinu vojsku. Kamenje je vojnike probijalo od glave naniže i prolazilo kroz njih. Svaki vojnik koga bi pogodio kamen odmah bi umro. Kao što je objavljeno u ajet-i kerimu, vojska je postala kao izjedeno lišće useva. Videvši to, Ebreha se uplašio i hteo da pobegne. Ali nije mogao da pobegne. On je bio glavna meta kamenja, i kamenje je pogodilo i njega. Dok je bežao, meso mu je otpadalo komad po komad, i tako je umro. Ovaj događaj u suri Fil Kur’an-i kerima objavljen je, po značenju, ovako: „(O Moj Resule!) Zar nisi video kako je tvoj Gospodar postupio sa vlasnicima slona (koji su hteli da sruše Ka’bu, sa Ebrehinom vojskom opremljenom slonovima)? Zar njihovo lukavstvo (da sruše Ka’be-i muazzamu) nije osujetio? Poslao je na njih ptice u jatima. Svaka od tih ptica bacala je na njih kamenje od blata, pečeno u vatri. Najzad ih je Allah teala uništio, učinivši ih poput lišća useva koje je izjeo moljac. (Učinio ih je poput izjedenog lišća useva koje su crvi izgrizli i iseckali.)“24
„Ja sam vlasnik kamila. A Ka’ba, naravno, ima svog Vlasnika. On će je sačuvati“ Šejbetul-Hamd
Arabija i kulturna središta oko nje
