PRESELJENJE POSLANIKA NA AHIRET

Postavljanje Usame ibn Zejda za zapovjednika

Bili su posljednji dani mjeseca safera. Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) htio je Bizantince, prije nego što Bizantsko Carstvo na sjeveru postane velika opasnost za muslimane, ponovno pozvati u islam, a ako ne prihvate, boriti se s njima i staviti ih pod vlast Islamske države. Zato je naredio svojim junačkim ashabima da se spreme za borbu s Bizantincima. Ashabi kiram razišli su se da se spreme. Resul-i ekrem pozvao je hazreti Usamu ibn Zejda i rekao: „O Usama! S imenom i bereketom Allaha dželle-šanuhu idi u Šam, do granice Belke, do Daruma u Palestini, do mjesta gdje je tvoj otac postao šehid. Neka te krajeve izgaze konji. Postavio sam te za vrhovnog zapovjednika ove vojske. Iznenada stigni do stanovnika Ubne i udari na njih poput munje. Idi tako brzo da vijest o tome ne stigne prije tebe do mjesta u koje ideš. Povedi sa sobom vodiče, a uhode i izvidnice pošalji ispred sebe. Ako ti Allah dželle-šanuhu podari pobjedu, malo ostani među njima.“ Zatim je naredio da se tabor podigne u Džurfu, svojim mubarek rukama svezao zastavu i predao je Usami.4

U mesdžidu se popeo na minber i rekao: „Ashabi moji! Kao što je Usamin otac Zejd bio dostojan biti zapovjednik i kao što mi je bio najdraži, tako je poslije njega i njegov sin Usama dostojan biti zapovjednik. Usama je meni jedan od najdražih ljudi.“

Među onima koji su trebali ići u borbu pod zapovjedništvom hazreti Usame bili su i ugledni ashabi kao što su hazreti Ebu Bekr, hazreti Omer, hazreti Ebu Ubejda ibn Džerrah i hazreti Sa’d ibn Ebu Vekkas.

Ali budući da se Sultan svemira sutradan iznenada razbolio, polazak vojske odgođen je do poslije preseljenja Poslanika na ahiret. Naš voljeni Poslanik obolio je od teške groznice (humme). Temperatura mu je sve više rasla, a bolest je postajala sve teža.

Jedne noći, kada su mu bolovi popustili, u ponoć je ustao iz postelje. Obukao se i spremio izaći. Vidjevši to, naša majka hazreti Aiša upitala je: „Neka su ti žrtva i majka i otac, pa i moj život, ja Resulallah! Kamo ideš?“ Server-i alem (sallallahu alejhi ve sellem) odgovorio je: „Dobio sam zapovijed da tražim oprost za one koji su ukopani na groblju Baki. Idem onamo.“

Poveo je sa sobom Ebu Muvejhiba i Ebu Rafija i otišli su. Na groblju je dugo upućivao dove i preklinjao Allaha dželle-šanuhu da im oprosti i da im se smiluje. Vidjevši koliko Poslanik ustrajno preklinje, ashabi koji su bili s njim rekli su: „Da smo bar i mi sada ukopani ovdje, pa da budemo počašćeni time što smo zadobili ovu dovu Resulullaha!“ Naš voljeni Poslanik okrenuo se Ebu Muvejhibu i rekao: „O Ebu Muvejhibe! Dan mi je izbor između riznica ovoga svijeta i blagodati ahireta. Rečeno mi je: ‚Ako hoćeš, ostani na ovom svijetu, a zatim uđi u džennet, a ako hoćeš, neka ti bude Likaullah (susret s Allahom dželle-šanuhu) i uđi u džennet.‘ Ja sam izabrao Likaullah, a zatim džennet.“

„O vjernici! Tako vam Allaha, tko god ima neko pravo kod mene, neka ustane, neka dođe i neka ga uzme ovdje, prije Sudnjeg dana“ Hadisi šerif

Jednoga je dana krenuo tražiti oprost za šehide koji leže na Uhudu. Dugo je za njih upućivao dove preklinjući Allaha dželle-šanuhu. Zatim je došao u mesdžid i rekao ashabima kiram: „Ja ću od vas prvi stići do havda Kevser i dočekati vas. Ondje je naše mjesto susreta… Ne bojim se za vas da ćete se poslije mene vratiti širku. Ali bojim se da ćete se predati ovom svijetu, da ćete jedni drugima zavidjeti zbog njega, da ćete se međusobno ubijati i da ćete na kraju propasti kao što su propali oni prije vas…“ Zatim je otišao u svoj blaženi dom. Bolest mu se pogoršala. Njegove mubarek žene priopćile su našem voljenom Poslaniku da žele da on ostane u kući naše majke hazreti Aiše i da svoja prava ustupaju njoj. Obradovao se toj požrtvovnosti svojih čistih žena, svima im je uputio dovu i preostale dane počeo je provoditi u kući naše majke hazreti Aiše. Temperatura Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem) jako je porasla. Od jačine groznice morao se u postelji okretati s jedne strane na drugu. Dok je bio u takvom stanju, ashabi kiram dolazili su ga posjetiti i jako su tugovali zbog teške muke koju je trpio. Ebu Said Hudri je pričao: „Otišao sam u mubarek prisutnost Resulullaha. Na njemu je bio baršunasti pokrivač. Toplina groznice izbijala je kroz pokrivač, pa od vrućine nismo mogli pokrivač dotaknuti rukom. Vidjevši naše čuđenje i tugu, Resulullah je rekao:

‚Najteža kušnja dolazi poslanicima. Usprkos tome, poslanik se kušnjama raduje više nego što se vi radujete blagodatima koje vam se daju.‘“

Ummu Bišr bint Bera je pričala: „Otišla sam posjetiti Resulullaha. Njegovo je mubarek tijelo gorjelo kao vatra. Rekla sam: ‚Neka ti je žrtva moj život, ja Resulallah! Nikada nisam vidjela tako tešku bolest!…‘ On je rekao: ‚O Ummu Bišr! Groznica je teška da bi moj sevab bio velik. Ova je bolest trag otrovanog mesa koje sam okusio u Hajberu. Gorčinu toga mesa stalno sam osjećao. Otrov koji sam toga dana pojeo sada mi kida ebher, to jest aortu.‘“5

Naš voljeni Poslanik rekao je i hazreti Abdullahu ibn Mesudu: „Nema muslimana kojega zadesi bolest, a da mu Allah dželle-šanuhu ne obori pogreške i grijehe kao što s drveta opada lišće!“6 Bolest se iz dana u dan pogoršavala. Ashabi kiram jako su tugovali zbog toga i nisu mogli naći mira u svojim kućama. Okupili su se u mesdžidu. Da bi se raspitali o Poslanikovu stanju, poslali su k njemu hazreti Aliju. Predvodnik svjetova upitao je znakom: „Što govore moji ashabi?“ On je rekao: „Jako tuguju i uznemireni su govoreći: ‚Što ako nas Resulullah napusti!…’“ Naš voljeni Poslanik, čija je milost prema ashabima bila bezgranična, podnio je jačinu svoje bolesti, ustao i, oslanjajući se na hazreti Aliju i hazreti Fadla ibn Abbasa, došao u mesdžid. Popeo se na minber i, pošto je uputio hvalu i slavu Allahu dželle-šanuhu, rekao je ashabima kiram:

„O moji ashabi! Čujem da se brinete misleći na moju smrt. Je li ijedan poslanik zauvijek ostao među svojim ummetom, pa da i ja zauvijek ostanem među vama? Znajte da ću ja otići svome Gospodaru. Moj vam je savjet: poštujte starije među muhadžirima! O muhadžiri! A vama je moja oporuka: činite dobro ensarijama! Oni su vama činili dobro. Primili su vas u svoje kuće. Iako su i sami teško živjeli, pretpostavili su vas sebi. Učinili su vas ortacima u svom imetku. Tko god bude upravljao ensarijama, neka se brine o njima, a onima među njima koji pogriješe neka oprosti“, rekao je. Zatim ih je posavjetovao mnogim lijepim i dirljivim savjetima i rekao: „Allah dželle-šanuhu je jednom Svom robu dao da bira između toga da ostane na ovom svijetu i toga da ode svome Gospodaru. Taj je rob poželio otići svome Gospodaru.“ Hazreti Ebu Bekr shvatio je da Resulullah tim riječima ukazuje na svoju smrt i, rekavši: „Neka su naše duše žrtva za tebe, ja Resulallah!“, počeo je plakati. More milosrđa, naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem), rekao je: „Ne plači, o Ebu Bekre!“ i naredio mu da bude strpljiv i da izdrži. Iz njegovih mubarek očiju tekle su suze. „O moji ashabi! Veoma sam zadovoljan Ebu Bekrom, koji je iskreno i s ihlasom žrtvovao svoj imetak na putu vjere islama. Kad bi bilo moguće uzeti prijatelja na putu ahireta, njega bih izabrao“, rekao je, i naredio: „Zatvorite sva vrata koja se otvaraju prema mesdžidu, osim Ebu Bekrovih!“

Zatim je sišao s minbera i vratio se u sobu naše majke hazreti Aiše. Ashabi kiram počeli su plakati. Na to je Poslanik, oslonjen na ruke hazreti Alije i Fadla ibn Abbasa, ponovno došao u mesdžid. Stojeći na donjoj stepenici minbera, rekao je ashabima kiram: „O muhadžiri i o ensarije! Nema koristi žuriti prema onome čije je vrijeme određeno. Allah dželle-šanuhu ni zbog jednog Svog roba ne požuruje. Tko pokuša promijeniti kaza i kader Allaha dželle-šanuhu i nadjačati Njegovu volju, On ga satre i upropasti.

Onome tko hoće prevariti Allaha dželle-šanuhu i obmanuti Ga, poslovi se pokvare, a sam bude prevaren. Znajte da sam ja prema vama blag i milostiv (rauf i rahim). I vi ćete mi se pridružiti. Mjesto gdje ćete mi se pridružiti jest kraj havda Kevser. Tko želi ući u džennet i pridružiti mi se, neka ne govori uzalud. O muslimani! Nevjerstvo (kufr) i činjenje grijeha uzrok su da se blagodat promijeni i da se nafaka smanji. Ako se ljudi pokoravaju naredbama Allaha dželle-šanuhu, vladari, starješine i namjesnici bit će prema njima milostivi i blagi. A ako čine grijehe i razvrat, ako prelaze svaku mjeru i griješe, neće dobiti milostive vladare. Kao što je moj život dobro za vas, tako je i moja smrt dobro i milost. Ako sam koga nepravedno udario ili mu rekao ružnu riječ, pristajem da mi učini isto i tako uzme svoje pravo; ako sam od koga od vas nepravedno uzeo nešto, pristajem da to traži natrag i spreman sam da jedan drugome halalimo. Jer kazna na ovom svijetu mnogo je lakša od kazne na ahiretu. Nju je lakše podnijeti.“ Kao što je ranije izrazio zadovoljstvo hazreti Ebu Bekrom, tako je i u ovoj hutbi izrazio zadovoljstvo hazreti Omerom i rekao: „Omer je sa mnom, i ja sam s njim. Poslije mene istina je s Omerom.“

„Najteža iskušenja dolaze poslanicima. Unatoč tome, poslanik se iskušenjima raduje više nego što se vi radujete blagodatima koje vam se daju“ Hadisi šerif

Resulullah je poslije ove hutbe sišao s minbera. Poslije namaza ponovno se popeo na minber i, pošto im je dao oporuku i savjete, rekao: „Povjerio sam vas Allahu dželle-šanuhu“, pa se rastao od ashaba i ušao u svoju sobu. Jednoga dana, kada su mu bolovi bili veoma jaki, Predvodnik svjetova (sallallahu alejhi ve sellem) pozvao je hazreti Bilala Habešija, da bi se halalio s ashabima kiram i da ne bi otišao na ahiret s tuđim pravima na sebi. Rekao mu je: „Pozovi narod! Neka se okupe u mesdžidu. Želim im dati svoju posljednju oporuku!…“

Hazreti Bilal okupio je ashabe u mesdžidu. Naš voljeni Poslanik došao je u mesdžid oslonjen na hazreti Aliju i Fadla. Sjeo je na minber, zahvalio Allahu dželle-šanuhu i odao Mu slavu (hamd i sena) i rekao: „O moji ashabi! Znajte da se približio moj rastanak od vas. Tko ima kakvo pravo kod mene, neka ga traži od mene. Onaj kome sam drag neka zatraži svoje pravo od mene ili neka mi ga halali, da bih svome Gospodaru i Njegovoj milosti otišao pošto sam ta prava izmirio.“ Zatim je sišao s minbera i predvodio podne-namaz. Poslije namaza ponovno se popeo na minber i ponovio ono što je rekao prije namaza. Poslanik je za vrijeme svoje bolesti, kad god bi se proučio ezan, uvijek izlazio u Mesdžid-i šerif, bio imam ashabima kiram i klanjao namaz u džematu.7 Tri dana prije nego što će naš voljeni Poslanik preseliti na ahiret, bolest mu se pogoršala. Nije mogao izaći u mesdžid i predvoditi džematu namaz. Prvi namaz koji nije mogao klanjati u džematu bio je jacija-namaz.

Hazreti Bilal je, kao i uvijek, u to vrijeme došao do vrata i rekao: „Essalat, ja Resulallah!“ Naš voljeni Poslanik od iznemoglosti nije imao snage otići u mesdžid. Rekao je: „Recite Ebu Bekru! Neka predvodi namaz mojim ashabima.“ Naša majka hazreti Aiša upitala je: „Neka mi je duša žrtva za Vas, ja Resulallah! Moj je otac mekana srca i veoma osjećajan. Ako stane na Vaše mjesto i tamo Vas ne vidi, od plača neće moći učiti. Hoćete li narediti da imam bude Omer?“ Poslanik je ponovno rekao: „Recite Ebu Bekru! Neka bude imam mojim ashabima i neka predvodi namaz.“ Hazreti Bilal javio je to Ebu Bekru Siddiku. Kada u mihrabu nije vidio Resulullaha, hazreti Ebu Bekr bio je kao pogođen u srce; zamalo je izgubio svijest. Plakao je!… plakao!… I ashabi kiram počeli su plakati. Kada je Habibullah upitao kakav je to plač što dopire iz mesdžida, naša majka hazreti Fatima objasnila mu je: „Neka mi je duša žrtva za tebe, ja Resulallah! Ashabi plaču jer ne mogu podnijeti rastanak s tobom!…“8 More milosrđa, naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem), bio je veoma dirnut. Da bi utješio svoje ashabe, unatoč tako teškoj bolesti, s mukom je ustao. Oslonjen na hazreti Aliju i hazreti Abbasa, došao je u mesdžid. Poslije namaza rekao je: „O moji ashabi! Vi ste pod zaštitom Allaha dželle-šanuhu i ja sam vas povjerio Allahu dželle-šanuhu! Budite bogobojazni. Bojte se Allaha dželle-šanuhu. Držite se naredbe Allaha dželle-šanuhu i pokoravajte se. Ja sada odlazim s ovoga svijeta.“

Bilo je to tri dana prije nego što će naš voljeni Poslanik preseliti na ahiret. Džebrail alejhisselam došao je obići Resulullaha i rekao: „Ja Resulallah! Allah dželle-šanuhu Vam šalje selam. Iako zna u kakvom ste stanju, pita kako ste i kako se osjećate.“ A Predvodnik svjetova rekao je: „Tužan sam!“ Džebrail alejhisselam došao je i u nedjelju i rekao isto. Poslanik mu je opet dao isti odgovor. Džebrail alejhisselam javio je i da je ubijen Esved Ansi, koji je u Jemenu tvrdio da je poslanik. Resul-i ekrem saopćio je to svojim ashabima. Prije bolesti stiglo mu je nekoliko zlatnika; neke je dao siromasima, a neke hazreti Aiši. U nedjelju se Resulullahova bolest pogoršala. Zapovjedniku vojske, hazreti Usami, koji mu je došao, ništa nije rekao. Ali podigao je svoje mubarek ruke i prešao njima preko njega. Shvatilo se da je uputio dovu za njega. Trinaesti i posljednji dan njegove bolesti… Taj dan, kao i dan kada je naš voljeni Poslanik svojim dolaskom počastio svijet, bio je dvanaesti dan rebiul-evvela, ponedjeljak. Sultan svemira osjetio je stanovito olakšanje u svom mubarek tijelu… Kada su ashabi kiram trebali klanjati sabah-namaz za Ebu Bekrom Siddikom, Predvodnik svjetova došao je u Mesdžid-i šerif. Vidio je svoj ummet kako, poredan u safove, čini ibadet. Obradovao se i nasmiješio. I ashabi kiram, kada su vidjeli Resulullaha u mesdžidu, obradovali su se misleći da je bolest prošla. Ebu Bekr Siddik (radijallahu anhu), shvativši da je došao naš voljeni Poslanik, htio se povući natrag. Poslanik mu je dao znak koji je značio: „Ostani na svom mjestu!“ A sam je klanjao za hazreti Ebu Bekrom, slijedeći ga.9 Tako je, po Resulullahovim naredbama, hazreti Ebu Bekr kao imam predvodio ashabe kiram u sedamnaest namaza. Resul-i ekrem (sallallahu alejhi ve sellem) poslije namaza otišao je u sobu hazreti Aiše i legao. Rekao je: „Želim izaći pred Allaha dželle-šanuhu ne ostavljajući za sobom ovosvjetski imetak. Podijeli siromasima i zlatnike koji su ostali kod tebe!“ Zatim mu je groznica porasla. Nešto kasnije ponovno je otvorio oči i upitao hazreti Aišu je li podijelila zlatnike. Ona je rekla da će ih podijeliti. On je više puta naredio da se odmah podijele. Kada su odmah podijeljeni i kada su mu to javili, rekao je: „Sada sam spokojan.“ Pošto se neko vrijeme odmarao u postelji, pozvao je k sebi hazreti Aliju. Svoju mubarek glavu položio je u njegovo krilo. Mubarek čelo bilo mu je orošeno znojem, a mubarek boja lica promijenjena. Naša majka hazreti Fatima, vidjevši svoga mubarek oca u tom stanju, nije mogla podnijeti da ga gleda, pa je otišla svojim sinovima, hazreti Hasanu i hazreti Husejnu. Uzela ih je za ruke i počela plakati: „O oče moj! Tko će paziti na tvoju kćer? Kome ćeš povjeriti Hasana i Husejna? Jao, oče moj! Neka mi je duša žrtva za tebe! Što će biti sa mnom poslije tebe? Koga će moje oko gledati poslije tvoga mubarek lica?“ Kada je Resulullah čuo ove riječi svoje kćeri, koje su palile srca, otvorio je svoje mubarek oči, pozvao ju je k sebi i uputio dovu: „Gospodaru moj! Podari joj strpljenje“, a zatim rekao: „O Fatima! O svjetlosti moga oka! Tvoj je otac na samrti!“ Na to je njezin plač, pun jecaja, još više porastao. Kada je hazreti Alija rekao: „O Fatima! Molim te, šuti, ne žalosti Resulullaha još više!“, naš voljeni Poslanik rekao je: „Ne žalosti je, o Alija! Pusti je neka lije suze za svojim ocem!…“ Zatim je sklopio svoje mubarek oči i kao da je izgubio svijest. Potom je hazreti Hasan došao svome mubarek djedu i, plačući, rekao: „O moj mubarek djede! Tko može podnijeti rastanak s tobom? Kome ćemo izreći jad svoga srca? Tko će poslije tebe biti nježan prema mojoj majci, mome ocu i mome bratu? Gdje će tvoje žene i tvoji ashabi naći onaj tvoj lijepi ahlak?…“ Tada mubarek žene Poslanikove nisu više mogle izdržati, pa su sve zajedno počele tiho plakati. Ashabi kiram, koji su vani čekali u velikoj tuzi, kada su čuli da se Poslaniku bolest veoma pogoršala, osjetili su u srcu ljutu ranu. Počeli su plakati. Da bi barem još jednom, posljednji put, vidjeli mubarek lice svoga voljenog Poslanika, preklinjali su na vratima: „Molimo vas, otvorite vrata! Da još jednom vidimo mubarek lice Resula alejhisselam!..“ Habib Allaha dželle-šanuhu, Njegov miljenik, poslan kao milost svjetovima, kada je čuo ove molbe svojih ashaba, smilovao se i rekao: „Otvorite vrata!“ Najugledniji ashabi ušli su unutra. Naš voljeni Poslanik, pošto ih je posavjetovao da budu strpljivi, rekao je: „O moji ashabi! Vi ste najuzvišeniji i najčasniji među ljudima. Tko god došao poslije vas, vi ćete prije svih njih ući u džennet. Budite čvrsti u održavanju vjere i uzmite uzvišeni Kur’an za imama (vodiča).

„O moji ashabi! Vi ste pod zaštitom Allaha dželle-šanuhu i ja sam vas povjerio Allahu dželle-šanuhu! Budite bogobojazni“ Hadisi šerif

Ne budite nemarni prema propisima vjere“, rekao je. Zatim je rekao: „Gospodaru moj! Jesam li dostavio?“ i sklopio svoje mubarek oči. Mubarek lice orosilo mu se znojem. Hazreti Alija dao je ashabima znak da izađu. Pošto su otišli, k njemu je došla naša majka hazreti Aiša i zatražila savjet. Poslanik joj je rekao: „O Aiša! Sjedi u kutku svoje kuće i čuvaj se!“, a zatim su mu iz mubarek očiju potekle suze. Sultan svemira je plakao… Srca prisutnih bila su ranjena, a duše su im se kidale. Kada je naša majka hazreti Ummu Seleme upitala: „Neka mi je duša žrtva za tebe, ja Resulallah! Zašto plačeš?“, on je rekao: „Plačem da bi se mome ummetu ukazala milost.“

Sunce se penjalo prema zenitu. Vrijeme se bilo približilo… Mubarek glava našeg voljenog Poslanika bila je naslonjena na grudi naše majke hazreti Aiše. Predvodnik svjetova proživljavao je sada svoje posljednje trenutke, a s njegovih mubarek usana padale su ove riječi: „Pazite! Pazite! Lijepo postupajte s robovima koji su u vašim rukama! Oblačite ih, hranite ih do sitosti. Govorite im blago. Namaz, namaz – ustrajte u namazu! Bojte se Allaha dželle-šanuhu u pogledu svojih žena i svojih robova!.. Allahu moj! Oprosti mi! Podari mi Svoju milost!… Pridruži me skupini Refik-i ala!…“ Suze naše majke hazreti Fatime tekle su kao bujica, a njezini jecaji palili su srca. Naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) posjeo ju je kraj sebe i rekao: „Kćeri moja, malo se strpi, ne plači. Jer Hamele-i Arš (meleci) plaču kada ti plačeš.“ Obrisao je suze naše majke hazreti Fatime. Utješio ju je, zamolio Allaha dželle-šanuhu da joj podari strpljenje i rekao: „O kćeri moja, moja će duša biti uzeta. Reci: ‚Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.‘ O Fatima! Za svaku nevolju koja zadesi daje se nagrada.“ Pošto je neko vrijeme držao sklopljene svoje mubarek oči, rekao je: „Od sada tvoj otac neće imati ni tuge ni jada. Jer se spašava od prolaznoga svijeta i mjesta patnje.“ Zatim je rekao hazreti Aliji: „O Alija! Dugujem tom i tom Židovu toliko i toliko imetka. Uzeo sam ga da opremim vojsku. Pazi da ga ne zaboraviš vratiti. Ti ćeš zacijelo izmiriti moj dug, i ti ćeš biti prvi od onih koji će se sa mnom sresti kraj havda Kevser. Poslije mene snaći će te mnogo nevolja, a ti budi strpljiv; kada ljudi budu željeli ovaj svijet, ti izaberi ahiret.“

Usama je ponovno došao. Resulullah mu je rekao: „Neka ti Allah dželle-šanuhu bude pomagač! Hajde, kreni u boj!“ I on je izašao, otišao svojoj vojsci i odmah naredio pokret.10

Predvodnik svjetova sada je izdisao svoje posljednje dahove… Vrijeme se sasvim približilo… Allah dželle-šanuhu objavio je Azrailu alejhisselam: „Idi Mome Habibu u najljepšem liku! Ako ti dopusti, uzmi njegovu dušu veoma blago i lako. Ako ne dopusti, vrati se!“ Azrail alejhisselam došao je u najljepšem liku, u ljudskom obličju, pred vrata mubarek kuće našeg voljenog Poslanika i rekao: „Esselamu alejkum, o vlasniče kuće poslanstva! Dopuštate li mi da uđem? Neka Vam se Allah dželle-šanuhu smiluje!“

Naša majka hazreti Aiša okrenula se hazreti Fatimi, koja je sjedila pored našeg voljenog Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), i rekla: „Odgovori ti ovome koji je došao.“ Hazreti Fatima otišla je do vrata i veoma tužnim glasom rekla: „O robe Allaha dželle-šanuhu! Resulullah je sada zaokupljen svojim stanjem.“ Azrail alejhisselam ponovno je zatražio dopuštenje. Dobio je isti odgovor. Kada je treći put ponovio svoj selam i glasno rekao da svakako mora ući, Poslanik je to čuo i rekao: „O Fatima! Tko je na vratima?“

Hazreti Fatima rekla je: „Ja Resulallah! Netko na vratima traži dopuštenje da uđe. Nekoliko sam mu puta odgovorila. Ali kada se treći put oglasio, tijelo mi je zadrhtalo.“ Na to je Resulullah rekao: „O Fatima! Znaš li tko je na vratima? To je melek smrti Azrail, koji ruši naslade, rastura zajednice, žene ostavlja udovicama, a djecu sirotama, kuće pustoši, a kabure naseljava. O Azraile, uđi!“ Tada je našu majku hazreti Fatimu obuzela neopisiva patnja i s njezinih mubarek usana otele su se ove riječi: „Jao, Medino, opustjela si!“ Naš Poslanik uzeo je ruku hazreti Fatime, položio je na svoje mubarek grudi i sklopio svoje mubarek oči. Prisutni su pomislili da mu je mubarek duša uzeta. Naša majka hazreti Fatima nije mogla izdržati, nagnula se prema mubarek uhu svoga oca i glasom koji ranjava srca zazvala: „Babo moj!…“ Budući da odgovora nije bilo, ovaj je put rekla: „Neka mi je duša žrtva za tebe, ja Resulallah! Molim te, otvori još jednom svoje mubarek oči i reci mi nešto…“ Predvodnik svjetova otvorio je svoje mubarek oči, obrisao suze svoje kćeri i šapnuo joj na uho da će preseliti na ahiret. Na to je hazreti Fatima počela plakati. Ovaj joj je put rekao na uho: „Od moga ehli bejta ti ćeš prva doći k meni.“ Ona se obradovala ovoj radosnoj vijesti i utješila se.

„Allahu moj! Oprosti mi! Podari mi Svoju milost!… Pridruži me skupini Refik-i ala!…“ Hadisi šerif

Naša majka hazreti Fatima upitala je: „Babo moj! Danas je dan rastanka! Kada ću se ponovno sastati s tobom?“ Resulullah je rekao: „Kćeri moja! Naći ćeš me na Sudnjem danu kraj havda. Ja ću davati vodu onima iz moga ummeta koji dođu na havd.“ Kada je hazreti Fatima upitala: „A ako te tamo ne nađem, što ću učiniti?“, Poslanik je rekao: „Naći ćeš me kod mizana. Tamo ću ja činiti šefa’at za svoj ummet.“

Kada je naša majka hazreti Fatima rekla: „A ako te ni tamo ne nađem, ja Resulallah?“, Poslanik je rekao: „Naći ćeš me kod Sirata. Tamo ću ja preklinjati svoga Gospodara: ‚Gospodaru moj! Sačuvaj moj ummet od vatre!’“

Poslije toga hazreti Alija tužnim je glasom upitao: „Ja Resulallah! Kada predate svoju dušu, tko će Vas okupati, u što ćemo Vas umotati, tko će Vam predvoditi dženaza-namaz, tko će Vas spustiti u kabur?“ Poslanik je rekao:

„O Alija, ti me okupaj, a neka ti Fadl ibn Abbas polijeva vodu. Džebrail će biti treći među vama. Kada završite kupanje (gusul), umotajte me u ćefine. Džebrail će donijeti miomiris iz dženneta. Zatim me odnesite u mesdžid i izađite. Jer će mi najprije Džebrail, zatim Mikail, zatim Israfil, a zatim meleci, skupina za skupinom, klanjati dženaza-namaz. Poslije toga uđite vi i poredajte se u safove. Neka nitko ne stane ispred mene.“11 Zatim je upitao Azraila alejhisselam, koji je čekao: „O Azraile! Jesi li došao u posjet ili da uzmeš moju dušu?..“ Azrail alejhisselam rekao je: „Došao sam i kao gost i po dužnosti. Allah dželle-šanuhu naredio mi je da pred tebe uđem samo s dopuštenjem. Tvoju mubarek dušu uzet ću samo uz tvoje dopuštenje. Ja Resulallah! Ako dopustiš, pokorit ću se tvojoj naredbi i uzeti tvoju dušu. Ako ne, vratit ću se i otići svome Gospodaru.“ Poslanik je rekao: „O Azraile! Gdje si ostavio Džebraila?..“ Azrail je rekao: „Džebraila sam ostavio na nebu ovoga svijeta. Meleci mu izražavaju sućut zbog tvoje smrti.“ Dok su tako razgovarali, došao je Džebrail alejhisselam. Resulullah je rekao: „O brate moj Džebraile! Došlo je vrijeme preseljenja s ovoga svijeta. Što me čeka kod Allaha dželle-šanuhu? Obraduj me time, pa da spokojna srca predam amanet njegovu Vlasniku.“ Džebrail alejhisselam rekao je: „O miljeniče Allaha dželle-šanuhu! Ostavio sam otvorena nebeska vrata. Meleci su se poredali u safove i s ljubavlju čekaju tvoju dušu.“ Poslanik je rekao: „Hamd pripada samo Allahu dželle-šanuhu. Obraduj me! Što me čeka kod moga Gospodara?..“ Džebrail alejhisselam rekao je: „Ja Resulallah! Zbog tvoga dolaska otvorena su vrata dženneta, potekle su džennetske rijeke, povila su se džennetska stabla, hurije su se ukrasile.“

Poslanik je ponovno rekao: „Hamd pripada samo Allahu dželle-šanuhu. Obraduj me drugom radosnom viješću, o Džebraile!..“ Džebrail alejhisselam rekao je: „Ja Resulallah! Ti ćeš na Sudnjem danu prvi činiti šefa’at i tvoj će šefa’at prvi biti primljen.“ Kada je naš voljeni Poslanik ponovno rekao: „Hamd pripada samo Allahu dželle-šanuhu. O Džebraile! Obraduj me još jednom radosnom viješću“, Džebrail alejhisselam rekao je: „Ja Resulallah! Što to pitaš?..“ Na to je Poslanik rekao: „Sva moja briga, tuga i jad jest moj ummet, koji ostavljam za sobom.“ Hazreti Džebrail rekao je: „O Habibe Allaha dželle-šanuhu! Allah dželle-šanuhu će na Sudnjem danu praštati tvome ummetu dok ne budeš zadovoljan. Prije svih poslanika tebe, a prije svih ummeta tvoj ummet uvest će u džennet.“ Naš voljeni Poslanik rekao je Džebrailu alejhisselam: „Kod Allaha dželle-šanuhu imam tri želje: prva je da mi dopusti činiti šefa’at za grješnike moga ummeta. Druga, da ih ne kažnjava zbog grijeha koje su počinili na ovom svijetu. Treća, da mi se četvrtkom i ponedjeljkom pokazuju djela moga ummeta. (Ako su im djela dobra, uputit ću dovu, a Allah dželle-šanuhu primit će je. Ako su loša, učinit ću šefa’at i tražit ću da se izbrišu iz knjige djela.)“ Džebrail alejhisselam donio je od Allaha dželle-šanuhu vijest da su mu sve tri želje primljene. Na to se naš voljeni Poslanik smirio.

Allah dželle-šanuhu objavio je: „O Moj Habibe! Tko ti je u mubarek srce stavio toliku ljubav i nježnost prema tvome ummetu?..“ Poslanik je odgovorio: „Moj uzvišeni Gospodar, koji me je stvorio i odgojio.“ Dženab-i Hakk rekao je: „Moja milost i Moje milosrđe prema tvome ummetu tisuću su puta veći od tvojih. Ostavi ih Meni.“ Zatim je naš voljeni Poslanik rekao: „Sada sam spokojan. O Azraile! Izvrši dužnost koja ti je naređena!“ Azrail alejhisselam, da bi izvršio svoju dužnost, približio se Sultanu svemira, radi kojega je i sam stvoren. Naš voljeni Poslanik zamočio je obje svoje mubarek ruke u posudu s vodom koja je stajala pored njega, prevukao mokrim rukama preko svoga mubarek lica i rekao: „La ilahe illallah! Allahu moj! Refik-i ala!..“ Azrail alejhisselam počeo je uzimati mubarek dušu Predvodnika svjetova. Resulullahovo mubarek lice čas je crvenjelo, čas blijedjelo. Kada je rekao Azrailu alejhisselam: „Zar i duše moga ummeta uzimaš ovako teško i silom?..“, on je odgovorio: „Ja Resulallah! Ničiju dušu nisam uzeo tako lako.“ Naš voljeni Poslanik, koji ni u svom posljednjem času nije zaboravio svoj ummet, rekao je: „O Azraile! Tegobu koju bi zadao mome ummetu, zadaj meni! Jer oni su slabi, neće moći izdržati…“ Zatim je rekao: „La ilahe illallah! Refik-i ala!..“, i njegova je mubarek duša bila uzeta i uzdignuta u ala-i illijjin…

Šefa’at, ja Resulallah!
Dahilek, ja Resulallah!
Essalatu vesselamu alejke ja Resulallah!
Essalatu vesselamu alejke ja Habiballah!
Essalatu vesselamu alejke ja Sejjidel-evveline vel-ahirin!

Džebrail alejhisselam oprostio se od Poslanika riječima: „Esselamu alejkum, o Resule Allaha dželle-šanuhu! Ti si bio moja namjera i moja želja. Više se neću spuštati na zemlju!..“

Kada je mubarek duša Resul-i ekrema otišla u uzvišeni svijet, naša majka hazreti Fatima i čiste žene Poslanikove (ezvadž-i tahirat) (radijallahu anhunne) počele su tiho plakati.12 U tom trenutku jedan glas, čiji se vlasnik nije vidio:

„O Fatima! Znaš li tko je na vratima? To je melek smrti Azrail, koji ruši naslade, rastura zajednice, žene ostavlja udovicama, a djecu sirotama, kuće pustoši, a kabure naseljava“ Hadisi šerif

„Esselamu alejkum, o ehli bejte! Ve rahmetullahi ve berekatuhu“, nazvao je selam i proučio 185. ajeti kerim sure Al-i Imran, čije je značenje: „Znajte da će svaka osoba smrt okusiti. A na Sudnjem danu u potpunosti ćete dobiti svoje nagrade.“ Zatim ih je utješio i izrazio im sućut riječima: „Oslonite se na dobročinstva i počasti Allaha dželle-šanuhu. Čvrsto se Njega držite i Njemu se nadajte. Ne naričite! Pravi je unesrećenik onaj tko ostane bez sevaba!“

Svi prisutni čuli su ove riječi i odgovorili na njegov selam. Onaj koji ih je izgovorio bio je Hidr alejhisselam.13 Kada su se na Resul-i ekremu pokazali znaci smrti, Ummu Ejmen poslala je vijest svome sinu Usami. Kada su Usama, hazreti Omer i Ebu Ubejda primili ovu gorku vijest, napustili su vojsku i došli u Mesdžid-i Nebevi. Kada su Aiša Siddika i ostale žene počele plakati, ashabi kiram, koji su bili u Mesdžid-i šerifu, zbunili su se. Nisu mogli shvatiti što se dogodilo. Bili su kao gromom pogođeni. Hazreti Alija ostao je nepomičan kao mrtav. Hazreti Osmanu se svezao jezik. Hazreti Ebu Bekr bio je u tom trenutku kod svoje kuće. Dotrčao je i odmah ušao u Hudžre-i seadet. Otkrio je lice Ponosa svijeta i vidio da je preselio na ahiret. Njegovo mubarek lice i cijelo tijelo, nježni i čisti, sjali su poput nura. Rekavši: „Kako je i tvoja smrt lijepa kao tvoj život, ja Resulallah!“, poljubio ga je. Dugo je plakao. Pokrio je njegovo mubarek lice. Utješio je ukućane. Zatim je došao u Mesdžid-i šerif. Popeo se na minber i održao ashabima kiram hutbu. Zahvalio je Allahu dželle-šanuhu i odao Mu slavu (hamd i sena) i, pošto je donio salavat na Resul-i ekrema (sallallahu alejhi ve sellem), rekao: „Tko je vjerovao u Muhammeda alejhisselam, neka zna da je Muhammed alejhisselam preselio na ahiret. A tko čini ibadet Allahu dželle-šanuhu, neka zna da je On Hajj (Živi) i Baki (Koji ne umire, Vječni).“ Zatim je proučio 144. ajeti kerim sure Al-i Imran, čije je značenje: „Muhammed (alejhisselam) je resul. I prije njega bilo je resula. I on će umrijeti. Ako umre ili bude ubijen, zar ćete se okrenuti od svoje vjere? Tko se okrene od svoje vjere, Allahu dželle-šanuhu neće ništa nauditi. Naudit će samo sebi. Onima koji se ne okrenu od svoje vjere Allah dželle-šanuhu dat će nagrade.“ Posavjetovao je ashabe kiram i uspostavio red.14 Tako su svi povjerovali da je Resulullah preselio na ahiret. Tuga i žalost zabile su se u srca ashaba kiram kao otrovni bodež. Oči su plakale, suze su tekle kao bujice, a vatra čežnje palila je svakome utrobu. Ashabi kiram (alejhimur-ridvan) kao prvi posao izabrali su hazreti Ebu Bekra za halifu, da upravlja svim poslovima. Položili su mu prisegu na vjernost (bejat), pokorili mu se i počeli obavljati poslove po njegovoj naredbi.15 Resul-i ekrem preselio je na ahiret jedanaeste godine po hidžri (632. godine nove ere), 12. dana mjeseca rebiul-evvela, u ponedjeljak prije podne. Tada je po mjesečevu računanju imao 63 (po sunčevu računanju 61) godine.16

Poslanika su okupali hazreti Alija, hazreti Abbas, hazreti Fadl ibn Abbas i hazreti Usama ibn Zejd.17

„Oslonite se na dobročinstva i počasti Allaha dželle-šanuhu. Čvrsto se Njega držite i Njemu se nadajte. Ne naričite! Pravi je unesrećenik onaj tko ostane bez sevaba!“ Hidr alejhisselam

Dio Mesdžid-i šerifa Poslanika (alejhissalatu vesselam)
koji se naziva „Ravda-i mutahhara / Džennetski vrt“.
Vidi se mihrab u kojem je naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) kao imam
predvodio namaz.
Iako se na ovoj fotografiji ne vidi, s lijeve se strane nalazi njegov mubarek kabur
(Hudžre-i seadet).

Vidi se minber s kojega je naš voljeni Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) držao džuma-hutbu. Tadašnji minber-i šerif imao je tri stepenice i bio je visok jedan metar. Potpuno je izgorio u požaru 654. godine (1256. godine nove ere). Raznih godina izrađivani su razni minberi. Današnji mramorni minber, s dvanaest stepenica i visok sedam metara, poslao je iz Istanbula sultan Murad-han III. 998. godine po hidžri (1590. godine nove ere).

Za vrijeme kupanja iz njegova mubarek tijela širio se takav miris mošusa kakav dotad nitko nije osjetio. Zatim su ga, ne skidajući mu mubarek košulju, tri puta okupali i umotali u tri sloja novih bijelih ćefina. Prenijeli su ga na jednom ležaju i donijeli u mesdžid. Kao što je naš voljeni Poslanik ranije rekao, svi su izašli iz mesdžida. Meleci su dolazili skupina za skupinom i klanjali mu dženaza-namaz. Kada su meleci završili, jedan glas, čiji se vlasnik nije vidio, rekao je: „Uđite! Klanjajte dženaza-namaz svome Poslaniku!“ Na to su ashabi kiram ušli unutra. I oni su, skupina za skupinom, klanjali dženaza-namaz našem voljenom Poslaniku bez imama. Tek su do srijede navečer uspjeli završiti. Ashabi kiram su pri kopanju mubarek kabura našeg voljenog Poslanika postupili po ovom hadisi šerifu, na koji ih je podsjetio hazreti Ebu Bekr: „Poslanici se ukopavaju na mjestu gdje predaju dušu.“ Poslanik je ukopan u mubarek kabur, koji je u obliku lahda iskopao hazreti Ebu Talha Ensari, pred ponoć noći koja spaja utorak sa srijedom (noći uoči srijede). Kusem, sin hazreti Abbasa, pošto je završio posao u kaburu, posljednji je izašao iz njega. On je rekao: „Ja sam posljednji vidio mubarek lice Resulullaha. Njegove su se mubarek usne micale. Nagnuo sam se nad njega i oslušnuo. Preklinjao je: ‚Gospodaru moj! Moj ummet!.. Gospodaru moj! Moj ummet!..‘“18 Na dan kada je naš voljeni Poslanik preselio na ahiret, hazreti Abdullah ibn Zejd uputio je dovu: „Gospodaru moj! Ovo sam oko želio samo zato da bih gledao mubarek lice Tvoga Habiba, puno nura. Kad se on više ne vidi, što će mi sada! Gospodaru moj, uzmi mi vid!“, i oslijepio je…

Kada je Resulullah preselio na ahiret, njegova poštovana tetka (očeva sestra) Safija bint Abdulmuttalib (radijallahu anha) izgovorila je ovu tužaljku:

Ja Resulallah! Ti si bio naša nada,
Ti si nam dobročinitelj bio svagda.
Nikada nisi bio od onih što nepravdu čine,
Bio si od milostivih, od onih što na put upućuju.
I more znanja koje se opisati ne da.
Danas je naricanje svih koji plaču – za tobom.
Neka su za tvoj put žrtva svi moji preci!
Moj imetak, duša, sve što imam neka je žrtva.
Ah! Da si sada živ među nama,
Da si ostao, kako bismo sretni bili.
Ovo je odredba Uzvišenog Hakka, „Strpljenja!“ kažemo,
Ne znamo što da činimo, samo naričemo i jecamo.
Allahov selam neka je na tebi, ja Resulallah!
U džennet Adn uđi i u njemu ostani, ja Resulallah!