POKRETI OTPADANJA OD VJERE

Za dvadeset tri godine poslanstva Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) cijeli Arapski poluotok, kao i veoma mnogo ljudi iz drugih krajeva, dolazeći u skupinama, postali su muslimani. Povjerovali su u Allaha dželle-šanuhu i u svakoj riječi i u svakom djelu slijedili Poslanika kojega je On poslao. Kada je Resulullah preselio na ahiret, na zemlji je bilo više od sto dvadeset četiri tisuće (po jednom predanju oko sto pedeset tisuća) ashaba. Poslije Oprosnog hadža neki su se ljudi među Arapima digli tvrdeći da su poslanici. Prvi od njih bio je Esved Ansi iz plemena Beni Ans. Njegovo pravo ime bilo je Abhela ibn Ka’b. Raznim lukavstvima obmanuo je mnoge stanovnike Jemena. Za njim su pošli i stanovnici Nedžrana. Zauzeo je Sanu i proširio krug smutnje. Iako je bio bolestan, Resulullah je veliku pozornost posvetio šteti koju su činili lažljivci poput Esveda Ansija. Poslaniku je vahjem objavljeno da je taj lažljivac ubijen. Resulullah je tu radosnu vijest saopćio ashabima sutradan: „Sinoć je lažljivac Esved Ansi ubijen rukom jednoga od naše braće.“

Poslije smrti našeg Poslanika, na poticaj munafika, židova i kršćana, počeli su pokreti irtidada (otpadanja od vjere) u skupinama. Ti su pokreti poprimili velike razmjere. Kada je Resulullah preselio na ahiret, ashabi kiram (alejhimur-ridvan) jednoglasno su izabrali Ebu Bekra Siddika (radijallahu anhu) za halifu. Dio beduinskih Arapa, koji su se prikazivali kao muslimani, ali kojima islam još nije bio prirastao srcu, iskoristili su Poslanikovu smrt kao priliku i odbili farz ibadete, osobito davanje zekata. Ashabe (radijallahu teala anhum edžmain) koji su im dolazili po dužnosti ubili su, pa su oni postali šehidi. Iako su bili muslimani, napustili su vjeru islam. Postali su murtedi. Službenici u Jemenu i na drugim mjestima počeli su se vraćati i donositi crne vijesti. Opasnost irtidada naglo je porasla. Sve je obuzeo užas. U usporedbi s brojem murteda, muslimana je bilo veoma malo. Ebu Bekr Siddik (radijallahu anhu) odlučio se boriti protiv murteda. Na neprijatelja koji se spremao napasti Medinu noću je snažno jurišao i borio se do zore. Sve ih je rastjerao. Uzjahao je svoju devu da krene u borbu protiv udaljenih murteda.

Hazreti Aiša rekla je: „Tih dana, kada su Arapi otpali od vjere, moj je otac isukao mač i uzjahao svoju devu; tada mu je prišao hazreti Alija, uhvatio uzdu njegove deve i rekao: ‚O Resulov halifo! Kamo ideš? Reći ću ti ono što ti je Resulullah rekao u bitki na Uhudu. Toga ti je dana rekao: „Vrati mač u korice! Ne peci nas svojom smrću!“ Allaha mi, ako ti se nešto dogodi, muslimani poslije tebe neće naći reda.‘“ Svi ashabi kiram (radijallahu teala anhum edžmain) potvrdili su riječi hazreti Alije. Halifa se vratio u Medine-i munevveru. Protiv murteda poslao je odrede. Najprije je krenuo na četiri plemena blizu Medine i natjerao ih na pokornost. Zatim je poslao odrede protiv jedanaest plemena. Među njima vojska pod zapovjedništvom Ikrime nije mogla odoljeti Musejleminoj vojsci od četrdeset tisuća ljudi na Jemami.

„O moj voljeni Poslaniče! Reci im: ‚Ako volite Allaha i želite da i Allah voli vas, slijedite mene! Allah voli one koji mene slijede‘“ Al-i Imran: 31

Halifa je u pomoć poslao Halida ibn Velida. Halid je razbio Tulejhu ibn Huvejlida, Sedžah bint Haris i Malika ibn Nuvejru i vratio se u Medinu. I na Jemami je izvojevao veliku pobjedu. Ubio je dvadeset tisuća murteda. Blizu dvije tisuće muslimana postalo je šehidima. I Amr ibn As doveo je do imana pleme Huzaa. Ala ibn Hadremi vodio je teške bitke u Bahreinu i rastjerao murtede. Huzejfa, Arfedža i Ikrima udružili su se u Omanu i Bahreinu i porazili murtede. Ubili su deset tisuća murteda. Halifa je poslao Halida ibn Velida prema Iraku. On je iz Hire uzeo sto tisuća zlatnika džizje. Razbio je iransku vojsku pod zapovjedništvom Hurmuza. Kod Basre je satro vojsku od trideset tisuća ljudi. Iz neprijateljske vojske koja je pritekla u pomoć ubijeno je sedamdeset tisuća kafira. Zatim je u raznim bitkama zauzeo velike gradove. Halifa je u Medini okupio vojsku i poslao Ebu Ubejdu prema Šamu, a Amra ibn Asa u Palestinu. Zatim je Jezida ibn Ebu Sufjana poslao u Šam kao pomoć. Zatim je ponovno okupio vojnike i hazreti Muaviju poslao u pomoć njegovu bratu Jezidu. I Halida ibn Velida poslao je iz Iraka u Šam. Halid je dio vojske ostavio kod Musenne i, kroz mnoge bitke i pobjede, stigao u Siriju. Islamske vojske su se udružile i kod Edžnadejna pobijedile veliku bizantsku vojsku. Zatim je kod Jarmuka četrdeset šest tisuća islamskih vojnika, nakon dugih i veoma teških bitaka s dvjesto četrdeset tisuća Heraklijevih vojnika, izvojevalo pobjedu. Ubijeno je više od sto tisuća bizantskih vojnika. Tri tisuće muslimana postalo je šehidima. U ovoj su se bitki borile i muslimanke. Viđeni su zadivljujući junački podvizi vrhovnog zapovjednika Halida ibn Velida i zapovjednika odreda Ikrime. Sve ove pobjede ostvarene su hrabrošću, genijalnošću, dobrom upravom i bereketom halife. Pobune i pokreti irtidada, koji su poslije smrti Poslanika kao požar zahvatili cijeli Arapski poluotok, ugušeni su u kratkom roku od oko godinu dana, zahvaljujući uzvišenoj odlučnosti i nepokolebljivoj volji hazreti Ebu Bekra i umjesnim ustrojstvenim mjerama koje je proveo u vojsci. Hazreti Omer (radijallahu anhu) učinio je velike usluge pri slanju Usamine vojske u Siriju i u sprječavanju nemira. Abdullah ibn Suhejl svojim je govorima mnoge spriječio da otpadnu od vjere. I Ebu Dudžana učinio je veoma veliku uslugu u gušenju nemira. Nu’man ibn Mukarrin i Halid ibn Said sudjelovali su u bitkama protiv murteda i pokazali velike uspjehe. Tako, budući da nije dopušteno da se smutnja irtidada proširi, spriječena je velika nesreća i ugašena velika vatra smutnje, usmjerena na uzdrmavanje jedinstva islama.

Međutim, neki ljudi koji su shvatili da otvoreno neće postići svoje ciljeve i koji su pokušali irtidad, sudjelovali su i u pokretima smutnje u kasnijim vremenima. Oni su bili uzrok vjerskih i političkih razdora među muslimanima.

U povijesti islama, poslije ovih događaja, počeli su se upotrebljavati izrazi „irtidad“ (otpadanje od vjere) i „murted“ (otpadnik, onaj koji je otpao od vjere) u značenju odbacivanja vjere i otpadanja od nje. U borbi protiv murteda hazreti Ebu Bekr dao je velik doprinos. Da nije bilo tako mudroga čovjeka, opasnost bi se proširila na cijelu Arabiju. Zato je hazreti Aiša rekla: „Kada je uzeta Resulullahova duša, Arapi su otpali od vjere. Nifak (licemjerje) je nabujao. Da se na planine sručilo ono što se sručilo na moga oca, zacijelo bi ih smrvilo u prah!“1

I hazreti Ebu Hurejre rekao je: „Da nije bilo Ebu Bekra, poslije smrti Muhammeda alejhisselam ummet Muhammedov bi propao!“2 I: „Kunem se Allahom, osim kojega nema drugog božanstva: da Ebu Bekr nije preuzeo hilafet, ne bi ostao nitko tko bi činio ibadet uzvišenom Allahu!“, i ove je riječi ponovio tri puta.

Ebu Redža Utaridi pripovijeda: „Kada sam ušao u Medinu, vidio sam da su se ljudi okupili i da jedan čovjek ljubi drugoga u glavu govoreći: ‚Neka sam ti žrtva! Allaha mi, da nije bilo tebe, zacijelo bismo propali!‘ Upitao sam: ‚Tko je taj što ljubi i tko je taj koga ljubi?‘ Rekli su: ‚Omer ljubi Ebu Bekra u glavu zbog gazve protiv murteda!’“3

Hazreti Aiša ovako pripovijeda o tim danima: Poslije Resulullahove smrti mnoga su arapska plemena otpala od vjere. Muslimani su se zbunili kao da ih je u mračnoj noći zatekla kiša. Štoviše, tada se većina Mekkanaca spremala otpasti od islama. Hazreti Suhejl ibn Amr stao je pred vrata Ka’be i obratio se Mekkancima. Održao im je dirljiv govor, otklonio njihove sumnje i spriječio ih da otpadnu od vjere. Rekao im je: „O Mekkanci! Vi ste bili posljednji koji su postali muslimani. Pazite da ne budete prvi od onih koji otpadaju od vjere i okreću se od islama! Allaha mi, uzvišeni Allah će, kao što je rekao Resul alejhisselam, ovaj posao zacijelo dovršiti! Čuo sam ga kako, stojeći sam na ovom mjestu na kojem ja stojim, govori: ‚Recite sa mnom „La ilahe illallah“, pa neka, gledajući vas, Arapi uđu u vjeru, a oni koji nisu Arapi neka vam plaćaju džizju! Allaha mi, blago perzijskog cara (kisre) i bizantskog cara (kajsera) trošit će se na Allahovu putu!‘

Vidjeli ste da su oni koji su se rugali postali sakupljači zekata i sadake. Allaha mi, obistinit će se i ostalo! Allaha mi, dobro znam: dokle god sunce izlazi i zalazi, ova će vjera trajati! Neka vas ne varaju oni ljudi među vama! I oni znaju ovo što ja znam. Ali zavist prema Hašimovim sinovima zapečatila im je srca. O ljudi! Ja sam čovjek među Kurejšijama koji ima najviše prijevoznih sredstava na kopnu i na moru. Pokoravajte se svome emiru i dajte mu svoje zekate. Ako stvar islama ne potraje do kraja, ja jamčim da ću vam vaše zekate vratiti!“ Rekao je to i zaplakao. Na to se narod smirio.4

Pošto je Suhejl ibn Amr svojim dirljivim govorom odvratio Mekkance od irtidada, namjesnik Mekke Attab ibn Esid mogao je izaći pred narod.

„Da nije bilo Ebu Bekra, poslije smrti Muhammeda alejhisselam ummet Muhammedov bi propao!“ Ebu Hurejre (radijallahu anhu)

Pogled sprijeda, to jest sa strane kible, na mubarek kabure našeg voljenog Poslanika (alejhissalatu vesselam)
i dvojice njegovih ashaba, dviju zjenica oka muslimana,
hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera (radijallahu anhuma).

Suhejl ibn Amr bio je u bitki na Bedru među zarobljenicima. Hazreti Omer želio je da ga ubiju. Tada je Poslanik rekao hazreti Omeru: „Zašto ga hoćeš ubiti? Ostavi ga, možda će ga Allah dovesti do položaja koji će se i tebi svidjeti. Može se nadati i da će se on jednom obratiti narodu!“ Eto, tako se pokazalo da je radosna vijest, saopćena hadisi šerifom, upravo ovaj govor Suhejla ibn Amra (radijallahu anhu), koji je održao u pohvalnom položaju.5 A i hazreti Omer, kada je čuo Suhejlov govor, sjetio se riječi koje je Poslanik rekao o hazreti Suhejlu i, u Poslanikovoj odsutnosti, nije se mogao suzdržati da ne kaže: „Svjedočim da si ti, zaista, Resulullah!“6

Ljubav prema tebi lijek je svakoj boli, ja Resulallah,
Kod tebe se sve potrebe ispunjavaju, ja Resulallah.
Oči što tvoj nur vidješe ne traže ni mjesec ni zvijezde,
Od tvoga nura noći i dani svjetlost su, ja Resulallah.
Od tvoga znoja ruže cvatu, od tvojih riječi – med i šećer,
S tobom bolna srca nalaze lijek, ja Resulallah.
Miljenik si vladarima, liječnik si jadima i uzdasima,
Tvoj šefa’at grješniku je radost, ja Resulallah.
Mjesec, sunce, sedam zvijezda – svi te redom slave,
Svaka riječ osim tvoje pogrešna je, ja Resulallah.
Iblis ti zavidi – o, kako je glupa njegova obmana,
Jer te voli, Idris je uzvišen, ja Resulallah.
Tvoji bubnjevi stalno biju, tvoj sunnet u pet vremena traje,
Tko god dođe tvome domu, pozvan je, ja Resulallah.
Trnovito grmlje u svilu se obuče, pustinje zamirisaše,
Bol zbog muka na tvome putu – vjernost je, ja Resulallah.
Jusufa iz Kanaana potajno prodadoše za malu cijenu,
Vidjeti tebe za mene vrijedi tisuću duša, ja Resulallah.
Tvoje mubarek turbe na zemlji puno je nura,
Ali tvoja duša na nebesima je vidljiva, ja Resulallah.
Na Davudu je tvoja odora, u Halilovu domu tvoja blagodat,
U Musinoj ruci tvoja pouka – štap je, ja Resulallah.
Tvoj makam – Ka’ba i Zemzem, vječno postojan i čvrst,
Hidr tvome ummetu u svakom času vodu dijeli, ja Resulallah.
Šejjad Hamza od tog vladara moli da se izbavi jada,
Hvaliti tebe – dar je od Allaha, ja Resulallah.
Şeyyâd Hamza

„Svjedočim da si ti, zaista, Resulullah!“ Hazreti Omer (radijallahu anhu)

Džennetul-Baki u Medine-i munevveri bilo je groblje na kojem su se nalazila turbeta tisuća ashaba kiram (radijallahu anhum).